Četvrto izdanje jedne od boljih biciklističkih utrka «Sisak Grandfondo Orbea 2018» bilo je održano u nedjelju 20. 5. 2018. godine. Prije svega za sve one koji ne znaju Grandfondo označava biciklističke utrke preko 100 km, a ova naša u organizaciji mojeg BK «Roda» bila je u dužini od 123 km i vozilo se trasom: Sisak – Petrinja (zatvorena vožnja) – H. Kostajnica – H. Dubica – Sunja – Sisak sa ukupnom visinskom razlikom preko 750 m. Na samom startu našlo se preko 130 biciklista iz nekoliko država, a uz mene je bio i moj prijatelj Mihailo Živković koji je sa obitelji došao provesti sa mnom vikend i odvesti utrku. Pred sam start utrke Mihailo kojemu je ovo prva ovakva utrka i sa ovolikom brojem natjecatelja (inače se bavi triatlonom i ima 2. završene ironman utrke) pokazivao je malu nervozu, ali bio je dogovor da ćemo voziti zajedno i da neće biti nikakvih problema, ako se bude mene držao.
Kava prije starta
To je bilo dogovor, ali narednih nekoliko sati pokazati će da od toga nije bilo ništa. Kada je sudac označio start utrke peloton je krenuo dosta jako tako da smo u zatvorenoj vožnji vozili i preko 40 km/h. Ja osobno ne volim ovakve početke utrka, jer uslijed takve vožnje i činjenice da se uglavnom prolazi kroz grad i kroz raskrižja dolazi do naglih ubrzanja pa stajanja tako da vrlo brzo se postigne visok puls, a što je kasnije vrlo teško za smanjiti. Nakon 12 km zatvorene vožnje sudac je dao signal za «leteći start» i utrka je krenula. Ja sam pokušao što duže držati prvu grupu iako sam bio svjestan da će to biti vrlo teško s obzirom na konstituciju biciklista koji su činili prvu grupu i mene. Vrlo je teško jednom sto kilašu pratiti tempo puno lakših biciklista, a posebno kada se uzme u obzir da je nekih 5-7 km od starta uslijedio i najteži dio utrke, a to su tri penjanja od kojih je zadnje u dužini od 1,5 km i sa nagibom od preko 10 %.
Tu sam negdje izgubio Mihaila koji je ostao iza mene i adrenalin kao i sama činjenica da se mogu dobro penjati tjerali su me naprijed , ali u sebi sam znao da nije fer prema njemu te sam odlučio nakon što se popnemo na zadnje brdo sačekati ga i krenuti sa njime u lov za biciklistima koji su bili ispred nas.
Na brdu Jošavici nakon što sam se popeo čekao sam nekih 1 minutu Mihaila te je plan bio da on vozi iza mene i da pokušamo stizati bicikliste. S obzirom da sam puno puta prošao tom stazom mogu reći da ju vrlo dobro poznajem i nakon brda narednih 15-ak kilometara teren je u blagom padu tako da se može razviti vrlo lijepa brzina i istu se može vrlo lako održavati. Skupivši Mihaila dajem sve od sebe i stišćem pedale koliko mogu, ali nakon par stotina metara Mihailo mi viče da ne može, a ja odlazim dalje. Skupljam dvojicu biciklista i vičem im da se stanu iza mene i da idemo zajedno dalje. Nakon nekih 5-6 km stvorio sam grupu od 10 biciklista i vičem im da moramo voziti na smjenu i da svatko od nas mora dati smjenu koja će trajati barem 1 min. Prvih nekoliko izmjena je bilo sasvim odlično i moram priznati da smo radili fantastično te nam je nakon toga otpala jedna djevojka, a mi nastavljamo dalje u istom ritmu. Pred samu H. Kostajnicu skupljamo nekih 4-5 biciklista (između njih i mog Rodana Alena Boltužića) i sada grupu čini nas 15-ak koji ponovno počinju voziti na smjenu iako između nas je bilo i onih koji se baš nisu često odvažili otići na prvu poziciju i pomoći ostalima da vozimo što brže. Nakon Kostajnice vjetar počinje puhati u prsa i tu počinje prvo iskušenje, jer je potrebno držati ritam vožnje koje kvari sam vjetar i činjenica da u grupi postoje neki koji su «zabušavali» u davanju smjene. U jednom trenutku jedan vozač mi govori: «Pastir je u redu, ali stado nije», a ja mu odgovaram: «Čekaj , budeš vidio da će i stado biti ok». Tu se zajedno smijemo i krećemo voziti ponovno onako kako treba biti, a to je da svi rade za grupu. Dolaskom u H. Dubicu postoji jedno brdo na koje se treba popesti i nakon toga slijedi spust i ravni dio staze od nekih 20-ak kilometara. Cijela grupa je preživjela to brdo i nitko nije otpao i sada kreće sumanuta vožnja ravnicom gdje ponovno kupimo nekoliko biciklista. U jednom trenutku dok sam bio na čelnoj poziciji u desnoj nozi me hvata grč i puštam cijelu grupu da me prođe, a ja pomalo ispravljam nogu i pokušavam smanjiti bolove od grča. Shvaćajući da je grč nastao s obzirom da nisam puno jeo (nije bilo vremena) uzimam energetsku čokoladicu i piće i malo-pomalo grč prolazi, a ja nastavljam dalje sa grupom. Nakon 3 sata vožnje prelazimo preko 101 km i shvaćam da ako izdržim(o) u grupi do kraja vožnje da će ukupno vrijeme završetka utrke biti fantastično. Prolaskom kroz Sunju dolazimo ponovno na dio koji je hupserast i ponovno dolazi do razbijanja ritma vožnje, ali sada svi znamo da je kraj uskoro i polako počinju kalkulacije za zadnjih par km i eventualni finiš utrke. U tome dijelu odlaze dvojica biciklista naprijed, ja pokušavam za njima, ali shvaćajući da neću ništa moći sam napraviti ponovno čekam grupu da dođe i sa njima vozim prema Sisku. Ulaskom u Sisak hvatamo onu dvojicu biciklista koji su nam pobjegli i još nekoliko te dolazimo do zadnjeg brda. Nakon uspona dolazi jedan S zavoj sa velikom nizbrdicom, a kako se ja bojim voziti po nizbrdici nekolicina biciklista me prelazi tako da zadnjih 500 m ponovno moram stiskati pedalu i pokušati ih uhvatiti. Međutim, neke uspijevam, a neke ne, te vožnju završavam u vremenu 3:34 h (prosječna brzina 34 kmh) i mogu reći da sam izuzetno zadovoljan sa učinkom. Bilo je fantastično voziti u grupi i svima onima koji si bili sa mnom, a koji pročitaju ovaj blog i nađu se u ovoj priči još jednom od srca čestitam. Dečki svaka čast!!
Moram priznati da nisam vozio punim gasom (možda bi bilo brže 2-3 min), jer sam nakon vožnje imao brick trčanje u trajanju od 8 km. Negdje na 5 km trčanja ugledao sam Mihaila koji je također počeo trčati i zajedno smo odradili još 3 km, a nakon toga onako znojni, prašnjavi i slatki od gelova i pića odlazimo opustiti mišiće u Kupi. Nakon kupanja Mihailo se sa obitelji vraća u Beograd, a ja sa svojom Barbarom pijem poslijepodnevnu kavu prepričavajući joj detalje utrke.
Sjedim prije nekoliko dana na kavi sa svojim prijateljem Vedranom Cvancigerom i po tko zna koji put analiziramo utrku halfironman-a u Petrčanima i on mi ničim izazvan kaže: «Rafo moj, jedva sam dočekao da mi završi ovaj «profesionalizam» (3 mjeseca treninga) i da se konačno bacim u rekreaciju.»
Da, teško je biti redovan sportaš uz posao, brigu oko obitelji, djeci i svim onim drugim životnim situacijama u kojima se svakodnevno nalazimo.
Ja sam već treću godinu u svakodnevnom pogonu što se tiče priprema za ironman utrke, a već nekih 10 do 15 godina u redovnom režimu treninga (daljinsko plivanje i triatlon). Teško je sve skupa uskladiti da to dobro funkcionira, ali ja moram biti iskren i imam mnoge olakotne okolnosti koje mi omogućavaju takav način života.
Jučer je bio Majčin dan, ali kada sam sa svojim dečkima iz BK Roda prijavljivao biciklističku utrku u Zagrebu uopće nisam znao za to, tako da je dan prije utrke između B i mene nestalo u pojedinim trenutcima tona, jer sam ja planirao ići na utrku, a ona nije bila za to. Nakon nekoliko osmjeha i samo zahvaljujući svojoj dragoj koja je na ručak pozvala svoje i moje roditelje radi Majčinog dana ja sam mogao otići na utrku,a sve pod izgovorom «pa znaš li koliko sam do sada vremena utrošio u pripremu, pa zar ćeš dopustiti da 50 dana prije ironman-a ne odradim najbitnije treninge».
U nedjeljno jutro probudio sam se oko 6,00 sati, doručkovao, potrpao stvari u auto i pokupio prijatelja Saky-a sa kojim sam se uputio u Zagreb na Jarun od kuda je startala biciklistička utrka «ZAGREB GRANDFONDO».
Zadnja klopa prije utrke
Na Jarunu cijela moja biciklistička ekipa iz BK Roda se kompletirala i nas devetorica predstavljali smo klub. Sama utrka ima dvije trase i to jednu dulju od 115 km i kraću od 90 km (tzv. «pussy race» kod mojih dečki) s time da su u stvari ovih 90 km i najtežih i tu se trase poklapaju, jer se u tome dijelu prelazi i najteži dio obje utrke.
Start je bio u 10,00 sati te smo od Jaruna u «zatvorenoj vožnji» vozili Slavonskom avenijom preko Držićeve ulice i ispod Miramarske do Mesničke ulice.
Pred start utrke
Svaka čast biciklistima koji su nastupali u proteklim godinama na ToC-u (Tour of Croatia), jer se zadnja etapa vozi upravo po kamenim kockama koje se nalaze u Mesničkoj ulici i izuzetno je teško upravljati biciklom po takvoj površini. Nakon uspona na Gornji Grad preko Mesničke ulice odlazimo prema Mihaljevcu od kuda utrka i starta. Od samog početka starta slijedi 2-3 km uspona pa nakon toga mala nizbrdica i nakon oštrog lijevog zavoja slijedi najteži dio utrke, a to je uspon na Sljeme.
Sam uspon je u dužini od 12 km i nakon što je prva najbrža grupa biciklista odjurila naprijed uslijedilo je mukotrpno penjanje uzbrdo. Ja sam odmah na samom početku penjanja prestigao svog prijatelja iz kluba Davora Rosandića i nekih 100-njak metara nakon toga susreo sam se sa Vedranom te smo se rame uz rame penjali na vrh Sljemena. Svakim metrom kojim smo se penjali zrak je bio sve hladniji i ukupna visinska razlika koja se na penjanju prelazi je preko 950 m.
Iako sam dan ranije trčao 17 km nisam osjećao bol u nogama tako da mi nije bio problem se penjati te sam držao prosjek od 280 W do 300 W cijelom trasom.
Ja sam puno napredovao u biciklizmu u proteklih godinu – dvije, ali nikada neću prevladati strah od spuštanja tako da me je cijela ekipa koja je bila oko mene i Vedrana prilikom penjanja prestigla na spustu, a negdje na polovici spusta dostigao me je i Davor. Dogovor je bio sa Vedranom da će me čekati na kraju spusta te da ćemo zajedno nastaviti. Nakon što sam se dobro smrznuo prilikom spuštanja, jer je cijela trasa zaklonjena od sunca i nakon što se staza izravnala počeo sam jače voziti u nadi da ću uspjeti stignuti barem neke vozače koji su me prešli na spustu. Tako je i bilo. Prvo sam naletio na Vedrana i da mu se nekako odužim za čekanje prelazim na čelnu poziciju naše grupe i malo – pomalo «hvatamo» vozače ispred tako da nas je u jednom trenutku u grupi bilo i preko 10.
Noge su radile fantastično i iskreno sam se iznenadio da mi tako funkcioniraju, a što znači da dobra vožnja od prošlog tjedna nije bilo izuzetak već je očito stanje moje biciklističke forme zadovoljavajuće.
Vozeći se uz Vedrana dogovaramo se hoćemo li ići na veliku vožnju ili skratiti pa na malu, a kada mi je on rekao da mu se ne da voziti po ravnome narednih 40 km odlučujemo se na malu trasu ili tzv. «pussy race».
Nakon odvojka koji je dijelio malu i veliku trasu ostajemo ponovno Vec i ja sami i vozimo se kao da smo na biciklijadi gledajući okolicu i komentirajući kuće pokraj kojih prolazimo. Dolaskom na Zagorsku magistralu vidimo na nekih 500 – 600 m ispred nas grupu biciklista i plan je da ih pokušamo sustići. Tko nije vozio bicikl u trci ili u nekoj grupi ne može znati koliko je teško dvojici biciklista dostići grupu koja ima nekoliko vozača, a posebno ako ti vozači znaju voziti i ako se redovno smjenjuju na čelnoj poziciji. Na žalost pokušaj hvatanja grupe nam propada i nekih 10-ak km prije kraja kada smo skroz smanjili brzinu na nas «nalijeću» dva biciklista te i mi odlučujemo se «zašlepati» iza njih i pokušati ponovno dostići grupu. Ideja je bila da svatko od nas da smjenu i kada je došao moj red ja sam ju pošteno dao, ali sam očito potrošio svu snagu tako da nekih 6-7 km nisam više mogao pratiti ovu moju malu grupu te ostajem sam. Taman kada sam se smirio i kada sam postigao jednu pristojnu brzinu ponovno na mene «nalijeće» grupa od cca 10 biciklista i sada odlučujem da ću voziti s njima. Vozimo se tako nekih 4-5 km i međusobno si dajemo smjenu, a ulaskom u Zagreb upadamo u prometnu gužvu (cesta nije bila zatvorena za promet) i tu se grupa raspada. Ne želeći forsirati bilo kakav pad ili nešto gore zadnjih dva km vozim polako i završavam utrku u vremenu od 3 sata i 11 minuta sa preko 1100 m elevation gain-a.
Vraćajući se na početak ovog bloga doista je teško biti «profesionalni rekreativac», ali ako nešto voliš i ako te to čini sretnime i ispunjenime i ako nalaziš neki duhovni smisao i smiraj u sportu koji voliš to nije problem. To je ljubav i strast pa čak i ovisnost.
Vožnja po Zagorju
Nakon predivno provedene nedjelje jedva čekam slijedeću, jer nam u posjetu dolaze prijatelji iz Beograda (obitelj Mihaila Živkovića), a kojega sam nagovorio da dođe i da se okuša u vožnji po pravom biciklističkom terenu, jer u nedjelju starta «SISAK GRANDFONDO», a koju utrku organizira moj biciklistički klub BK Roda. To je biciklistička utrka od 125 km (nema male trase J) po zaista zahtjevnom biciklističkom terenu i biti će pravi gušt voziti tako da će nedjelja opet biti «radna».
Vedran i ja nakon utrke - netko je jaaako ogladnio
Prošlo je tjedan dana u kojima sam pokušao sumirati osjećaje koji su vladali tijekom jednog od najljepših vikenda u svibnju. Vikenda rezerviranog za utrku Wings for life. Iako sam do sada sudjelovao na svim Wings utrkama koje su bile organizirane u Zadru ova mi je nekako posebna. Toplija. Veselija. Emotivnija. Preko 8500 tisuća srca kucalo je u 13 sati na Zadarskoj rivi kao jedno, a među njima bila je i moja ekipa «divljaka» sa Sisačke divlje lige koji su došli trčati jednu od najemotivnijih utrka uopće. Među njima bile su moje cure Klara Ana i Barbara koje su me do sada samo pratile na ovoj utrci, a sada su i aktivno sudjelovale.
Međutim, ono što mi je posebno «zauzelo» srce su dva klinca, a to su Andrej sa mamom Majom i sestrom Matijom i Gabrijel sa tatom Nikicom koji su sudjelovali u ovoj trci u kolicima koja su nabavljena u prošlogodišnjoj humanitarnoj akciji «24 sata non stop trčanja» koje smo mi divljaci organizirali na našoj Grabi.
Dan je bio predivan, topao i sunčan. Iako je start bio u 13 sati cijela ekipa je već na startnom polju bila sat vremena ranije i uz ples i pjesmu čekali smo start utrke. Ja sam ovu utrku odlučio trčati sa svojim curama, ali kako je Klara rekla da se ne želi previše «stresirati» dok trči, odluka je pala da Barbara i ja trčimo zajedno. Krenuli smo dosta jako za Barbarine trkačke mogućnosti i negdje do 5 km sve je bilo ok, ali tada mi Barbara govori da joj je dosta, a ja kao «napeta puška» čekam da mi da dozvolu da mogu dalje sam. Na moj upit dobivam pozitivan odgovor (iako je lice govorilo drugačije) i krećem od 5. km dosta jako trčati (tempo 4:20-4:30). Dolaskom na 10 km shvaćam da nije ok što sam napravio, jer ako je dogovor da idemo zajedno onda idemo zajedno i okrećem se nazad uz plan da ću trčati do Zadra i na taj način otrčati 20 km. Hrpa trkača me u čudu gledala kada su me vidjeli kako trčim suprotno «rijeci» trkača, a dolaskom na 9. km ponovno srećem Barbaru. Moram priznati da sam se ugodno iznenadio i na moje pitanje «što tu radi», dobivam odgovor «da je mogla i da trči dalje». Ok, idemo ponovno zajedno i nakon istrčane oznake od 10 km dogovor je da počnemo šetati kako bi nas presretačko vozilo stiglo i kako bi odmah ušli u bus koji će nas odvesti u Zadar. Dolaskom u Zadar i nakon što smo preuzeli ruksak sa robom, dolazi drugi najbolji dio samog događaja, a to je kupanje u moru. Ugodno se osvježivši u moru čekamo Klaru koja sva ljuta dolazi, jer je morala hodati više nego što je mislila te nakon što se odmorila krećemo u Sisak zadovoljni i sa iščekivanjem nove utrke za godinu dana. Klarinih 7 km, Barbarinih 10 km i mojih 13 km je naš doprinos za ovogodišnji Wings for life utrku.
Iako ovogodišnje trčanje nije moja najdulja istrčana dionica (prošle godine je bila 30 istrčanih kilometara) moram biti iskren da mi je ovo najveselija utrka, a tim više što konačno ne trčim sam već sa obitelji i prijateljima.
Još jedan predivan vikend je iza mene. U petak dok je kiša prala Sisak i dok su oblaci ukazivali na još jedan kišni vikend pakirao sam stvari u auto i pravac za Petrčane. Vikend je bio određen za dvije utrke. U subotu na programu bilo je Prvenstvo RH u srednje dugom triatlonu (halfironmanu), a u nedjelju je bila moja najomiljenija i najdraža trkačka utrka (pored Zagrebačkog noćnog cenera), a to je Wings for life.
Nakon ugodnog puta dolazimo u Petrčane (Barbara i Klara, a Matija i dečki su ovaj put ostali doma) i smještamo se u Hotel Diadoru, a u kojem se nalazila većina natjecatelja tako da mi je poseban gušt bilo ponovno vidjeti moje brojne prijatelje iz svih krajeva RH, ali i drugih država i sa njima malo popričati. Ono što je ovu trku činilo još posebnijom je brojna grupa sisačkih navijača – divljaka koji su došli bodriti prvenstveno mog sportskog pulena Mirka Maleševića koji nastupa po prvi put. Pored njega kao početnik nastupiti će i Vedran Cvanciger, a Marija Dubičanac kao jedina ženska natjecateljica predstavlja TK Petrinja. Kako sreća prati hrabre tako se i vrijeme u Petrčanima proljepšalo i sve je ukazivalo da će vremenski uvjeti na trci biti fantastični.
Nakon registracije natjecatelja i prije samog uvodnog brifinga odlazim na more malo osjetiti vodu i smjer struja kako bi mi barem djelomično upoznao plivačku dionicu. Ja usprkos savjetima trenera, ali i usprkos nekoj rutini ostalih natjecatelja dan ili dva prije utrke ne radim apsolutno ništa već se pokušavam smiriti i na taj način čekam utrku. Iako je moj savjet Mirku bio isto tako da se smiri i da uživa u trenutku čekanja trke, on me nije poslušao i odlazi na lagano trčanje koje se skoro pokazalo fatalnim za njegovo sudjelovanje u utrci. Na samom kraju trčanja on je uganuo zglob te je oteklina iz minute u minutu rasla tako da je u doista u jednom trenutku izgledalo jako ružno. Nakon nekoliko poruka koje je primio od divljaka koji su bili sa nama u Petrčanima, ali i koji su bili sa nama, ali su ostali u Sisku on se diže i odlučuje startati. To je pokazatelj volje i to je ono na čemu smo radili proteklo vrijeme: biti spreman na svakakve situacije, ali odustanak nije opcija.
Nekih 350 natjecatelja skupilo se na samom startu utrke, a koja je počela u 10:00 sati, a što je dosta kasno s obzirom na doba dana.
Ja sam za ovu utrku odlučio ići punim gasom, ali ono baš punim gasom da vidim gdje sam i gdje ima prostora za popravak u narednom periodu do moje glavne utrke, a to je IRONMAN u Klagenfurtu početkom 7. mjeseca.
U samom startu plivanja izbivam među vodeće i shvaćajući da ne mogu pratiti njihov tempo bez da se umorim nekako smirujem plivanje i držim se druge grupe te nakon početnih 400 m produžujem zaveslaj i pokušavam plivati što optimalnije ne trošeći energiju uzalud. Puno mi je trebalo utrka da smanjim ovu početnu euforiju i da se mogu smiriti na plivanju te plivati optimalno taman onoliko koliko mi treba da izađem iz vode bez bilo kakvog umora. Plivačku dionicu završavam za 30.37 min i od idealne putanje imao sam samo 63 metra «viška», a što je fantastično s obzirom da je od prve do treće bove razdaljina bila više od kilometra tako da su odstupanja daleko veća (npr. Vedran je fulao idealnu putanju za preko 200 m, a Mirko za preko 140 m).
Nakon vrlo kratke izmjene u T1 koja je trajala malo više od 3 min sjedam na bicikl i tek sada počinje utrka. Prvih 10 km staza nije zatvorena i treba se oprezno voziti, jer je promet u oba smjera te nakon što sam se namjestio na biciklu počinjem «stiskati» koliko mogu tako da sam neke dionice vozio i preko 50 kmh. Na biciklu se osjećam fantastično, čak možda malo i iznenađeno kada shvaćam da me neki dečki koji su mi redovno na trci uzimali mjeru ne prolaze. To mi daje dodatnu snagu i doista stiščem koliko mogu, ali ipak ne do kraja znajući da ostaje još i trčanje i da se na trčanju može svašta desiti. U prvih sat vremena bicikla prelazim preko 37 km i to mi je pokazatelj da će ovo biti moje najbolje vrijeme na biciklističkoj dionici. Staza je tako postavljena da se vozi cca 10 km po otvorenoj cesti, onda se radi 4 kruga po 16 km po zatvorenom dijelu staze, te ponovno povratak po otvorenoj stazi do T2, a da se ne radi o laganoj stazi govori i podatak da je ukupna visinska razlika preko 500 m te je u svakom trenutku vozač «napet», jer koliko se odmara na nizbrdici duplo više treba raditi na uzbrdici. Biciklistički segment utrke prolazim za fantastičnih 2:34 h i nakon toga počinje trčanje. Sam sebi sam rekao da ću bicikl voziti jako i bio sam svjestan da će mi se to vratiti na trčanju, a što se i dogodilo.
Prvih nekoliko kilometara trčim sa lakoćom usprkos padu koji sam imao na trčanju, ali onda me počinju loviti grčevi na mišićima iznad koljena. Usprkos toga trčim dalje i nekako držim stabilan tempo do 11 kilometra kada me počinju boliti i drugi mišići u nogama. Ovo trčanje nisam odradio u svojim Brooks Ravenna tenisicama, već sam htio isprobati novi model Glycerine (znam sve….) te se to pokazalo kao greška, jer sam u desnoj nozi počeo dobivati žulj koji mi nije tako smetao, ali sam ga osjećao (vraćam se tebi Ravennaaa i ne mijenjam te više nikadaaaa). Trkačka staza je doista teška, jer ima puno laganih nizbrdica, ali i uzbrdica tako da noge cijelo vrijeme rade. Prvih sat vremena prolazim 11km i 600 m, a što je fantastičan prosjek s obzirom na prethodnu vožnju i plivanje, ali nakon 12-og kilometra počinjem malo posustajati te postoje trenuci kada i hodam. Već u glavi preračunavam vrijeme utrke, a s obzirom da sat nisam stisnuo na vrijeme nemam točan pojam o vremenu te nekako u glavi računam da bi utrku mogao završiti za 5:30 h. U takvoj matematici računanja i uz stalnu podršku Barbare i Klare koje su se uvijek našle na onom dijelu staze za koji sam si odredio da ću hodati (kao da su mi čitale misli) trčim usprkos bolova i grabim prema 4. krugu. Zadnji krug je bio dosta težak, jer za razliku od prethodnog dijela utrke gdje su oblaci zaklanjali sunce počinje biti doista vruće i sparno i jedva čekam da završim utrku. Predivno je bilo vidjeti brojnu sisačku ekipu koja je stajala pored staze i bodrila nas te nam je davala snagu i onda kada smo mislili da smo je potrošili i uz njihovu dernjavu završavam utrku za 5 sati i 4 minute te mi je to drugo najbolje vrijeme na ovakvoj dionici. Da li sam zadovoljan sa utrkom?I jesam i nisam. Nisam iz razloga što bi bilo ljepše da sam završio sa vremenom barem 4:59 h, ali i jesam, jer sam pokazao sam sebi i treneru da mogu bajk doista jako voziti i da sam jako napredovao u biciklističkom dijelu, ali moram jako poraditi na trkačkom dijelu. Tu sam najslabiji i to ima puno prostora za daljnji rad. Vjerujem da ću u narednom periodu prvenstveno treninge bazirati na trčanju.
Kako se ova utrka bodovala i za Prvenstvo RH, u svojoj kategoriji M40 (inače najjača kategorija uvjerljivo) završavam na 5. mjestu od Hrvata, a 12. sam ukupno.
U ukupnom poredku od 163. muških natjecatelja koji su završili utrku ja sam na 60. mjestu.
SWIM: 30:37 min 1.36 min/100 m (završavam kao 18.)
T1: 3.47 min
BIKE: 2:34.14 @37 km/h (počinjem kao 29. , a završavam kao 58.)
T2: 2:06
RUN: 1:53:27 5:24 min/km (počinjem kao 57.)
TOTAL: 5:04:08 h
Nakon što sam vidio ove parametre isti pokazuju da poziciju koju sam zauzeo na biciklu nisam ispuštao do samog kraja utrke tako da mi se rezultat čini još boljime nego što stvarno i jeste.
Ono što ovu trku čini još boljom je sama činjenica da su i Mirko i Vedran završili istu u fantastičnom vremenu oko 5.45 h i ovime im još jednom iskreno čestitam, s time da mi je Mirkov rezultat malo draži, jer sam ga ja proteklih par mjeseci «vodio, ne trenirao» kroz ovaj sport i na neki način osjećam se i ja barem u najmanjem dijelu zaslužan za uspjeh. Marija je u uzlaznoj putanji i doista se fantastično popravila u zadnjih par mjeseci te je postala i prvakinja RH te i njoj iskreno čestitam i ne sumnjam da će IRONMAN u Venezi-i rasturiti.
Međutim, nakon analize utrke, nekoliko popijenih piva i puno smijeha i veselja odlazimo na spavanje, jer nas u nedjelju čeka jednako lijepa utrka, a to je Wings for life!..... to be continued……
Nakon 4 godine došao je i taj dan. Dan u kojem sam i tužan i veseo. Dan u kojem se rastajem sa svojim vjernim suputnikom koji mi je pokazivao brojeve koje su mi davale nadu, ali i brojeve koje su me tjerale u očaj. Pokazivao si mi brojke za koje nisam niti znao da ih mogu dostići, brojke koje su me tjerale da idem naprijed, brojke koje su me veselile i činile ponosnime. Bilo je i trenutaka kada si mi pokazivao brojke koje su me bacale u očaj, brojke koje su me tjerale da još jače upregnem i da još jače vježbam. Bilo je trenutaka kada smo jednostavno bili zajedno, bez nekog presinga. Jednostavno bio si tu, ali na žalost, tvoja baterija ne može više pratiti iskušenja i zadatke koje ti postavljam. Međutim, to nije naš oproštaj. To je trenutak kada ćeš ti biti na ruci moje Direktorice utrka i njoj pokazivati brojeve kao i meni. I budi dobar prema njoj, pokazuj joj brojeve koji su puni nade, ali isto tako ponekad je opomeni da ništa nije lako već da treba stisnuti jače. Ja sam Te zamijenio samo boljom kopijem Tebe samoga. I zato Garmin Fenix 3 hvala ti za sve vrijeme koje smo proveli zajedno i dobro došao u team Garmin Fenix 5X.
Moj sportski život je u neku ruku predvidiv. Već zadnje 4. godine sredinom travnja trčim u Zagrebu "Hendrix" polumaraton. Iako ova staza i nije nešto posebno atraktivna i iako ovu trku ne prati onaj «šušur» uz stazu koji prati neke druge polumaratone ja mu se svake godine vraćam sa istom ljubavi, jer startati ispod mosta pored Save uz zvukove pravog rock-a je neopisivo. Tako je bilo i ove godine. Dan je osvanuo sunčan i sve je ukazivalo da će trka biti fantastična iako sam se ja pribojavao samog trčanja, jer zadnih nekoliko tjedana osjećam bol u stražnjoj lijevoj loži koja mi se prilikom trčanja zna zgrčiti tako da sam si rekao da ću krenuti jako pa što bude. Ovaj moj plan potvrđuje mi i porukom trener koji mi govori da krenem u visokoj zoni 3, a što za mene znači da ću krenuti «na nož» pa što bude.
Dogovaram se sa Danielom Vuksanom da ćemo krenuti tempom 4:45-5:00, ali na samom startu adrenalin i masa trkača učinili su svoje tako da prvih 8 kilometara trčimo puno ispod 4:30. Negdje na 8. kilometru sam sebi govorim da je ovo jak tempo i da nas tek čeka najgore, te vičem Vuksanu ako može neka ide naprijed, ali on mi viče da ne može niti on te nastavljamo dalje trčati istim tempom. Prvih 8 kilometara baš sam patio i bilo mi je teško postignuti ritam trčanja, a posebno disanja te sam huktao i uzdisao da je to bilo ružno za slušati.
Nakon nekih 500 prijeđenih metara Vuksan mi govori da bi smanjili tempo, ali mu ja odgovaram da drži za sada isti tempo i da idemo do 10-og kilometra ovako, a poslije ćemo smanjiti.
Dolaskom na Jankomirski most pola staze smo prošli i sada nas čeka po meni najtežih 4 kilometra, jer se trči po kamenju te tenisica «proklizava» tako da se treba doista puno jače i brže trčati, ako se misli držati neki zadani tempo.
S obzirom da poznajem stazu koristim svaku priliku da trčim «po strani» i to posebno po travnatom dijelu i na taj način «štedim» noge za kraj utrke.
U potpuno istom ritmu 4:48 trčimo od 10-og do 14-og kilometra i ostaje nam sada još 7 kilometra trčanja po travnatom terenu.
Kako to obično biva nešto treba poći po zlu, a to je u ovom slučaju vjetar koji nije toliko jak da baš smeta, ali se osjeti i sigurno nas usporava par sekundi po kilometru.
Ako trčiš s nekim to nije samo trčanje «jedan pored drugog» već ako si u trci sigurno pokušavaš dati sve od sebe i sigurno ti je drago da ipak dođeš prije svog para, a mislim da se i on tako osjeća.
Od 14-og do negdje 16-og kilometra ponovno trčimo Daniel i ja zajedno, ali sada on počinje patiti i osjećam da teško diše, a meni noga ne pokazuje bilo kakvu mogućnost grčenja te nekako «probijam» onu granicu bola i polako dolazim sebi i počinjem sve lakše disati, a samim time i puno lakše i brže trčati. Na 17-om kilometru počinjem raditi malo-pomalo razliku u odnosu na Daniela i polako počinjem dizati tempo, a Daniel i još jedan dečko koji je ovog trenutka bio ispred mene počinju zaostajati. Što oni više zaostaju ja počinjem dizati tempo i počinjem u glavi raditi kalkulaciju vremena dolaska. Izračunavam da ukoliko zadržim ovaj tempo da bi trebao doći oko 1:38 h pa čak i da znatno padnem ne bi trebao puno zaostati od ovog predviđenog vremena.
Međutim, kako trčim prema cilju nailazim na jednog trkača kojega sustižem i počinjemo se sada nas dvojica nadmudrivati i on počinje dizati tempo, a što mi odgovara i pratim ga u korak. Međutim, negdje na 20-om kilometru on znatno pojačava, a ja ne želim pratiti njegov tempo, jer ne bi ništa posebno dobio od nekoliko sekundi tako da rutinski privodim trku kraju.
Utrčavam u cilj sa vremenom 1.37:17 h i zauzimam 32/506 mjesto u apsolutnom poretku, a što mi je i najbolji rezultat u dosadašnjim utrkama na Hendrix-u. Očito što sam stariji to sam bolji pa jedva čekam i slijedeću godinu i utrku.
Trebala je to biti
još jedna utrka u mojem životu. Malo drugačija, ali ipak je to trka. Nekoliko
fotki na facebook-u, nekoliko lajkova, poruka i upisan maraton u mojem
sportskom životopisu trebali su biti rezime mog odlaska u Afriku na maraton u
Sahari, ali ova trka koja je sama po sebi posebna pala je u drugi plan.Nešto drugo postalo je bitnije, nešto što sam
tamo naučio. Ova utrka postala je lekcija o životu. Ova utrka skrenula mi je
pozornost da na svijetu još ima ljudi koji su sretni, ali iskreno sretni iako
nemaju ništa. Ali, krenimo ispočetka….
Hamdi s lijeve strane i njegov prijatelj
Kao što sam u
ranijem blogu opisao svoja iskustva sa same utrke i kada su se emocije malo
smirile, misli mi se stalno vraćaju na ljude koje smo tamo ostavili. Ovo je
priča o njima. O predivnom narodu koji se zove Saharawi. Kažu da su dječji osmjesi nešto najljepše što postoji na
svijetu, ali vidjeti ove ljude, ovu djecu koja se smiju onako iskreno i koja su
uvijek vesela usprkos tragediji u kojoj žive mene je ostavilo bez riječi.Još i sada razmišljam o obitelji sa kojom sam
živio tjedan dana i o djecu koja su bila dio mojeg života. Razmišljam o
predivnoj i sramežljivoj Vitti, djevojčici od 9 godina koja je toliko tiha i
tako toplog pogleda da je to nemoguće riječima opisati, a kažu da imam dara za
pisanje i da mogu prenijeti emociju utrke i osjećaja oko natjecanja. Razmišljam
o četverogodišnjoj Safi koja je prava mala maza, ali koja nikako ne može doći
do izražaja pred svojeg brata Sahela koji je od nje stariji godinu dana i koji
je pravi mali vražičak koje je s jedne strane znatiželjan, a sa druge strane
toliko ljubomoran da mi je to ponekad smetalo. Razmišljam o ocu obitelji DaDa
koji nam je po cijele dane kuhao čaj koji se pije u tri slijeda (kažu da je
prva šalica čaja gorka kao život, druga kisela kao smrt, a treća slatka kao
ljubav) i koji je toliko sladak da sam sigurno napravio zalihe za jedno
pristojno razdoblje. Razmišljam o njegovoj supruzi Handi koja je trudna i koja
nam je kuhala sva moguća njihova jela (devino meso, devino mlijeko, cus cus i
dr.) iako nemaju niti vrta, a svu hranu dobivaju u obliku humanitarne pomoći i
njezinoj sestri Marian – profesorici arapskog jezika koja tečno govori španjolski
i koja je na 7 dana prekinula nastavu da može biti s nama i koja nam je
prevodila tako da smo mogli po cijele dane sa njima razgovarati i izmjenjivati
iskustva.
Sukejna, Vitta i ispred mene Safi
Tko su Saharawi? Da bi se
shvatilo tko su oni treba zaći nekoliko desetljeća u povijest i opisati što se
u njihovoj povijesti događalo i zašto žive kao prognanici već 42 godine.
Davne 1884. godine Zapadna Sahara bila je
kolonizirana od strane Španjolaca i gospodarila je tim područjem sve do 1967.
godine kada je priznala Zapadnoj Sahari autonomiju i omogućila i priznala
Saharawcima pravo na referendum. Uz nekoliko pokušaja pobune protiv njih
početkom 70-ih godina prošlog stoljeća koji su svi bili ugušeni u krvi od
strane Španjolaca 10. 5. 1973. godine
osnovan je Polisario – politički i vojni pokret Saharawi naroda. Uz prešutnu
podršku Španjolaca Maroko kao susjedna država 6. 11. 1975. godine napada napalm
i fosfornim bombama područje Zapadne Sahare zajedno sa Mauretanijom te tisuće
Saharawaca napušta svoje domovine i odlaze u progonstvo u Alžir.
Međunarodni sud u
Haagu 16. 10. 1975. godine
proglašava pravo na referendum te 27. 2.
1976. godine Polisario proglašava Demokratsku Arapsku Republiku Saharawi.
Maroko u želji da zadrži zauzete pozicije u Zapadnoj Sahari počinje 1980.
godine graditi 2720 km dug betonski zid u kojem se na svakih 5 km nalazila
vojna utvrda, a oko zida postavlja milijune nagaznih bombi tako da je danas ovo
područje «najzagađenije područje nagaznim minama u svijetu» i procjenjuje se da
ih je preko 9 milijuna, a posebno opasnost čine vjetrovi koji tu pušu pa i same
mine uslijed pomicanja pijeska raznose po navedenom području tako da danas
nitko više tamo ne živi. Zid je gotov 1987. godine, ali vojne operacije i borbe
između Marokanaca i Saharawaca nastavljaju se do 1991. godine kada Polisario i
Maroko potpisuju mirovni sporazum prema kojem se Maroko obvezuje omogućiti
održavanja referenduma. Iste godine (29. 4. 1991. godine UN uspostavlja mirovnu
misiju – MINURSO kako bi se u miroljubivoj atmosferi održao referendum).
Iako je u 1992. godine
određen točan datuma referenduma on se nije održao te je to stanje potrajalo do
1999. godine kada je UN identificirao oko 85.000 glasača koji su trebali glasovati
na okupiranim područjima. Na taj broj Polisario pristaje, ali Maroko ne
pristaje. U cilju skretanja pozornosti na ovaj narod 27. 2. 2001. godine održan
je prvi Sahara maraton, te UN 2003. godine donosi «Bakerov plan» o autonomiji
Zapadne Sahare i održavanju referenduma na koji ponovno Polisario pristaje, a Maroko
ga odbija. Polisario u cilju poboljšanja odnosa sa Marokom pušta na slobodu
preko 400 marokanskih vojnika koje je držao u zarobljeništvu, a da bi nakon
toga Maroko 25. 5. 2005. godine u Al Ayounu grubo i u krvi ugušio mirovne
prosvjede.
Kažu da je «Arapsko
proljeće» 2010. godine zapaljeno «iskrom u njihovom kampu Gdeim Izik», a koje
je ugušeno u krvi.
Međunarodna borba Saharawi
se nastavlja do danas i oni su u potpunosti odbacili bilo kakav pokušaj vojnog
vraćanja svoje Domovine već međunarodnim pritiskom i skretanjem javnosti na
njihov problem pokušavaju vratiti svoj teritorij, a u tom pravcu je i
organiziran maraton u Sahari.
Njihov trud se
počinje sve više isticati na međunarodnoj sceni tako da je Europska unija 2016.
godine objavila da «Zapadna Sahara nije Marokanski teritorij i da je Marokansko
pripojenje Zapadne Sahare Maroku okupacija.»
Nekako se poklopilo
da je 27. 2. 2017. godine, dakle na sam dan osnivanja DAR Saharawi i dan nakon
održanog maraton Europski sud pravde donio odluku da ribolovni sporazum između
Španjolske i Maroka nije valjan.
Danas preko 120.000
ljudi živi u izbjegličkim kampovima, 150.000 u okupiranom području Zapadne Sahare,
a samo 80.000 ljudi živi na području koje pripada Saharawcima.
Glavno pitanje
nakon ovog mogu reći suhoparnog, ali tužnog nabrajanja godina i činjenica koje
se svakome nameće je: «Zašto tolika
borba za običan komad pustinje koja je toliko velika da ima mjesta za sve?»
Ono o čemu se radi
u cijeloj ovoj priči je da ovo nije posebno područje pustinje, gdje je pijesak
sitniji, a sunce toplije grije, već se radi o izrazito bogatom području koje je
i strateški na fantastičnom mjestu.
U vodama ispred
Zapadne Sahare nalaze jedna od najboljih ribolovnih područja na svijetu, a ispod
zemlje se nalaze najveće zalihe fosfata, od kojih se dobiva fosfor, a koji je
jedan od najbitnijih elemenata u vojnoj i poljoprivrednoj industriji.
Kako sam uvodno
rekao ovo područje je bilo prije svega bila španjolska kolonija i sigurno je da
Maroko ne bi izvršio agresiju da nije bilo prešutnog odobrenja Španjolske. Naime,
prešutni dogovor je bio da će Maroko 25 % ukupne proizvodnje fosfata davati Španjolskoj,
ako ona okrene leđa u trenutku napada. I to traje do danas.
Samu DAR Saharawi
priznalo je nekoliko afričkih država, ali niti jedna od europskih država koje
tako pokazuju na «papiru» podršku, ali ju ne konkretiziraju međunarodnim
priznanjem. Iako je to u ovom trenutku nebitno, jer Jugoslavije više nema ona
je 1984. godine priznala DAR Saharawi i time u ono doba pokazala svoju
odlučnost i autoritet barem među određenim državama svijeta.
Alžir kao susjedna
država prihvatila je te brojne izbjeglice i za dolar ili dva godišnje iznajmila
im dio svojeg teritorija tako da danas u Alžiru postoji nekoliko izbjegličkih
kampova od kojih su najpoznatiji Al Ayoun, Asaurd i Smara. Mi smo bili
smješteni u Smari koji je danas pravi grad u kojem živi preko 30.000 ljudi iako
je administrativno sjedište i mjesto gdje se nalaze sve bitne institucije
Saharawija Rabuni.
BORAVAK U SMARI
Do Smare se može
samo na dva načina, a to su ili pismeni poziv od strane domaćina koji poziv ide
preko Polisaria ili u sklopu organizacije koja organizira maraton u Sahari. Ja
sam letio od Zagreba preko Frankfurta do Madrida te je u Madridu bilo okupljanje
svih sudionika maratona. Od Madrida charter letom letjeli smo do Tindoufa –
grada koji se nalazi u Alžiru gdje smo sletjeli na vojni aerodrom i uz pratnju
alžirske vojske u konvoju krenuli smo prema Smari. Na izlazu iz grada alžirska
vojska se povukla te su nas pratili pripadnici Polisaria (oružje nije bilo
vidljivo) do samog kampa Smara tako da mislim da je to bilo više radi držanja
svih sudionika na okupu nego zbog neke stvarne prijetnje.
Dolaskom u kamp
podijeljeni smo u grupe i domaćini su došli po nas i odveli nas svojim kućama
na spavanje.
Davor Skeleđija, ja , Španjolci, Ian - Rumunj
Ja sam bio u kući
sa Dancem koji je završio povijest i putuje po svijetu i piše o spomenicima. U
razgovoru sa njime dobivam podatke da je bio i na Ovčari, Srebrenici i ostalim
dijelovima svijeta te piše dnevnik o svojim putovanjima. Sa nama su bila i dva
Španjolca i to otac i sin koji su sudjelovali u snimanju dokumentarnog filma o
maratonu u očima osmogodišnjeg dečkića iz Španjolske te Nizozemac koji radi u
Libanonu. Šaroliko društvo se skupilo tako da nam tema nije manjkalo te su dani
doista prolazili u fantastičnom raspoloženju. Iz Hrvatske sa mnom je bio i
Davor Skeleđija – fantastičan dečko iz Zagreba, koji inače boluje od dijabetesa
(TIP 1) i koji je stojički podnio sva iskušenja koje takvo okruženje donosi, a
koji je imao dva cimera iz Španjolske tako da sam dosta vremena i sa njima
provodio s obzirom da su oni u kući imali Internet.
Nizozemac, Španjolci, Danac i ja
S obzirom da se
nalazimo u samom srcu pustinje vode nema tako da ono malo vode što se dovozi
cisterna se vrlo oprezno troši. U opisu putovanja stajalo je da je organizator
omogućio jedno tuširanje i to nakon utrke, a za ostalo nije moguće. Međutim, «ukoliko
znate nekoga tko zna nekoga tko zna gdje i kako se može otuširati» onda je to
moguće i u više navrata. S obzirom da mi je voda bitna i da ne mogu preživjeti
bez tuširanja, a kako sam snalažljiv ubrzo sam našao «nekoga tko zna nekoga, a
tko zna gdje se može otuširati» tako da sam pored tuširanja nakon utrke uspio
obaviti još jedno tuširanje tako da mi boravak sa te strane nije teško pao.
Dnevne temperature
su oko 33 stupnjeva, ali su noći izuzetno hladne tako da smo spavali u vrećama
za spavanje i pokriveni velikim «duplim» dekama. Naravno, spava se na podu,
jede se na podu, pije se čaj na podu, sve se radi na podu. Kuće su im tako
napravljene da preko dana uopće se ne osjeti vručina tako da je boravak u njima
doista bio ugodan. Vrijeme u Smari je stalo prije 30-40 godina i mislim da su
svi Mercedesi E klase proizvedeni od 1970. do 1980. godine završili u Smari kao
i Land Roveri još starijih godišta.
Kada sam odlazio na
put moram priznati da uopće nisam znao gdje idem i nisam poznavao sigurnosnu
komponentu putovanja, ali boravkom u Smari mogu reći da je to izuzetno sigurno
i lijepo mjesto gdje se ljudi sa osmjehom pozdravljaju i gdje se bezbrižno može
šetati, jer nema onog tipičnog povlačenja za odjeću, nutkanju određenih proizvoda
ili bilo kakvog drugog nametljivog ponašanja.
Puno je priča koje
bi mogao napisati, ali najviše me se dojmio jedan Saharawac koji je ustrojio
biblioteku, zatim ljekarnu, dom za starije osobe te poseban dom za djecu sa
posebnim potrebama. Njegove riječi su da tu djecu treba integrirati u društvo i
samo integracija im može pomoći tako da oni danas imaju šivaču radionicu i
radionicu za izradu tapiserija. Iako svi jedu u blagovaonici vilicom i nožem
njegovo pravilo je da jedanput u 15 dana to se miče te se na sredinu sobe
servira cus – cus koji moraju jesti prstima, jer je to jelo i takav način
uzimanja hrane u njihovoj tradiciji. Kada su ga pitali što je po zanimanju on
je tako skromno rekao da je on samo pastir ovaca i koza, ali koji je želio na
neki način pomoći svojem narodu i sebi tako da je sam naučio pričati španjolski
i francuski. Njegov nadimak je Castro, a nadimak je dobio jer je u mladosti
imao veliku bradu kao Fidel Castro.
Castro
Mogao biti tako
pisati i pisati, ali ono što me je posebno dojmilo je ta pristupačnost i
potreba djece da budu uz nas. Možda smo i mi njima «čudni» kao i oni nama i
možda je to razlog što smo se našli, ali doista svatko tko ode tamo kao prvu
stvar koju primijeti i ponese sa sobom doma je ljepota tih osmijeha.
Klinci doručkuju, a Dada u pozadini radi čaj
Naša obitelj je
bila skromna. Oni u kući nisu imali niti TV, frižider, imaju jednu malu pećicu
i mislim da im je najvrjednija stvar koju su imali set za pravljenje čaja. Međutim,
usprkos toga dali su sve od sebe, omogućili su nam da osjetimo kako je to
živjeti tamo, a Mirian je bila tako dobra domaćica da nam je u dva navrata organizirala
nezaboravne zabave. Jednu na koju su došle sve njezine sestre i hrpa njihove
djece, a drugu na način da je ispred kuće u pijesku zapalila logorsku vatru te
je pozvala trkačice iz Alžira koje ujedno sviraju na bubnjevima i pjevaju te je
njihova pjesma potrajala dugo u noć. Naravno da nismo znali pjevati, ali
uživali smo u ritmičnosti pjesama i energijom kojom su cure pjevale. Ta zabava
potrajala je do 3 u noći i mogu reći da mi apsolutno nije žao što sam ostao
toliko budan. U želji da se našoj obitelji nekako odužimo dogovorili smo se da
ćemo im kupiti frižider te smo zadnji dan kada je bila zabava organizirali da
se frižider i doveze tako da smo im barem malo vratili na svemu onome što su
oni nama pružili.
Afrička noć uz ples, pjesmu i logorsku vatru
Ovo je tako lijepo
iskustvo i ono što sam sam sebi rekao je da ću se svakako vratiti tamo. I to
već iduće godine, a kako pored maratonske utrke postoji i trke na 5, 10 i 21 km
volio bih da tamo iduće godine ne idem sam već da mi se još nekoliko osoba iz
RH pridruže.
