SWIM SEA: PRAG

Već dugi niz godina Uskršnje blagdane provodimo izvan Siska, odnosno čak i izvan RH, a što možda nije u kršćanskom duhu, ali po meni blagdani su tamo gdje je obitelj na okupu. Kako ove godine Matija nije sa nama mi smo se odlučili otići na kratak izlet u Prag. Naravno, i dečki sa nama.

Iako postoje nekoliko pravaca kojima se dolazi do Praga ja sam se po sugestiji oca odlučio za najkraći (kasnije se ispostavilo i ne najbrži) put, a to je Sisak-Beč-Jihlava-Prag te je od kuće do hotela 704 km. Cesta poslije Beča je dosta zavojita, prolazi se između sela tako da se mora dobro paziti na ograničenje brzine tako da ovo putovanje traje i traje. Za one koji planiraju automobilom do Praga predlažem bolju varijantu (dužu 35 km), a to je Sisak-Beč-Brno-Prag, jer je kroz Austriju većinom autoput, a u Češkoj vozi se samo 20 km lokalnim cestama, a ostatak je autoput. Ne zaboravite odmah po ulasku u Češku kupiti vinjetu – kazne su visoke za one koji ju nemaju.

U Češkoj sam bio nekoliko puta, a počeo sam odlaziti tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća (kako to davno zvuči) kada je postojala još država Čehoslovačka i kada je stisak «željezne zavjese» bio još snažan. Nema grada u Češkoj koji nisam vidio, a koliko volim Češku vidi se i po tome što sam tijekom studija privatno pohađao satove češkog jezika tako da nešto znam i govoriti i mogu se sporazumjeti na češkom jeziku.

Na jednom od putovanja sa roditeljima posjetili smo Prag i ono što mi je bilo posebno upečatljivo je dolazak na Karlov most na kojem smo mi vjerojatno bili jedini turisti. Iako Karlov most premošćuje dvije praške obale mislim da prava rijeka teče preko mosta. To su nepregledne kolone turista koji prelaze s jedne strane na drugu tako da smo i mi se ubacili u tu rijeku i prešli most. Da bi se dobila prava vizura mosta treba doći dosta rano kada turisti još spavaju i kada na most nisu došli ulični prodavači. Bez obzira što sam se nalazio u Pragu imao sam obvezu odraditi zacrtani trening tako da sam se u subotu dignuo dosta rano i odlučio otrčati svoj zadatak obalom Vltave i preći preko Karlovog mosta.

Prije svakog puta u nepoznato napravim «domaću zadaću», a to je priprema TOP stvari u tome gradu. To su uključena mjesta koja treba svakako vidjeti, hrana koju treba svakako probati, određene stvari koje treba odraditi tako da pokušam to mjesto osjetiti sa svim čulima. Tako sam se pripremio za Prag te smo kao i svi pravi turisti posjetili sva TOP mjesta u Pragu. Ja sam nedavno čitao fantastičnu knjigu – napisanu po stvarnom događaju «HHH» (Laurent Binet), a to je atentat na H. Haydricha – idejnog tvorca koncentracijskih logora u II. svjetskom ratu te mi je želja bila vidjeti crkvu u kojoj su se atentatori skrivali. Neću više o tome, već onoga koga zanima kako je sve to bilo neka posudi knjigu. Ludost jednog režima i hrabrost pojedinaca se isprepliću i doista je ova knjiga moja preporuka za pročitati.

Sam hotel nalazi se u samom središtu Praga i na žalost nije imao hotelski parking, ali kako su Uskršnji blagdani to se nije naplaćivao parking ispred hotela tako da sam auto parkirao na cesti ispred hotela bez plaćanja parkirne karte za cijelo vrijeme boravka tamo. Mi kao obitelj nismo opterećeni hotelom, jer je to samo soba u kojoj dođeš prespavati i istuširati se. Hotel Atos (Melnicka 13) u kojem smo bili smješteni je hotel na fantastičnoj lokaciji, pet friendly hotel i sve bitne stvari su na "walking distance" tako da smo bili super zadovoljni njime.

Tijekom jedne šetnje Klara i ja smo ogladnili i odlučili se zasladiti sa praškim desertom – «trdelnikom» - frkanim tijestom koje se peče iznad ugljena i koje je pošećereno, a može se puniti raznim slatkim dodacima (nutellom, sladoledom i dr.). U prodavaonici koja se nalazi odmah na početku Karlovog mosta prilikom kupovine skužio sam da dvojica prodavača pričaju hrvatskim jezikom. Naravno da sam naručio na hrvatskom jeziku i u razgovoru sa njima jedan je rekao da je iz Dubrovnika i da poznaje jednu obitelj iz Siska, a kada je rekao prezime Klara mu je odgovorila da ona zna kćerku iz te obitelji. Kako je svijet mali. U razgovoru sa njime isti mi je rekao da je tamo već dvije godine i da uživa. Od njega dobivam podatak da najam stana od 40 m2 sa svim režijama i troškovima života iznosi oko 300 eura i da njemu treba 8 dana da plati taj trošak i ostatak mjeseca radi za sebe. Ne misli se vratiti u RH. Drugi prodavač se u Pragu nalazi samo 30 dana, a u Prag je došao jer je dao otkaz u Hrvatskim poštama i sa koferom u ruci uputio se u nepoznato. Sada poštar prodaje trdelnike ispred Karlovog mosta, a kakav «mot» ima čovjek bi rekao da se sa njima rodio. Eto, ovo je kratka i tužna priča o našoj Lijepoj u kojoj ljudi sa stalnim poslom daju otkaze i odlaze van raditi. Njih dvojica se više vjerojatno nikada neće vratiti raditi u RH.. Hmmm, otišao sam u drugom smjeru. Horror priče pišu neki drugi blogeri…

U dva dana koliko smo bili u Pragu prehodali smo preko 40 km, jer se jedino u šetnji mogu vidjeti sve atrakcije koje taj grad pruža (prema tome, za one koji će ići na neka slična putovanja dvoje para tenisica ponijeti sa sobom i hrpu čarapa).

Mi smo još imali jedan zadatak u Pragu, a to je pokušati slikama dočarati grad Matiji. Naime, njegov je razred u srednjoj školi na maturalac išao u Prag, ali Matija nije bio sa njima, jer je bio na pripremama za Mediteranske igre. Ovako smo mu barem pokazali što je propustio, i znam da kada pročita ovaj blog da neće biti previše sretan i da ću dobiti poruku zašto sam ovo napisao, ali i odricanje je dio života sportaša.

A što reći o Pragu? Prag je predivan grad u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost. To je grad u koji ću se svakako ponovno vratiti, jer on ima što ponuditi kako u pogledu hrane tako i u pogledu svoje burne prošlosti. Ono što me fasciniralo je da je prepun raznih pivnica, restorana, kafića, ali osoblje nije kao kod nas "nasrtljivo" i oni upravo u svojoj jednostavnosti uspijevaju hvatati "korak za ovim vremenom".

SPOMEN PLOČA JANU PALACHU I JANU ZAJCU

Ova dva mladića na glavnom praškom trgu "Vaclavske namesti" 1968. godine polila su se benzinom i zapalila kao protest ruskoj okupaciji Čehoslovačke. Gledajući njihov nadgrobni spomenik ne mogu se oteti dojmu koja je to ljubav bila prema svojoj domovini.