PRAG

Već dugi niz godina Uskršnje blagdane provodimo izvan Siska, odnosno čak i izvan RH, a što možda nije u kršćanskom duhu, ali po meni blagdani su tamo gdje je obitelj na okupu. Kako ove godine Matija nije sa nama mi smo se odlučili otići na kratak izlet u Prag. Naravno, i dečki sa nama.

Iako postoje nekoliko pravaca kojima se dolazi do Praga ja sam se po sugestiji oca odlučio za najkraći (kasnije se ispostavilo i ne najbrži) put, a to je Sisak-Beč-Jihlava-Prag te je od kuće do hotela 704 km. Cesta poslije Beča je dosta zavojita, prolazi se između sela tako da se mora dobro paziti na ograničenje brzine tako da ovo putovanje traje i traje. Za one koji planiraju automobilom do Praga predlažem bolju varijantu (dužu 35 km), a to je Sisak-Beč-Brno-Prag, jer je kroz Austriju većinom autoput, a u Češkoj vozi se samo 20 km lokalnim cestama, a ostatak je autoput. Ne zaboravite odmah po ulasku u Češku kupiti vinjetu – kazne su visoke za one koji ju nemaju.

U Češkoj sam bio nekoliko puta, a počeo sam odlaziti tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća (kako to davno zvuči) kada je postojala još država Čehoslovačka i kada je stisak «željezne zavjese» bio još snažan. Nema grada u Češkoj koji nisam vidio, a koliko volim Češku vidi se i po tome što sam tijekom studija privatno pohađao satove češkog jezika tako da nešto znam i govoriti i mogu se sporazumjeti na češkom jeziku.

Na jednom od putovanja sa roditeljima posjetili smo Prag i ono što mi je bilo posebno upečatljivo je dolazak na Karlov most na kojem smo mi vjerojatno bili jedini turisti. Iako Karlov most premošćuje dvije praške obale mislim da prava rijeka teče preko mosta. To su nepregledne kolone turista koji prelaze s jedne strane na drugu tako da smo i mi se ubacili u tu rijeku i prešli most. Da bi se dobila prava vizura mosta treba doći dosta rano kada turisti još spavaju i kada na most nisu došli ulični prodavači. Bez obzira što sam se nalazio u Pragu imao sam obvezu odraditi zacrtani trening tako da sam se u subotu dignuo dosta rano i odlučio otrčati svoj zadatak obalom Vltave i preći preko Karlovog mosta.

Prije svakog puta u nepoznato napravim «domaću zadaću», a to je priprema TOP stvari u tome gradu. To su uključena mjesta koja treba svakako vidjeti, hrana koju treba svakako probati, određene stvari koje treba odraditi tako da pokušam to mjesto osjetiti sa svim čulima. Tako sam se pripremio za Prag te smo kao i svi pravi turisti posjetili sva TOP mjesta u Pragu. Ja sam nedavno čitao fantastičnu knjigu – napisanu po stvarnom događaju «HHH» (Laurent Binet), a to je atentat na H. Haydricha – idejnog tvorca koncentracijskih logora u II. svjetskom ratu te mi je želja bila vidjeti crkvu u kojoj su se atentatori skrivali. Neću više o tome, već onoga koga zanima kako je sve to bilo neka posudi knjigu. Ludost jednog režima i hrabrost pojedinaca se isprepliću i doista je ova knjiga moja preporuka za pročitati.

Sam hotel nalazi se u samom središtu Praga i na žalost nije imao hotelski parking, ali kako su Uskršnji blagdani to se nije naplaćivao parking ispred hotela tako da sam auto parkirao na cesti ispred hotela bez plaćanja parkirne karte za cijelo vrijeme boravka tamo. Mi kao obitelj nismo opterećeni hotelom, jer je to samo soba u kojoj dođeš prespavati i istuširati se. Hotel Atos (Melnicka 13) u kojem smo bili smješteni je hotel na fantastičnoj lokaciji, pet friendly hotel i sve bitne stvari su na "walking distance" tako da smo bili super zadovoljni njime.

Tijekom jedne šetnje Klara i ja smo ogladnili i odlučili se zasladiti sa praškim desertom – «trdelnikom» - frkanim tijestom koje se peče iznad ugljena i koje je pošećereno, a može se puniti raznim slatkim dodacima (nutellom, sladoledom i dr.). U prodavaonici koja se nalazi odmah na početku Karlovog mosta prilikom kupovine skužio sam da dvojica prodavača pričaju hrvatskim jezikom. Naravno da sam naručio na hrvatskom jeziku i u razgovoru sa njima jedan je rekao da je iz Dubrovnika i da poznaje jednu obitelj iz Siska, a kada je rekao prezime Klara mu je odgovorila da ona zna kćerku iz te obitelji. Kako je svijet mali. U razgovoru sa njime isti mi je rekao da je tamo već dvije godine i da uživa. Od njega dobivam podatak da najam stana od 40 m2 sa svim režijama i troškovima života iznosi oko 300 eura i da njemu treba 8 dana da plati taj trošak i ostatak mjeseca radi za sebe. Ne misli se vratiti u RH. Drugi prodavač se u Pragu nalazi samo 30 dana, a u Prag je došao jer je dao otkaz u Hrvatskim poštama i sa koferom u ruci uputio se u nepoznato. Sada poštar prodaje trdelnike ispred Karlovog mosta, a kakav «mot» ima čovjek bi rekao da se sa njima rodio. Eto, ovo je kratka i tužna priča o našoj Lijepoj u kojoj ljudi sa stalnim poslom daju otkaze i odlaze van raditi. Njih dvojica se više vjerojatno nikada neće vratiti raditi u RH.. Hmmm, otišao sam u drugom smjeru. Horror priče pišu neki drugi blogeri…

U dva dana koliko smo bili u Pragu prehodali smo preko 40 km, jer se jedino u šetnji mogu vidjeti sve atrakcije koje taj grad pruža (prema tome, za one koji će ići na neka slična putovanja dvoje para tenisica ponijeti sa sobom i hrpu čarapa).

Mi smo još imali jedan zadatak u Pragu, a to je pokušati slikama dočarati grad Matiji. Naime, njegov je razred u srednjoj školi na maturalac išao u Prag, ali Matija nije bio sa njima, jer je bio na pripremama za Mediteranske igre. Ovako smo mu barem pokazali što je propustio, i znam da kada pročita ovaj blog da neće biti previše sretan i da ću dobiti poruku zašto sam ovo napisao, ali i odricanje je dio života sportaša.

A što reći o Pragu? Prag je predivan grad u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost. To je grad u koji ću se svakako ponovno vratiti, jer on ima što ponuditi kako u pogledu hrane tako i u pogledu svoje burne prošlosti. Ono što me fasciniralo je da je prepun raznih pivnica, restorana, kafića, ali osoblje nije kao kod nas "nasrtljivo" i oni upravo u svojoj jednostavnosti uspijevaju hvatati "korak za ovim vremenom".

SPOMEN PLOČA JANU PALACHU I JANU ZAJCU

Ova dva mladića na glavnom praškom trgu "Vaclavske namesti" 1968. godine polila su se benzinom i zapalila kao protest ruskoj okupaciji Čehoslovačke. Gledajući njihov nadgrobni spomenik ne mogu se  oteti dojmu koja je to ljubav bila prema svojoj domovini.

PIVNICA U FLEKU

najstarija praška pivnica (1499. godine) i koja prodaje svoje tamno pivo

                                  JOHN LENNON GRAFFITI WALL

 

SVE POTREBNO ZA ISTRAŽIVANJE GRADA

BUCK I MAX 

Naši dečki pravi su putnici. Putuju sa nama svugdje gdje i mi idemo.

ULAZ U KRIPTU GDJE SU SE SKRIVALI ATENTATORI

KARLOV MOST U RANU ZORU KADA SE MOŽE TRČATI PO NJEMU

GARMIN PROFIL TRENINGA

https://connect.garmin.com/modern/activity/1678156807#.WPRYO13QQ2o.email

#5 SAVSKI HENDRIX HALFMARATHON (ZAGREB)

Kao što pjesma QUEEN-a kaže "The show must go on" tako i ja odrađujem (za sada uspješno) svoj ovogodišnji trkački plan, a to je "svaki mjesec jedan halfmarathon". Danas sam po treći puta nastupio na Savskom Hendrix polumaratonu u Zagrebu. Za razliku od prošle godine koja je bila kišovita, danas je temperatura zraka bila oko 20 stupnjeva i sunčano. S obzirom da ovim polumaratonom završava ovaj tjedan priprema (dosta težak tjedan) i da sam jučer odvozio 60-ak kilometara u zonama doista nisam imao puno vremena odmoriti se kako bi mi noge bile svježe za utrku. Na žalost ili na sreću, trener nije mi poslao taktiku za ovaj polumaraton, pa sam se vodio idejom "ako ne znaš kako, onda samo jako". Krenuo sam doista jako i tempom koji ne mogu držati cijelu utrku, a to je 4:30 po km. Nakon 6 km sam se ustalio negdje na 4:40 i to sam držao do 10-og kilometra kada smo počeli trčati po šljunčanoj stazi. Naredna dva - tri kilometra sa vjetrom u prsa pokušavao sam održati tempo na zadanih 4:40, ali sam pao na 4:59. To je iz razloga što je podloga bila šljunčana i tenisica mi nije dobro prijanjala za podlogu već mi je noga bježala, ali sam bio uvjeren da bi tim tempom trčanja po drugoj podlozi bio brži tako da se nisam previše uzbuđivao oko toga. Nakon 14-og kilometra ponovno smo se popeli na nasip i do kraja je bilo 7 km trčanja po travnatoj podlozi. Plan je bio svakako trčati ispod 5:00 po kilometru, a što sam uspijevao. Negdje oko 17-og kilometra imao sam malu krizu, ali koju sam uspješno prebrodio te sam ponovno pokušao dizati tempo kako se bližio kraj utrke. 

Ponekad, treba i ovako trčati "na nož", čisto da se osjeti bol i da se tijekom trčanja izvan "comfort zone" probijaju vlastite granice. Nakon otrčane utrke Garmin je pokazao prosječni tempo 4:50, ali i prosječan broj otkucaja srca je bio 175, tj. 95 % utrke sam otrčao u zoni 5. To je dobar pokazatelj da mi je srce dosta jako i da se mogu nositi sa jakim pulsom. Iako nije ovo moje najbrže vrijeme na ovom polumaratonu (do sada sam nastupao na sva tri) završio sam utrku sa 1:41:43 h. 

Kada spominjem "comfort zonu", jučer sam razgovarao sa Braborom i na moje pitanje "zašto ona trči samo 6 km i ne trči više" dobio sam odgovor koji je u stvari bilo pitanje: "Zašto bi trčala duže? Čemu da se patim."

Moram priznati da sam tada ušutio shvaćajući da potpuno suprotno gledamo na trčanje. Dok sam ja više natjecateljski nastrojen ona više "gušta" u svojem trčanju i ne obazire se na vrijeme, duljinu ili nešto treće.

Međutim, očito je ovo pitanje bilo okidač za nju, jer na povratku sa utrke gledajući njezin profil na Garminu i Stravi vidio sam da se i ona pomaknula iz svoje "comfort zone" i da je po prvi puta otrčala 10 km. Bravo Barbara, ponosan sam na tebe!!

U stvari to je i bitno, polako otkrivati vlastite granice i polako ih probijati. Unazad nekoliko dana svjedočio sam pričama svojih trkačkih prijatelja koji su postavili možda u ovom trenutku nerealne vlastite ciljeve. Dugo se bavim sportom, a tu dužinu bavljenja sportom mogu zahvaliti samo činjenici da sam si tijekom svoje sportske karijere postavljao realno ostvarive ciljeve, tj. ciljeve koji su bili takvi da sam polako napredovao do nekih svojih maximuma. Po meni nešto bolje od osvajanja medalje i osjećaja na kraju utrke je onaj osjećaj puta do toga. Onaj osjećaj teških treninga, odricanja, suza, ali i smiijeha koji su doveli do toga rezultata. Možda će to onima koji su tek zakoračili u sport biti čudno, ali vjerujte to je tako. Put je lijepši nego cilj. I zato budite oprezni sa svojim ciljevima. Postavite ih tako da svake godine imate nešto za raditi, odnosno da vam trening bude smisao. Ja sam svoje plivačke motive postavljao iz godine u godinu i kada sam došao do maksimuma, a to je bilo 2009. godine kada sam preplivao Gibraltarski tjesnac nekako sam se ohladio od daljinskog plivanja i nekoliko godina me nije bilo kao plivača već sam tamo bio u nekoj drugoj ulozi (kao ponosni roditelj klinaca koji plivaju). Ove godine sam ponovno pronašao plivački motiv i jedva čekam da plivačka sezona krene, jer se "Rafo vratio."

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/1666799940#.WOpoj5h9T7o.email

SVIJET VOLI POBJEDNIKE. ILI PRIČA O PORAZU

Inspiriran današnjim ultramaratonom Zagreb – Čazma na kojem je kao natjecatelj nastupio i moj sportski prijatelj Drago Miličić i koji na žalost utrku dugačku 61 km nije uspio završiti zbog dehidracije i malaksalosti organizma želim ostaviti trag svojih misli na vječno sportsko pitanje: Odustanak od utrke, jesam li zbog toga gubitnik?

Dugi i predugi niz godina bavim se sportom i sudjelovao sam na hrpi utrka u plivanju, trčanju, triatlonu, biciklizmu, ali u cijeloj svojoj karijeri dvije utrke su me obilježile. To su bile utrke daljinskog plivanja na 10 km i obje u Portugalu. Negdje mislim 2007. godine nastupio sam na svojoj prvoj utrci u daljinskom plivanju u Portugalu, u gradu Setubalu. Plivalo se u vodi temperature oko 16 stupnjeva C i vremenski limit je 1 sati od vremena pobjednika. I dok su svi natjecatelji došli na cilj ja sam se borio sa svojim demonima u glavi i hladnom vodom želeći se što prije domoći cilja. Međutim, nekih 500 metara od cilja i završetka utrke za mene istekao je vremenski limit i organizator me je izvukao iz vode. Na žalost, ovu utrku nisam završio uslijed pravila organizatora o limitu utrke. Slijedeće godine, vratio sam se na isto mjesto i na istu utrku. Međutim, sam početak prije starta nije dobro krenuo, jer sam u glavi bio nekako odsutan. Propitkivao sam sebe da li ja to mogu, a tu je u ovakvoj disciplini kraj prije početka. Sudac je označio start utrke i svi smo krenuli. Ja sam plivao koliko i kako sam mogao, ali nakon 5 km jednostavno sam stao. Dalje nisam mogao. Dalje nisam imao snage niti volje krenuti. To je bila utrka u kojoj sam odustao. Odustao po prvi puta. Odustao po posljednji put. Vjerujte mi kada kažem da ovu utrku i dan danas sanjam i da si postavljam pitanje da li je moglo drugačije. Znam da je odustanak sastavni dio sporta i vjerujem da nema sportaša koji nije odustao od trke i koji se nakon toga nije osjećao kao ja. Kažu da nije bitno da li si odustao, već je bitno da li si nakon toga nastavio dalje (naravno ne u istoj trci). Ja sam nakon toga sve svoje utrke završavao ponekad takvom fanatičnošću da su se moji pitali da li sam ok. Sjećam se preplivavanja Gibraltara 2009. godine kada mi je otac rekao da ako ne mogu plivati da odustanem, jer nema potrebe forsirati. Ja sam mu na to odgovorio da, ili ću završiti plivanje ili će me negdje po dnu tražiti. Završio sam preplivavanje, naravno. Svoju djecu učim da uvijek trebaju dati sve od sebe i pri tome nije bitno mjesto koje će osvojiti. Bitno je da li si dao sve, ali baš sve od sebe i da li se poslije utrke možeš sam pogledati u ugledalo. Poredak je takav kakav je. Na njega ne možeš utjecati, jer i drugi natjecatelji su tu, ali možeš utjecati na sebe i svoje dostignuće. Možda će se nekome činiti odustanak na 50-om kilometru kao poraz,ali ja ne mislim tako. Moj prijatelj Drago proteklih mjeseci imao je takve krvave, spartanske pripreme i siguran sam da ih puno mladih sportaša ne bi moglo izdržati. Ponekad u utrci ne poklope se sve zvijezde kako treba, a što dovodi do odustanka. Međutim, odustati uslijed malaksalosti organizma, kada ti je potrebna medicinska pomoć znači da je Drago trčao do zadnjeg atoma snage i da je dao i više nego 100 % od sebe (iako u konkretnom slučaju organizam je bio taj koji je rekao dosta). To znači da ga je srce nosilo, ali tijelo tu volju nije moglo pratiti. I to je sastavni dio sporta. Svi oni koji će se susresti tijekom svoje sportske karijere sa odustankom neka ne brinu puno o tome. Naravno da to boli, ali to i jača. Poslije toga, želja je još veća kao i posvećenost. I zato Drago, prijatelju moj, glavu gore i hrabro dalje, jer se nemaš čega sramiti. Ti si dao sve od sebe, a to je bitno.

AYRTON SENNA (MOJ NAJVEĆI SPORTSKI UZOR)