"ZAVOLI SAVU"

Nekada moraš skočiti na glavu pa reći «hop»! Upravo ovako došlo je do moje zadnje sportske «avanture» kod koje je od ideje do realizacije prošlo oko mjesec dana. Inače sve svoje sportske aktivnosti pomno planiram i analiziram i vodim se idejom da sve tehničke pojedinosti treba svesti na minimum kako bi moja sportska izvedba bila neometana i neopterećena svime nebitnime. Sve je počelo prije mjesec dana u razgovoru sa svojim prijateljima - Savskim «barabama», braćom Draškom i Njegošem Đurićem prije plivačke utrke u Brčkome. U razgovoru kaže Njegoš svome bratu: «Sjećaš se kako smo mi prošle godine plivali Savom od Orašja do Brčkog», ovaj mu nešto odgovori, a meni se u glavi upali lampica. Ako su oni mogli plivati onda mogu i ja. I tako utrka u Brčkom je prošla, došlo je ljeto, a ja plivam 2-3 kilometra svaki dan i kao pripremam se za ovu avanturu. Jednom prilikom dok smo ležali na plaži kažem ja Barbari:»E znaš šta, odlučio sam plivati od Martinske Vesi do Siska ? (bitan je upitnik na kraju)», ona me pogleda i pita:»Da ti nije Sunce lupilo u glavu kada mi postavljaš ovako glupa pitanja? Čemu?», ja zašutim i što da joj odgovorim. Dani prolaze u meni ideja raste. Ovo je prilika sada ili nikada te odlazim u Lučku Kapetaniju u Sisku i tražim od njih da mi fotokopiraju tok rijeke Save. Na google-u gledam udaljenost i dolazi prvo otrežnjenje - 32-33 km. U jebem ti, ovo je više nego što sam mislio. Ovo je daleko više nego što sam ikada plivao. Najduža dionica koju sam u «komadu» isplivao je Gibraltarski tjesnac i to je bilo 2009. godine. Tada sam 22 km isplivao za 4:45 sati i time postao drugi Hrvat u povijesti (iza mog velikog prijatelja Tonija Pavičića Donkića – Briškule) i time imam jedno preplivavanje iz «Ocean 7» (7 najvećih svjetskih preplivavanja).

Kada nešto odlučim da ću napraviti onda više nema povratka. Idem do kraja bez obzira na sve.  Najužem krugu sportskih prijatelja onako skromno govorim vijest što sam odlučio plivati, a oni u čudu me gledaju. «Savom??» pitaju, a ja: «Da, Savom. Što je tu čudno?», a oni:»Ništa, ništa, ok, sretno.» Odlučujem se za termin plivanja i više nema uzmaka. Još jednom najavljujem Barbari da nam je vikend zauzet sa plivanjem, a ona mi govori:»OK, ako si tako odlučio vjerujem da znaš što radiš». Odlazim u Lučku Kapetaniju najavljujem plivanje te od HGSS-a dobivam prateći čamac i dečke koji će osiguravati plivanje. Pored njih akciji se uključuju i dečki iz Eko udruge «Kupa Vurot» (pogledajte na fejsu što dečki rade; svaka im čast – «misli globalno – djeluj lokalno») i kajakaš Filip Milešević koji su mi osiguranje i izvidnica na ruti. Kako uvijek postoje i hejteri i ne želeći dovesti u pitanje činjenicu da li sam to doista isplivao ili ne, u timu nam se pridružuje Darko Ričko kao službeni fotograf akcije i kao promatrač na čamcu Alen Kostelac – bivši Hrvatski reprezentativac u odbojci, bivši Mister sporta RH i izuzetno cijenjeni sisački sportaš. Naime, da bi plivanje bilo regularno od trenutka starta do dolaska u cilj plivač ne smije niti u jednom trenutku držati se za čamac ili neku drugu pomoć (deblo i sl.) ,a upravo to je bio i Alenov zadatak da pazi na regularnost plivanja i da nakon plivanja posvjedoči da nisam niti u jednom trenutku koristio bilo kakvu pomoć (ja sam sportaš i ja si to sigurno ne bi dozvolio, ali ima puno «nevjernih Toma» pa je to za njih). 

Start je bio u 7,20 sati i moja avantura plivanja Savom od Martinske Vesi do Siska je počela. 

Zašto baš od Martinske Vesi? Zato, jer od nje do Siska ima malo više od 30 km, zato što je to sjedište Općine i zato što postoji trkačka utrka od Siska do Trebarjeva Desnog koja prolazi kroz M. Ves i zato što preko Save u M. Vesi ide most, a slijedeći je tek u Sisku i zato što je to fora. 

Iako je noć prije starta izuzetno grmilo i nagoviještavala se jaka kiša jutro je svanulo sunčano i sve je upućivalo da će biti to lijep dan za plivanje. Kako sreća prati hrabre to sam tijekom cijelog plivanja imao oblačno vrijeme tako da nisam imao problema sa Suncem niti je postojala mogućnost da «izgorim po leđima» od Sunca.

Kako mnogi u Sisku i oko Siska pa tako i ja gledamo Savu kao jednu ružnu i zagađenu rijeku to sam ovim plivanjem htio razbiti predrasude kako svoje tako i druge pa sam ovu akciju plivanja nazvao «ZAVOLI SAVU» sa ciljem popularizacije sporta na Savi. Sava nije gorski potok da bi dno toka bilo vidljivo, a boja koju Sava ima nije boja «zagađenosti» već je to boja prirode koja ju okružuje, to je boja pijeska koji Sava diže sa dna dok teče.  Ona je za mene predstavljala nešto magično i mistično s jedne strane, a sa druge strane nešto moćno. 

Cijelo vrijeme dok sam plivao baš sam uživao. Osmijeh sa lica mi niti u jednom trenutku nije silazio. Bilo je doista predivno vidjeti i sve osobe koje su bile u ovu akciju uključene kako se vesele i kako svatko na svoj način mi želi pomoći da svi zajedno uspijemo doći do cilja. Nakon 2 sata plivanja sat je pokazao da sam prešao 10 km i 600 m te sam u tom trenutku bio malo razočaran, jer sam očekivao da ću brže plivati (u Brčkome sam 10 km isplivao za 1.32h). Međutim, to su bile druge okolnosti, jer je Sava bila puno viša te je tok bio brži. Ovaj termin na kraju ljeta je u stvari plivanje u najnižem toku rijeke tako da je bilo mjesta gdje je ona bila duboka 20-30 cm te sam u tim dijelovima plivao prsno ili sam se samo pustio da me tok «povuče» prema dubljim dijelovima. Takvih mjesta nije bilo puno, ali na tim mjestima su dečki u pratnji gasili motor i na veslima prolazili taj dio kako ga ne bi oštetili. 

Plivam, gledam oko sebe i nakon 3 sata prolazimo 15 km. Potpuno sam miran, jer osjećam da sam u životnoj formi i bitno je da ne «puknem», jer je očito da snage imam dovoljno. Dakle, u potpunosti sam se «poravnao» i sada plivam 5 km po satu, a što znači da sam oko 6. sata u Sisku. Tijekom plivanja slušam upute iz broda te prelazimo sa lijeve na desnu stranu kako ide matica rijeke te pravovremeno pijem i jedem. Od pića koristio sam isotonik (3 litre), 2 dcl coca-cole (na 4. satu kao nagrada), 1 red bull, 5 gela i 2 mala snickersa. 

Niti u jednom trenutku nisam upao u bilo kakvu krizu već iskreno bilo me je strah samog sebe. Niti u jednom trenutku nisam pao u ritmu i cijelo vrijeme sam držao prosjek od 5km/h te sam se čudio kako dobro plivam sa tako malo treninga, a posebno dugačkih treninga. Nakon 5. sata osjećam da sam pri kraju plivanja i vidim u čamcu komešanje koje potvrđuje moju pretpostavku da do kraja nema puno. Malo-pomalo naziru se vizure Galdovačkog mosta i znam da je plivanje pri kraju. Tu malo pojačavam tempo jer želim ispod mosta proći ispod 6 sati i što mi uspijeva za 2 minute. Prolazimo navoza za brodove Lučke uprave Sisak i do kraja plivanja imam par stotina metara. 

Na obalu izlazim nakon 6 sati i 10 minuta i vjerujem da sam jedini Hrvat koji je isplivao tok Save od M. Vesi do Siska.

Koliko sam veseo zbog ovog plivanja, jer sada Savu gledam jednim drugim očima to se nadam da će i drugi sportaši vidjeti koliko je ona lijepa i da će se okrenuti Savi, jer ona to zaslužuje. Ona je rijeka iz naše Himne (hvala Korni na šlagvortu) i moramo ju voliti i poštivati, a to ćemo najbolje napraviti kada ju budemo uživali. Uživali plivajući, kupajući se, pecajući, veslajući i na drugi način provodili vrijeme sa njom, u njoj i oko nje. 

Ovo plivanje donijelo mi je ideju za još jednom ludom stvari koju bih želio napraviti i B iako sam rekao da ću se smiriti (znaš da hoću, i 2019. godina je godina bez ironman utrke) ovu ideju ću pokušati realizirati u 2019. godini kao vrhunac sezone.

Ovim blogom želim se zahvaliti svima koji su bili uz mene virtualno, a posebno ekipi koja je bila uz mene dok sam plivao i sigurno je da ovo ne bih odradio bez njih ili bi mi bilo daleko teže i sporije, ali posebno se moram zahvaliti svojoj Kraljici koja je istrpila još jednu moju ludost i koja 6 sati nije niti u jednom trenutku, ali niti u jednom trenutku skidala pogled sa mene. Kada mi je bilo teško ona mi se nasmijala i namignula tako da iako sam plivao i nismo govorili mislim da smo si tijekom plivanja puno toga rekli očima. Hvala još jednom od srca svima koji su bili uz mene. 

 

I TO JE ŽIVOT !

Dok su mali gledaš ih kako bi porasli. Kako bi postali svoji ljudi, jer misliš da je tako lakše. Manje brige. Manje pažnje. Onda oni porastu pa shvatiš da si pogriješio. Volio bi da su manji, jer shvaćaš da brige rastu kako rastu i oni. Pokušavaš ih usmjeriti na pravi put, a netko u tome uspije, netko ne. Klara je još sa nama, ali Matija Luka je već drugu godinu u Americi. I mislili smo da će nam biti najteže kada smo ga ostavili po prvi puta samoga. Kiša je padala, mi smo se dogovorili da nećemo plakati, ali čim smo ga ostavili prvo smo sjedili sat vremena u tišini i svatko je gledao na svoju stranu ne želeći pokazati onom drugome da plače.

Jučer ponovno lagana nervoza i grč u želudcu. Hoćeš nešto pametno reći, ali riječi ne izlaze. Svi znamo da nas nakon 4 mjeseca svakodnevnog druženja i života sati dijele od još jednog rastanka, još jedne godine u Americi. Čak su i dečki shvatili da se nešto događa pa nisu kao obično po brdu trčali, već su se stisli uz nas i nisu nas ispuštali iz vidokruga. Kuže i oni što se dešava.

Svanuo je i taj dan. Dan u kojem vozimo Matiju Luku na aerodrom. On odlazi ponovno u Ameriku na 3. godinu fax-a, a nama je godina gotova, a počinje nova. Godinu dijelimo od njegovog dolaska i odlaska i ne vodimo brigu oko kalendarske godine. Sada predstoji dugih 4 mjeseca koji će biti ispunjeni radom, školom, studiranjem, sportom do ponovnog susreta. Za razliku od prošle godine ove godine biti ćemo 15 dana zajedno za Božićne blagdane. Oni kod nas počinju već sredinom prosinca kada Matija dolazi iz Amerike. Tada se kuhaju jela koja je zaželio, sve nebitno stavljamo u «stand by», a sve ostalo u «leru» prolazimo, osim zajedničkog druženja. Ali to je život. Tako nekako treba biti. Djeca sama trebaju nalaziti svoj put pod Suncem koliko god nama teško bilo. Mi smo povezani kao obitelj i oni koji nas poznaju znaju da smo ponekad «divlji», ali to je stvar temperamenta. 

I ovaj put koliko god smo se suzdržavali da nećemo zaplakati, onog trenutka kada su se pomična vrata aerodroma otvorila ispred nas i kada smo izašli iz zgrade suza je bila u oku.

Mate, sretna ti nova sezona u Americi i samo jako naprijed !!!

Svaki je poseban, ali zajedno čine krug koji ide naprijed !
(Obiteljski tatoo)

20. 8. 2018. - 3. godina fakulteta

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 5. dio - POVRATAK DOMA

Nakon 5 dana boravka u Crnoj Gori došao je i trenutak povratka kući. Ne želeći ponovno voziti istim putem tražim alternativne pravce za povratak i kao najbolju opciju domaćini mi predlažu rutu: Žabljak-Šćepan Polje (granica CG i BiH), Sarajevo pa nadalje prema RH. Sam put od Žabljaka do Sarajeva dugačak je 160 km i za tu dionicu trebalo nam je 3 sata i 45 minuta te svojima govorim da bih skoro tako vozio i biciklom, ali put je spektakularan. Dijelom prolazi kroz «Durmitorski prsten» i iz neke druge perspektive se može vidjeti koliko je Durmitor moćan i spektakularan planinski lanac. 

Nakon nekih 80 km dolazimo do Pivskog jezera koje je umjetno jezero nastalo izgradnjom hidroelektrane. Sama hidroelektrana je spektakularna i sa svojih preko 200 m visine predstavlja drugu najvišu branu u Europi. Prilikom izgradnje brane potopljen je cijeli jedan grad (Plužine) te je sagrađen novi koji je u odnosu na stari podignut iznad razine jezera. Boja jezera je nestvarna. Tirkizno plava i u nekim trenutcima čini se nepreglednom, jer je jezero dugačko 45 km. Nakon Pivskog jezera put nas vodi uz rijeku Pivu do Šćepan Polja i istoimenog graničnog prijelaza. Nakon ulaska u B i H počinje vozački «pakao», jer prvih 20 km ceste je kombinacija djelomičnog asfalta i makadama, a o kakvoj cesti se radi govori podatak i da na jednom dijelu se prelazi preko drvenog mosta. Nakon tih 20 km cesta postaje bolja, ali brzina i dalje je 40-50 km/h. Svoju procjenu od 4 sata do Sarajeva sam fulao za 15 min, a dolaskom u Sarajevo odlazimo na ručak (naravno, čevapi i luk, baklava i kafa). Od Sarajeva put je daleko bolji i biramo pravac Bosanski Brod – Slavonski Brod. Dolaskom na granični prijelaz nailazimo na kilometarsku kolonu, ali kakav jesam ubacujem se nekih 200-300 m od granice u kolonu tako da smo na prijelaz čekali 15-20 min. Dolaskom u RH imamo osjećaj da smo došli doma, a vožnja po autoputu doista predstavlja osvježenje i čistu ugodu. Put od 540 km od Žabljaka do Jazvenika prošli smo za 11 sati i ovaj put je daleko brži od puta kojim smo išli u Žabljak. 

Volim putovati. Volim otkrivati nove krajeve, stjecati nova iskustva, probati neke nove stvari. Tome učim i svoju djecu da putuju i da ne žale novac za putovanjem. Sam osjećaj putovanja podijelio bih na dva meni jednako vrijedna i jednako lijepa. Prvi je osjećaj iščekivanja putovanja i boravka u nekom novom kraju sa nekim novim ljudima. Ovaj osjećaj je predivan i čovjek se doista bolje osjeća kada nešto novo vidi ili nauči, ali ovaj osjećaj se ne može zamijeniti onim drugime. Onim osjećajem koji čovjeka preplavi kada dođe doma, otvori vrata svojeg doma i kada osjeti miris doma. Kada zna da je putovanje gotovo i da se ponovno kreće u neke nove pobjede i u neke nove planove za novim putovanjem.

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 4. dio - DURMITOR

Durmitor je prekrasan. Toliko je lijep da ga se ne može opisati riječima tako da .... uživajte....

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 3. dio - OKRUŽEN DIVOKOZAMA

Ono kad dobiješ posvetu od svojih

Jutro je osvanulo okupano sunčevim zrakama, a što je upućivalo da će današnji izlet biti predivan. Za danas smo imali u planu hodanje na najviši vrh Durmitora, a to je Bobotov Kuk (2523 m), a koji je ujedno i najviši planinski vrh u Crnoj Gori. U potpunosti opremljeni sa hranom, vodom i odjećom odlazimo nešto prije 9 sati autom na početnu točku, a to je vrh Sedlo koje se nalazi oko 5 km od smještaja i na visini od 1900 m. To je kraća dionica, jer do vrha treba nekih 3 sata hoda, a postoji i drugi pravac, a to je iz podnožja Crnog jezera i hodanje do Bobotovog vrha traje oko 5 sati. 

Krećemo puni elana i nakon nekih 500-600 m dolazim do prve prepreke, a to je puteljak koji je širok oko 30 cm, a ispod kojeg se nalazi provalija od nekih 100 m. Tu sam se oduzeo. Stao i ni makac dalje. Djeca se smiju, Barbara se smije do jednog trenutka kada shvaća da sam se zaledio i da treba primijeniti neku drugu taktiku, a to je ohrabrenje. Nakon nekih 10 min lijepe priče i nekih obećanje krećem dalje i na jedvite jade prolazim taj početni dio staze. 

Ovo nije lice ponosa i slave već tuge i očaja

Malo-pomalo penjemo se, a meni u glavi još uvijek stoji da ću to još jednom morati proći, a to je u povratku. U jednom dijelu hodanja nailazimo na dva Crnogorca od kojih dobivam informaciju da postoji i drugi put za dolje i koji je nešto lakši te nakon što sam to predložio svojima, oni me nadglasavaju, a moja muka koja me čeka u povratku ne prestaje. Na dijelu putu dolazimo do izvora pitke vode gdje obnavljamo zalihe vode. 

Matija Luka se penje kao divokoza, a Klara polako gunđa iz koraka u korak, ali ide naprijed. Plan je bio popeti se na Bobotov Kuk, snimiti nekoliko fotki i hvaliti se cijeli život da smo se popeli na najviši vrh Crne Gore. Da, to je bio plan. I što se mene tiče ostao je samo plan. Malo – pomalo popeli smo se do zadnjih 50 m uspona, koji postaje tehnički dosta zahtjevan, jer se penje uz pomoć metalne sajle. Tu sam se zaledio. Ostao sam priljubljen uz stijene, a kada je u jednom trenutku iznad mene prošao helikopter u potpunosti sam se oduzeo. «Barbara ja ne idem gore!» govorim Barbari, jer je ona ostala samnom, dok su se klinci već počeli penjati. Ne čekam njezin odgovor već u čudu vičem Klari: «Klara ne idi gore, Klaraaa, ostani dolje», a onda mi viče nekih 20 m iznad glave: «Ne pada mi na pamet da sada odustanem kada sam toliko patila.» Ponovo se obraćam Barbari i govorim joj da ne idem gore, a ona kada je vidjela moj izraz očaja i straha na licu potpuno smireno i bez nekih velikih emocija govori: «Da, ostani dolje, ne idi gore.»

U tom trenutku osokoljen njezinim riječima, umjesto da se počnem penjati spuštam se kao divokoza dolje, a ona me u čudu gleda i viče za mnom «Čekaj nas da se slikamo zajedno.» Dok se spuštam mislim si da si može misliti kako ću provesti pola sata priljubljen za stijenu te šibam nizbrdo do dijela puta na kojem mogu se odmoriti i malo prileći. Nakon nekih 20-ak minuta dolaze i moji i ja sav sretan što ih vidim počinjem ih ljubiti i vjerojatno veseliji nego oni počinjemo se spuštati. Nakon određenog dijela puta počinje kiša padati, pa počinje sijati Sunce, pa opet kiša, a mi se svakim korakom približavamo ponovno onom dijelu puta kada nastaje panika. Nekih 70 m spuštanja kada se auto već vidi i kada je kraj vrlo blizu prolazim doslovno sjedeći na guzici i mic po mic spuštam se nizbrdo. Matija je već pri dnu, Barbara iznad mene, a Klara iza nje te čujem njih dvije kako se dovikuju i kako Barbara viče Klari da se primi za stijene, jer je put postao sklizak od kiše. Za one koji to još nisu probali mogu reći da postoji i spuštanje niz planinu na «guzici» i da je dosta učinkovito kada te strah obuzme. 

Svako ljeto čitamo o Česima koji u sandalama odlaze na Biokovo i kako sa njima Hrvatska gorska služba spašavanja ima uvijek problema te su u šali i izmislili cjenik usluga tako da je spašavanje 50 kn, a spašavanje Čeha u sandalama je 7.000,00 Kn. Međutim, današnji dan me je uvjerio da to nije slučajnost već da je odlazak u planine u sandalama u genetskom kodu Čeha, jer smo na pol uspona vidjeli frajera koji se uputio u planinu u «isusovkama». Pored nas se neki stranac penjao na vrh bos tako da doista na planini se može vidjeti svašta. 

I taman kada sam mislio da je ovo kraj današnje avanture dolazim do auta, a pored njega stoji pun autobus Čeha i polu živčano me pitaju da li je to moj auto. Ja im odgovaram da je, a oni mi viču da već dva sata stoje i ne mogu autobusom sa parkirališta, jer sam iz zagradio prolaz. Ja im odgovaram da to ne treba biti problem, jer je priroda predivna, oni na friškom zraku piju pivo, pa si mislim da su oni ljuti ne zbog toga što sam im zagradio autobus, već zato što su morali popiti barem polovicu zalihe piva koju su vozili sa sobom. 

I dok sam znao za Barbaru i Matiju Luku da će penjanje bez problema odraditi mislio sam si da će Klara Ana u jednom trenutku «puknuti» i samo stati, jer «njoj nije jasno kako netko se može sa užitkom tako visoko i dugo penjati», ali me je ona u potpunosti iznenadila tako da sam posebno ponosan na nju. Međutim, to je pokazatelj da se može penjati tako da više nema izgovora za Sljeme, Hrastovicu i neka druga naša brda. Sorry, Klara…..

Nekoliko dana prije puta dobivam informaciju od legende daljinskog trčanja Drage Miličića da se na Durmitoru priprema Hrvatska trkačka reprezentacija, jer kroz nekoliko dana u Sv. Martinu na Muri počinje Svjetsko prvenstvo na 100 km. Penjući se u jutro autom na Sedlo ispred sebe vidim neke trkače i prepoznajem Veroniku Jurešić i još neke trkače. Nikada u životu se nisam kladio i to smatram najgorim porokom, ali mislim da ću uplatiti neki iznos na našu repku, jer uz brdo na 1900 m trče tempom od 5 km/min. U razgovoru sa njima dobivam informaciju da su danas imali na programu trčanje «Durmitorskim prstenom» u dužini od 85 km, a ako trče svih 85 km tim tempom onda će razbucati ostale reprezentacije na natjecanju, a na oklada i neće biti prava, jer je to čisti dobitak. Sutra je novi dan i vjerujem da će nam ostati snage za novi izlet…..

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 2. dio - SPORT I RAZONODA

Današnji dan ima radni naziv «sport i razonoda», jer smo odlučili danas otići na rafting na Tari.

Jučer na večer konobar nam je predložio odlazak na Taru na način da će oni organizirati dolazak po nas i nakon raftinga da će nas vratiti u hotel. Ovaj prijedlog nam se učinio fantastičnim, jer nisam trebao misliti gdje ću parkirati auto i ostale stvari koje za time idu. Točno u 9,30 sati došao je kombi po nas i odvezao nas na mjesto okupljanja gdje smo kao i ostali sudionici raftinga uzeli svoju opremu te smo se ponovno kombijima uputili na startnu poziciju koja je bila udaljena nekih 2-3 km. Postoji nekoliko opcija dužine raftinga, a mi smo se odlučili na poludnevni izlet, jer smo dečke ostavili u sobi pa da ne budu dugo sami. Cijena ovog izleta je 40 eura, a ako se uzme i ručak onda je 45 eura. Postoje nekoliko vrsta obroka tako se može birati između piletine, janjetine, ribe i veganskog obroka, a uz svaki se dobije i salata i njihov durmitorski sir. Moja preporuka je uzeti i obrok, jer je hrana OK i siguran sam da nema povoljnije cijene obroka od ove, a pored toga se dobije i dnevna ulaznica u Nacionalni park koja je 3 eura.

Najvažnije pritoke Tare na lijevoj strani su joj Ljutica i Sušica, a najvažnije desne pritoke Vaskovaška rijeka i Draga. Među njima je svakako najpoznatije vrelo Bajlovica sige, izvor na lijevoj obali Tare, izdašnosti više stotina litara u sekundi, kod koga se voda koja izvire iz jezera u pećini Bučavica stropoštava u Taru sa visine od preko 30 i na dužini od oko 150 metara i čini Ljuticu na jednu od najkraćih rijeka uopće. 

Ljutica

rijeka Ljutica 

Kanjon Tare, dugačak 82 i mjestimično visok i 1300 metara, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Colorado u SAD, a prvi u Europi. Ima tok dug 146 kilometra i najduža je crnogorska rijeka. Od mnoštvo posebnosti Tare posebno mjesto zauzimaju njeni bukovi. Huk nekih većih bukova se čuje i na samim ivicama kanjona. Od preko 40 bukova najpoznatiji su Djavolje lazi, Sokolovina, Bijeli kamen, Gornji i Donji tepački buk i dr. Tara je 1977. godine uvrštena u program “Čovjek i biosfera“ i upisana u ekološki rezervat biosfere Svijeta, čime je zaštićena međunarodno usvojenom Konvencijom.

Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a medju njima posebno mjesto zauzima crni bor.

U mjestu Đurdjevića Tara nalazi se veliki most, izgrađen 1940. godine. Ovaj most je vremenom postao jedan od simbola ove rijeke. U toku Drugog svjetskog rata srušen je da bi 1946. ponovo bio obnovljen. Dužina mosta iznosi 154 metra, a na najvisočijem luku dostiže visinu od 135 metara.

Ovaj poludnevni izlet počinje u 10 sati i završava oko 13,30 te se ponovno kombijima vraćamo na mjesto okupljanja. Kako je samo mjesto pored mosta koji prelazi rijeku Taru i koji je sa svojih 180 m bio najviši most u ex YU to je pored njega i druga atrakcija koji smo svakako planirali obaviti; ok, koju su moji planirali obaviti dok smo ovdje, a to je zip-line preko Tare. Naravno da se nisam dao nagovoriti na ovo kao niti na zip-line na Cetini te je to kod nas postalo uobičajeno da moji idu, a ja sam zadužen za slikanje i snimanje. Sama dužina vožnje je 850 m, a brzina kojim se prelazi kanjon Tare je 50 km/h.

Nakon raftinga, ručka, zip-line došli smo u hotel gdje smo uzeli dečke i sa njima odlazimo na šetnju, a nakon toga na kupanje u Vražje jezero. Dok sam ja plivao (1 km) Matija i cure zajedno sa dečkima zezali su se na sup-u tako da smo današnji dan iskoristili u cijelosti. Upravo dok pišem ovaj blog sjedim u hotelu, pijem njihovo craft pivo «Mamut» i čekam ekipu da mi se pridruže na večeri. Kao i jučer kiša je ponovno počela padati točno u 17 sati, a romantiku budi često nestajanje struje tako da zajedno sa drugim gostima sjedimo u mraku i pričamo. Nema mobitela, nema društvenih mreža već smo okrenuti jedni drugima, a što je i smisao boravka u ovako predivnoj prirodi i okruženju.

Doista, ovaj Durmitor je predivan i sigurno je da će nam ostati u predivnom sjećanju.

Sutra je novi dan i ako ne bude kiše idemo na sasvim nešto drugačije…….

most na Đurđevića Tari

Zip line

Vražje jezero

Supanje na Vražjem jezeru