17. SVJETSKO VETERANSKO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU

Bio je to ludi tjedan u mojem životu. U utorak u 23,30 sati dobio sam sms poruku od frenda da je plan utrka na 17. Svjetskom veteranskom prvenstvu u daljinskom plivanju koje se održavalo u Balatonfuredu (Madžarska) promijenjen i da vidim mail, ali kako sam u to doba već spavao mail nisam pogledao već sam ga ostavio za sutra.  U srijedu u rano u jutro kada sam otvorio mail pisalo je da je moja utrka pomaknuta sa petka na četvrtak i odmah u istom trenutku nazvao sam prijatelj Josipa Aralicu i to mu rekao te ga pitao što ćemo raditi. Dogovor je bio da će on voziti u Madžarsku, a kako je došlo do neplanske promjene plana niti sam nisam znao što dalje. Možda sam ga uhvatio na prepad, ali dogovor je u 2 minute pao i odlučili smo otići ipak u Madžarsku. U tom trenutku primam poziv i prijatelja Dražena Adžića kojemu se oko upalilo i koji je odustao od puta te ga nagovaram i već sat vremena kasnije u autu smo za Balatonfured. Put je protekao u razgovoru i šali te se čekiramo u hotelu i odlazimo pokupiti akreditacije. Taj dan na brifingu dobivamo novu vijest da je organizator odlučio da se utrke ipak održavaju po osnovnom planu tako da je moja utrka umjesto u četvrtak vraćena na petak. Jedan dan u Madžarskoj duže. Tijekom dana dolazi i ostala ekipa iz Zadra i Zagreba te odlazimo na trening i nakon toga Adžić, Aralica i ja odlazimo na večeru. Pivo, dva – tri, malo vina i eto nas do dugo u noć u razgovoru o tome kako svijet treba mijenjati (čitaj: lupetanje gluposti).

U četvrtak su počele utrke i gledamo naše dečke Sinišu Stanišića i Gorana Popovića kako plivaju u svojim starosnim grupama, a nakon toga ponovno trening, kava i lagana večera i odlazak u hotel na spavanje, jer u petak me čeka utrka.

Došao je i taj dan – dan utrke. Moram priznati da sam imao veliku tremu, jer nisam znao kako će tijelo reagirati s obzirom da mi je ovo prva prava utrka nakon nekoliko godina i srce vuče, a da li će tijelo pratiti to je pitanje. Imao sam kvalitetne treninge tijekom ove sezone i ja uvijek dajem 110 % u takvim utrkama te sam se bojao da ne «izgorim» na startu. Da bi osjećaj bio još veći tijekom noći i jutra počeo je puhati vjetar, a što znači da će uvjeti u vodi svakom minutom biti sve teži i teži s obzirom na valove. Staza je kružna i od starta pliva se 1200 m prema prvoj bovi i direktno u valove, nakon okreta pliva se 500 m gdje valovi dolaze sa desne strane (upravo s te strane i uzimam zrak) te se nakon okreta pliva 1060 do treće bove i nakon okreta ostaje završnih 240 m ciljne ravnine. Ja sam startao u drugoj grupi M40-44 i u mojoj grupi je bilo 45-ak plivača, a isto toliko je bilo i u prvoj grupi moje kategorije. Osjećaj za vodu i taktiku u vodi i nakon toliko godina izbivanja iz utrka nije me napustio i na startu odmah pravim taktiku na način da odlučujem prvih 1200 m «rudariti» i plivati širim zaveslajem čisto da se probijam kroz valove. Gledajući konkurenciju prije utrke primjećujem da ih ima puno fizički slabijih od mene i to će im biti problem, jer će valovi biti sve veći što smo dalje od obale. Nakon startnog znaka dajem sve od sebe i plivam što jače mogu kako bi što prije došao do prve bove. Nakon okreta slijedi jednako teška dionica, jer valovi sada dolaze sa boka i dosta je teško uspostaviti ritam plivanja i disanja. Međutim, ono što je bitno je osjetiti dolazak vala i podroniti pod njega te nakon toga prepustiti se da te val «povuče» i gurne naprijed. Malo pomalo prolazi i tih 500 m i nakon toga dolazi prvi odmor, a to je plivanje u smjeru valova. Ovdje nakon otprilike 100 m kada sam se malo oporavio počinjem pojačavati i pokušavam nadoknaditi sve ono što sam propustio u prvom dijelu utrke. Osjećam se dobro, zaveslaj je jak, noge rade i šibam prema ciljnoj ravnini. Uz cijelu dužinu ciljne ravnine nalaze se tribine sa navijačima i znam da su tamo i moji dečki koji navijaju. Dajem sve od sebe u ovim zadnjim metrima i šibam prema cilju bez bilo kakve kalkulacije. U mojoj grupi plivao je iz RH Neven Pedišić – član KDP Donat i izlaskom iz vodi primjećujem da ga nema na obali, a što znači da je ostao iza mene. Kako je prva grupa moje kategorije startala 15 minuta prije moje grupe čekam da se obrade svi rezultati te utrku završavam kao 38 na svijetu sa vremenom 48:39 min. Iznimno sam ponosan na način kako sam pristupio utrci, kako sam tijekom cijele utrke kontrolirao sve što treba kontrolirati, a vrijeme koje sam postigao je realno s obzirom na moju fizičku spremu. Ono što je najbitnije je da sam ponovno našao nove motive za utrke i sigurno je da ću slijedeće godine biti još spremniji na Europskom veteranskom prvenstvu u daljinskom plivanju koje se održava u Sloveniji – Bledu.

PODGARIĆ

Treća lokacija na koju sam se zaputio sa svojom Bjuti a iz serijala «Spomenici» bio je posjet spomeniku koji se nalazi u mjestu Podgarić u Moslavini, a koji je izradio poznati hrvatski kipar Dušan Džamonja. Od Jazvenika do Podgarića ima točno 51 km te je ovo bila vrlo zahtjevna vožnja od preko 100 km i to na temperaturi zraka preko 35 stupnjeva, a tim više što se do spomenika dolazi vožnjom preko brda Podgarić (oko 9 km ukupnog uspona).

Sam spomenik visok je 10 metara, a širok 20 metara. Na izradi spomenika Dušan Džamonja započeo je 1965. godine, a svečano je otvoren 1967. godine.

Ovaj spomenik jedan je od primjera apstraktne plastike, koja predstavlja stilizirana krila slobode i pobjede. Krila na spomeniku su vodoravno položeni rebrasti krakovi, od kojih su dva na jednom, a tri na drugom krilu. Tijelo spomenika spojeno je sa tlom preko kvadratne baze, što simbolizira penetraciju u prostor, odnosno crpljenje energije iz same Zemlje. Saćasti amblem, sastavljen od uglastih komada svijetlog aluminija simbolizira život, što u završnici objedinjuje spomenik u simbol pobjede života nad smrću i porazom. (podaci uzeti sa wikipedije).

RELIVE PREGLED VOŽNJE

https://www.relive.cc/view/1087787843

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/1859671872?share_unique_id=22

BRČKO - PLIVAČKI MARATON SAVOM - 9km

U petak u jutro sve stvari su bile spremljene u auto, Matija i ja u niskom startu čekali smo da Barbara završi sa poslom i da se uputimo za Brčko. Put dugačak 260 km protekao je u najboljem redu i naravno čim smo došli u Brčko Matija je osjetio glad tako da smo prije čekiranja u hotel morali otići na porciju čevapa i Jelen pivo kao pravi sportaši. Ali zašto smo išli u Brčko? Nije razlog odlaska bio posjeta poznatoj tržnici Arizona već smo dobili poziv od mojeg sportskog prijatelja Vojislava Mijića (organizatora poznatog Šabačkog maratona u duljini od 19 km) da dođemo plivati maraton u duljini od 9 km rijekom Savom. Ja ovaj poziv nisam nikako mogao odbiti, jer je BiH bila država u kojoj nisam nikada do sada plivao. Iako je ovo prvi plivački maraton u Brčkome i sigurno ima puno prostora za što bolju organizaciju ne mogu, a da ne  pohvalim organizatore koji su se doista potrudili da nama plivačima ne fali bilo što i siguran sam da će se u narednim godinama ovaj maraton razvijati i iz godine u godinu postojati sve bolji i bolji.

Trka je bila predviđena za subotu u 12 sati i pretpostavljali smo da će temperatura zraka biti visoka i da će biti vrlo teško plivati po takvom vremenu, a posebno kada se uzme u obzir da je Sava bila oko 26-27 stupnjeva.

Nakon liječničkog pregleda u hotelu (organizator je platio smještaj za dvije noći za sve učesnike i pratnju) te odlaska na finish kako bi vidjeli ciljnu crtu uputili smo se na mjesto starta maratona, a koji je bio u selu Vučemilovec, tj. 9 km uzvodno u odnosu na Brčko.

Vozeći se u autobusu pogleda u «prazno» pokušavao sam se skoncentrirati na ono što će mi se desiti kroz određeno vrijeme i monotoniju vožnje razbijao sam polaganim cuganjem isotonika, jer kao da će mi ovih gutljaj ili dva baš pomoći da se tijelo pripremi za napor plivanja.

Na startu je svaki natjecatelj imao već spreman svoj čamac koji će ga pratiti tijekom plivanja i dogovor je bio između nas da Barbara bude u čamcu sa Matijom, a ja kao stari vuk sam se organizirao na licu mjesta i meni je piće dodavala osoba koju sam na licu mjesta upoznao.

Ovo je moj drugi susret sa rijekom Savom i plivanjem u njoj. Naime, 2006. godine na poziv Vojislava Mijića moj tim koji su činili Matija, moji roditelji i jedan prijatelj uputili smo se za Šabac gdje sam plivao 19 km. U toj trci imao sam peh nekih sat vremena nakon starta kada se motor na pratećem čamcu pokvario tako da sam bio prisiljen bez okrijepe plivati sigurno sat ili više dok me nisu ponovno stigli i dali mi za piti.

Ovo iskustvo me je naučilo da nikada na utrku ne krećem bez jednog ili dva gela sa sobom, a tako je bilo i u Brčkom.

Prije samog starta dao sam upute pratiteljima kako svojima tako i Matijima, a to je da plivač prati brod, a ne brod plivača te me je «đedo» tako smo ga zvali koji je pratio Matiju utješio i rekao da se ne brinem da će biti sve u redu. Izgledao mi je kao stari riječni vuk, a što se kasnije i tijekom utrke potvrdilo. Jedina informaciju koju mi je rekao je da ne brinem i da se držim bosanske strane, jer je sa hrvatske strane Sava «mrtva» misleći na njezin tok.

Nakon uvodnog predstavljanja natjecatelja sudac je označio start utrke i jedino što sam na startu vidio je bilo Matiju kako je krenuo u punom gasu sam sa desne strane. Dogovor je bio da pokuša odmaknuti od pratnje što više može i da sam pliva u svojem tempu. Što se dalje dešavalo sa Matijom doznao sam tek nakon što sam došao do cilja, ali kako je ovo moja priča ukratko ću opisati svoj doživljaj plivanja.

Ja sam imao tremu prije samog starta, jer godinama nisam plivao maratone, a posebno ne u duljini od 9 km. Međutim, prva ljubav je uvijek prva ljubav i iako volim i trčanje i biciklizam i triatlon u meni je otvorena voda i od nje ne mogu pobjeći. Onaj osjećaj koji mi je bio u tijelu kada sam nakon par godina ponovno obukao fast skin i kada sam skočio u rijeku Savu je za mene veličanstven.

Nakon starta krenuo sam plivati onako «muški», iz zaveslaja u zaveslaj pokušavao sam održavati visok tempo i kako sam na ruci imao sat koji mi je pokazivao svakih 500 m i vrijeme u nekoliko navrata sam vidio da je tempo podjednak, a što je bio znak da sam dobar i da ne padam.

Kao što sam gore rekao da plivač prati brod, a ne obratno na žalost u mojem slučaju nije bilo tako te sam ja sam pokušavao iz vode ocijeniti idealan smjer. Kako je trka odmicala i kako sam se ustalio na 6. mjestu (bitno je uvijek imati pod kontrolom situaciju ispred, ali i iza sebe) to sam bio skoncentriran samo na svoje plivanje i snagu zaveslaja. Doista, nakon nekoliko godina bez plivanja osjećaj koji sam imao tijekom utrke, ali i sada kada ovo pišem je veličanstven. S obzirom na obim treninga koji sam imao i gdje sam plivanje podredio drugim sportovima ja sam se osjećao fantastično i uz pravovremenu prehranu tijekom utrke (energy shot, ugljikohidrati i gel) plivao sam sa osmijehom na licu.

Nakon isplivanih 9800 m za 1:54.55 h u cilj sam došao šesti, ali za mene nije bitan poredak već činjenica da sam se vratio ponovno u daljinsko plivanje i ovo je dobra osnova za Svjetsko prvenstvo u daljinskom plivanju koje me očekuje u kolovozu u Madžarskoj.

Ovih 800 m viška je vjerojatno moje lutanje Savom, ali iako nisam došao prvi sigurno sam došao sa najupečatljivijim finishem od svih natjecatelja, jer sam zadnjih 30-ak metara otplivao u delfinu i na taj način osvojio dodatne bodove i simpatije kod gledatelja. To je nekako moj zaštitni znak ulaska u cilj, jer skoro svaki maraton pokušavam završiti na ovaj način.

A što je bilo sam Matijom? On je onako rutinski odradio cijelu utrku pri čemu je od početka do kraja kontrolirao stanje na stazi. I dok je on plivao skroz na bosanskoj strani ostali plivači koji su ga pratili i koji su plivali u grupi su se više držali hrvatske strane i na taj način sve više i više zaostajali. Kada su shvatili da su na krivoj strani obale bilo je već kasno te je Matija iz metra u metar povećavao svoju prednost te je utrku završio kao pobjednik sa vremenom 1:35 h.

Iako smo i Matija i ja bili sretni svaki na svoj način Barbara je bila sretna i ponosna na obojicu, jer smo obojica uspješno završili utrku. Moja sreća je bila u tome što sam stavio još jednu «recku» u svojoj sportskoj karijeri i što sam nakon uspješnog okončanog maratona dobio diplomu kao i još jedno iskustvo i nove sportske prijatelje, Matijina sreća je bila u tome što je bio pobjednik maratona, ali kako današnji klinci ne plivaju za «recke» u karijeri i diplome posebno  je bio sretan onome što se desilo nakon održanog proglašenja kada je organizator pozvao prvih 4 natjecatelja sa strane i uručio im «kovertu», a u kojoj je bio…. pogodite što. Ovi današnji klinci su kao «revolveraši – plaćenici» plivaju za slavu, ali još više za lovu tako da nagradom koju je dobio ja sam pošteđen davanja džeparca jedno vrijeme.

I za kraj predivno je bilo vidjeti ljude koji su se htjeli slikati sa nama, koji su nas tapšali po ramenima i čestitali nam, a kako svijet voli pobjednike Matija je bio glavna zvijezda te je odmah po izlasku vode i tuširanju bio pozvan za stol da sjedne sa policajcima i da sa njima nazdravi kako rakijom tako i pivom. Jedva se izvukao te je sigurno da će nam ovaj maraton ostati u posebnom sjećanju. Još jednom hvala Voji na pozivu, hvala puno svim organizatorima, jer bez vas sve ovoga ne bi bilo, hvala natjecateljima koji su nas tjerali da budemo što bolji i hvala mojoj Barbari koja je uvijek ovdje i koja nas prati na ovakvim «ludostima».

MATIJA FINISH

https://youtu.be/jkKtK3KH7lg

GARMIN PROFIL PLIVANJA

https://connect.garmin.com/modern/activity/1856855590#.WWsswIXlVsM.email

INFO BRČKO

http://www.infobrcko.com/vijesti/item/9735-uspjesno-odrzan-prvi-medunarodni-plivacki-maraton-u-brckom.html

ONAJ OSJEĆAJ KADA DOĐEŠ PRVI NA TRCI

ONAJ OSJEĆAJ KADA DOĐEŠ ŠESTI NA TRCI

RESTORAN BAKRENI LONAC

"ĐEDO" I MATIJA