8.1.23

Pogled preko ramena, Rapha #festive500 i planovi za 2023 !

Paketich ride - Pepsi i espresso


Kažu da ne treba gledati unazad već naprijed i u potpunosti se slažem sa time, ali da si postavim neke ciljeve u narednoj 2023. godini trebam ipak analizirati proteklu. I kako to najbolje napraviti nego onime čemu posvećujem zadnji tjedan u godini i tako unazad 5 godina. Da, to je Rapha #festive500 izazov. Za one koji ne znaju o čemu se radi, ukratko to je vožnja od najmanje 500 km od 24. 12. zaključno sa 31. 12., a može se voziti ili vani (to je moja opcija) ili na trenažeru ili kombinacija ovih dviju vožnji. Ja sam ovom izazovu posvećen već 6. godinu (ove godine startam po 6. puta) i nekako to je ušlo u našu obitelj kao tradicija. Naravno, vožnje planiram ili ranom zorom ili navečer, odnosno kada dođem u priliku da „ukradem“ dnevno sat ili dva od obiteljskih događaja i obiteljskih druženja (ponekad je to teško, ali tko želi nešto postići nađe i način).

Kao i svake godine uvijek prvi – drugi dan krenem malo jače, odnosno pokušam napraviti što više kilometara kako bi izazov držao pod kontrolom na način da me ništa ne spriječi u njegovom ostvarenju.

Tako sam i ove godine napravio preko 200 km u prva dva dana i znao sam da i ove godine imam završen izazov. Ostalo je bila rutinerska vožnja s time da sam treći dan vožnje pao sa bicikla (na kružnom toku sam se okliznuo, ali niti meni niti biciklu nije ništa bilo). Ove godine vrijeme me je i poslužilo tako da sam izazov završio u 6. danu (ukupno 9 vožnji u 5 dana). Kao i svih dosadašnjih vožnji do sada prije samog izazova kupim si kapu Rapha #festive500 i ne otvaram je do prvog dana slijedeće godine. To je trenutak kada ju po prvi puta stavljam na glavu kao nagradu za uspješno okončanu sezonu i izazov. 

Iako je ponekad teško izaći iz tople kuće i krenuti po vjetru, kiši, hladnoći, mokroj i ponekad zaleđenoj cesti na vožnju to je ono što me jača. To je ono što volim. To je trenutak kada u trenucima opće histerije oko blagdana pronalazim mir i gdje na biciklu meditiram. Završavam u glavi sve poslove, evociram lijepe uspomene iz godine i radim planove za slijedeću. I zato ću svake godine koliko god budem mogao voziti ovaj izazov. To je vrijeme za mene i moje misli. To je vrijeme koje ljubomorno čuvam i iako mi je ponekad teško voziti sam to sam ja. Vuk samotnjak na biciklu. Barem zadnji tjedan u godini. 

Protekla 2022. godina bila je zanimljiva. Ne mogu reći da je bila vrhunska, jer to nije, ali svakako da sam zadovoljan. Tijekom te 2022. godine privodili smo kraju obnovu kuće i kako je godina odmicala to se moj stres oko majstora smanjivao, a većinu posla preuzimala je Kraljica. Unutarnje uređenje i opremanje je bilo njezino. Ja sam bio zadužen za financije tako da je to jedan od razloga što nisam vozio onoliko puno koliko sam htio. Međutim, u konačnici ostvario sam jedan od svojih biciklističkih ciljeva, a to je vožnja od Siska do Jajca, tj. 220 km. To je bila prva ruta Zupijeve i moje vožnje po Bosni (o tome sam pisao blog). Pored toga, ostvario sam još jedan svoj cilj, a to je jednodnevni odlazak na more biciklom. Bilo je to na jedan od najtoplijih dana u godini kada sam vozio od Siska do Obrovca u kontinuitetu od 270 km. 

Sisak - Obrovac, zadnji odmor u Gračacu 

To mi nije najduža jednodnevna vožnja, ali sigurno je jedna od najtežih, jer sam vozio sam i zadnjih 30-40 km sam zbog početničke greške u planiranju hidratacije u potpunosti dehidrirao, a što je rezultiralo općom malksalošću dan kasnije kada sam trebao voziti preostalih 60 km od Obrovca do Dubravica (selo iznad Skradina). Tih 60 km sam vozio preko 3 sata sa stajanjima svakih 5 km. Dva puta sam povraćao, nekoliko puta sam silazio sa bicikla i ležao u travi po nekoliko minuta da dođem sebi i iako sam mogao zvati prijatelje da dođu po mene (braću Marenzi iz Skradina) pomalo sam došao do kuće i kada sam se Kraljici javio da sam stigao legnuo sam spavati i spavao sam nekoliko sati kao oduzet. 

Pored ovih vožnji kao i godinu prije bio sam počašćen da budem Zupijev gost u Sloveniji. Tri predivna biciklistička dana u „Beloj Krajini“. Bela Krajina u Sloveniji, a u Hrvatskoj to je Gorski Kotar te ih rijeka Kupa dijeli. Kao i svake godine Zupi je ispao vrhunski domaćin te smo imali smještaj u privatnoj kući nekih 20 m od rijeke Kupe, 5 m od kafića. Za razliku od 2021. godine kada smo puno više vozili prošlu godinu bio je čisti hedonizam. Prvi dan druženje uz roštilj, kupanje u Kupi i planiranje rute za slijedeći dan. Drugi dan Zupijevog tradicionalnog druženja u Sloveniji proveli smo u vožnji Belom Krajinom od nekih 120 km, a nakon vožnje odmor u Kupi bio je neprocjenjiv. 

To je trenutak kada smo se poslije vožnje onako umorni bacili u Kupu i dok smo se brčkali vrijeme se tako pogoršalo da je počela padati tako jaka kiša da je to bilo nezamislivo. Međutim, to je bio veličanstven trenutak kada smo se svi koji smo tamo bili nekako još više povezali i siguran sam da će svi taj trenutak pamtiti kao jedan od boljih u svojih vožnji protekle godine. Treći dan bio je coffee ride, a kako nikada nisam bio u Lukovdolu – rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića moj je prijedlog bio da odemo tamo i vidimo njegov spomenik. Da, ne mogu si pomoći. Gdje god idem gledam da obiđem jedan spomenik iz NOB-a, ali neću sada o tome, jer sam dužan opisati 3 spomenika koje sam posjetio 2022. godine.

Protekle 2022. godine sam se opustio. Nabacio sam nekoliko kila, nisam se uopće trkao niti u jednoj disciplini i konačno je vrijeme da to promijenim u 2023. godine, jer sada više nemam izgovora obnovom kuće. Kako bi rekao Zvonko Bogdan „život teče u laganom ritmu“ i vrijeme je da ubacim neki red i stegu u svoj život ponovno te da prionem malo ozbiljnijem pristupu sportu. Bilo je u 2022. godini još predivnih vožnji od kojih izdvajam vožnju sa Vecom, Blažom i Dejanom na Kozaru, zatim su mi u posjetu došli iz Beograda Marko i Stefan pa sam ih provezao svojim krajem te sa sa Kraljicom bio na planinarskom vikendu u Nassfeldu, ali naravno da sam ponio i Helgu pa sam i tamo vozio. Uglavnom, bilo je sve skupa odlično.

Blaž, Vec i ja na Kozari (240 km ride)

Nassfeld
Stefan i Marko

Kako godine prolaze osjećam da ne mogu svaki dan trenirati, ali imam želju. Osim onih biciklističkih vožnji ponovno sam pronašao motiv u plivanju. Duuugom plivanju. I iskreno baš uživam. Kada imam duže treninge Kraljicu više ne zamaram nekim glupostima i vrijeme je da i nju pustim malo na miru. Kraj godine sam završio sa treningom 80 x 100 free (stp 1:50 min, tempo 1:29 min). Počeo sam sporadično uživati u dobrim cigarama tako da nakon svega trebalo mi je nekoliko dana da mi se sve misli slegnu i da si konačno postavim ciljeve za 2023. godinu. Oni su sportski i „hedonistički“ pa kako bi mogao kao i prehodnih godina raditi analizu 2023. godine trebam ih postaviti jasno da vidim da li sam ih uspio ostvariti. Pa eto, moji ciljevi za 2023. godinu su:

1.  svaki dan fizička aktinost pa barem 20 min šetnje  - želim da mi Garmin profil bude popunjen sa 365 aktivnosti

2.     svaki dan šalica čaja  - o kavi ne trebam ništa pisati, jer je to strast

3.     svaki tjedan jedna dobra cigara

4.     odvesti ove godine barem 10.000 km biciklom (proteklu sam završio sa 8.000 km)

5.     sa Zupijem ponovno imati „naš“ biciklistički tour – ove godine imam novu rutu od nekih 8 dana

6.     voziti barem 30 dana izvan poznatih biciklističkih staza

Ovdje moram malo zastati i dopuniti: Plan je da tijekom 2023. godine vozim barem 30 vožnji na nekim novim lokacijama, a već imam u planu jedan biciklistički kamp, zatim sa Brbom jednu vožnju izvan RH te sa Kraljicom idem na jedno lijepo romantično putovanje, a koje uključuje i jednu ozbiljnu i totalno cool biciklističku utrku.

7.     jednu posebnu plivačku utrku

I ovdje moram dodati da sam u vrijeme kada sam pisao ovaj blog uplatio kotizaciju za utrku, ali dok mi ime ne osvane na startnoj listi ne objavljujem javno ništa. Kao i svaki put Kraljica će biti oduševljena na drugu informaciju. Prvi puta kada joj nešto kažem ostatak razgovora je njezin. Ja šutim i slušam. Ovo je nešto što si priželjkujem već nekoliko godina i nadam se da ću uspjeti upasti na startnu listu. Trka nije u RH, pored domaćina kojih može biti oko 1500 dozvoljeno je da starta još 1300 stranaca s time da se ta kvota popuni u jednom danu. Da, utrka od cca 3000 plivača.

8.     sa Zupijem imam plan za biciklističkom pričom života i bio bih zadovoljan da to ostvarimo ako ne u ovoj onda u ovoj i slijedećoj godini 

9.     punooo paketich ride sa Vecom, ali i konačno zajednički odlazak na kupanje u Senj biciklima

A što je sa triatlonom? Triatlon je predivan. Ja ga volim i biti će što će biti. Ja se održavam i u svakom trenutku sam spreman odraditi half ironman tako da ću o triatlonu odlučivati spontano.

10.  nekoliko putovanja sa Kraljicom i barem jedno duže sa cijelom obitelji


Već nekoliko godina Kraljica me zeza da su mi ruke atrofirale, jer ništa fizički sa rukama ne radim niti ih treniram tako da sam odlučio ove godine u sklopu priprema za plivanje ubacivati funkcionalne treninge snage te naučiti boksati.

Prvi dan vožnje








Zadnji paketich ride 2022

A sada je vrijeme da se prepustim da vrijeme pokaže što sam ostvario, a što će ostati samo želja i plan.

9.9.22

4 DANA PO BOSNI BICIKLOM - 1. dio



Pred polazak

 -        Hej Zupi, jel bi ti htio samnom u Bosnu?

-       Bi. Kad idemo i koliko dugo?

-       4 dana. Imam rutu.

-       Može

 Tako je tekao razgovor prije nekih mjesec i pol dana između mene i jednog od najboljih slovenskih, a koliko je u Hrvatskoj i hrvatskih endurance biciklista Damija Zupija (to mu je nadimak) kada sam mu na biciklističkom druženju u Sloveniji rekao da bih želio ostvariti svoju dugogodišnju želju i biciklom otići u Jajce.

Kaže dječja šala da od Siska do Jajca ima dva pedlja, ali u stvarnosti je to 220 km i nisam želio na takvo putovanje ići sam. A kada sam počeo razmišljati o tome onda se počela u glavi i ruta stvarati i kilometri nabijati tako da je u konačnici plan bio 4 dana po Bosni i ukupno 700 km.

Svu logistiku oko planiranja rute, što i gdje ćemo spavati, što ćemo vidjeti na putu Dami je prepustio meni, a ja sam htio iskoristiti sve najbolje što možemo i od atrakcija doživjeti tako da je ovo bio naš prvi zajednički, ali ne i zadnji biciklističko-putopisni izlet.

PRVI DAN – Sisak – Jajce – 220 km (el. gain 1746 m, 7:48h)

Krenuli smo iz Siska ranom zorom i odmah na startu vožnje kiša je počela tako jako padati da smo nakon 5 km vožnje morali stati u prvi dućan i uzeti one jednokratne vrećice za voće i iste staviti na noge da nam se čarape ne promoče tako da sam start vožnje nije obećavao neke veliko veselje već patnju narednih 220 km.

Smjer je bio Sisak – Sunja i prelazak preko granice u Hrvatskoj Kostajnici. Prvih 50 km prošli smo u možda i malo prebrzom tempu, ali jednostavno želja ići naprijed bila je velika i nakon određenog vremena i kiša nam više nije smetala.

Čim smo prošli granicu u H. Kostajnici biciklisti iz Siska znaju teren i znaju o čemu pišem, ali narednih 10 km su mi bili najgori. S jedne strane Una, s druge strane neko brdo sa šumom, cesta razrovana i u tome trenutku kiša je prestala padati, a spustio se takav pljusak da sam htio stati i vratiti se. Iskreno, tada sam pomislio Zupiju predložiti da se vratimo, jer ako će naredna 4 dana biti ovakva onda tu neće biti veselja. Stižem do Zupija i on se stisnuo u sebe i samo je rekao „Vozimo“. E, jebem ti, nema druge već stisnuti i peglati. Nekako malo - pomalo dolazimo i do Prijedora (90km) i kada sam se ponadao da radimo pauzu samo je rekao „Idemo dalje, bježimo iz kiše.“  Vozimo narednih 15 km i radimo pauzu u Kozarcu – malom mjestašcu iz kojega kreće uspon na Kozaru. Brzinska kava, javljanje Kraljici i idemo dalje. Kako sreća prati hrabre to kiša prestaje i narednih 50 km prolazi u čistom zadovoljstvu i izuzetno brzo, jer je cijelim putem cesta u padu i Zupi ispod 35 kmh ne spušta.

Ulazak u Banja Luku i potop na cesti. Nebo se otvara i opet kisnemo, ali na pameti mi je ručak. Plan je bio da stanemo u pečenjarnicu „Kod Muje“. To je najstarija pečenjarnica u Banja Luci i radi od 1923. godine. 

"Kod Muje"

Naravno, najveća porcija čevapa i nakon nekih sat vremena idemo dalje. Ostaje nekih 70 km dolinom Vrbasa. Ta dolina Vrbasa je nešto predivno i kako je kiša prestala to doista uživamo u vožnji te se polako, ali sigurno primičemo Jajcu. 

Vrbasom naprijed

Vrbas pred skretanje za Mrkonjić Grad

Dolazak u Jajce je veličanstven, jer se prvo penjete na neko brdo, a onda slijedi spuštanje u samo mjesto. Pogled na slapove je veličanstven. Naravno, slijedi obavezno slikanje i uživanje u ostvarenom, jer prvih 220 km je prošlo, a ja sam ostvario svoj san doći biciklom od Siska do Jajca. Prolazimo kroz Jajce, slikamo se te nakon toga odlazimo u hotel. Ima Dami iskustva u ovakvim putovanjima i dogovara nam pranje odjeće za 5 eura. Dok smo na ručku u restoranu „Kod Asima“ u Omer-begovoj kući (Begova čorba i veliki čevapi) oprema se pere te povratkom u hotel sve je čisto i mirišljavo i spremno za sutrašnju vožnju.

Jajce
Jajce

DRUGI DAN – Jajce – Žepče – 168 km (el gain 1664 m, 6.45 h)

Dok sam planirao vožnju jedini strah sam imao da će mi noge biti teške i da neću moći voziti ovakve etape. Iako je prvi dan bio kilometarski najduži ovaj drugi dan je po konfiguraciji terena bio najteži i iskreno ovog dana sam se više bojao nego prvog. 

Sada su noge ipak teže, a čekaju nas ozbiljna penjanja. Nakon ranojutarnjeg doručka, spremanja opreme krećemo opušteno u smjeru Donjeg Vakufa i prema Travniku. Između Donjeg Vakufa i Travnika prvo brdo koje trebamo popeglati je Komar (927 nm) sa prosječnim nagibom od 4,4 % i u dužini od 6 km. Inače, od Jajca pa do Komara cesta u cijeloj dužini nekih 2- 3 % uzbrdo tako da na Komar već dolazim lagano umoran. Na početku brda pokušavam držati korak sa Damijem, ali u jednom trenutku pucam i vičem mu „Odi. Pusti mene, vidimo se na vrhu“. On takva brda penje na velikoj šajbi, a ja dušu ispuštam i tu sam se sjetio Veca koji takve stvari radi na način da uzme svoj tempo i lagano pegla. Rekoh sebi, idem kao on. Smiri disanje, smiri se i pomalo naprijed. Okret po okret i evo me na brdu. Prvo veće brdo je popeglano i slijedi silazak prema Turbama i dalje prema Travniku. Dolazimo u Travnik za vrijeme ručka i naravno, opet čevapi „Kod Harija“. Kažu da su tamo najbolji. Kada smo u Travniku red je da posjetimo i rodnu kuću Ive Andrića te smo se slikali pored Sulejmanije“ – Šarene džamije.

Rodna kuća Ive Andrića

Šarena džamija

Odlazimo u „Luftinu kafanu“ gdje pijemo kafu i razgovaramo sa sinom vlasnika kafane. Ta kafana je poznata, jer je Ivo Andrić u njoj smjestio i dio radnje svojeg romana „Travničke hronike“ tako da je ovaj dan ako više ništa i ne vidimo u potpunosti ispunio sva očekivanja.

5 g kafe, rahatlokum, kolač 3 leće 
2 kocke šećera, cigareta i šibice

Čeif (cigareta Drina)

Oni koji čitaju moje blogove vidjeti će da imam poseban serijal blogova (moram uskoro napisati i još jedan) o spomenicima NOB-a. Fasciniran sam njima kao građevinama. Kada se svaki pogleda izgleda kao da je iz nekog filma naučne fantastike i siguran sam da se više nikada neće graditi takvi spomenici. Puno sam ih vidio, pisao o njima i ostaje mi još nekoliko da ih posjetim. Međutim, to mora biti isključivo biciklom. Kada sam se pripremao za ovo putovanje našao sam da je jedan takav spomenik pored Novog Travnika i nije bilo druge nego otići i to vidjeti. Radi se o Nekropoli Smrike (uguglajte). To je za mene nešto veličanstveno i kasnije nakon putovanja Dami i ja smo se složili da je to bio „highlight putovanja“. Čudo. Ja sam ostao bez riječi. 

Nekropola Smrike


Nakon posjeta Nekropoli idemo prema Vitezu, a vrijeme se počinje lagano mreškati. Sada nam slijedi možda još ozbiljnije brdo nego Komar, a to je prijevoj prema Zenici preko Vjetrenice. Opet se ista priča ponavlja. „Zupi kreni, a ja ću polako“. Metar po metar, okret po okret i penjem se na brdo, a nakon toga opet slijedi spust u Zenicu. Još jedna kafa u Zenici, ponovno javljanje Kraljici i idemo dalje. Tu svjesno zbog vremena propuštamo penjanje na Smetove i tu propuštam jedan spomenik NOB-a. Ostaje mi za neki drugi put.

Zupi zna. On se pouzda u Garmin. Ne budi kao Zupi. Kažem mu: „Zupi, ajmo pitati nekog jel smo na dobrom putu.“ „Nee, nema potrebe, Garmin pokazuje da idemo dobro“. I tako vozimo se nekih 15 km i dolazimo do raskrižja gdje se može lijevo i desno. Na samom raskrižju usred ničega neka pečenjarnica, a tamo njih dvojica uz rakijicu razmišljaju o prolaznosti života. Tu stajemo i kamo dalje. „Zupi, lijevo ili desno?“, pitam. „E jebiga, ne znam. Kaže Garmin desno.“ „OK, idem pitati.“ „Dečki kuda se ide za Žepče?“. U tome trenutku stariji me pogleda očima punom čuđenja i neke tuge da sam odmah shvatio da je ovaj dio bio čisti zajeb (namjerno tako pišem, jer..). Lik me gleda trenutak ili dva i kaže: „Prijatelju, ti si sve fulao. Vrati se u Zenicu i na drugu stranu“. E, jebem ti kada dozvoliš demokraciju. Ništa, okrećemo se prema Zenici, ja naprijed, Zupi nekih 200 m iza mene. Znam, nije normalna situacija, ali vjerojatno je mislio da sam popizdio i da bi mogao svašta reći. Vozim i umirem sam sebi tragikomičnosti situacije, a kada me je stigao i kada sam podijelio što mislim obojica se smijemo. Sada smo Garmin pustili i krećemo sa ispitivanjem. E, tu počinje opet panika. „Kuda se ide za Žepče?“ pitamo. Lik kojeg smo zaustavili objašnjava nam put i govori to je magistrala i da ne zna možemo li magistralom. O jebem ti, jesam li sada ja nešto pogriješio u planiranju. Ništa, idemo magistralom. Sva sreća da je cesta u nekom padu pa držimo 40 kmh dok pored nas tutnje cisterne, kamioni, auti. Dolazimo pred tunel. Zupi skreće. Ima samo mali odvojak. Ispred nas brdo, noć pada, a neka nabujala rijeka teče. O jebem ti, što sad. Čekamo nekoga da autom prođe i on nam objašnjava kojim putem do Žepča. Sva sreća da postoji neki mostić i idemo dužim putem, ali više ne magistralom. Život je lijep. Vozimo. Još malo do večere. Pred ulazak u Žepče stojimo i slikamo se pored najveće matice na svijetu. Slika nas vlasnik tvornice ispred koje je ta matica. 

Najveća matica na svijetu

Dolazimo u hotel. Gladni i promrzli. „Možemo li dobiti večeru?“, „Ne.“ odgovara konobar. „Mooolim??“ , „Imamo krstitke, kuhinja je zatvorena.“,  „Prijatelju, vozili smo 170 km, gladni smo, izmišljaj nešto, bilo što“. Vidio je stres u našim očima i donosi meni porciju teletine ispod peke. Zupiju piletinu. „Dečki još nešto za popiti?“ pita nas konobar. „Da, svakom još jedno pivo i ponovi večeru. Gladni smo“. „Ali rekao sam vam da kuhinja ne radi.“ „Uzmi od krstitki i donesi“. Ponovno smo večerali, krevet, spavanje.

TREĆI DAN – Žepče – Oriovac (Slavonski Brod) 150 km (el. gain 534 m, 5:04 h)

Jutro je svanulo maglovito i kišovito. Noge su mi ok, ali treba ponovno sjesti na bicikl i u tu maglu i kišu voziti. Nije mi se dalo. Znam da je danas lagana etapa, ali ipak voziti po tom vremenu nije neki gušt. Krećemo lagano da se noge zagriju. Nakon par km tunel. Zupi pokazuje idemo. Ok, samo 100 m. Nedugo, opet novi – samo 100 m. U daljini gledam brda i mislim si moramo opet u tunel. Nema drugog puta. I čim sam to pomislio ispred nas tunel. Opet 100 m pa 1100 m. Tu sam se prestrašio, ali Zupi pokazuje da idemo. Stisni se dolje, noge upregni i što brže prođi. Naravno da postoji zabrana za bicikliste. Ulazimo u tunel, a ona huka kamiona je zaglušujuća. Lako meni voziti kada vozim sa iskusnim biciklistom. Zupi stišće i izlazi u lijevo nekih metar i diže palac gore. Mislim si, jebate tu sam, vozim iza tebe već stotinama km, a ti mi u tunelu dižeš palac. Koji ti je? Evo njega opet. Palac gore. Izlazimo iz tunela i čim smo izašli cisterna nas prolazi. O jebate, sad skužio što je radio. Dok smo se vozili u tunelu iza nas je bila cisterna i Zupi je je vozaču pokazivao palac. Vozač je očito bio inteligentan i kada je vidio dva luđaka na biciklu nije nas htio prestizati već nas je štitio da nas ne prolaze i da nas netko ne lupi. 

Od Doboja do Dervente put je cijelom dužinom opet lagano uzbrdo, a cesta razrovana, a nigdje ništa za vidjeti. Tu sam dušu ispustio, jer me Zupi pustio naprijed. 

U Derventi okrijepa – palačinke i ostaje nam nekih 20 km ravnice do RH. Evo nas domaaaa. Prelazimo granicu i odlazimo na ručak. Nakon toga u Kuću piva na pivo i čekamo „Matiju Vegeterijanca“ da dođe po nas i da nas vodi kod sebe na spavanja. Slavonac, a vegeterijanac. Točka. Bez komentara. Večera, piće i spavanje, jer sutra je zadnji dan.


Zupi, Matija I ja

4. DAN – Oriovac – Sisak – 150 km (el. gain 490 m, 4:53 h)

Eeee, ovo će biti etapa za peglanje mozga. Ukupan el. gain je 500 m. Dakle, ravno kao tepsija. Dokle ti pogled puca ravno, pa opet ravno. Matija ide sa nama dio puta do Okučana (50 km). Rekao sam Zupiju da nema divljanja već vozimo kao do sada. Umjereno i pametno bez trošenja nepotrebne energije. Prvih 50 km prolazi nekom prosječnom brzinom od 30 kmh. Piće u Okučanima, pozdrav i svaki na svoju stranu. Matija doma,a mi prema Sisku. Od Okučana do Siska 80 Km i Zupi gubi kontrolu. Ne znam što mu se desilo, ali počeo je voziti opako. Ja iza. Noge lagane, mogu pratiti. Svih 80 km ispred mene stišće kao da je zadnje tako da smo tih 130 km od Oriovca do Siska provezli tempom 32 kmh. Na izlasku iz Brezovice, vičem mu da je dobar i da ga vodim na jedno mjesto. Pogađate?? Naravno, radi se opet o spomeniku – „Debeli brijest“, kao mjestu obilježavanja osnivanja Prvog partizanskog odreda – 22. lipnja 1941. godine. 

Debeli brijest

Moram priznati da sam nakon toga bio i euforičan s obzirom na postignuto, ali i tužan jer je jedan predivan vikend i druženje završilo. Međutim, sada sam svjestan nekih svojih mogućnosti te je dogovor da i iduće godine idemo negdje. Ali, ovaj put već znam da to neće biti 4 dana već puno duže. Kraljica se slaže. Ima konačno malo odmora od mene.

Isto tako, moram reći da je Zupi jedan od po meni u top 3 ili top 5 endurance vozača na ovim prostorima, a o kakvom se vozaču radi govori činjenica da je samo nekoliko tjedana prije naše vožnje odvezao rutu od 4500 km za 3 tjedna (Krško – Istanbul – Grčka, Albanija – Crna Gora – Italija i Jadranskom obalom do Krškog), a o ostalim postignućima vidite njegov Strava profil tako da sam s te strane bio u potpunosti opušten, jer sam znao da neće biti problema.

 UMJESTO KRAJA

Ovakve vožnje zahtijevaju malo opreme kako bi bili lakši tako da sam ja na put nosio:

-       rezervne hlače i majicu, čarape, šuškavac

-       kupaće gaće – mislio sam se kupati u Vrbasu, ali nas je kiša dovoljno okupala

-       dri-fit kratke hlače i majicu za po hotelu

-       natikače

-       četkica za zube i kaladont

-       punjači za elektroniku, rezervna guma, ampule za puniti zračnice

-       KARTICA, nešto gotovine 

-        

I ako trebam biti pametan:

-       ako se odlučite na ovako nešto krenite

-       isplanirajte rutu i krenite bez obzira na sve

-       dobro jedite, dobro se odmorite

-       nađite na putu neke znamenitosti da vam vožnja bude i izazov otkrivanja

-       uživajte i svaka distrakcija na putu je avantura i tako to shvatite

-       nađite društvo koje ne „kenjka“ već kojima je sve dobro

-       krenite

I Zupi, hvala još jednom! Doista.

Pizzeria Gema - Sisak

Cheers mate!

14.12.21

ROBIJEVI "vrtni radovi"


Nakon što sam se vratio iz Slovenije sa bike vikenda život se nastavio u «laganom ritmu». Ljeto je bilo u punom zamahu, mi smo uživali u kući, tek – toliko smo otišli na more, jer majstori, posao, stres oko adaptacije i sve ostalo nije nam dalo da se odmorimo kako treba. Ja sam uživao na svojim coffee ride, Barbara se posvetila nekim drugim aktivnostima (počela je vrtlariti) i tako je vrijeme prolazilo.

I u takvoj lijepoj svakodnevnici dobivam poruku od Robija Buterina iz Novigrada: «Idući vikend okopavam vinograd. Pripremio sam sve za vrtne radove pa dođi i pomogni.» «A jebem ti, ljeto, okopavanje vrta. Uf, kako se iz toga izvući?», a onda dolazi i ostatak: «Malo se šalim, ovo je biciklistički vikend i idemo se voziti i družiti.»

- «Barbara, opet sam dobio poruku za vožnju»

- «Kad ideš?»

- «Idući tjedan, petak do nedjelje.»

- «Aj»

- «Kako misliš «Aj»?»

- «Tak. Odi na vožnju»

- «Jel se ljutiš?»

- «Odi na vožnju, konačno ću se odmoriti i od tebe i svih. Jedva čekam vikend sama provesti.»

-«Jel se ljutiš??»

- «Odi na vožnju.»

I onda sam otišao za Novigrad, ali nisam bio siguran jel se ljuti ili ne. Tamo opet djelomično poznata ekipa; Apolonio i Gašpar – slovenci sa DOS-a, Dunja – vrhunska biciklistkinja iz Slovenije, Zupi, Agata, Robi i bračni par Heged iz Varaždina (iako je Ivan puno veći i jači, njegova supruga Andrea je ipak brža biciklistkinja J). Ovo je ekipa koja je spavala kod Robija, ali su nam se tijekom vikenda na vožnjama pridružili i Ivan Čular i Šime – predsjednik BK Benkovac. Vrhunska ekipa. Vrhunski sportaši, a Robi odličan domaćin. Tjedan dana ranije specijalno se uputio u Pazarište i osigurao dovoljnu količinu Velebitskog piva. Treba mišiće opustiti nakon «vrtnih radova».

Iako sam u petak planirao odmah krenuti u jutro, nešto me zadržalo tako da sam stiskao gas da stignem na vožnju koja je bila planirana za «zvizdan». Prvi dan bio je uvertira za ono što nas je čekalo u subotu. Prvih 80 km u petak sa penjanjem na Sv. Rok i prolazak pored rodne kuće Luke Modrića. 

Pred uspon na Sveti Rok

Ukupno preko 1000 m el. gain, ali tko to broji kada je pogled sa Velebita bio spektakularan. Povratak preko Obrovca i «paketić» uz Zrmanju. Povratak Robiju. Večera. Novigradski pršut i sir. Rižoto. Tijesto sa umacima. Voće. Robi, za prvi dan «čista petica». I onda je krenuo sa prezentacijom rute. Jebem ti, mogao sam ostati doma. Biti sa Barbarom. Sami. Puni strasti. A ja slušam rutu i sve ne vjerujem. 

"Paketić" u Obrovcu
Peglanje po Lici

Kava poslije Karlobaga

Dakle plan je slijedeći: Polazak u jutro oko 8 iz Novigrada, pa Obrovac i 19 km penjanja na Velebit (Prezid), spuštanje u Gračac i peglanje do Gospića. To je prvih 100 km. U Gospiću odmor. Tu smo stali preko sat vremena i dobro se napunili ugljikohidratima. Pizza, rižoto, palačinke, pivo, kava, sokovi. Tko je što htio. I onda uspon na Baške Oštarije. Spust sa Baških Oštarija prema Karlobagu. I onda od Karlobaga magistralom do Novigrada. Ukupno 220 km i preko 2000 el. gain. 

Mogu reći, da smo doista vozili predivno. Na čelu smo se izmjenjivali, svatko sa svakime je vozio. Priča. Na vrhu brda čekanje i obavezno fotografiranje. Gdje nam je bilo lijepo tu smo stali. 

Pogled sa Baških Oštarija

I onda se poslije Karlobaga Zupiju nešto desilo. Samo u jednom trenutku je počeo pojačavati tempo tako da smo Agata i ja zaostali za ekipom. A onda je Agata zaostala za mnom. A onda je Robi popizdio i vratio se po Agatu. I onda smo se svi skupili, a Robi je dalje bio napižden. I onda nas je poredao u parove i zadnjih 50 km smo vozili kao njemački penzioneri. Gledajući more i razgovarajući o prolaznosti života. Ukupno vrijeme vožnje je bilo nešto malo više od 7 sati. Taman da se stignemo prije večere okupati u moru. I uživati u pivu. Prvo sam popio, a da nisam niti bio svjestan toga. Drugim sam ugasio žeđ, a nakon kupanja i uz večeru treće je palo što bi rekli «kao budali šamar.»

Pag

PaA što sutra planiraš crni Robi? Sve sam se nadao da će to biti vožnja od nekih 20 – 30 km i da će nas potjerati doma, ali ne. On mora biti kao Zupi. Jer Ako Zupi ima coffee ride od 80 km Robi će imati coffee ride preko 100 km i preko 1000 el. gain. Dakle, Novigrad – Pag – Novigrad.

Pag u pozadini

Ali vrijedilo je svakog metra. Vrijeme je bilo predivno, a kava u Pagu onak. Ništa posebno. Ali je zato društvo bilo vrhunsko.

Opet predivan vikend za pamćenje i stvarno vrhunska ekipa. A tek je 7. mjesec i «pari mi» da će biti još neka vožnja. Ne bilo kakva vožnja. Epic vožnja definitivno. Opet je Zupi organizator, lokacija Slovenija. Dakle, patnja…

Rodna kuća Luke Modrića

One zgodne, a ja debeli