VENEZIA IRONMAN

Da, ja sam Ironman. Da, ja sam veseo čovjek, jer sam ostvario svoj sportski san. Kada sam bio klinac želio sam se baviti triatlonom, ali tada se nisam usudio, jer triatlonac je osoba koja mora biti vrhunska u tri sporta. Tri sporta!!! Dugo mi je trebalo da se na to odlučim, ali kada sam se odlučio to je bilo to.

 Za razliku od prošlogodišnjeg extreme ironmana u Austriji ove godine sam završio «običnu» ironman utrku - 3,8 plivanja + 180 km bicikla + 42195 m trčanja u Italiji, Venecija (iako bih ja to prije nazvao izazovom, jer po meni samo se profesionalci međusobno natječu, svi mi ostali natječemo se sa samim sobom i testiramo svoje osobne granice, kako mentalne tako i fizičke). Ali, krenimo od početka.

Dvadesetak sati nakon utrke nakon što se utisci polako sliježu, a fizička bol i dalje ostaje želim podijeliti svoje iskustvo ove utrke sa drugima.

Iako je plan bio da u Veneziu idemo u četvrtak nekoliko dana prije odlaska mijenjam hotelsku rezervaciju i otkazujem jedan dan tako da smo se u Veneziu uputili u petak, jer sam računao da ću izluditi u hotelskoj sobi čekajući tri dana za utrku. Svi oni koji su se pripremali za neku utrku dugi period znaju o kojem osjećaju sada pišem, jer onaj osjećaj u sebi kada si spreman za utrku, a vrijeme polako curi do nje je mentalno zahtijevno, jer očekuje od tebe da si smiren i fokusiran, ali sa druge strane adrenalin polako počinje raditi i jedva čekaš da utrka počne. Tako je i meni bilo, jer sam u ovu utrku uložio 10 mjeseci svakodnevnih i ponekad doista brutalnih priprema. Moram ovdje odmah reći da od zadanog plana i programa koji mi je složio moj trener Nemanja Korać nisam odradio možda 5 treninga i to dva treninga koja su trebala biti u subotu prije trke (lagana vožnja biciklom i lagano rastrčavanje), jer sam se pridržavao neke svoje rutine prije utrke, a to je potpuno mirovanja i odmor.

Dakle, petak je bio rezerviran za put prema Veneciji i uzimanje startnog paketa. U petak su nam (Klara je ostala u Sisku zbog škole) došli šogor i šogorica i nećakinja i večer smo proveli u druženju i carboloadingu. Pokušavao sam djelovati što smirenije, ali priznajem da mi u pojedinim trenucima to i nije polazilo za rukom. U subotu je bio obavezan briefing, ostavljanje bajka u tranziciji i ponovno odmor i zadnje pripreme za utrku. U krevet sam legnuo oko 22 sati i naravno da nisam mogao odmah zaspati, jer sam se bojao da ne zakasnim na start utrke te smo navili 3 mobitela i moj sat da ne propustim slučajno odlazak. Iako su satovi bili navinuti na 3,20 h (da u jutro J ) ja sam se dignuo oko 3 i obavio jutarnji ritual (wc, tuširanje i brijanje). Od prve utrke od kada se natječem prije same utrke se obrijem. To nije neko praznovjerje već na ovaj način pokazujem poštovanje organizatoru na svemu što je organizator napravio da se mi sportaši dobro osjećamo. Nakon dizanja i spremanja Barbara i Matija odlaze samnom na start utrke i u tranziciju dolazimo u 4 u jutro. Radim zadnje pripreme na Beastu (moj ljubljeni bolid) i u 5 sati autobusom nas voze na start utrke koji je iz Venezie, a pliva se prema mjestu koje se zove Mestre. Ja sam u grupi M1, a što znači da će moja grupa plivati sa profesionalcima. U glavi sam smiren. Konačno je krenulo, a znao sam da sam dobar. Koliko dobar to će se vidjeti tijekom utrke, ali dan prije starta dobivam poruku od trenera koji kaže da se ne brinem i da će sve biti u redu, da sam spreman. Kako je to bilo lijepo čuti!! Coach je siguran u mene, a to je bitno. Nema mi druge neko samo jako do kraja, u stvari onako kako znam: bez predaje i ponosno dati sve od sebe. Plan je bio odraditi ga između 12 i 13 sati, ali plan se može i mijenjati.

U 6,30 startna truba proparala je zrak te je uznemirila galebove koji su čekali novi kontigent turista i njihovih pizza koje će im pokušati uzeti iz ruku, ponekog polupripitog turista koji je kao zadnji, ali bezuspješni  pokušaj zagrlio klupu u nadi da će ostati na nogama te je startala 2. edicija IRONMAN VENEZIA utrke u kojoj će 1000 natjecatelja pokušati dati sve od sebe i završiti utrku.

PLIVANJE

Ja sam startao negdje iz 7-8 reda i u prvi trenutak nisam se niti snašao na startu, a ekipa je počela tako jako plivati kao da je utrka na 100 m, a ne na 3,8 km. Plan je bio da plivanje odradim rutinski, odnosno da se pokušam što više štedjeti. Držao sam se sa strane glavne grupe i malo-pomalo sam plivajući počeo prestizati plivače koji su bili oko i ispred mene tako da su se nakon nekih 200-300 m formirale dvije grupe i to prva koji su činili profesionalci, i druga u kojoj su bili malo lošiji profesionalci, dva plivača iz moje grupe i još nekoliko plivača iz neke druge grupe (po bojama kapica smo se razlikovali). Iako sam ih mogao stići jednostavno to nisam želio učiniti, jer sam procijenio da mi je bolje plivati nekoliko metara iza njih pri čemu će mi oni pokazivati smjer kretanja, ali neću riskirati da me netko u grupi slučajno udari i potraga mi plivačke naočale ili još gore da me lupi u nogu i na taj način prouzroči mi bol. Plivanje je bilo onako rutinski. Pomalo, svakih 500 m okrenuo sam se na leđa i leđnim stilom prošao par metara da opustim mišići i da vidim gdje su ostali. Plivao sam većinom na «ruke», odnosno noge sam koristio što manje ne želeći se nepotrebno umarati. Ono u čemu smo plivali Talijani zovu more, a mi nemamo naziva za tako nešto. To je jedna tekućina smeđe boje (možda ponekad boja Save može dočarati boju), a miris je po … (pokušajte si predočiti po čemu bi bio). Sama staza je mjestimice toliko plitka da sam u nekoliko navrata rukom zagrabio u .. reći ću «mulj» tako da sam zbog odvratnog osjećaja koji bi u tome trenutku imao u ruci smanjio i dubinu zaveslaja tako da sam plivao «leru». Doista pomalo. Plivanje završavam sa vremenom 1:10 h (iako mi je Garmin pokazao da sam plivao 4225 m). Nakon, plivanja ulazim smireno u tranziciju, skidam neoprensko odijelo, brišem se od mora i polako se pripremam za bajk. Predivan je osjećaj u tome trenutku bio vidjeti Matiju i Barbaru koji su od 4 bili na dočeku plivača i koji su me otpratili na bajk.

BICIKL

Uz početnu tremu na bajku pri čemu mi je i Garmin pao pa sam ga morao stavljati i polagani izlazak na otvorenu cestu pokušavam smiriti emocije i sam sebi govorim.» Jebate Marko, nisi ti ni loš. Neki će te prestići, ali puno ih neće. Samo polako i pametno. Ne utrkuj se, vozi smireno.» Staza je bila koncipirana na način da smo nekih 26 km izlazili iz grada pa smo vozili 3 kruga po 44 km i onda ostatak za povratak u grad. Ja sam težak i nisam vrhunski biciklista, a nisam niti htio forsirati, već sam sam sebi rekao da držim prosječnu brzinu od 30 km/h i to bi mi bilo ono što realno mogu izvesti i što sam već vozio tako da sam znao što me očekuje tijekom vožnje i kako da se ponašam na bajku, a posebno kako i na koji način da jedem. Zbog gore opisane činjenice izlaska iz tranzicije i početnog uštimavanja na biciklu prvi sat sam vozio oko 29 km/h te sam polako počeo pojačavati tako da sam već u drugom satu imao nadoknađeno vrijeme, a u trećem još više. Tu sam stao i rekao sam sebi «drži prosjek 30 i biti će sve ok». U četvrtom satu i dalje držim sve pod kontrolom. Noge slušaju (mantram: shutup legs), leđa ne bole, glava ok. Siguran sam da sam vozio još i brže, ali kako to uvijek biva kod nas biciklista vjetar u 90 % slučajeva puše u prsa, a samo u 10 % vožnje u leđa. Tako i mi imamo cijelo vrijeme vjetar u prsa koji nije nešto jako, ali ipak troši energiju i usporava. Dolazim na okrijepu u 128 km i trenutak nepažnje mogao je biti koban. U samoj tranziciji pokušavam jednom rukom uzeti čašu coca-cole, ali je to bilo na zavoju i kada sam izravnao glavu vidim da idem prema zidu tu naglo okrećem bicikl i padam na desno koljeno. Cijela moja težina zajedno sa bajkom, čašom coca – cole i svime što imam na bajku pada na koljeno koje sam ogrebao da sam mislio da ću morati ići na šivanje. Što zbog srama, što zbog euforije, a što zbog činjenice da bi mogao srušiti prosjek vožnje skačem na bajk i pičim dalje. Sva sreća što sam imao sa sobom bidon vode sa soli i malo u vožnji ispirem ranu i mislim si samo da koljeno izdrži. Tu je nastala prekratnica u trci. Možda bi netko odustao, jer doista je sve skupa izgledalo loše, a ja dobivam motiv da idem dalje i stišćem koliko mogu da uhvatim prosjek vožnje. Tu mi se počinje vrzmati jedno pitanje, a to je: «kada dođem na trčanje i zatražim medicinsku pomoć da li to znači i diskvalifikacija ili ne.» I tako sa ovom misli idem dalje, vozim i odlučujem da dok mogu nikoga ništa ne tražim. Kad završi utrka biti će vremena za pomoć. Ulaskom u 5 sat vožnje osjećam se dobro i negdje na 150 km vjetar počinje pojačavati i mjestimice vozim 20 kmh. Tu polako već počinjem računati i pravim novu projekciju dolaska sa bajka. Iako sam u idealnim uvjetima postavio vrijeme bajka na 6 sati, a prihvatljivo je i 7 sati računam da ću biti na bajku oko 6,15 h, a što je više nego super. Kako se kilometri približavaju kraju to polako počinjem odmarati noge na način da vrtim višu kadencu i na taj način malo relaksiram noge za ostatak trke – izazova. Dolazim u tranziciju i ponovno na istom mjestu me čekaju Barbara i Matija. Vičem im da sam dobro, da sam pao sa bicikla, ali da nije ništa jako ne usuđujući se pogledati u koljeno. Vidim samo steznik oko lista koji je natopljen krvlju, ali idem dalje. Dolazim u tranziciju umivam se hladnom vodom, oblačim tenisice uzimam sve potrebno za utrku i krećem.

TRČANJE

Trčanja sam se najviše bojao. Moram priznati da sam maraton prije ovoga otrčao dva puta. U stvari nisam ga nikada otrčao na način da sam sudjelovao u maratonskoj utrci. Prvi puta je bilo prije nekoliko godina kada sam trčao Zagrebački polumaraton i nakon otrčanog polumaratona osjećao sam se super pa sam nastavio još jedan tako da sam neplanski završio maraton. Drugi puta je bilo prošle godine u extremu ironmanu, ali to i nije bilo trčanje s obzirom na stazu.

Ove godine sam puno radio na trčanju. Doista sam zahvaljujući fantastičnom Nemanjinom programu puno napredavao. Možda ne tako u brzini trčanja, ali svakako u lakoći trčanja. Pomaknuo sam prag izdržljivosti dosta visoko tako da sam se osjećao fantastično u početku trčanja. Prvi 11 km sam odvalio za sat vremena i tu sam se iskreno preplašio. Iako je tijekom trčanja konstantno puhao vjetar bilo je izuzetno sparno i vruće tako da sam se bojao da se ne «pregrijem», a što bi značilo kraj. Nekako u glavi sam sebi sam govorio «dečepaj se 25. km pa onda možeš i prehodati do kraja», ali opet. Moja glava. Ne mogu si pomoći i to je to. Nastavljam dalje, sada malo pametnije pa s vremena na vrijeme i hodam (Nemanja je rekao da se i istegnem ponekad) te polumaraton završavam ispod 2 sata. Fantastično. Noge i dalje slučaju, nema boli nigdje. Eh, da. Nakon bajka popio sam jedan neofen (imao sam ga kod sebe), a nakon polumaratona još jedan. Na svakoj okrijepi sam pio i dobro se zalijevao vodom. Voda sa soli, coca-cola, voda, energetski gel i energetski bomboni to mi je bilo okrijepa tijekom trčanja. Negdje na trčanju sustižem jednog dečka iz Rijeke koji me je ubio na bajku (45 m prije mene je došao), ali vidim po njemu da se pati. Hodam malo sa njime, ali se vadim na Barbaru da moram krenuti trčati, jer ako me vidi da hodam bit će vike. Nastavljam dalje izuzetno motiviran i smiren, jer znam da sve držim pod kontrolom. Sve radi kako treba. Moji me na svakom prolasku čekaju, vesele se i navijaju. Nakon trećeg sata prolazim pored ciljne crte i čujem kako spiker najavljuje 3. žensku ukupno, a to je naša Sonja Škevin iz TK Swibir. Ovime se ispričavam svim gledateljima pored staze u tome trenutku, jer sigurno i sada osjećaju urlik koji sam napravio sav veseo, jer se jedna Hrvatica popela na postolje. Bravo Sonja! Idem dalje u zadnjih 10 km totalno napaljen. Tu mi kroz glavu prolaze svi dani proteklih 10 mjeseci koje sam zajedno sa svojim trenerom sažeo u ovu utrku, sve ono što sam propustio u nekim drugim poljima, što sam zanemario prijatelje na neki način, ali i sve ono lijepo što mi je ovaj sport donio u životu. Tu mi dolazi sjećanje na sve one dobre želje koje su mi bile upućene prije utrke od mojih sportskih i drugih prijatelja, a posebno od mojih «divljih ligaša» koji su svoje sportske aktivnosti u subotu i nedjelju posvetili meni. U zadnjem krugu moji imaju društvo šogorije koja se veseli i čeka da završim utrku. Strpljivo metar po metar idem naprijed i ponovno gledam na sat. Računam da će mi prosjek malo pasti, jer maraton neću završiti za 4 sata. Dajem si prostora i sam sebi govorim da ću hodati i da mogu završiti do 4:15 h, ali maraton završavam za 4:07. Ulazim u cilj. Kraj. Gotovo. Točno preko puta vidim nasmijano lice svoje Barbare i to mi je dosta. Ja sam dobio najljepši poklon za utrku. Kažu mjerioci vremena da mi je za IRONMAN trebalo 11 h 45 min i 36 sec.

Isto tako kažu da sam došao 109 ukupno od svih natjecatelja, da sam bio 102 kod muškaraca i da sam u svojoj kategoriji bio 29. Isto tako kažu da 4 profesionalca nisu završila, odnosno da 58 natjecatelja nije dobilo finishersku medalju.

I ZA KRAJ:

HVALA (redoslijed poslije trenera je nasumice):

-       svome coachu Nemanji Koraću – stari fantastičnu stvar smo napravili i vidimo se 24.9. u BG na fešti (naravno da sam prijavio half u Beogradu)

-       svojoj Barbari, uvijek je tu

-       klincima Matiji i Klari kojima posvećujem ovu utrku da uvijek idu do kraja pa što god se desilo na putu

-       roditeljima i sestri i vi ste tu

-       šogoriji koja je bila uz mene i gledala moje trenutke patnje, ali i veselja

-       Dragi Miličiću – koji me je znao motivirati i koji mi je dao takvu forzu u leđa da nisam niti pomislio na odustanak

-       mojim divljim ligašima – ekipa od srca vam svima hvala

-       Grepi – mom frendu iz Splita koji mi je posudio kacigu

-       ekipi iz mojih klubova: Triatlon Klub X, Biciklistički klub Roda

-       Beastu – moj bajk

-       svim svojim prijateljima koji su vjerovali u mene

-       svim onima koji nisu vjerovali u mene - .ebite se, završio sam ga !

-       i svima onima koje sam možda u ovom trenutku zaboravio, ali svi znate tko mi je blizak pa je zahvala i vama