SVJETSKO PRVENSTVO U PLIVANJU U HLADNIM VODAMA - TALLINN 2018

Pijesak se na meni još nije niti isprao, a već sam pakirao stvari za novu destinaciju, odnosno za novu trku. Iz Sahare sam se vratio u nedjelju prije podne i nakon ručka i «uštimavanja motora» u bazenu pakirao sam se Svjetsko prvenstvo u plivanju u hladnim vodama, gdje kao jedini predstavnik Republike Hrvatske i kao prvi Hrvat u povijesti  nastupam u disciplinama 50, 100, 200 slobodno i 25 m delfin. Pliva se u samoj luci u Tallinnu te je temperatura mora oko O stupnjeva.

Ovo putovanje mi je jednako drago, jer sa mnom ide moja Direktorica utrka te će ovo biti jedno romantično-sportsko putovanje nas dvoje iako ovaj put moram dati sve od sebe s obzirom da je Ona sa mnom.

Putovanje započinjemo u Zagrebu te preko Frankfurta idemo prema Tallinnu te dolazimo u Tallinn u 12 sati. Nakon čekiranja u hotelu i podizanja akreditacije odlazimo u šetnju Tallinnom. Tallinn je predivan grad sa puno starih kuća i njegova arhitektura je mješavina starih stoljetnih kuća i modernih zgrada i trgovačkih centara.

Nakon šetnje odlazimo u jedan restoran koji se nalazi u zgradi koja je stara preko 600 godina i u njoj poslužuju samo srednjevjekovna jela. Cijeli ambijent je u tome znaku tako da sam popio njihovo domaće pivo sa medom. Nakon ručka i kave i jednoj od brojnih malih kafića odlazimo u hotel gdje se pripremam za prvi dan natjecanja.

PRVI DAN – utorak, 6. 3. 2018. godine

Danas plivam 25 m delfin i 100 slobodno.  U jutro je na programu 25 m i samo natjecanje počinje u 11 sati. Prije početka natjecanja bio je prigodan program otvorenja i kada sam razvio hrvatsku zastavu po ramenu me potapšao jedan Slovak i upitao koliko nas je ovdje. Ja sam mu odgovorio da sam samo ja natjecatelj i da mi je u pratnji supruga, a on je odmah me zamolio da se slika sa mnom. Čovjek me je gledao onako sa puno suosjećanja, a u razgovoru sa njime dobivam podatak da se ovim sportom u Slovačkoj bavi preko 2000 plivača i da ima nekoliko klubova. U Hrvatskoj pored mene mogu reći da znam joj 3-4 plivača koji plivaju s time da dvojica od njih žive na moru. Ja sam se u tome trenutku osjećao kao Jamajčanska reprezentacija u bobu na zimskim olimpijskim igrama.

O kakvoj popularnosti se radi vidi se u činjenici da je na ovom Svjetskom prvenstvu prijavljeno 1386 plivača iz 40 država svijeta, a našu Domovinu predstavljam ja kao natjecatelj i moja B kao pratnja i pomoć.

Prije samog natjecanja slikao sam se sa osnivačem i predsjednikom Svjetske plivačke organizacije za zimsko plivanje i nositeljem nekoliko Guinness-ovih rekorda Ramom Barkaiem.

Prije samog starta na 25 m delfin osjećao sam veliko nestrpljenje i tremu s obzirom da je ovo ipak temperatura vode u kojoj se nisam često kupao tako da nisam bio siguran kako je mi tijelo reagirati. Međutim, dok sam čekao svoj red i kako su se smjenjivale grupe plivača tako je trema prolazila pa sam svoju dionicu otplivao najbolje što sam mogao sa vremenom od 11:48 sec i s time vremenom završio sam na 12. mjestu u svijetu u svojoj kategoriji (ukupni pobjednik je iz moje kategorije)

Nakon kratkog odmora i laganog ručka ponovno je došao novi start, a to je 100 m slobodno. Iako je bilo lijepo sunčano vrijeme, hladnoća nije popuštala, a ukupnu temperaturu zraka povisivao je vjetar koji je puhao sa Baltika. Sada sam bio u potpunosti koncentriran i nakon prijepodnevne adaptacije na hladnoću 100-ku sam otplivao sa vremenom 1:23 min te sam završio na 9. mjestu u svojoj kategoriji.

Start kod ovakvog plivanja nije uobičajeni sa skokom sa startnog bloka već iz vode pri čemu jednom rukom se držimo za stepenice, a druga ruka mora biti ispružena ispred tijela s time da rame te ruke treba biti ispod površine vode.

Ukoliko se starta sa ramenom iznad površine vode na ukupno vrijeme plivanja dodaje se 5 sec kazne.

Nakon plivanja uslijedilo je grijanje u toploj kupki koja se nalazi uz samo kupalište, a topla voda se postiže grijanjem grijalice na drva. Nakon utopljavanja uslijedilo je oblačenje u velikoj garderobi koja je na isti način zagrijavanja.

Dan je završio kratkom šetnjom po Tallinnu i večeri u drugom poznatom restoranu Peppersack.

Nakon šetnje u tijelu sam osjećao još hladnoće tako da smo nakon večeri otišli u hotelsku sobu i pod poplunima čekali slijedeći dan i novo natjecanje. J

DRUGI DAN – 7. 3. 2018. godine

Cijelu noć sam se patio, jer je očito ono što se trebalo dogoditi prije tjedan dana u Africi dogodilo se tijekom noći. Cijelu noć sam proboravio na wc-u uz velike bolove u trbuhu.

Dan je osvanuo sunčan i prelijep, ali je bilo dosta hladno te je Barbara usprkos toga čekala pored plivališta, a ja sam otišao na razgibavanje. Startao sam u 27. grupi po redu i 50 m sat otplivao za 31.26 sec te sam sa ovim vremenom zauzeo 7. mjesto u svojoj kategoriji na svijetu. Ja sam na ovom natjecanju dopista dao sve od sebe, a što govore vremena plivanja i mislim da sam dostojno predstavljao našu Domovinu, ali ovi dečki plivaju fantastično i u ovakvim ekstremnim uvjetima.

Na žalost, bolovi u želudcu su bili preveliki i nisam htio riskirati, a ako još tome dodadam da bi Barbara trebala cijelo poslije podne čekati pored plivališta za start 200 m slobodno, a u kojoj disciplini na žalost ne mogu očekivati neki poseban plasman dogovor je pao da ću otkazati navedenu disciplinu i otići u hotel se zaliječiti, jer sutra imamo po programu izletu u Helsinki.

Ovime se posebno zahvaljujem svojoj B koja je bolesna sa gripom stajala pored plivališta i u svakom plivanju me je bodrila te joj je sigurno bilo hladnije nego meni u vodi. 

SAHARA MARATON

Sahara maraton. Hm… kada me je prijatelj nazvao i pitao da li želim trčati maraton u  Sahari odmah na prvu sam odgovorio da želim i potvrdio mu odlazak u Afriku. Kako sam dao riječ da ću ići nije bilo više povratka, a trebalo je puno stvari organizacijski posložiti da se ode, a posebno sam trebao dobiti odobrenje od moje Direktorice utrka. Taktički sam sa pitanjem sačekao nekoliko dana kako bi sve provjerio i pokušao biti što bolji prema njoj kako bi osvojio u ovim presudnim trenutcima nekoliko bodova prednosti. U jednom trenutku kada je atmosfera bila dobra uslijedilo je moje pitanje: «B, jel mogu ići u Afriku trčati maraton?». Prvo me je pogledala «onim pogledom», a onda kada sam dobio potvrdan odgovor uslijedilo je moje olakšanje, jer sam kartu već kupio i rezervirao mjesto u charter avionu od Madrida do Tindoufa i izbjegličkog kampa «Smara» u Africi.

Iako je maraton bio povod za odlazak u Afriku samo putovanje pretvorilo se u potpunosti u nešto drugo, a o čemu se radi objasniti ću u slijedećem blogu koji ću posvetiti ljudima koji su mi uzeli dio srca.

Po programu maraton se trčao u ponedjeljak, jer je u utorak bio Saharawi-jev (tako se narod zove) nacionalni praznik  i pripremala se velika svečanost.

U ranu zoru oko 6.30 probudio sam se dosta smiren iako u nogama nisam imao potrebne dužine za jednostavno i bezbrižno trčanje maratona. U sedam sati je bio doručak i u želji da dođem među prvima kako bih ipak uspio pojesti dovoljno za trku probudio sam cimere i nakon jutarnje higijene otišli smo na doručak.

U prostoriji za doručak po stolovima su bili servirani keksići, čaj i kava. I to je to. Kako sam predvidio nešto slično (ali ipak ne tako oskudno) ponio sam si litru izotoničnog pića i počeo grickati kekse.

Grickanje keksi potrajalo je nekih 20-ak minuta te smo se nakon doručka autobusima uputili na start utrke, tj. u drugi izbjeglički kamp Al Ayoun koji je bilo udaljen nekih sat vremena vožnje.

Nakon dolaska na start i nakon zadnjih priprema za utrku (po tradiciji pojeo sam jedan snickers i popio još pol litre izotonika) uslijedio je start utrke. Apsolutno je bilo veličanstveno biti u takvom okruženju sportaša iz cijelog svijeta koji su sa osmjehom na licu krenuli vjerojatno u trku koja će nekako svima nama ostati u posebnom sjećanju. O kakvim se ljudima radi vidi se u činjenici da je jedan od natjecatelja bio u dečko iz Engleske koji je maraton odlučio istrčati svirajući električnu gitaru i time povezati svoje dvije ljubavi: trčanje i glazbu. 

Plan je bio samo otrčati maraton i biti dio ove atmosfere, jer je ovo takva utrke u kojoj se ne naganja najbolje vrijeme i u razgovoru sa drugim trkačima koji su maratone trčali po cijelome svijetu (pa čak i na Grendlandu) svi su bili složni u jednome, a to je da je ovo jedan od najtežih maratona na svijetu.

Prvi dio staze je dosta ravan i relativno je bilo lako trčati po pijesku s obzirom da je nekako bio pomiješan sa kamenjem tako da nisam imao nekih posebnih problema u samome startu. Kako meni srce počne nekako drugačije raditi kada čujem startni pištolj cijela moja ideja o laganom trčanju se u pucnju rasplinula i počeo sam trčati. Malo – pomalo izbio sam u drugu grupu trkača sa dvojicom španjolaca i jednom curom koja ime posebnu životnu priču. Naime, ta trkačica je danas profesionalna igračica odbojke u Španjolskoj, a kako dijete ona i brat su bili posvojeni od strane španjolske obitelji. Nakon što je odrasla pokušala je pronaći svoje biološke roditelje i tada je shvatila da je i ona pripadnica Saharawi naroda te je ove godine željela otrčati maraton i pri tome ju je pratila snimateljska ekipa koja je o njoj snimala dokumentarac.

Prije same utrke dobili smo informaciju da će na okrijepnim stanicama biti izotoničnog pića, vode, narandži i gelovi te sam si rekao da je to ok s obzirom gdje se nalazimo.

Dolaskom na prvu okrijepnu stanicu dočekuje nas voda i mislim si «ma ok, tek smo krenuli biti će bolje na slijedećima.» Pijem vodu i idemo dalje.

Tempo držimo oko 5:30 po km i mislim si da je to ipak malo prejako, ali nitko ne popušta i prelazimo metar po metar. Malo – pomalo počinje psihološka igra «tko će koga slomiti» i u toj igri prolazi nekoliko kilometara te se sve više pravi razlika između nas i prve grupe, ali i između nas i onih koji nas prate. Negdje dolaskom na 10 kilometar i na okrijepnu stanicu na kojoj je opet voda Španjolci polako odustaju i dalje nastavljam sa curom trčati. Ona mlada i vitka, a ja star i trom pičimo pustinjom negdje do 15-og km kada ona samo u jednom trenutku «prebacuje u treću, trećom do kraja, četvrta» i odlazi. Ostajem sam i sada počinje solo utrka kroz pustinju. Staza je fantastično označena i to na način da je svakih km u pustinji postavljena strelica od kamena tako da pokušavam pratiti smjer iako je to nemoguće s obzirom na teren na kojem se nalazimo. Dolaskom na 16 km i na okrijepnu stanicu dočekuje me ugodno iznenađenje, a to je da pored vode ima i datulja tako da zastajem i uzimam par komada datulja.

Znam da ne mogu cijelu utrku sam te je taktika pustiti da me netko stigne ili da je pokušam nekoga stignuti i sa tim razmišljanjem krećem dalje i malo – pomalo stižem dvojicu trkača ispred mene, ali po glasu kako trče čujem da se muče i jednostavno idem dalje. Vrijeme u ovom trenutku je na bazi mog prosječnog polumaratona i u tim dijelovima staze lovim razliku za koju znam da ću je potrošiti u drugom dijelu utrke.

Sama staza u prvom dijelu je onako «lagano podmukla». Misliš da je ravna i da je lagano, ali ona je cijelom dužinom valovita da se mišići nemaju prilike odmoriti – penjanje dvadesetak ili tridesetak metara na visinu od 5-6 m pa onda spuštanje pa tako unedogled.

Polovica utrke nalazi se u izbjegličkom kampu Auserd i do njega me dijeli tek km ili dva kada dobivam novi nalet snage i taj dio prolazim baš uživajući.

Dolaskom u kamp kratko zastajem za čašu ili dvije vode i naredni kilometar i pol staza prolazi kroz kamp.

Uz cijelu stazu žene sjede i navijaju, djeca trče oko nas, svi su nasmijani i jedni drugima plješćemo. Izlaskom iz kampa nailazim na cimera Nizozemca koji hoda. Prvo sam bio zbunjen da sam ga našao ispred sebe, jer sam mislio da je lošiji trkač od mene, ali na moje pitanje što mu se dogodilo i zašto hoda, uz osmijeh mi govori da je «izgorio» i da idem dalje. Nekako mi to daje snage da krenem, iako sam baš u tome trenutku pomislio «uh, nisam izgorio, ali idem sa tobom u šetnju, dan je predivan, još malo do kraja i u jednom trenutku ćemo stići».

Izlaz se nalazi na 23 km i da bi se do njega došlo više se ne može trčati već hodati uzbrdo. Narednih 10 km su u stvari najtežih, jer je sada sunce visoko na horizontu i počinje postajati prava vručina, a teren se ovdje uvelike mijenja te su uzbrdice toliko visoke da se na njih penje isključivo hodajući kako se ne bi previše umorili.

Ovdje počinje već pored mentalne borbe i fizička borba, jer tijelo pokušava reći dosta, ali ja sam dobro raspodijelio energetske gumene bonbone i njih počinjem jesti kako bi imao dodatnu snagu i energiju za dalje.

Kako to obično biva pojačava se vjetar, ali on ne puše u leđa već ili s desne strane ili s prednje. Sada pored dina, vručine dobivamo još jedan elemenat, a to je vjetar u prsa. Iz minute u minutu zaliha vremena se polako topi i nekako dolazim u prosjek od 6 min po km, a što je u svari i ok s obzirom na sve okolnosti.

Pamtim, jednu situaciju u kojoj sam se našao, a to je da stojim na vrhu dine, do podnožja me dijeli nekih 40-ak metara, a u daljini od cca 1 km na vrhu još više dine vidim okrijepnu stanicu. To mi je bio i najgori dio trčanja, jer sada trčimo u udolini između dviju dina. Cijela scena izgleda skroz nestvarno, jer u daljini vidim nekoliko trkača koji na pristojnim međusobnim razdaljinama trče neki svoj put tražeći neku nepostojeći prečicu do okrijepne stanice.  Na vrhu te dine ponovno uzimam nekoliko datulja, vrijeme je 3 sata i do kraja mi je ostalo 10 km. Mislim si evo me na cilju, jer i da hodam tamo sam najkasnije za 2 sata. Od 32 km staza ponovno počinje biti lakša, ali vjetar pojačava i doista u nekim trenucima uopće se ne isplati trčati, jer trud koji se ulaže u dodatno trčanje protiv vjetra samo oduzima više energije, a brzina nije ništa veća od hodanja.

Malo – pomalo prolazi kilometri i ispred sebe vidim trkača koji kleči na podu ispred okrijepne stanice i pije vodu. Pitam ga jel ok, on mi na pitanje odgovara «da koliko ima do kraja» i ja mu govorim 6 km iako je do kraja 7. Malo laganja neće škoditi, jer nakon što sam ga prošao vidim da ustaje i polako kreće za mnom.

Tu me prolazi jedan ili dva trkača, ali ne znam da li su to natjecatelji maratona ili polumaratona tako da se na njih ne obazirem već pokušavam ove zadnje kilometre preživjeti i dokopati se Smare i završiti ovu utrku.

Da bi dojam o vremenu bio potpun počinje padati i nekoliko kapi kiše, ali samo radi dojma, jer kako je počela padati tako je u par trenutaka i prestala.

Malo – pomalo vide se i prve kuće kampa te mi je do cilja ostalo 2 km. Gledam sat i preračunavam vrijeme te nekako postavljam si cilj na 4 sata i 30 min kao vrijeme za koje bi mogao bezbrižno otrčati maraton pa čak i da jedan dio puta i hodam. Tu srećem neke cure koje upravo završavaju polumaratonsku utrku i iza sebe vidim jednog trkača koji smanjuje razliku u odnosu na mene. Ne želim da me nakon svega on 1 km prije kraja prestigne tako da odustajem od taktike «hodanje-trčanje» i izvlačim sve što imam u sebi i krećem u zadnjih kilometar i nešto više najjače koliko mogu da ga slomim i da mu pokažem da mogu trčati i u ovom zadnjim metrima. Kako se smanjuje udaljenost od cilja tako ja i dalje preračunavam i shvaćam da mogu vrijeme popraviti i da mogu završiti za 4:25 h. Stišćem zadnjih par stotina metara i u cilj ulazim sa konačnim vremenom 4:24 km (25/102 u ukupnom poredku muškaraca, 14. u svojoj kategoriji).

Noge ne osjećam, u glavi mi tutnji, a očajnički tražim coca-colu, a nje nema. Pijem vodu kao da mi je zadnja što ću u životu napraviti i odlazim na prostoriju na razgibavanje i odmor.

Veseo i ponosan na sebe što sam završio ovaj maraton i pada mi na pamet nova sportska ludost, ali to je predmet jedne druge priče.

Na cilju razmjenjujemo iskustva sa trke i svi se slažemo da je bilo teško, ali da je vrijedilo doći i otrčati ovu trku, a posebno ovom trkom skrenuti pozornost na tragediju Saharawi naroda i prenijeti glas o njima u našim državama.

Vrijeme maratona nije bitno s obzirom na humanitarni i ljudski dio ove cijele priče tako da ovaj maraton i ovo vrijeme provedeno u Smari sigurno će ostaviti poseban trag u mojoj sportskoj karijeri, ali i u životu iako je pobjednikovom vrijeme bilo 2:59, a drugi je imao vrijeme 3:10 h,  a što sve govori o zahtjevnosti cijele trke.

Bitno je reći da pored maratonske utrke postoji još i polumaratonska utrka te utrke na 10 i 5 km i slijedeće godine kada budem ponovno išao dolje trčati ću polumaraton.

Ovime se želim zahvaliti svojima na podršci, a posebno svom Triatlon klubu X, odvjetnici Ani Smolčić, Zapeće j.d.o.o. te tvrtki Sport Janus d.o.o. – generalnom uvozniku Brooks i Joma sportske opreme koji su pomogli da otrčim ovaj maraton.

Eh, da onaj dečko s gitarom uspješno je istrčao maraton kao i oba moja cimera.

BLED - WINTER SWIMMING CUP 2018

Nakon što smo preživjeli postblagdansku siječanjsku depresiju dolazi veljača – mjesec zaljubljenih. Iako se trgovci trude svim silama privući potrošače da ostave i one zadnje kune koje se nisu potrošile u prosincu moje misli okrenute su prema Bledu i prvom natjecanju u sezoni. Međutim, to nije bilo kakvo natjecanje već se radi o plivanju u hladnim vodama koje se već tradicionalno organizira u Bledu sredinom veljače. Ja sam na ovom natjecanju već nastupio 4 puta i doista svaki put mi je jednako lijepo kao prvi put. Na Bledu sam već našao poznanike sa kojima se natječem i sa kojima svake godine razmijenimo utiske sa dosadašnjih natjecanja. Tako je i bilo ove godine, ali za razliku od prošlih godina brojčano stanje Hrvata na natjecanju se svake godine povećava tako da je ove godine nastupila četvorica plivača. Ja kao i uvijek do sada nastupam na svim disciplinama i to 25 m slobodno i prsno te 50 m slobodno i prsno. Pitaju me dečki zašto nastupam na svim disciplinama, a moj odgovor je uvijek isti «da mogu više puta plivati u jezeru».

Iako je svake godine konkurencija sve bolja i bolja ipak još uvijek se penjem na postolje tako da sam i ove godine bio brončani na 25 m prsno i 50 m prsno.

Naravno, kao i svake godine do sada moja vjerna pratnja je moja direktorica utrka – moja Barbara i ovo natjecanje doživljavamo kao ljubavno-romantično-sportski vikend.

Iako je temperatura jezera bila 4 stupnja celzijusa i ta temperatura nije najhladnija u kojoj sam se kupao izuzetno sam se dobro zabavljao i jedva čekam slijedeću godinu kada ću na Bledu nastupiti jubilarni 5. put.

Ovo natjecanje bilo je i generalna proba za slijedeće veliko natjecanje koje me čeka u ožujku, a to je Svjetsko prvenstvo u plivanju u hladnim vodama koje će se održati od 5. 3. do 9. 3. u Tallinu (Estonija), a ja ću biti prvi predstavnik RH koji se uopće i natječe na Svjetskom prvenstvu u plivanju u hladnim vodama.