11Tri Beograd halfironman - Osobni rekord !!!!!

Na put prema Beogradu krenuli smo u nepotpunom sastavu, jer su dečki ostali doma zbog srpskih propisa o cijepljenju, a Klara je to iskoristila i odmah se ponudila da će ih ostati čuvati. Za razliku od prošle godine kada sam iznajmio apartman blizu Ade ove godine rezervirao sam kućicu na splavu na samoj Adi i sve je trebalo izgledati kao fantastičan provod. Domaćin nas je dočekao na Adi, odveo nas u kućicu, a nakon što smo se smjestili odvezao nas je na Skaradliju. Nekako sam si zamišljao: večera, a onda lagano romantika i spavanje, ali sve je ispalo drugačije. Htjeli smo večerati u restoranu «Dva jelena», ali kako je bio zauzet večerali smo u «Tri šešira». Očito je sudbina tako htjela jer smo i prošli puta večerali u istom restoranu. Po dolasku na splav čim je noć pala shvatio sam da sam pogriješio, jer nekih 300 m od nas su se nalazili splavovi tako da je cijelu noć tutnjala kakofonija čudnih zvukova. Da bi priča bila još bolja na splavu pored nas trajala je momačka večer tako da smo bili prisiljeni slaviti sa njima, tj. zaspali smo ranom zorom kada su sav alkohol popili. Subotu u jutro iskoristili smo za podizanje startnog broja i odlaska u kavu u Knez Mihailovu. Nakon kave odlazimo u restoran Manufaktura, a sudbina se ponovno poigrala, jer smo tamo otišli i prošli puta. Sjedamo na terasu i vidim dva muzičara koji se spremaju početi pjevati. Jedan od njih mi je poznat. Gdje sam ga vidio?? Razmišljam i shvaćam da je to Frano Lasić. Izgleda da svi mi starimo, a on ostaje takav kakav je desetljećima, jer od kada ga pamtim izgleda mi isto. Možda je tajna u 4 braka koji su iza njega ? 

Dolazi konobar, naručujem miješano meso, a on mi govori: «Ne». «Što ne?» pitam ga, a on će na to da uzmem dimljeni lungić. Barbara pokušava nešto naručiti, ali on zna što će i ona te govori «Piletina, sa povrćem i kajmakom». Nakon ovoga nema druge nego prihvatiti ponuđeno. Klopa dolazi, za 5 min počistio sam tanjur, a Barbara gleda mene, gleda tanjur, pa opet mene i onako tiho kaže: «Mislim da ti ovo neće biti dovoljno za sutra.» Zovem konobara, naručujem hamburger, a on samo cmokne ustima i kaže «Dimljena pljeskavica.».  Valjda on zna što ću jesti pa kako je sve to izgledalo baš simpatično, a u pozadini Frano davi «Stranca u noći» nisam se bunio, a pljeskavica je bila onako taman. Za dijete od 10 godina. Nakon ručka dolazimo u doma, uzimam bajk i odlazim u zonu ostaviti ga za utrku. Na povratku sa check in-a mislim si biti će ovo predivno poslije podne: rijeka, terasa pored rijeke, deci crnog vina i malo romantike. Sav veseo dolazim doma, a kad tamo urnebes. U kućici pored naše dopiru neki čudni zvukovi koji uši paraju, a na terasi hrpa cura slavi djevojačko. Ništa od terase, ništa od kupanja u rijeci, ništa od romantike već se povlačimo u kućicu i čekamo da slavlje završi. Kako su cure krenule dosta rano tako su i negdje oko 22 završile pa konačno možemo na spavanja, jer je dizanje u 5 sati.

Beast i ja - pripreme pred utrku

Taman što sam utonuo u pravi san budilice (3) zvone u isto vrijeme. Počinje me hvatati nervoza tako da smo se u prvih 15 min dizanja prepucavali i vikali jedno na drugo zbog gluposti, ali dolaskom u zonu sve se smirilo. Tu obavljam posljednje pripreme, razgovaram sa B i ekipom iz svog TK kluba X te sa muškom ekipom mojih divljeligaša koji su došli u Beograd odraditi štafetnu utrku. Franko mi postavlja pitanje kako planiram ići, a ja mu odgovaram kao i uvijek kada sam na utrci «do pola full gas, a onda ću početi pojačavati». Kako nas je sudbina pratila i ove godine (pa čak sam imao isti startni broj 1) želio sam poboljšati svoje prošlogodišnje vrijeme od 5 sati i 4 minute tako da mi je plan bio 4 sata i 59 min i time bi bio više nego zadovoljan. 

Nemanja Korać, Mihajlo Cvetković i Filip Rudaković

PLIVANJE

Start plivanja bio je u 7 sati, a ja sam odmah stao na mjesto gdje ću krenuti u prvom valu. Pored mene stoji glavna sutkinja i gleda mene i dečke pored mene. Ponovno se vrati na mene i pita me: «Što ćeš stvarno startati u prvom redu?», ja gledam nju i što da joj kažem. Ne zna ona što sam sve plivao pa čemu da se i trudim nešto objasniti. Plan plivanja je bio krenuti odmah među prvima tako da mogu normalno plivati, a ne da se pri kraju borim sa lošijim plivačima i da riskiram neke nepotrebne udarce. Sudac je označio start utrke i krenuli smo jako. Odmah u startu me prestiglo nekoliko plivača i nakon toga mogao sam plivati bez bilokakvih opterećenja. Međutim nakon 100-200 m osjećam da nečija ruka prolazi po mojem stopalu i to je trajalo do zadnjih 200 m kada se okrećem na leđa potpuno iznerviran i iz vode ga pitam kako su mu mama i ostala ženska rodbina. Mislim, da smo u grupi i da nema mjesta onda je to normalno, ali ako si brži ili ima mjesta pa što onda plivaš kao kukavica i draftaš se cijelu utrku. Dolazimo do kraja plivanja, izlazim iz vode i siguran sam da me u vodi nije čuo pa se ponovno okrećem prema njemu i upućujem mu nekoliko riječi koji su uključivale i mamu i sve ostalo. Plivanje završavam kao 8. ukupno sa vremenom 28.53 min (tempo 1:31 min) i to ispred Dejana Patrčevića – legende hrvatskog triatlona, profesionalca, prošlogodišnjeg  i ovogodišnjeg pobjednika  ove utrke.
BICIKL

Biciklistička staza je dosta ravna u pretežitom dijelu i vozi se 4 kruga po 22 km. Ravna staza skriva opasnost da se biciklista ne preforsira, jer se pedale stišću više nego što je realna mogućnost bicikliste tako da se na taj način cijedi snaga iz nogu. Prvih sat vremena vozim 37 km i cijelu utrku smjenjujem se u poretku sa Majom Urban – našom vrhunskom triatlonkom. Narednih sat vremena malo sam pao u tempu za nekih 500 m, ali sve je to i više nego super. Na bajku osjećam se dobro, noge malo zatežu ali ništa zabrinjavajuće te u zadnjih 10 km puštam Maju da ode računajući da moram noge malo odmoriti, jer me čeka trčanje. Trčanja se najviše bojim s obzirom da sam imao malo trkačkih treninga. Biciklistički segment završavam za 2.28:52 i prosječna brzina vožnje je ostala 37 km/h. O kakvom napretku na biciklu se radi govori činjenica da sam bajk startao sa 13. pozicije, a završio na 27. poziciji od preko 200 natjecatelja. 

TRČANJE

Na trčanje sam krenuo oprezno i kada sam prvi kilometar istrčao u tempu oko 5:00 rekao sam si da je ovo tempo koji trebam držati tijekom cijele utrke i ne dozvoliti niti da pojačam, a niti da padnem. Prvi krug od 5 km je prošao lagano i mentalno i fizički i krećem u 2 krug sa istom motivacijom. U drugom krugu već mogu ocijeniti gdje sam u odnosu na Mariju, Branku, Vuku i shvaćam da svi trčimo podjednakim tempom i da će sve ovo nekako na isti način završiti. U prvih sat vremena prolazim malo više od 12 km i shvaćam da bi to moglo biti fantastično trčanje s obzirom na uložen trening i da bi ovo vrijeme moglo biti u skladu sa svim mojim vremenima na polumaratonu. Nakon trećeg kruga vidim da imam preko 37 min za zadnji krug i da mi konačno vrijeme bude ispod 5 sati i taj krug prolazi u nekoj euforiji i saznanju da bi mogao ostvariti svoj PB. Međutim, ne želim još slaviti, jer je 5 km jaaaako dugo u ovakvoj utrci i dalje trčim u istom tempu ne želeći ništa prepustiti izvan zadanih okvira. Dolazi i 4. krug i malo – pomalo dolazim do zadnjih 3 km kada počinjem osjećati bolove u nogama koji bi se mogli razviti u grčeve. Dobro poznajem svoje tijelo i znam kako reagira i istog trenutku uzimam čokoladicu i coca-colu i bol prolazi. Dolazim do 19 km i 900 m i tu se treba popesti na neku uzbrdicu. Bolovi u nogama, činjenica da sam u vremenu koje sam želio govori mi da tu uzbrdicu odšetam te odlučujem napraviti prvu šetnju u cijeloj utrci. Čim sam počeo hodati jedan dečko mi viče da krenem, a ja mu odgovaram da se ne žurim da želim se lagano popesti na brdu pa onda zadnji kilometar pojačati na 4:30. Ovo je bilo ludo od mene, jer mi je on rekao da će me taj kilometar pejsati na to vrijeme. Nakon što sam se popeo odmah sam krenuo trčati sa njime i nakon 50-ak m nailazim na Mariju koja je u tome trenutku hodala. Pogledi su nam se sreli i siguran sam da si je mislila koji mi je klinac, jer sam baš trčao. Taj kilometar završavam sa tempom 4:37 !!!! Zadnji kilometar 4:37 ??!! 

Moj san o vremenu halfironman-a ispod 5 sati sam ostvario. Vrijeme utrke 4:52:38 h, a što je u odnosu na prošlu godinu 12 min brže. Baš sam bio veseo i baš su me emocije preplavile, a i moja Kraljica je pustila suzu kada je vidila veselje na meni. To je predivan osjećaj kada ostvariš nešto što si htio i ja sam čovjek koji 1,9 km plivanja, 90 km bicikla i 21 km trčanja može odraditi ispod 5 sati. 

Utrku završavam kao 41. od 198. natjecatelja, a 10. u svojoj kategoriji M40-45 s time da su i prvi i drugi na utrci iz moje kategorije, tj. ovo je najbrutalnija i najjača kategorija.

Nakon utrke grlim se sa jednim organizatorom (Danilom Bulatovićem) i govorim mu da me je zeznuo, jer je trka tako dobra da sam ove godine išao 4.52 h, a što znači da bi iduće godine trebao ići još brže. On kao iz puške ispaljuje «Pa brate, što ti se nije svidjelo na utrci da si tako požurio??».

Pored utrke bio mi je i moj trener Nemanja Korać koji je vjerujem ostao isto tako ugodno iznenađen i mogu reći da sam i sam ….. ne mogu ništa reći ….. još slavim….

P.S. Danilo, Darko molim sačuvati redni broj 1 i za slijedeću godinu za mene !!!

EUROPSKO VETERANSKO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU, BLED - 5 km utrka

Prošlo je nekoliko dana od završetka Europskog veteranskog prvenstva u daljinskom plivanju i utrke na 5 km. Za razliku od utrke na 3 km ova dulja dionica osjetno je smanjila broj natjecatelja tako da je u mojoj starosnoj kategoriji startalo 52 natjecatelja. Za utrku na 3 km možeš doći i polu spreman pa čak i nespreman, jer ćeš nekako doplutati do kraja, ali utrka na 5 km je ozbiljna duljina i na nju se ide kada si spreman i ona ne dopušta bilo kakve egzibicije u vodi. Staza je bila postavljena na način da se plivalo od starta 500 m zatim je bio okret i u ravnom pravcu plivalo se 2 km te nazad. Na takvoj stazi 25 plivača koji su startali u mojoj grupi se vrlo brzo izgubi tako da sam cijelu utrku plivao sam. Osjećao sam se dobro pa čak na neki način i iznenađujuće dobro što se tiče pluća, ali nakon nekih 3,5 km počeo sam osjećati nedostatak snage u rukama tako da mi je cilj bio pokušati držati isti tempo. S obzirom da su zabranjeni satovi u utrci ne mogu analizirati tempo plivanja i kako sam plivao, ali utrku sam završio kao 34. u svojoj kategoriji M40-45 sa vremenom 1:16.32 h. Ovo vrijeme je moja realnost i iako sam mislio da bi mogao nešto brže plivati ne mogu biti nezadovoljan sa vremenom plivanja, jer je to nekako u granicama mojih rezultata od prije nekoliko godina s time da sada imam osjetno manje kilometara u treninzima.

U mojoj starosnoj grupi, ali i u grupama iznad moje (M50-55, M60-65) ima tako opako brzih plivača koji plivaju ispod sat vremena 5 km, a kada se uzme u obzir da trenutno u RH možda tri ili četiri plivača seniora (naših reprezentativaca) plivaju ovo vrijeme tada se čovjek brzo otrijezni i vidi koliko smo slabi u plivanju iako bi željeli biti daleko bolji. Po meni tu su krivci i treneri kojima je lakše štopati vremena na 50 ili 100 m, jer da bi plivao maratone trebaš «rudariti». To je težak fizički rad i trenera i plivača, a mnogima se to ne da tako da ne čudi i činjenica da smo kao reprezentacija u daljinskom plivanju nakon odlaska naših zlatnih dečki Ivana Šitića i Duje Marina u zadnjoj grupi plivača i ako uopće i završe utrku smatra se kao uspijeh.

Masters plivanje u svijetu je način života, a na ovogodišnjem Prvenstvu bilo je preko 1300 plivača. Od tih 1300 plivača bilo nas je 10-ak iz RH,a ukupno u RH postoji nekih 30-40 aktivnih masters plivača. To je tužna i poražavajuća činjenica i koja se vrlo dugo neće promijeniti, jer ljudi se «srame» plivati. Ponovno ponavljam da je to način života koji uključuje treninge, putovanja, druženje, dobru hranu, nova mjesta pa bih volio da se ljudi više uključe u ovaj predivan sport.

EUROPSKO VETERANSKO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU, BLED - 3 km UTRKA

Trka je prava kada je Ona samnom

Volim biciklizam. Volim trčanje. Volim triatlon, ali moje srce kuca za daljinsko plivanje. Plivati u «otvorenim» vodama kada te nose valovi, struje, kada te prži Sunce, a drugi plivači guraju i ponekad udare poseban je osjećaj koji se za mene ne može mjeriti sa niti jednime drugime. Početkom ove godine (isti dan kada su otvorene prijave) prijavio sam se za utrke na 3 i 5 km na Europskom prvenstvu u daljinskom plivanju koje se održava od 8. do 9. 9. 2018. godine u Bledu, Slovenija. 

Iako znam da nisam najbolji i iako znam da nisam trenirao kako je trebalo, jer sam kao glavnu trku ove sezone odabrao Ironman u Klagenfurtu pred sam početak utrke osjećao sam «leptire» u trbuhu. Ja sam plivao u kategoriji 40-45 i moja grupa brojala je 37 natjecatelja, a plivalo se u dvije grupe tako da je ukupni broj natjecatelja u mojoj kategoriji bio 74. Temperatura vode bila je 21 stupanj, dakle savršena za plivanje. Čim je starter dao znak za početak utrke krenuo sam jako i iako je srce htjelo držati prvu grupu plivača to na žalost tijelo nije moglo pratiti tako da su nakon par stotina metara najbolji otišli naprijed, a ja sam ostao sam u sredini. Kada nemaš grupu za plivanje koja će te vući ili u kojoj ćeš se «šlepati» tada sam moraš naći motiv. Ja sam odlučio plivati najjače što mogu pri tome pokušavajući držati isti tempo tijekom cijele utrke. Osjećaj u vodi je bio fantastičan, niti u jednom trenutku nisam osjećao bilo kakve bolove i nakon okreta na pola staze čak sam pokušavao malo i pojačati. Nakon nekog vremena osjetio sam nečiju ruku na stopalima, a što je značilo da ne plivam sam već da je barem jedan plivač iza mene. To mi je dalo dodatni motiv da mu ne dozvolim da me prijeđe tako da sam pokušavao držati prednost u odnosu na njega barem za dužinu svojeg tijela. Nekih 100 do 200 m pred ciljem smo se poravnali te sam podignuo tempo plivanja i nisam htio dozvoliti da me prijeđe. Tako smo se nadmudrivali do nekih 60 – 70 m pred ciljem kada sam odlučio pojačati najjače što mogu i pokušati održati malu prednost koju sam imao u tome trenutku. Očito se on nije snašao, jer sam nakon par sekundi vidio da zaostaje tako da sam krenuo «all out» znajući da sam ga dobio. Naravno, došao sam u cilj ispred njega i 3 km sam isplivao za 42:35.9 min. Ovo vrijeme mi je donijelo i 34. mjestu u svojoj kategoriji, a zaostatak za prvime je 9:41 min.

Iako kao sportaši želimo postići što bolji plasman moj plasman je realnost s obzirom na broj treninga i kilometražu koju sam do sada preplivao, ali sam jako zadovoljan sa svojim vremenom, jer je to vrijeme vjerojatno moje najbolje vrijeme  na 3 km.  Nakon utrke i B je bila zadovoljna. :)

Posebno sam emotivno vezan za Bled i natjecanja na Bledu i pored trke ovakvo natjecanje donosi i druženje sa prijateljima. Na Bledu sam vidio puno svojih plivačkih prijatelja iz svih dijelova svijeta, a posebno mi je drago bilo vidjeti jednog Makedonca sa kojime sam plivao na Farosu 2007. godine, zatim legendu daljinskog plivanja Vojislava Mijića iz Šabca (organizator Šabačkog maratona od 19 km u Savi – plivao sam tamo 2006. godine) te druženje sa svojim prijateljima iz RH. 

SLIKA 1

Pred 11 godina na Bledu se održavalo Europsko prvenstvo u daljinskom plivanju i tamo je nastala slika broj 1. Na njoj se nalaze naše legende daljinskog plivanja i to s lijeve strane: Toni Pavičić Donkić za prijatelje «Briškula» - plivač koji ima za sada 2 plivanja iz Ocean 7 (La Manche i Gibraltar), čovjek koji je isplivao Zurich lake (26 km) i koji mi je puno pomogao kada sam u Zurichu 2009. godine plivao 12 sati u bazenu (29 km).

S desne strane nalazi se Siniša Staničić i svatko tko je barem jednom plivao neki maraton u RH čuo je o njemu. Čovjek profesionalno radi kao top manager u jednoj tvrtki, ima obitelj i 6 dana u tjednu brutalno trenira plivanje. Zadnjih 10 godina 1500 m pliva između 18-19 min i opako je brz i u drugim disciplinama. 

Slika 1

SLIKA 2

Nas trojica na ovogodišnjem natjecanju. Vjerujem da ćemo se i za 11 godina slikati ponovno pored neke vode, jer plivanje je naš život. Život koji je ispunjen predivnim trenucima druženja koje ovakav ambijent i sport donose.

Slika 2

Sutra je novi dan i nova utrka. Sutra je utrka na 5 kilometara i ja bih bio zadovoljan da tih 5 km otplivam oko sat i 10 min, ali to je utrka, a u utrci sve je moguće.

Plivačka ekipa - godine nas stišću, ali su nam srca mlada

Kraljica i dečki

Klara Ana i dečki

Domagoj Jakopović Ribafish i ja

Vojislav Mijić, Briškula i ja

Kranj 2007. (ljubav prema plivanju 

kod nas se razvija od malih nogu), dan prije nego je fotografirana

slika broj 2

Drugi s desna: pok. Berislav Gauš - vrhunski sportaš

"ZAVOLI SAVU"

Nekada moraš skočiti na glavu pa reći «hop»! Upravo ovako došlo je do moje zadnje sportske «avanture» kod koje je od ideje do realizacije prošlo oko mjesec dana. Inače sve svoje sportske aktivnosti pomno planiram i analiziram i vodim se idejom da sve tehničke pojedinosti treba svesti na minimum kako bi moja sportska izvedba bila neometana i neopterećena svime nebitnime. Sve je počelo prije mjesec dana u razgovoru sa svojim prijateljima - Savskim «barabama», braćom Draškom i Njegošem Đurićem prije plivačke utrke u Brčkome. U razgovoru kaže Njegoš svome bratu: «Sjećaš se kako smo mi prošle godine plivali Savom od Orašja do Brčkog», ovaj mu nešto odgovori, a meni se u glavi upali lampica. Ako su oni mogli plivati onda mogu i ja. I tako utrka u Brčkom je prošla, došlo je ljeto, a ja plivam 2-3 kilometra svaki dan i kao pripremam se za ovu avanturu. Jednom prilikom dok smo ležali na plaži kažem ja Barbari:»E znaš šta, odlučio sam plivati od Martinske Vesi do Siska ? (bitan je upitnik na kraju)», ona me pogleda i pita:»Da ti nije Sunce lupilo u glavu kada mi postavljaš ovako glupa pitanja? Čemu?», ja zašutim i što da joj odgovorim. Dani prolaze u meni ideja raste. Ovo je prilika sada ili nikada te odlazim u Lučku Kapetaniju u Sisku i tražim od njih da mi fotokopiraju tok rijeke Save. Na google-u gledam udaljenost i dolazi prvo otrežnjenje - 32-33 km. U jebem ti, ovo je više nego što sam mislio. Ovo je daleko više nego što sam ikada plivao. Najduža dionica koju sam u «komadu» isplivao je Gibraltarski tjesnac i to je bilo 2009. godine. Tada sam 22 km isplivao za 4:45 sati i time postao drugi Hrvat u povijesti (iza mog velikog prijatelja Tonija Pavičića Donkića – Briškule) i time imam jedno preplivavanje iz «Ocean 7» (7 najvećih svjetskih preplivavanja).

Kada nešto odlučim da ću napraviti onda više nema povratka. Idem do kraja bez obzira na sve.  Najužem krugu sportskih prijatelja onako skromno govorim vijest što sam odlučio plivati, a oni u čudu me gledaju. «Savom??» pitaju, a ja: «Da, Savom. Što je tu čudno?», a oni:»Ništa, ništa, ok, sretno.» Odlučujem se za termin plivanja i više nema uzmaka. Još jednom najavljujem Barbari da nam je vikend zauzet sa plivanjem, a ona mi govori:»OK, ako si tako odlučio vjerujem da znaš što radiš». Odlazim u Lučku Kapetaniju najavljujem plivanje te od HGSS-a dobivam prateći čamac i dečke koji će osiguravati plivanje. Pored njih akciji se uključuju i dečki iz Eko udruge «Kupa Vurot» (pogledajte na fejsu što dečki rade; svaka im čast – «misli globalno – djeluj lokalno») i kajakaš Filip Milešević koji su mi osiguranje i izvidnica na ruti. Kako uvijek postoje i hejteri i ne želeći dovesti u pitanje činjenicu da li sam to doista isplivao ili ne, u timu nam se pridružuje Darko Ričko kao službeni fotograf akcije i kao promatrač na čamcu Alen Kostelac – bivši Hrvatski reprezentativac u odbojci, bivši Mister sporta RH i izuzetno cijenjeni sisački sportaš. Naime, da bi plivanje bilo regularno od trenutka starta do dolaska u cilj plivač ne smije niti u jednom trenutku držati se za čamac ili neku drugu pomoć (deblo i sl.) ,a upravo to je bio i Alenov zadatak da pazi na regularnost plivanja i da nakon plivanja posvjedoči da nisam niti u jednom trenutku koristio bilo kakvu pomoć (ja sam sportaš i ja si to sigurno ne bi dozvolio, ali ima puno «nevjernih Toma» pa je to za njih). 

Start je bio u 7,20 sati i moja avantura plivanja Savom od Martinske Vesi do Siska je počela. 

Zašto baš od Martinske Vesi? Zato, jer od nje do Siska ima malo više od 30 km, zato što je to sjedište Općine i zato što postoji trkačka utrka od Siska do Trebarjeva Desnog koja prolazi kroz M. Ves i zato što preko Save u M. Vesi ide most, a slijedeći je tek u Sisku i zato što je to fora. 

Iako je noć prije starta izuzetno grmilo i nagoviještavala se jaka kiša jutro je svanulo sunčano i sve je upućivalo da će biti to lijep dan za plivanje. Kako sreća prati hrabre to sam tijekom cijelog plivanja imao oblačno vrijeme tako da nisam imao problema sa Suncem niti je postojala mogućnost da «izgorim po leđima» od Sunca.

Kako mnogi u Sisku i oko Siska pa tako i ja gledamo Savu kao jednu ružnu i zagađenu rijeku to sam ovim plivanjem htio razbiti predrasude kako svoje tako i druge pa sam ovu akciju plivanja nazvao «ZAVOLI SAVU» sa ciljem popularizacije sporta na Savi. Sava nije gorski potok da bi dno toka bilo vidljivo, a boja koju Sava ima nije boja «zagađenosti» već je to boja prirode koja ju okružuje, to je boja pijeska koji Sava diže sa dna dok teče.  Ona je za mene predstavljala nešto magično i mistično s jedne strane, a sa druge strane nešto moćno. 

Cijelo vrijeme dok sam plivao baš sam uživao. Osmijeh sa lica mi niti u jednom trenutku nije silazio. Bilo je doista predivno vidjeti i sve osobe koje su bile u ovu akciju uključene kako se vesele i kako svatko na svoj način mi želi pomoći da svi zajedno uspijemo doći do cilja. Nakon 2 sata plivanja sat je pokazao da sam prešao 10 km i 600 m te sam u tom trenutku bio malo razočaran, jer sam očekivao da ću brže plivati (u Brčkome sam 10 km isplivao za 1.32h). Međutim, to su bile druge okolnosti, jer je Sava bila puno viša te je tok bio brži. Ovaj termin na kraju ljeta je u stvari plivanje u najnižem toku rijeke tako da je bilo mjesta gdje je ona bila duboka 20-30 cm te sam u tim dijelovima plivao prsno ili sam se samo pustio da me tok «povuče» prema dubljim dijelovima. Takvih mjesta nije bilo puno, ali na tim mjestima su dečki u pratnji gasili motor i na veslima prolazili taj dio kako ga ne bi oštetili. 

Plivam, gledam oko sebe i nakon 3 sata prolazimo 15 km. Potpuno sam miran, jer osjećam da sam u životnoj formi i bitno je da ne «puknem», jer je očito da snage imam dovoljno. Dakle, u potpunosti sam se «poravnao» i sada plivam 5 km po satu, a što znači da sam oko 6. sata u Sisku. Tijekom plivanja slušam upute iz broda te prelazimo sa lijeve na desnu stranu kako ide matica rijeke te pravovremeno pijem i jedem. Od pića koristio sam isotonik (3 litre), 2 dcl coca-cole (na 4. satu kao nagrada), 1 red bull, 5 gela i 2 mala snickersa. 

Niti u jednom trenutku nisam upao u bilo kakvu krizu već iskreno bilo me je strah samog sebe. Niti u jednom trenutku nisam pao u ritmu i cijelo vrijeme sam držao prosjek od 5km/h te sam se čudio kako dobro plivam sa tako malo treninga, a posebno dugačkih treninga. Nakon 5. sata osjećam da sam pri kraju plivanja i vidim u čamcu komešanje koje potvrđuje moju pretpostavku da do kraja nema puno. Malo-pomalo naziru se vizure Galdovačkog mosta i znam da je plivanje pri kraju. Tu malo pojačavam tempo jer želim ispod mosta proći ispod 6 sati i što mi uspijeva za 2 minute. Prolazimo navoza za brodove Lučke uprave Sisak i do kraja plivanja imam par stotina metara. 

Na obalu izlazim nakon 6 sati i 10 minuta i vjerujem da sam jedini Hrvat koji je isplivao tok Save od M. Vesi do Siska.

Koliko sam veseo zbog ovog plivanja, jer sada Savu gledam jednim drugim očima to se nadam da će i drugi sportaši vidjeti koliko je ona lijepa i da će se okrenuti Savi, jer ona to zaslužuje. Ona je rijeka iz naše Himne (hvala Korni na šlagvortu) i moramo ju voliti i poštivati, a to ćemo najbolje napraviti kada ju budemo uživali. Uživali plivajući, kupajući se, pecajući, veslajući i na drugi način provodili vrijeme sa njom, u njoj i oko nje. 

Ovo plivanje donijelo mi je ideju za još jednom ludom stvari koju bih želio napraviti i B iako sam rekao da ću se smiriti (znaš da hoću, i 2019. godina je godina bez ironman utrke) ovu ideju ću pokušati realizirati u 2019. godini kao vrhunac sezone.

Ovim blogom želim se zahvaliti svima koji su bili uz mene virtualno, a posebno ekipi koja je bila uz mene dok sam plivao i sigurno je da ovo ne bih odradio bez njih ili bi mi bilo daleko teže i sporije, ali posebno se moram zahvaliti svojoj Kraljici koja je istrpila još jednu moju ludost i koja 6 sati nije niti u jednom trenutku, ali niti u jednom trenutku skidala pogled sa mene. Kada mi je bilo teško ona mi se nasmijala i namignula tako da iako sam plivao i nismo govorili mislim da smo si tijekom plivanja puno toga rekli očima. Hvala još jednom od srca svima koji su bili uz mene. 

 

I TO JE ŽIVOT !

Dok su mali gledaš ih kako bi porasli. Kako bi postali svoji ljudi, jer misliš da je tako lakše. Manje brige. Manje pažnje. Onda oni porastu pa shvatiš da si pogriješio. Volio bi da su manji, jer shvaćaš da brige rastu kako rastu i oni. Pokušavaš ih usmjeriti na pravi put, a netko u tome uspije, netko ne. Klara je još sa nama, ali Matija Luka je već drugu godinu u Americi. I mislili smo da će nam biti najteže kada smo ga ostavili po prvi puta samoga. Kiša je padala, mi smo se dogovorili da nećemo plakati, ali čim smo ga ostavili prvo smo sjedili sat vremena u tišini i svatko je gledao na svoju stranu ne želeći pokazati onom drugome da plače.

Jučer ponovno lagana nervoza i grč u želudcu. Hoćeš nešto pametno reći, ali riječi ne izlaze. Svi znamo da nas nakon 4 mjeseca svakodnevnog druženja i života sati dijele od još jednog rastanka, još jedne godine u Americi. Čak su i dečki shvatili da se nešto događa pa nisu kao obično po brdu trčali, već su se stisli uz nas i nisu nas ispuštali iz vidokruga. Kuže i oni što se dešava.

Svanuo je i taj dan. Dan u kojem vozimo Matiju Luku na aerodrom. On odlazi ponovno u Ameriku na 3. godinu fax-a, a nama je godina gotova, a počinje nova. Godinu dijelimo od njegovog dolaska i odlaska i ne vodimo brigu oko kalendarske godine. Sada predstoji dugih 4 mjeseca koji će biti ispunjeni radom, školom, studiranjem, sportom do ponovnog susreta. Za razliku od prošle godine ove godine biti ćemo 15 dana zajedno za Božićne blagdane. Oni kod nas počinju već sredinom prosinca kada Matija dolazi iz Amerike. Tada se kuhaju jela koja je zaželio, sve nebitno stavljamo u «stand by», a sve ostalo u «leru» prolazimo, osim zajedničkog druženja. Ali to je život. Tako nekako treba biti. Djeca sama trebaju nalaziti svoj put pod Suncem koliko god nama teško bilo. Mi smo povezani kao obitelj i oni koji nas poznaju znaju da smo ponekad «divlji», ali to je stvar temperamenta. 

I ovaj put koliko god smo se suzdržavali da nećemo zaplakati, onog trenutka kada su se pomična vrata aerodroma otvorila ispred nas i kada smo izašli iz zgrade suza je bila u oku.

Mate, sretna ti nova sezona u Americi i samo jako naprijed !!!

Svaki je poseban, ali zajedno čine krug koji ide naprijed !
(Obiteljski tatoo)

20. 8. 2018. - 3. godina fakulteta

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 5. dio - POVRATAK DOMA

Nakon 5 dana boravka u Crnoj Gori došao je i trenutak povratka kući. Ne želeći ponovno voziti istim putem tražim alternativne pravce za povratak i kao najbolju opciju domaćini mi predlažu rutu: Žabljak-Šćepan Polje (granica CG i BiH), Sarajevo pa nadalje prema RH. Sam put od Žabljaka do Sarajeva dugačak je 160 km i za tu dionicu trebalo nam je 3 sata i 45 minuta te svojima govorim da bih skoro tako vozio i biciklom, ali put je spektakularan. Dijelom prolazi kroz «Durmitorski prsten» i iz neke druge perspektive se može vidjeti koliko je Durmitor moćan i spektakularan planinski lanac. 

Nakon nekih 80 km dolazimo do Pivskog jezera koje je umjetno jezero nastalo izgradnjom hidroelektrane. Sama hidroelektrana je spektakularna i sa svojih preko 200 m visine predstavlja drugu najvišu branu u Europi. Prilikom izgradnje brane potopljen je cijeli jedan grad (Plužine) te je sagrađen novi koji je u odnosu na stari podignut iznad razine jezera. Boja jezera je nestvarna. Tirkizno plava i u nekim trenutcima čini se nepreglednom, jer je jezero dugačko 45 km. Nakon Pivskog jezera put nas vodi uz rijeku Pivu do Šćepan Polja i istoimenog graničnog prijelaza. Nakon ulaska u B i H počinje vozački «pakao», jer prvih 20 km ceste je kombinacija djelomičnog asfalta i makadama, a o kakvoj cesti se radi govori podatak i da na jednom dijelu se prelazi preko drvenog mosta. Nakon tih 20 km cesta postaje bolja, ali brzina i dalje je 40-50 km/h. Svoju procjenu od 4 sata do Sarajeva sam fulao za 15 min, a dolaskom u Sarajevo odlazimo na ručak (naravno, čevapi i luk, baklava i kafa). Od Sarajeva put je daleko bolji i biramo pravac Bosanski Brod – Slavonski Brod. Dolaskom na granični prijelaz nailazimo na kilometarsku kolonu, ali kakav jesam ubacujem se nekih 200-300 m od granice u kolonu tako da smo na prijelaz čekali 15-20 min. Dolaskom u RH imamo osjećaj da smo došli doma, a vožnja po autoputu doista predstavlja osvježenje i čistu ugodu. Put od 540 km od Žabljaka do Jazvenika prošli smo za 11 sati i ovaj put je daleko brži od puta kojim smo išli u Žabljak. 

Volim putovati. Volim otkrivati nove krajeve, stjecati nova iskustva, probati neke nove stvari. Tome učim i svoju djecu da putuju i da ne žale novac za putovanjem. Sam osjećaj putovanja podijelio bih na dva meni jednako vrijedna i jednako lijepa. Prvi je osjećaj iščekivanja putovanja i boravka u nekom novom kraju sa nekim novim ljudima. Ovaj osjećaj je predivan i čovjek se doista bolje osjeća kada nešto novo vidi ili nauči, ali ovaj osjećaj se ne može zamijeniti onim drugime. Onim osjećajem koji čovjeka preplavi kada dođe doma, otvori vrata svojeg doma i kada osjeti miris doma. Kada zna da je putovanje gotovo i da se ponovno kreće u neke nove pobjede i u neke nove planove za novim putovanjem.

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 4. dio - DURMITOR

Durmitor je prekrasan. Toliko je lijep da ga se ne može opisati riječima tako da .... uživajte....