A ŠTO DA RADIM? KAKO DALJE? Nekoliko misli o sezoni 2020 i gubitku ROTH-a...

Kada sam prije nekih 7 mjeseci stisnuo «enter» na tipkovnici i kada sam vidio da sam na popisu od 4000 natjecatelja mojoj sreći nije bilo kraja. Ovaj osjećaj se desi vjerojatno jednom u životu, a meni je uspjelo iz prvog puta. Upravo sam se prijavio na svoju 5. ironman utrku i to ne bilo kakvu već IRONMAN ROTH. Jedno od najpoznatijih i najcjenjenijih utrka na svijetu. Trebala je to biti moja posljednja ironman utrka. Trebala je to biti utrka za pamćenje. Nekako prije same prijave prekinuo sam trenerski odnos sa Nemanjom i to samo iz razloga što sam «pukao». Preko 15 godina treniram po planu i programu (što daljinsko plivanje, što triatlon), preko 15 godina moj dan je u cijelosti isplaniran i to više nisam htio. Primjetio sam da više ne uživam u «igri» već da sam počeo odrađivati treninge pa sam tražio nešto novo. Tražio sam ponovno onaj plamen, ono nešto. Jedna od ideja je bila da «putujem sam». Da sam sebi radim treninge, da se sam motiviram i da sam pomičem granice. Polako sam krenuo na put i iskreno, uživao sam. Svaki dan nešto novo. Svaki dan radio sam ono što želim i kako želim. I osjećao sam da napredujem. Mentalno. Sportski. Svi oni koji se prijavljuju za ironman utrku imaju barem 7 mjeseci pa čak do godinu dana unaprijed isplaniran plan treninga, jer je sve podređeno toj utrci. Ironman Roth trebao je biti moj «peak sezone». Nekoliko test utrka prije Roth-a, Roth i nakon toga nekoliko utrka za kraj - gušt na kraju sezone (Beograd halfironman). I sve je na putu bilo dobro. Tijelo je slušalo, pod kontrolom sam držao ozljedu lijeve noge, glava je bila jaka, pomicao sam granice. A onda se dogodila «corona». Onda je sve stalo. Iako sam bio svjestan da do toga treba doći potajno sam se nadao da će se pandemija smiriti i da će se Roth održati. Međutim, nada je jedno, a realnost drugo i prije nekoliko dana dobili smo informaciju da se utrka otkazuje. 

U trenutcima kada se ljudi bore za egzistenciju ili čak za život ovo otkazivanje je «kap u moru» beznačajnih stvari, ali opet s druge strane ne želim se predati. Pokušavam u ovim ludim, potpuno novim vremenima živjeti najbolje što mogu. Pokušavam naći neki smisao u trenutku kada je  očito jedini smisao dočekati slijedeći dan. 

Sve je stalo. Sudovi ne radi, stranke ne dolaze i ja sam prestao raditi. S jedne strane sam smiren, jer smo svi doma, a s druge strane godine treninga rade svoje. Moje tijelo nije naviklo na odmor, moja glava treba zanimaciju. U ovim trenucima otkazivanja najvažnije utrke sezone pojedini sportaši padaju u depresiju i bezvoljnost, jer mjeseci treninga su «bačeni u vodu». Ja sam prvi dan patio zbog otkazivanja, ali treba u lošim stvarima naći smisao. Ok, ako je utrka odgođena nastavljam trenirati kao da nije. Za koju utrku u ovom trenutku pojima nemam, ali kada se situacija smiri možda će se nešto naći. To je jedna opcija. Druga opcija je da nastavljam trenirati smanjenim kapacitetima i pokušati naći nove motive. Novih motiva ima. Kratkoročnih i dugoročnih. Kratkoročni su provesti dosta vremena na zwiftu i tamo voziti zajedničke vožnje u sigurnosti doma, provesti dosta vremena na traci za trčanje. Kako živimo na selu  i na našem brdu pored nas živi još samo 4 osobe mi smo u fantastičnoj izolaciji, jer iza kuće imamo stazu kroz šumu dugačku 3 km tako da dosta vremena provodimo na njoj. Nigdje nikoga nema. Sami na stazi. Jedan od dugoročnih ciljeva je «presložiti sezonu» i izvući najbolje. Ove godine mi ostaju, ako se situacija do ljeta smiri biciklističke rute (bike packing) koja sam želio odvesti. Vjerujem da će jesen biti puna utrka i da ću se na nekoj od njih natjecati. Kraj 8. mjeseca nudi Podersdorf ironman pa…. tko zna… Možda je ovo vrijeme da krenem ove godine smanjeno pa da slijedeća bude oproštajna. Kažu da natjecatelji iz 2020. godine imaju prednost prilikom prijava za «Ironman Roth 2021», pa zašto ne iskoristiti tu prednost. Roth, vidimo se 2021.!!

#OSTANIDOMA, Treninzi u doba Corone !

Petak. Odlazak na posao iako su sve rasprave bile odgođene i sud je počeo raditi sa smanjenim kapacitetom. Ne želeći sjediti u uredu odlazim doma kositi travu, a u tome trenutku zvoni mi telefon. Zove me Kraljica: «Hej ovo nema smisla, bit će sve gore i gore, zovem Matiju da vidim u kakvom je stanju sa fakultetom i ako je slobodan da ih vratimo doma.» Apsolutno, odgovaram. I tada je krenuo stres. Stotine poruka smo izmijenili. Kraljica je 8 sati provela pred kompjuterom proučavajući rute, cijene, smjerove. Posebno je gledala mjesta dolaska u Europu izbjegavajući Njemačku, Italiju, Tursku. Ona zove mene, ja zovem nju, ona zove Matiju, ja zovem Matiju. Svi zajedno se dopisujemo. Proučavamo pravila oko izlaska iz USA, oko ulaska u EU, oko ulaska u RH. Vijesti se izmjenjuju svakih par sati. Ludnica. Curi nam vrijeme. U jednom trenutku Kraljica nalazi karte koje su prihvatljive. Matija se nećka. Bi krenuo ne bi krenuo. Konačno se odlučuje da ide, ali Kraljica šalje poruku: «Gotovo. Zaboravite. Karte su se prodale.» Nervozan ja, nervozan Matija. Nervozna Barbara. Nova poruka od Barbare: «Našla sam dvije karte, sve odgovara, ali cijena sumanuta.» Traži dalje, odgovaram. U jednom trenutku ponovno poruka: «Našla sam iz preko NY. Požurite sa odlukom. Ostale su 4 karte na letu.» Matiju zovem on mi odgovara da se boje preko NY, on bi preko Atlante. Kao sigurnije je. Zovem Kraljicu. Traži dalje. Ona mi odgovara: «Ljudi zadnje 4 karte.» Zovem Matiju: «Zadnje 4 karte, NY ideš ili ne ideš?» Odgovori odmah. Čekam njegovu poruku. Šaljem Barbari «Kupuj dvije.» Ona kupuje, Matija odgovara da idu. Spremajte se. Pakirajte stvari. Imate let za par sati. «Što ću sa stvarima koje ne vozim? Što ću sa autom?». Ostavljaj ih. Odite kupiti maske i pakirajte samo najvrijednije stvari. Auto ostavlja kod trenera. Uzimaju stvari. Subota u jutro. Barbara luda.

Ja luđi. U ovakvim stvarima ja sam oduzet. Jednostavno ukomiram se. Jedino mi mozak radi. Ona je smirenija. Staloženija. Studioznija, ali neodlučnija. Ja režem. Dobro se upotpunjujemo. Uspjeli smo se svi organizirati. Lete u subotu u jutro. Javljaju se sa aerodroma. Sve ok. Nakon 5 min. Nije. Andrea ne može letjeti!!! Zašto? Zbog čega? Što se dešava?? «Nije stanovnik EU», odgovara Matija. Šok. Nevjerica. Poruka stiže: «Sve ok.» Što je bilo? «Nisu je htjeli pustiti, ali se snašla i pokazala im osobnu iskaznicu od prošlog ljeta kada je bila prijavljena u RH». Boarding. Prva stepenica preskočena. Poruka. Štooo je? «Ne možemo uzletjeti. Izlazimo iz aviona. Dolazni terminal u NY ispražnjen zbog corona virusa.» Ponovno poruka nakon sat vremena. Krećemo. Prva stepenica preskočena. Dolaze u NY. Sve ok. Tri sata čekanja. Boarding. Kreću prema Europi. Lagano opuštanje. Nedjelja u jutro dolaze. Nervozan dižem se u 5:47. Gledam mobitel. Kraljica spava u drugoj sobi. Oboje nervozni do bola. Dižem se iz kreveta oko 6.20 sati. Odlazim na wc. Vrti mi se. Nekako čudno. Pripisujem to nervozi. Odlazim trčati. Tuširam se, a Kraljica me strelja. «Gdje si? U Zagrebu je potres. Ne gledaš mobitel. «Kako da gledam mobitel kad sam pod tušem? Kakav potres?». Svađa. Pokušavam objasniti. Ne želi prihvatiti objašnjenje. Primjenjujemo onu staru indijansku »poslije dizanja pol sata šutnja.» Smirujemo se. Gdje su? Bruxelles. Odlično. Let je na vrijeme. Očekujemo ih oko 12.35. Odlično. Zovemo roditelje. Oni su ok. Zovemo sestre u Zagreb. I oni su ok. Ispred zgrade, ali ok. Opet nervozni. Još uvijek šutimo i tiho pripremamo ručak. Ne želimo ga ureknuti. Dok ih ne vidimo nema veselja. Opet nervoza. Vani je hladno i vjetrovito. Baš me briga. Odlazim sa Bjuti na «laganu vožnju». Samo misli pročistiti. Ništa od toga. Ubijam se na biciklu. Tempo do bola. 

Vožnja u doba Corone

Nisu učinkovite, ali su lijepe

Dolazim doma. Odlazimo na aerodrom. Još 20 min i vidimo ih. Avion slijeće. Putnici izlaze. Naših nema. Ok. Spremni smo za to. Vjerojatno čekaju stvari, jer dolaze iz Amerike. Poruka od Matije: «Ne puštaju nas.» «Mooolim???». Dan ranije Srbija donosi odluku da zatvara granice i ne pušta više nikog u Srbiju. Niti svoje građane. Na granici Matija nam šalje poruku: «Rekli su nam, da ako je njihovi neće pustiti, zašto da ju mi pustimo.» Govorim da im pokaže osobnu od prošlog ljete. U Tampi je prošlo. Poruka stiže: «Istekla je. Glupa amerikanka nije skužila, ali naši su vidjeli u terminalu da je istekla.» Vrijeme prolazi. Očaj. Tuga. Nevjerica. Matija može ući, ali ne želi. Ne želi ostaviti djevojku. Razumijemo ga. Ponovno poruka: «Vraćaju nas u Dohu u 16 sati». Kakvu crnu Dohu?. «Tata što da radimo? Znao sam da ne trebamo dolaziti.», «Marko što da radimo?». Mozak radi. Zovem jednog gospodina. Prijatelja. Velikog čovjeka. Moju stranku sa velikih i brojnim poznanstvima. Ako mi on ne može pomoći oni su za 2 sata u avionu za Dohu. Odmah se javlja, usprkos potresu u Zagrebu. Rikardo pomažite. Objašnjavam situaciju. Odmah se angažira. Zovi ovog. Zovem ga. Ne može mi pomoći. Zovi onog. Ne može mi niti on pomoći i pustiti ih dok ne dobije zapovijed od neposredno višeg čina. Vrijeme prolazi. Tik – tak. Tik – tak. Još sat vremena do odlaska u avion. Kraljica šeta po aerodromu. U očima suze. Tjeram je od sebe, jer da je uz mene raspao bi se i ja. Moram biti jak. Razmišljati. Zovem Rikarda. Ne mogu mi te osobe pomoći. Zovem Ambasadu Srbije. Sluša me službenik. Nakon pitanja za pomoć, poklapa mi slušalicu. Ponovno zovem Rikarda. Ima ideju. Prenosim Barbari. U očima nada. Vrijeme prolazi. Ostaje 60 min do odlaska aviona. «Pa zar stvarno će ih pustiti da odu u Dohu?». Razmišljam i dalje. Govorim glasno. Ako odu, reći ću im da kupe kartu ili za Bahrein ili za Dubai. U Bahreinu imam prijatelja pa će ih negdje smjestiti. U Dubaiu imam nekoliko pa svakih 15 dana kod jednoga. Preživjeti će. Ponovno poruka Rikarda. Zove jednog bivšeg ministra. Ne može pomoći. Rikardo se ne predaje. Tješi me i traži dalje. U tome trenutku postoje vjerojatno 3 ili 4 osobe u RH koje mogu donijeti odluku da Andrea uđe u RH. Zovemo jednoga od njih. Javlja se. Govori mi da ga nazovem za 15 min. Ostaje 45 min do leta. Zovem ga. Ne javlja se. Na koordinaciji je. Zovem Rikarda. On zove mene. Postoji nada. Jedan fax. Samo jedan fax ili jedan poziv prave osobe i Andrea je u RH. «Mole se putnici za Dohu da krenu prema izlazu». Zovem Matiju da im kaže da ih ne stave na taj let, već na bilo koji sutradan, da dobijemo na vremenu. Očajan. Kraljica plače. Gotovo je. Navirujemo se na pomična vrata da ih barem vidimo. U tome trenutku dolazi poruka: «Puštaju nas!!!». Pokušavamo se nasmijati, ali smo oprezni. Zovem Rikarda. Zahvaljujem se. Šaljem poruku osobi X. Zahvaljujem se. Čekamo ih. Dolaze u 17 sati u RH. Plačemo svi. Poznavajući naše nismo im ništa govorili. Nemaju pojima da nam stižu. Odlazimo u Budaševo kod Barbarinih.  Izlaze iz kuće. Kada su ih ugledali Barbarina majka počinje plakati da ju nisam nikada takvu vidio. Tata stoji nekih 20 m dalje. Suza u oku. Odlazimo do mojih. Izlazimo iz auta. Mama na prozoru. Zanijemila je kada ih je vidjela. Matija??? Jesi to ti??? Dolazi Ivo San Loren. Gleda. Nije mu jasno. Kada je informacija došla do mozga problijedio je. Stoje i gledaju. Izmjenjuju par rečenica i konačno odlazimo doma. Sada je sve lakše. sSada možemo biti i 3 mjeseca u karanteni. Sutradan ih Barbara zove i prepričava što smo preživjeli. Što se događalo. Svi plaču. Sada je vrijeme stalo. Spremni smo za to. Koliko god trebalo. Svi smo zajedno. Preko 7 mjeseci nismo se vidjeli. Organizirali smo se ok. Klinci u jutro rade školske i fakultetske obveze. Treniraju. Ja treniram. Puno. Nije mi problem naći motiva. Pojima nemam kada će biti utrke i uopće da li će ih biti, ali nije mi bitno. Totalno sam motiviran i fokusiran. Smiren i staložen. Bicikl, trčanje i gume za simulaciju plivanja. U mojem pain cavu. Iznad mene su moji. Andrea je sa nama. Starci ne izlaze već 15 dana iz kuće pa im donosim hranu. Zezam se sa mamom da testiram njezine kulinarske sposobnosti, jer treba skuhati ono što donesem. U ovim ludim trenucima tražimo smisao.  Idemo naprijed. Svi zajedno. Volimo se. Kamin gori. Toplo je. Niti snijeg nam nije pokvario atmosferu. Škola, treninzi, dečki. Mi. Ovo će proći. Ostati će uspomene. 

Dva dana kasnije budim se noću i razmišljam. Jel ono bio ružan san? Ili se stvarno dogodilo? A onda shvaćam da su pored nas. Spavaju. Opušteni i mirni. Mirniji sam i ja. 

P.S.

Rikardo puuuno puno hvala još jednom. Ne znam koje riječi reći kojima bi iskazao svoje poštovanje i zahvalu, jer bez Tebe mi ne bi bili danas zajedno.

Pismo Matijinog trenera