ZAGREBČANKA 512, HRASTOVICA, PLIVANJE

Kada divlje svinje ulete u kukuruzište one tamo naprave pustoš. Kada «podivljali» navijači dođu u grad protivničke momčadi oni vrlo često naprave krš i lom. Kada «divljaci» iz Sisačke divlje trkače lige dođu na neko natjecanje onda oni donesu sa sobom pozitivnu energiju, smijeh, radost i veselje. Tako je bilo i ove subote kada smo se opet u popriličnom broju uputili u Zagreb na jednu meni izuzetno bitnu i voljenu trku, a to je «Zagrepčanka 512». To je penjanje stepenicama na 25. kat najviše zgrade u Zagrebu (490 stepenica). Za one koji ne znaju zašto se utrka zove «Zagrepčanka 512» treba reći da je ukupan broj stepenica od podnožja do vrha zgrade 512, tj. 26. katova. Iako se u prvoj godini  trčalo na 26. kat organizator je to promijenio, zbog sigurnosti tako da se penje na 25. kat zgrade. Kat gore, kat dolje i nema neke razlike.

Ljepota ove lige i osoba koje sudjeluju u njoj je u tome da u pojedinoj trci sudjeluje pored neposrednih sudionika utrke i ostali ligaši koji porukama, treninzima i na ostali način bodre svoje prijatelje. Tako smo i mi dobili hrpu poruka naših prijatelja i nije bilo druge nego dati sve od sebe i pokušati ostvariti što bolji rezultat. Ovdje neću nikoga posebno isticati, jer se mi ne natječemo jedni protiv drugih već se međusobno bodrimo i potičemo da budemo što bolji.

Ja sam se nakon utrke žurio doma kako bi Barbarinom bratu i njezinim roditeljima pomogao u «zimskim aktivnostima», tj. koljevini. Za razliku od prošle godine kada se to odvuklo duboko u noć ove godine smo završili u pristojno vrijeme tako da sam se mogao odmoriti za nedjeljni trening.

Trener mi je za nedjelju «pripremio» izbor u aktivnostima, tj. mogao sam birati ili trail trčanje ili dužu vožnju biciklom. Izabrao sam trail te sam već oko 7,00 sati u jutro bio u podnožju Hrastovačke gore. Plan mi je bio penjati se najstrmijom stazom gore – dolje te sam u sat i pol vremena dva puta «isforsirao» Hrastovicu. Inače ova aktivnost je omiljena zimska aktivnost moje biciklističke ekipe tako da će biti još ovakvih treninga u narednom periodu. Ako ove dvije aktivnosti povežem za petkom kada sam imao plivački trening i to 2 x 1500 m onda mogu reći da sam i više nego zadovoljan raznolikosti sportskih aktivnosti u zadnjih tri dana. Što se tiče plivačkog treninga veliko veselje i čast učinio mi je moj dragi i dugogodišnji prijatelj Rok Kerin koji je došao iz Slovenije samnom obaviti trening. Inače on je pobjednik Svjetskog kupa u daljinskom plivanju i nema plivačkog maratona u RH na kojem on nije sudjelovao. Svaki plivač – daljinac zna tko je on i kako je svojevremeno brzo plivao. Nakon treninga u razgovoru sa njime uspio sam ga nagovoriti da se ponovno vrati u aktivno masters plivanje i da pliva na Europskom masters prvenstvu u daljinskom plivanju (naravno da idem i da sam već sve rezervirao) tako da ako pobijedi u svojoj kategoriji moći ću se hvaliti da je to na moj nagovor.

 Ines Vuković. Matjaž Mikloža (pobjednik utrke), Drago Miličić

DIVLJACI NAPADAJU

 

HRASTOVICA TRAIL

Nedjelja poslije podne je rezervirana za uživanje uz kamin i svoje dečke koji spavaju ispod kamina uživajući u toplini.

POGLED IZ DNEVNE SOBE

SA ROKOM KERINOM NA BAZENU

BEOGRADSKI POLUMARATON

Bio je to ponovno predivan vikend u mojem životu u kojem su se ponovno spojili sport, putovanje i ugodno druženje sa prijateljima uz fantastičnu hranu. Stvari sam spakirao već u petak i to mi je uobičajena praksa kada idem na utrku. Uvijek stvari spremim dan ranije u auto kako se ne bi desilo da nešto ostane doma, a što će mi biti bitno za utrku. Pamtim situaciju kada je prije nekoliko godina Matija Luka sa «prijateljicom» išao u Beč na izlet. Spremio je stvari, stavio ih pored ulaznih vrata, ušao u auto i odvezli smo ga u Zagreb na autobus. Dolazimo na autobusni kolodvor, on otvara prtljažnik i viče mi da nema njegovog kofera. U pol 6 u jutro nije mi do smijeha i upućujem mu pogled koji je i nevjerica i smijeh i ljutnja. Doista, prtljažnik je prazan, a on ide za 20 min u Beč na put. Što sada? Ništa, spašavam situaciju na način da u trafici kupujemo četkicu za zube i kutiju «žvaka».  Vikend mu je bio fantastičan, jer kako reklama kaže «bitno je uživati, a za sve ostalo tu je mastercard».

Digli smo se dosta rano, jer sam htio što ranije doći u Beograd na «špicu». U hotelu smo bili nešto prije 10 sati, ostavljamo dečke u sobi i laganom šetnjom odlazimo na Knez Mihailovu. Nekako kroz godine Barbara i ja smo se navikli da ne mijenjamo neke rutine tako i ovaj put odlazimo na kavu u jedan kafić u kojem smo bili i prije nekoliko mjeseci kada sam se natjecao u poluironman utrci. Boom. Ulazimo u kafić, a kad tamo ekipa iz Siska. Pozdravljamo se i pijemo kavu kada po dogovoru dolazi Mihailo sa svojom obitelji. Ponovno kava i nakon određenog vremena odlazimo na šetnju prema tvrđavi Kalemegdan. Nismo niti zakoračili na Knez Mihailovu kada vidim ponovno poznato lice. On se diže sa stolice, idemo si u susret, grlimo se i smijemo, a Mihailu i njegovoj supruzi upitnici oko glave. Tko je to? S kime se on grli? Čovjek dođe u Beograd i na dvadeset koraka se grli i pozdravlja. Objašnjavam im da je to jedan moj dobar prijatelj iz Skradina. Subotu poslije podne proveli smo u šetnji i predivnom ručku u restoranu zvanom «Manufaktura» (ocjena 5+ za sve: ambijent, poslugu, hranu). Nakon ručka lagana šetnja prema hotelu i odmor pred trku.

Nedjelja je svanula u kiši i laganom snijegu, a to je bilo i prema vremenskoj prognozi. Jbt, ovi Norvežani nikako da fulaju vremensku prognozu. Međutim, ono što te ne uništi to te ojača i pripremam opremu za utrku, a to su moje Brooks Ravenna 8 tenisice i Brooks kratka majica koju sam obukao na prsluk za trčanje.

Ovo je bilo predivno, ali baš predivno trčanje ili kako Mihailo voli reći «opušteno» trčanje. S obzirom da je ovo bila utrka u kojoj nisam imao bilo kakav imperativ vremena već samo da uživam i da odradim trening duljine te da uhvatim još jedan polumaraton ove godine nisam se opterećivao prolaznim vremenima. Trčali smo baš po guštu i osmijeh mi nije silazio sa lica pri čemu smo pričali i gledali okolne zgrade za koje mi je Mihailo objašnjavao što se u njima nalazi. On mi je u razgovoru stavio jednu fantastičnu «bubicu» u uho što se tiče trčanja i utrka tako da mi nema druge nego ovu ideju detaljnije razraditi (čitaj: staviti je na bucket list utrka). O kakvom se opuštenom trčanju radi vidi se i u činjenici da sam po prvi puta od kada se natječem na utrku ponio mobitel kojim sam se slikao tijekom trčanja tako da bi svakako i vrijeme utrke bilo bez toga nešto brže. Ali, tko u zadnjoj utrci u sezoni gleda vrijeme utrke. Vrijeme na cilju je bilo 1:48 h, tempo trčanja 5:07 min/km i ono što je bitno je da sam se osjećao kada da sam došao iz jedne malo dulje šetnje. Nikakav umor, nikakvi bolovi u bilo kojem dijelu tijela te je ovo znak da se trenažni proces odvija po planu i da ću u ovoj sezoni (2018.) biti puno bolji.

Nakon utrke već po tradiciji odlazimo kod njega na ručak i nakon ručka opušteno i zadovoljno vozimo se ka Sisku veseli što je još jedan vikend predivno i opušteno protekao. U Sisak dolazimo oko 19 sati i još uvijek imamo vremena uživati u toplini doma.

GARMIN PROFIL TRČANJA

https://connect.garmin.com/modern/activity/2363078638

IVAN MALETIĆ

1.     Ivane za one koji te ne znaju molio bih te da se ukratko predstaviš: čime se baviš, što radiš u životu, koju glazbu voliš.U stvari reci nam par rečenica o sebi.

Imam 24 godine. Dolazim iz grada Novske , mali grad u zapadnoj Slavoniji . Grad smješten na obroncima Psunja , u blizini rijeke Save . Svega nekoliko kilometara od samog centra smješteno je Novljansko jezero ( na njemu se održava sve popularnija utrka NovskaRun ) . Srednju i  osnovnu školu sam završio u Novskoj . Od glazbe koju slušam slušam sve ne biram ;) .

Prije nego što sam otkrio trčanje bilo je bavljenje košarkom ( neuspješno ) . Onda nešto malo kasnije lagane vožnje biciklom onako za svoj gušt bilo je kraćih i dužih relacija . 

A nakon nekoliko pokušaja došli su i prvi kilometri na treningu . Na nagovor prijatelja došlo je i vrijeme za prvu utrku .

2.     Znam da si vrhunski sportaš – trkač pa nam reci malo o svome sportu. Kada si počeo trčati I zašto baš trčanje? Koje si do sada rezultate ostvario? Koju trku bi volio otrčati, a da ju nisi do sada?

 I tako . . . počeo sam ozbiljnije trčati prije dvije godine . Imao sam osjećaj da je to sport za mene i ono što će me ispunjavati i činiti sretnim . 

Trebalo je jako puno truda da se napravi onaj „glavni“ korak i ispunim državu da upoznam svoju državu i ljepote kojima se toliko ponosimo , a ujedno s tim i nove ljude , proširen krug prijatelja . Najteže je primorati samog sebe na neki cilj . No sve se može kad se hoće . Kad si složiš prioritete u životu ( u ovom času za mene je to trčanje ) daleko od toga mi je i na rad na samome sebi , jer svatko od nas kad završi školu ili fakultet želi se usavršavati u bilo koje smislu.

Trčanje je zakon i nisam požalio postalo opcija broj 1 naprotiv to mi je jedna od boljih odluka i postalo je jedna od važnijih stvari u mom životu , ono me opušta u tome pronalazim samog sebe i svoj mir .

Zahvalan sam ljudima koji su me uveli u ovaj sport , bez njih danas ne bih bio danas ovdje gdje jesam 

Imam solidan broj utrka u nogama , upoznao sam dosta ljudi koji vole ovaj sport baš kao i ja , isto tako ima jako puno ljudi od koji je svaki savjet dobrodošao ,učim , slušam i pretvaram u stvarnost.

Od svih disciplina polumaraton mi je baš „legao“ . Najbolji rezultat  1;14;14 istrčan ove godine u ožujku . 

Utrka koju bih rado trčao je Berlinski maraton , nadam se da će doći dan kada će mi se i za želja ostvariti , a do tada mi ostaje samo trenirati , i jednom mi je netko rekao „Sve ti to možeš uz volju i želju samo je nebo granica “ .

3.     Što te motivira da svaki dan treniraš?

Trčanje osim što me opušta čini mi i „gušt“ . Posebno mi je motivacija upoznavati nove ljude , krajeve , običaje i neke znamenitosti . I sigurno ima nešto u onome što sam još davno prije kao klinac čuo „ Upoznaj svoju zemlju da bi ju još više volio “ . No ima još nešto čovjeka oplemenjuje a to je humanitarna strana i želja da se ne zaborave mnogi znani i neznani naši prijatelji , sugrađani , kroz memorijalne utrke . I zato najjača motivacija za treniranje , koje je ponekad jako naporno , a nekada i teško padne je upravo želja za istrčati još jedan polumaraton , nekog cenera ili bilo što samo da se napravi dobro i korisno djelo . 

4.     Vidim da pratiš našu Sisačku divlju trkačku ligu. Tamo ima puno osoba koje su počele trčati pa imaš li koji praktičan savjet za trkače – početnike?

Podržavam Vašu ligu i divno je vidjeti koliko je ljudi zainteresirano za trčanje . Treba sve u životu probati pa tako i trčanje . Stati na startnu liniju bilo koje utrke i dati svoj maksimum .

5.     Zima I trčanje. Kako se pripremiti za zimsko trčanje?

Trčanje u hladnijim uvjetima i u zimsko doba može biti jednako sigurno i zabavno kao i ljeti i u proljeće . Ukoliko se pridržavate određenih pravila i preporuka, trčanje zimi može biti pravi izbor za vas, ali pri tom ne zaboravite ključnu stvar: trčanje, neovisno o uvjetima, treba i mora biti nešto što vas ispunjava i čini sretnim . Zima zaista pred trkače stavlja veliki izazov. Niske temperature, led, snijeg, tvrde, smrznute i skliske površine – uvjeti koji zahtijevaju različiti pristup trčanju od toplih mjeseci . Trčanje po snijegu traje dulje no po čistom pločniku i u prosjeku sagorijeva 15% više kalorija od trčanja na traci . Iako hladnoća nije ugodna, naše tijelo je savršeno dobro pripremljeno za zaštitu i funkcioniranje u hladnim uvjetima .

 S pravom opremom i stavom hladnoća vam nikad neće predstavljati problem .

6.     Jedna rečenica po tvome izboru za kraj ____

Ne volim kad se spominje „kraj“ tako kratka a teška riječ . Za mene nema kraja , jer trčanje kako ga ja doživljavam je za mene nešto bez kraja i postoji samo dalje , dalje , dalje .

Jer što više trčiš ono te još više vuče i zato trčite i uljepšajte život sebi i drugima . 

PAPUK TRAIL I TREK UTRKA - 28 KM

Budilicu sam postavio za 5:25 u jutro. Probudio sam se u 5:23. Koliko slabo spavam više mi ni budilica ne treba da se dignem na vrijeme. Brzopotezno tuširanje, nešto voća i spreman čekam Franka da dođe po mene. U 6,00 kupimo ispred «Plavog devet» Vladimira kojega neke generacije u Sisku znaju kao Ljaljca, neke kao Silvera, a ja ga od srca zovem Stari. Pozdravljamo se sa ostalom ekipom ligaša i svaki u svojem autu vozimo do grada Velike. U Velikoj je sve malo osim nogometnog stadiona koji vjerojatno podsjeća stanovnike na neke druga vremena. Vremena privatizacije kada je lokalni moćnik bestijalno i besramno iz obližnjeg kamenoloma uzimao kamen i prodavao ga malo za svoju korist malo za gradnju stadiona. On je sada u zatvoru, što je bilo sa kamenolomom ne znam, ali ono po što smo došli u Veliku je trek i trail utrka «Papuk 2017». Dok se dio ekipe odlučio za 18 km, nekolicina nas idemo na dužu utrku od 28 km. Raspoloženje pred utrku je onakvo kakvo treba biti: šala i pošalica, lagano «nabrijavanje» za start i dogovor oko strategije utrke (kao da ćemo po tome trčati, jer uvijek krene drugačije nego što se planira). Start utrke na 28 km je u 9.30 sati i nakon što je organizator dao signal za start krećemo na utrku. Prvih kilometar polako trčkaramo da se zagrijemo i nakon 2 km kada počinje prvi veći uspon pitam Franka koliki mu je puls. Odgovor je : 190. U jbt, 190, neće biti dobro, a 26 km ispred nas. Ali Franko se ne da i polako se penjemo prema prvoj kontrolnoj točki. Negdje 150 m ispod nje vidim Franka i Silvera kako sjede na kamenu i vičem «Jel ide?». Franko mi odgovara «sami ti idi» i ja dajem gas i odlazim u utrku sam. Možda sam se ponio bezobrazno, jer sam ga ostavio, a plan je bio da idemo zajedno, ali ako je izgovor da je jednostavno adrenalin odradio svoje i da su me i pejzaž i atmosfera i ostali natjecatelji povukli, onda sorry Franko nadam se da razumiješ. Prvih 13 km je konstantan uspon i na samom vrhu u najvišoj točki uspona oko staze ima malo snijega. Ja sam se «zakačio» za jednog natjecatelja po imenu Vedran i sa njime sam trčao negdje do 18 km kada više nisam mogao pratiti njego tempo (ako ćeš slučajno pročitati blog i ako ćeš se prepoznati hvala ti puno). To je bilo odlučujuće za ostatak utrke, jer se on fantastično snalazio u orijentaciji i doista smo dobili na vremenu birajući ispravne staze.  Nakon 18 km polako se spajamo na stazu kojom su išli natjecatelji na 18 km i u jednom trenutku vidim Silviju samu na stazi. Pitam ju jel prva, a ona mi odgovara da nije da su naše cure ispred nje. «Kako to? Što se desilo?» pitam ju dalje, a ona mi odgovara «Niš, ostala sam sa Romanom i Jerkom. Oni su onda još usporili pa sam ih ja ostavila i krenula sama». Ajde dobro, «Jel ti treba nešto» pitam ju, a ona mi viče «Ne». Krećem dalje i nakon par stotina metara dolazim na kontrolnu točku broj 7 i tamo vidim ostatak naših cura. Kratko se pozdravljamo, uzimam čašu coca cole i komadić špeka sa roštilja i idem dalje. Ako sam ostavio Franka samog nije red da se vučem po stazi i sada pokušavam loviti vrijeme. Nekako u glavi računam da bi 3 sata i 45 min bilo realno vrijeme, ali ima još puno do kraja. Skoro 9 km i svašta se na  tom putu može dogoditi. Idem dalje na način da ravno trčim, nizbrdo pokušavam «ugasiti» butine koje me od spuštanja bole više nego ijedan drugi mišić, ali ne popuštam i stišćem koliko mogu. Zadnji par kilometara je pretežito spuštanje i ono mi je u konačnici daleko gore nego penjanje. Konstantno zabijanje prsta u tenisicu i konstantna bol u butinama počinju mi sve više i više smetati tako da sam u nekoliko navrata morao kratko stati i ispuhati se. Dolazim do predzadnje kontrolne točke i sada je nekih 3 km do cilja i opet konstantno spuštanje. Stišćem koliko mogu želeći popraviti svoje zamišljeno vrijeme i shvaćam da ću ga dobro popraviti. Sada se više ne radi o 3:45 h već razmišljam o 3:30 h. Konačno dolazim na asfalt i do kraja je ostalo par stotina metara. Izvlačim posljednje atome snage i energije i trčim prema cilju. Gotovo je. Stigao sam kao prvi od nas ligaša. 26,6 km završio sam za 3:32 sata i čekam ostatak ekipe da polako počne dolaziti. Kako nas je Franko vozio uopće ne razmišljajući ostavljamo ključ kod njega i sada ga u mokroj majici i ostaloj opremi moram čekati. Nakon određenog vremena osjećam da mi je baš hladno, a kada mi je Martina rekla da su mi usnice poplavile cure mi daju svoj šuškavac i prsluk. Malo-pomalo naši trkači dolaze te nakon što su svi stigli odlazimo na grah, pivo (neki coca colu) i kavu. Kratki osvrt na utrku dok su nam svježe emocije i raspoloženje i nakon toga ponovno svaki u svoj auto i polako odlazimo kući ispunjena srca predivnim danom, predivnim druženjem, predivnim ljudima kojima smo bili okruženi. Ova prva generacija trail ligaša položila je ispit i pomaknula svoje granice i vjerujem da ćemo se u slijedećoj sezoni ponovno uputiti na jednu (ili više) ovakvih utrka, ali u većem broju. Ponosan i zahvaljujem se svim svojim ligašima koji su mi uveličali i uljepšali ovaj dan, a to su: Silvija, Vlatka, Maja, Chupo, Marina, Martina, Katarina, Franko, Jerko, Roman, Vladimir, Saša i Domi. Vrhunska utrka u vrhunskom društvu. Posebno hvala ekipi iz Sport Janus koji nam je omogućio trčanje u fantastičnim Brooks tenisicama Cascadia i Caldera. Vrhunska utrka u vrhunskoj opremi!

 PRED START UTRKE

VI VIDITE SAMO KAVU, OVO NISU UNUČIĆI 

BLAŽEN MEĐU ŽENAMA - I 

POGLED IZNAD OBLAKA

  DVA ŠUMSKA PATULJKA 

 JERKO I ROMAN - probudili se, obukli, 

otrčali 18 km i ušli u legendu

 DIO PEJZAŽA

 KONAČNO U CILJU

BLAŽEN MEĐU ŽENAMA - II

STRIKE THE POSE

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2349595477#.Whm_Zf1PNe8.email