9.4.17

#5 SAVSKI HENDRIX HALFMARATHON (ZAGREB)

Kao što pjesma QUEEN-a kaže "The show must go on" tako i ja odrađujem (za sada uspješno) svoj ovogodišnji trkački plan, a to je "svaki mjesec jedan halfmarathon". Danas sam po treći puta nastupio na Savskom Hendrix polumaratonu u Zagrebu. Za razliku od prošle godine koja je bila kišovita, danas je temperatura zraka bila oko 20 stupnjeva i sunčano. S obzirom da ovim polumaratonom završava ovaj tjedan priprema (dosta težak tjedan) i da sam jučer odvozio 60-ak kilometara u zonama doista nisam imao puno vremena odmoriti se kako bi mi noge bile svježe za utrku. Na žalost ili na sreću, trener nije mi poslao taktiku za ovaj polumaraton, pa sam se vodio idejom "ako ne znaš kako, onda samo jako". Krenuo sam doista jako i tempom koji ne mogu držati cijelu utrku, a to je 4:30 po km. Nakon 6 km sam se ustalio negdje na 4:40 i to sam držao do 10-og kilometra kada smo počeli trčati po šljunčanoj stazi. Naredna dva - tri kilometra sa vjetrom u prsa pokušavao sam održati tempo na zadanih 4:40, ali sam pao na 4:59. To je iz razloga što je podloga bila šljunčana i tenisica mi nije dobro prijanjala za podlogu već mi je noga bježala, ali sam bio uvjeren da bi tim tempom trčanja po drugoj podlozi bio brži tako da se nisam previše uzbuđivao oko toga. Nakon 14-og kilometra ponovno smo se popeli na nasip i do kraja je bilo 7 km trčanja po travnatoj podlozi. Plan je bio svakako trčati ispod 5:00 po kilometru, a što sam uspijevao. Negdje oko 17-og kilometra imao sam malu krizu, ali koju sam uspješno prebrodio te sam ponovno pokušao dizati tempo kako se bližio kraj utrke. 
Ponekad, treba i ovako trčati "na nož", čisto da se osjeti bol i da se tijekom trčanja izvan "comfort zone" probijaju vlastite granice. Nakon otrčane utrke Garmin je pokazao prosječni tempo 4:50, ali i prosječan broj otkucaja srca je bio 175, tj. 95 % utrke sam otrčao u zoni 5. To je dobar pokazatelj da mi je srce dosta jako i da se mogu nositi sa jakim pulsom. Iako nije ovo moje najbrže vrijeme na ovom polumaratonu (do sada sam nastupao na sva tri) završio sam utrku sa 1:41:43 h. 
Kada spominjem "comfort zonu", jučer sam razgovarao sa Braborom i na moje pitanje "zašto ona trči samo 6 km i ne trči više" dobio sam odgovor koji je u stvari bilo pitanje: "Zašto bi trčala duže? Čemu da se patim."
Moram priznati da sam tada ušutio shvaćajući da potpuno suprotno gledamo na trčanje. Dok sam ja više natjecateljski nastrojen ona više "gušta" u svojem trčanju i ne obazire se na vrijeme, duljinu ili nešto treće.
Međutim, očito je ovo pitanje bilo okidač za nju, jer na povratku sa utrke gledajući njezin profil na Garminu i Stravi vidio sam da se i ona pomaknula iz svoje "comfort zone" i da je po prvi puta otrčala 10 km. Bravo Barbara, ponosan sam na tebe!!
U stvari to je i bitno, polako otkrivati vlastite granice i polako ih probijati. Unazad nekoliko dana svjedočio sam pričama svojih trkačkih prijatelja koji su postavili možda u ovom trenutku nerealne vlastite ciljeve. Dugo se bavim sportom, a tu dužinu bavljenja sportom mogu zahvaliti samo činjenici da sam si tijekom svoje sportske karijere postavljao realno ostvarive ciljeve, tj. ciljeve koji su bili takvi da sam polako napredovao do nekih svojih maximuma. Po meni nešto bolje od osvajanja medalje i osjećaja na kraju utrke je onaj osjećaj puta do toga. Onaj osjećaj teških treninga, odricanja, suza, ali i smiijeha koji su doveli do toga rezultata. Možda će to onima koji su tek zakoračili u sport biti čudno, ali vjerujte to je tako. Put je lijepši nego cilj. I zato budite oprezni sa svojim ciljevima. Postavite ih tako da svake godine imate nešto za raditi, odnosno da vam trening bude smisao. Ja sam svoje plivačke motive postavljao iz godine u godinu i kada sam došao do maksimuma, a to je bilo 2009. godine kada sam preplivao Gibraltarski tjesnac nekako sam se ohladio od daljinskog plivanja i nekoliko godina me nije bilo kao plivača već sam tamo bio u nekoj drugoj ulozi (kao ponosni roditelj klinaca koji plivaju). Ove godine sam ponovno pronašao plivački motiv i jedva čekam da plivačka sezona krene, jer se "Rafo vratio."


GARMIN PROFIL UTRKE

2.4.17

SVIJET VOLI POBJEDNIKE. ILI PRIČA O PORAZU

Inspiriran današnjim ultramaratonom Zagreb – Čazma na kojem je kao natjecatelj nastupio i moj sportski prijatelj Drago Miličić i koji na žalost utrku dugačku 61 km nije uspio završiti zbog dehidracije i malaksalosti organizma želim ostaviti trag svojih misli na vječno sportsko pitanje: Odustanak od utrke, jesam li zbog toga gubitnik?
Dugi i predugi niz godina bavim se sportom i sudjelovao sam na hrpi utrka u plivanju, trčanju, triatlonu, biciklizmu, ali u cijeloj svojoj karijeri dvije utrke su me obilježile. To su bile utrke daljinskog plivanja na 10 km i obje u Portugalu. Negdje mislim 2007. godine nastupio sam na svojoj prvoj utrci u daljinskom plivanju u Portugalu, u gradu Setubalu. Plivalo se u vodi temperature oko 16 stupnjeva C i vremenski limit je 1 sati od vremena pobjednika. I dok su svi natjecatelji došli na cilj ja sam se borio sa svojim demonima u glavi i hladnom vodom želeći se što prije domoći cilja. Međutim, nekih 500 metara od cilja i završetka utrke za mene istekao je vremenski limit i organizator me je izvukao iz vode. Na žalost, ovu utrku nisam završio uslijed pravila organizatora o limitu utrke. Slijedeće godine, vratio sam se na isto mjesto i na istu utrku. Međutim, sam početak prije starta nije dobro krenuo, jer sam u glavi bio nekako odsutan. Propitkivao sam sebe da li ja to mogu, a tu je u ovakvoj disciplini kraj prije početka. Sudac je označio start utrke i svi smo krenuli. Ja sam plivao koliko i kako sam mogao, ali nakon 5 km jednostavno sam stao. Dalje nisam mogao. Dalje nisam imao snage niti volje krenuti. To je bila utrka u kojoj sam odustao. Odustao po prvi puta. Odustao po posljednji put. Vjerujte mi kada kažem da ovu utrku i dan danas sanjam i da si postavljam pitanje da li je moglo drugačije. Znam da je odustanak sastavni dio sporta i vjerujem da nema sportaša koji nije odustao od trke i koji se nakon toga nije osjećao kao ja. Kažu da nije bitno da li si odustao, već je bitno da li si nakon toga nastavio dalje (naravno ne u istoj trci). Ja sam nakon toga sve svoje utrke završavao ponekad takvom fanatičnošću da su se moji pitali da li sam ok. Sjećam se preplivavanja Gibraltara 2009. godine kada mi je otac rekao da ako ne mogu plivati da odustanem, jer nema potrebe forsirati. Ja sam mu na to odgovorio da, ili ću završiti plivanje ili će me negdje po dnu tražiti. Završio sam preplivavanje, naravno. Svoju djecu učim da uvijek trebaju dati sve od sebe i pri tome nije bitno mjesto koje će osvojiti. Bitno je da li si dao sve, ali baš sve od sebe i da li se poslije utrke možeš sam pogledati u ugledalo. Poredak je takav kakav je. Na njega ne možeš utjecati, jer i drugi natjecatelji su tu, ali možeš utjecati na sebe i svoje dostignuće. Možda će se nekome činiti odustanak na 50-om kilometru kao poraz,ali ja ne mislim tako. Moj prijatelj Drago proteklih mjeseci imao je takve krvave, spartanske pripreme i siguran sam da ih puno mladih sportaša ne bi moglo izdržati. Ponekad u utrci ne poklope se sve zvijezde kako treba, a što dovodi do odustanka. Međutim, odustati uslijed malaksalosti organizma, kada ti je potrebna medicinska pomoć znači da je Drago trčao do zadnjeg atoma snage i da je dao i više nego 100 % od sebe (iako u konkretnom slučaju organizam je bio taj koji je rekao dosta). To znači da ga je srce nosilo, ali tijelo tu volju nije moglo pratiti. I to je sastavni dio sporta. Svi oni koji će se susresti tijekom svoje sportske karijere sa odustankom neka ne brinu puno o tome. Naravno da to boli, ali to i jača. Poslije toga, želja je još veća kao i posvećenost. I zato Drago, prijatelju moj, glavu gore i hrabro dalje, jer se nemaš čega sramiti. Ti si dao sve od sebe, a to je bitno.

AYRTON SENNA (MOJ NAJVEĆI SPORTSKI UZOR)

26.3.17

#4 VELIKOGORIČKI HALFMARATHON

Iako ovaj polumaraton nije u startu bio u mojem planu i programu utrka naknadno je ubačen kada sam obećao svome prijatelju Mirku Maleševiću da ću trčati sa njime i "pejsati" ga s obzirom da je ovo bio njegov prvi polumaraton. Za razliku od jučerašnjeg dana koji je bio lijep i sunčan nedjelja je započela "sramežljivim" suncem koje je povremeno provirivalo iza oblaka koji su nagoviještavali kišu. Temperatura zraka je bila vrlo niska, a posebno u 7:40 kada sam se spremio i biciklom se uputio na utrku u Veliku Goricu (36 km). Tijekom cijele vožnje nisam se uspio ugrijati, a tome je možda i razlog što sam imao kratke hlače (naivac, čim vidim sunce moj mozak počinje raditi u potpuno drugom modu). Nakon sat i 15 vremena vožnje našao sam se sa svojom trkačkom ekipom na jutarnjoj kavi i čaju i na posljednjim pripremama za samu utrku. Plan je bio trčati u tempu 5:40 barem do 12-13 kilometra, a onda postepeno pojačavati s time da bi zadnji km trebao biti "all out". To je bio plan. Planovi se ponekad ne ostvari, a u ovom slučaju sama utrka razvijala se u najboljem redu za nas pa sam tijekom trčanja u puno navrata "usporavao" Mikija i Sašu Đozića (koji sam se priključio) da smanje tempo,jer su stvarno krenuli dosta ambiciozno, a kako je to Mikijev bio prvi polumaraton nisam htio riskirati da "pukne", a tim više što mu je i ovo bila prva veća duljina. Vrijeme je tijekom utrke bilo fantastično i u prosjeku smo do 18 km imali tempo 5:10-5:20, a što je bilo i više nego zadovoljavajuće za kraj utrke. Na 18 km primjetio sam da Saša polako gubi korak za nama, a moj sportski i natjecateljski duh me malo pogurao i počeo sam ubrzavati sa ciljem da Miki ovu utrku otrči u tempu ispod 1:50 h. Posljednjih 4,5 Km smo trčali u tempu ispod 5 min/km, a što je značilo da Saša  sve više zaostaje. Negdje pred 18 km postoji relativno velik nadvožnjak i tu smo "prelomili" rezultat u našu korist na način da smo na uzbrdici pojačali koliko je Miki mogao, u nizbrdici se malo oporavili i ustalili disanje i krenuli prema završetku utrke. Tu je negdje počela padati i kiša (solika) pa je Miki u svojoj prvoj utrci doživio i promjenu vremena. Utrku smo završili sa vremenom 1:50.40 h i iskreno moram priznati da sam izuzetno zadovoljan kako sam se i ja osjećao tijekom utrke (mislim prije svega na broj otkucaja srca), ali i to da smo odradili ono što smo planirali. Međutim, ovo je bila posebno utrka i iz još nekoliko razloga, a jedan od najvećih je to da su dvije trkačice  "Sisačke divlje trkačke lige" Josipa Berek i Josipa Ivičinec Matanović startale u prvoj svojoj utrci na 5 km. Ovdje posebno moram spomenuti Josipu Berek koja je u svojoj kategoriji osvojila broncu. Ovaj uspjeh je super, a posebno kada se uzme u obzir da je ona prije samo mjesec ili dva počela sa trčanjem i pamtim njezin prvi trening kada je sramežljivo rekla da će trčati koliko može, a onda hodati. Veliki uspjeh za nju, ali i motivacija za ostale da treba imati jasan i relativno dostižan cilj. To je poziv i ostalima da ne odustanu od svojih snova, a kako je sezona na samom startu ne sumnjam da će biti i još trkač
a koji će pomaknuti svoje osobne trkačke granice. Nakon utrke na žalost morao sam odbiti poziv na pivo, jer me je čekao i put biciklom kući. Još pod euforijom i zagrijan put od 36 km provezao sam za 1:08.39 h, tj. prosječnom brzinom od 31,5 km/h. Ukupna potrošnja kalorija na vožnjama i trci je preko 4000 cal. Ovo se za mene zove ispunjen dan sportom i dobrim raspoloženjem.

GARMIN PROFIL UTRKE

VOŽNJA - JAZVENIK - VG

VOŽNJA - VG - JAZVENIK







20.3.17

#3 ZAGREBAČKI PROLJETNI POLUMARATON

Zacrtani plan od jednog polumaratona mjesečno se polako ostvaruje, jer sam 19. 3. 2017. godine trčao svoj treći ovogodišnji polumaraton. Staza mi je poznata, jer sam i 2016. godine trčao isti polumaraton, ali daleko brže nego ovogodišnji (vrijeme 2016. godine 1:35 h). Start utrke obilježio je relativno jak vjetar i temperatura zraka oko 10 stupnjeva, ali što je vrijeme više prolazilo to mi je bilo ugodnije trčati. Plan sa trenerom je bio da trčim u pulsu 130, ali na žalost to nisam ostvario već su me adrenalin i brojni trkači "povukli" tako da sam polumaraton otrčao u pulsu 150 i prosječnim tempom 5:09 min/km, a što je u konačnici značilo da sam polumaraton otrčao sa 1:45.25 h. Ovo vrijeme je ok, ako uzmem u obzir da sam dan ranije odradio 90 km bicikla (Jazvenik-Glina-Greda-Jazvenik).
Posebnost ove trke je što su na njoj startali i dečki iz Siska koji su prvi put trčali zvaničnu trku te moram priznati da sam se osjećao doista veseo tijekom utrke gledajući ih kakvim žarom trče svoj prvi polumaraton. "Sisačka divlja trkačka liga" uzima sve više maha i sve više ligaša se odlučuje okušati u trčanju na 21 km, a što me čini posebno veselim, jer je ideja o organiziranom sisačkom trčanju zaživjela i svakim danom ima sve više poklonika.
Za mene nema odmora, jer ovom trkom počinje moj "crni" tjedan priprema koji završava u nedjelju još jednim polumaratonom.

GARMIN - PROFIL TRKE




27.2.17

#2 HALFMARATHON - SPLIT

"Nima Splita do Splita". Tako glasi jedna zabavna pjesma, ali i izuzetno dobro opisuje atmosferu u gradu tijekom Splitskog polumaratona. Splitski polumaraton meni je izuzetno draga utrka, jer je ovo prvi polumaraton u trkačkoj sezoni i u Splitu uvijek vidim puno sportskih prijatelja.  Ovogodišnji polumaraton mi je drugi na ovoj stazi, a na startu utrke bilo je preko 1500 natjecatelja iz cijelog svijeta. Iako je oko 8 sati izgledalo da će padati kiša ona cijelu trku nije pala te je vrijeme bilo idealno za trčanje. Temperatura ugodnih 15-16 C i poluoblačno vrijeme dobitna su kombinacija na ovoj izuzetno atraktivnoj i dinamičnoj stazi. Start je na samoj rivi i Marmontovom ulicom pored skulpture Grgura Ninskog trči se prema izlazu iz Splita gdje se penje na nadvožnjak i sa njega se vraća prema centru Grada. Staza vodi pored industrijske luke u ratnu bazu Lora te kao posebna atrakcija ulazi se u nogometni stadion Poljud gdje se na tartan stazi trči jedan krug te se izlaskom iz nogometnog stadion produžuje prema park - šumi Marjan i onda Zapadnom obalom prema cilju. 
I ova utrka kao i prošla za mene je bila trening utrka, jer sam tijekom svih 21 km ima zadani tempo trčanja pojedinih dionica. Krenuo sam vrlo sporo pokušavajući trčati u zadanom tempu iako je to bilo izuzetno teško s obzirom na broj trkača koji su pored mene prolazili i koji su me vukli da ubrzam. Međutim, ja volim plan, trener je taj koji ga definira, a moje je samo da ga odrađujem. Nakon početnih 6 km dogovor je da trčim određenu kilometražu u određenim tempo zonama, a što sam pokušao ostvariti.  U konačnici utrku sam završio sa vremenom 1:42:06 h ,a koje je nekoliko minuta sporije nego 2016. godine, ali s obzirom na plan utrke i da sam 1/3 utrke trčao izuzetno sporo ja sam zadovoljan. Ovom utrkom naučio sam neke stvari o sebi i svome tijelu tijekom utrke, a što će mi svakako koristiti u daljnim utrkama.
Trener je zadovoljan. :)
Moj plan 12/12 se polako ostvaruje, jer je ovo drugi uspješno završeni polumaraton u ovoj godini, a 19. 3. u Zagrebu start je 3. ovosezonskog polumaratona.

PRED START UTRKE

MOJI NAVIJAČI

SA MOJIM PRIJATELJEM JANEZOM MAROEVIĆEM - jednim od najboljih hrvatskih maratonaca i pobjednikom utrke za hrvatske trkače (ukupno 7.)


GARMIN CONNECT - PROFIL TRČANJA

18.2.17

BLED - INTERNATIONAL WINTER SWIMMING CUP


Kažu da je veljača mjesec ljubavi. Kažu da je to i mjesec zaljubljenih. Ja se ne bih složio sa tom konstatacijom, jer ako nekoga voliš onda ga voliš uvijek i bezuvjetno. Tako i ja volim Bled. Volim ga u svako godišnje doba, ali nekako zimi mi je najljepši. Iako sam se na Bledu natjecao u 4 različita sporta (olimpijski triatlon, halfironman, daljinsko plivanje – Europsko prvenstvo i zimsko plivanje) upravo mi je zimsko plivanje najdraže.
Zadnje tri godine 3. vikend u veljači je rezerviran za Bled – International winter swimming cup.
Iako je ove godine plan bio da i Klara ide sa nama ona je u zadnji trenutak otkazala odlazak, jer je imala natjecanje u plivanju sa perajama koje se održavalo u Rijeci tako da smo samo Barbara i ja otišli na romantično-sportski vikend.
Kao i svih godina do sada natjecanje se održava ispred hotela Grand te je ove godine temperatura zraka bila 4 stupnja, a vode 3,5 stupnja. Za razliku od prošle godine kada jezero nije bilo zaleđeno ove godine cijelo jezero se smrznulo tako da se nekoliko dana prije natjecanja moglo i klizati po jezeru. Ove godine organizator je razbio led na dijelu jezera gdje se održavalo natjecanje tako da je ugođaj bio poseban, jer smo plivali u malom dijelu jezera dok je veliki dio bio zaleđen.
Pliva se 4 discipline i to 25 m slobodno, 25 m prsno, 50 m slobodno i 50 m prsno. Ja se kao i svake godine prijavljujem za sve 4 discipline čisto da mogu što više plivati i uživati u hladnoj vodi. Između disciplina organizator je omogućio «grijanje» u saunama hotela Grand.
Iako mi je rezultat u ovom slučaju nebitan, jer samo plivanje u ovakvom okruženju za mene je dobitak ove godine sam malo podbacio u odnosu na prošlogodišnji rezultat tako da sam osvojio srebro u 25 m slobodno te bronce u disciplinama 25 m prsno i 50 m prsno dok sam na 50 m slobodno bio četvrti.
Međutim, još jedno natjecanje upisano je u ovogodišnji kalendar utrka, a nakon utrke sa svojim navijačima Barbarom te šogorima Ivanom i Feđom te šogoricom Karolinom koji su došli iz Siska, odnosno iz Zagreba samo da me gledaju proveli smo ugodno vrijeme u zajedničkom ručku i šetnji.











4.2.17

ODNOS "RODITELJ - SPORTAŠ"

Kada sam napisao blog "TRENER - SPORTAŠ" nisam ni slutio da ću "piknuti" u kompleksan odnos u kojem se sportaš nalazi. Puno je članaka objavljeno na temu ovog bloga te smo svi svjedoci brojnih sportskih priča koje su završile ili potpunom propašću sportaša dok su bili okruženi roditeljima (a pogotovo roditeljima - trenerima) ili veličanstvenim uspjesima. Tanka je granica koja dijeli uspjeh od neuspjeha i ja kao roditelj dvoje sportaša u jednom trenutku našao sam se na ivici ovih krajnosti. Ovo je moja "ispovijed" ili iskustvo što smo kao roditelji prošli sa Matijom ili bolje reći što je Matija prošao sa nama. Volio bih da oni koji budu čitali ovaj blog nešto nauče iz ovog primjera, a ne da se dovedu u situciju da uče iz svojih odnosa sa djetetom - sportašem.
Kada je Barbara bila trudna ja sam joj rekao da će se dijete kada rodi i malo stasa baviti svakako plivanjem. Naravno da me je gledala u "čudu" sigurno si misleći da nisam sasvim svoj. Negdje sa navršenih 3 godine Matija je počeo plivati i s obzirom da sam ja radio dvokratno Barbara je bila ta koja ga je redovno odvozila na trening i sa treninga. Naravno da je ovo najranije doba njegovog bavljenja plivanjem bilo izuzetno konfuzno, jer je u jednom trenutku došao do toga da neće uopće ući u bazen. Međutim, u razgovoru i više u nekoj igri "dobili" smo ga da počne ozbiljnije trenirati, ali je uvjet u toj dobi bio da Barbara prati treninge. Godinu dana Barbara je odlazila svakodnevno na bazen gledajući Matiju (pa čak i u visokoj trudnoći), a nakon poroda i sa Klarom u nosiljci. Ja sam bio tu više kao neka tehnička podrška iako smo kao obitelj odlazili apsolutno na sva natjecanja na kojima je Matija plivao.
Moj zaključak u ovom dijelu je da će se dijete baviti onoliko ozbiljno koliko su roditelji spremni "žrtvovati" se u tome, odnosno koliko su spremni svoje vrijeme, afinitete i dr. podrediti svome djetetu,odnosno njegovom bavljenju sportom.
Nakon što su započela natjecanja Matija i nije bio nešto "brz", odnosno na natjecanjima nije osvajao medalje. U to vrijeme nekako počinje moj "pritisak" vremenima, drugim plivačima i njihovim rezultatima itd. Iskreno, teško je gledati konkurenciju koja osvaja redovno medalje, a tvoje dijete zajedno sa njima trenira, a ne osvaja ništa.
Stvarao se veliki pritisak na Matiju, ali i na naš odnos vezano za plivanje te je ponekad dolazilo do neprimjerene kulminacije u obliku vike i sl. Ovdje moram reći da se Matija pored bazenskog plivanja počeo baviti i daljinskim plivanjem (plivanjem na otvorenim vodama) upravo na moju inicijativu, odnosno bolje reći na moje traženje, odnosno ja sam tako odlučio.
Međutim, iako sam s jedne strane vršio pritisak s druge strane nisam dozvolio da broj i jačina treninga u ovoj dobi budu drastični te sam inzistirao na postepenom rastu preplivane kilometraže kao i brojem tjednih treninga. Svjedočio sam tijekom ovog razdoblja da su pojedini plivači bili pod prevelikim teretom i "umjetno" su stvoreni na način da su ih treneri tjerali na preveliki broj treninga koji nije odgovarao njihovoj dobi, spolu, a što je u konačnici rezultiralo prestankom bavljenja plivanjem. Jednostavno taj pritisak djeca nisu mogla podnijeti fizički, a pogotovo psihički. 
Prva veća situacija dogodila se negdje u 7. razredu osnovne škole. Naime, dan prije odlaska na posljednje natjecanje u CRO CUP-u (sustav plivačkih maratona) u Rovinj gdje se pliva 5,6 km Matija je u igri u školi prelomio prst. Ja sam radio, a Barbara me nazvala i to mi je saopćila. Moje prvo pitanje je bilo "kako je Matija" i "je li sve ok", a drugo pitanje je bilo "hoće li moći plivati sutra utrku?". Kada smo se našli Barbara mi je ispričala da je ona isto pitanje postavila doktorici, a ova ju je gledala sa takvim pogledom da se i sada sva strese kada na to pomisli. Što je bitno sa ovom utrkom? Bitno je to da je tome trenutku Matija bio vodeći na Prvenstvu RH i trebao je samo završiti utrku, jer sa ostvarenim bodovima pa čak i za zadnje mjesto drugi na poretku ne bi ga mogao stići. Da ne pliva, izgubio bi postolje i završio bi na 4. mjestu. 
Matija je bio sav utučen, prestrašen i u plaču mi je rekao da neće plivati, jer ga boli prst i da jednostavno ne može plivati. Ja kakav jesam sam mu objasnio da se ne postaje prvakom svaki dan i da će njegovo ime biti upisano za vječnost ukoliko završi utrku, a ako ne starta cijeli život će se pitati da li je mogao plivati i što bi se dogodilo da pliva. Malo pomalo plač je prestao i dogovor je da se ide plivati. Taktika je bila da ja plivam na samom startu ispred njega i svojim tijelom sprečavam da ga netko lupi u ruku, a nakon par stotina metara kada se plivači razvuku da krene sam plivati (u tome trenutku on je bio puno bolji od mene). Uglavnom, sa longetom na ruci i prstom omotanim u vrečicu obljepljenu duck tape-om završio je utrku (čak i na postolju) i postao prvak RH.
Što je Matija bolje plivao moj pritisak je rastao. Nakon ove situacije negdje u isto vrijeme prilikom jednog treninga tadašnji trener (??) PK Sisak Janaf Miro Žeravica me zove na stranu i govori mi da od Matije ne bude bio plivač "jer nema dobar zaveslaj". Isti dan, ja mu pružam ruku i odlazim u upravu kluba te tražim ispisnicu za Matiju. Dolazim doma, i na rubu suza govorim Barbari što sam napravio. U tome trenutku Matija se već bavio plivanjem 10 godina i mojim postupkom dolazi u pitanje 10 godina teškog odricanja. Koliko dječjih rođendana je propustio, koliko igre, koliko druženja je propušteno tijekom ovog perioda, a ja sam jednom svojom gestom možda sve to doveo u pitanje. Ali ja sam takav. Nikada nikome ne dozvoljavam da me ucjenjuje ili na bilo koji način napada pa makar "poginuo". Takvim stavom učim i svoju djecu. Da ne dozvole nikome da ih na bilo koji način napadaju. U našoj obitelji ja sam impulzivan, a Barbara je smirena te me u razgovoru pita zašto ne bi angažirao svog trenera. U tome trenutku rađa se ideja da Matiju trenira tadašnji moj trener, a ja polako odustajem od nekog ozbiljnijeg treniranja te svoje mjesto "prepuštam" Matiji. Ovaj odnos Matije i njegovog trenera bio je odnos u kojem je trener tražio krvavi rad. Isto tako, taj odnos je bio izuzetno psihički težak za klinca od 13-14 godina koji svakodnevno pliva od 5 do 7 km i na bazenu se nalazi na suprotnoj strani od svojih dečki iz bivšeg kluba. Svakodnevno ih gledati preko bazena kako treniraju, kako pričaju i kako se šale, a on stoji sam na drugoj strani je bilo izuzetno zahtjevno. Ali što te ne uništi to te ojača. Pamtim jedan trening u kojem Matija sam pliva 100 x 100 m u određenom tempu. Ja sam bio prisutan na tome treningu i gledam ga kako pliva. Nakon što je isplivao zadnju 100-ku ja mu govorim još jednu da otpliva. Trener mi govori da je gotovo, jer je sve isplivao, ali ja se ne dam i vičem da krene. Matija kreće i pliva dodatnu stotku. Dolazi do startnog bloka, a ja mu govorim još jednu da pliva. Nakon što je isplivao i tu dodatnu Matija me pita zašto je plivao još dvije dodatne 100-ke. Ja mu govorim da su ove dvije najbitnije, jer je u glavi "prelomio" fizičku, a posebno psihičku bol.
Sada kreće neka druga krajnost, a to je da Matija počinje osvajati medalje, ali ni to nije dovoljno u mojim očima, jer je možda mogao još brže ili bolje. Ne želim si priznati da radim kontraefekat kod njega te on polako gubi volju za treninzima i odlascima na natjecanja. Ako i ode tada je naočigled vidljivo da pliva bez volje ili neke želje da bude bolji. Svi smo svjesni problema u koji sam ga doveo svojim postupcima, ali ih ja sebi ne želim priz
nati. Tada smo čuli o dr. Renati Barić na Kineziološkom fakultetu koja se bavi Psihologijom sporta i Psihiloškom pripremom sportaša te kao obitelj odlazimo kod nje na psihološku pomoć. U razgovoru kod nje u potpunosti "otvaramo sve karte" o našem odnosu i svemu onome što nas pristišče. Tu mi dr. Barić potvrđuje ono što negdje u dubini duše ja i sam znam iako si do tada ne želim do priznati i ona uvelike pomaže Matiji da prevlada stanje u kojem se našao i da krene ponovno trenirati. To je bila prijelomnica (doktorice puno Vam hvala još jednom) i nakon toga i naš sportski odnos se popravlja, jer ja prestajem odlaziti na neka natjecanja i puštam Matiju da sam sve to prođe. U sebi prolazim utrke ili nekada odlazim na tribinu gledajući utrku, a da on ponekad i ne zna da sam tamo. Ja sam emotivac i vrlo burno reagiram te ne zaboravljam neke stvari. Iako nisam ništa rekao kada sam pružio ruku Žeravici na odlasku iz kluba to mu ne zaboravljam i čekam onaj trenutak kada će se sve poklopiti i kada će Matija sam odraditi ono čemu sam se nadao. Četiri ili pet godina od odlaska iz kluba Matija na Državnom prvenstvu osvaja 3. mjestu u disciplini 1500 m. Očiju punih suza (i sada kada pišem ovaj dio bloga oči su mi pune suza) prolazim kroz glavu sve ono što je prošao kao i "dišpet" koji je uložen u taj rezultat kako bi se pokazalo "da će Matija imati zaveslaj" i da će od njega postati plivač. U glavi vrtim svaku minutu njegovog sportskog odrastanja od prvog natjecanja u Ljubljani preko situacije kada na jednom natjecanju gledam Mirina leđa kako odlaze sa bazena ne čekajući da Matija otpliva svoju utrku do kraja pa sve do trenutka penjanja na postolje. 
Nakon ovoga ja sam se više fokusirao da budem tehnička podrška smatrajući da je Matija dovoljno zreo da može i sam znati što treba raditi. Međutim, još i danas emocije me povedu i ponekad znam na tribinama šetati lijevo-desno kako Matija pliva u potkošulji i majicom mu mahati da pojača. Ovo je sada naš ritual kojemu se smijemo.
Prema tome, mi kao roditelji smo dužni svakako podržavati našu djecu, a biti strpljivi. Rezultat će svakako doći samo do njega treba proći određeno vrijeme. Pritiskajući djecu činimo im štetu te ih treba pustiti da se sami razvijaju, ali uz našu podršku.