#OSTANIDOMA, Treninzi u doba Corone !

Petak. Odlazak na posao iako su sve rasprave bile odgođene i sud je počeo raditi sa smanjenim kapacitetom. Ne želeći sjediti u uredu odlazim doma kositi travu, a u tome trenutku zvoni mi telefon. Zove me Kraljica: «Hej ovo nema smisla, bit će sve gore i gore, zovem Matiju da vidim u kakvom je stanju sa fakultetom i ako je slobodan da ih vratimo doma.» Apsolutno, odgovaram. I tada je krenuo stres. Stotine poruka smo izmijenili. Kraljica je 8 sati provela pred kompjuterom proučavajući rute, cijene, smjerove. Posebno je gledala mjesta dolaska u Europu izbjegavajući Njemačku, Italiju, Tursku. Ona zove mene, ja zovem nju, ona zove Matiju, ja zovem Matiju. Svi zajedno se dopisujemo. Proučavamo pravila oko izlaska iz USA, oko ulaska u EU, oko ulaska u RH. Vijesti se izmjenjuju svakih par sati. Ludnica. Curi nam vrijeme. U jednom trenutku Kraljica nalazi karte koje su prihvatljive. Matija se nećka. Bi krenuo ne bi krenuo. Konačno se odlučuje da ide, ali Kraljica šalje poruku: «Gotovo. Zaboravite. Karte su se prodale.» Nervozan ja, nervozan Matija. Nervozna Barbara. Nova poruka od Barbare: «Našla sam dvije karte, sve odgovara, ali cijena sumanuta.» Traži dalje, odgovaram. U jednom trenutku ponovno poruka: «Našla sam iz preko NY. Požurite sa odlukom. Ostale su 4 karte na letu.» Matiju zovem on mi odgovara da se boje preko NY, on bi preko Atlante. Kao sigurnije je. Zovem Kraljicu. Traži dalje. Ona mi odgovara: «Ljudi zadnje 4 karte.» Zovem Matiju: «Zadnje 4 karte, NY ideš ili ne ideš?» Odgovori odmah. Čekam njegovu poruku. Šaljem Barbari «Kupuj dvije.» Ona kupuje, Matija odgovara da idu. Spremajte se. Pakirajte stvari. Imate let za par sati. «Što ću sa stvarima koje ne vozim? Što ću sa autom?». Ostavljaj ih. Odite kupiti maske i pakirajte samo najvrijednije stvari. Auto ostavlja kod trenera. Uzimaju stvari. Subota u jutro. Barbara luda.

Ja luđi. U ovakvim stvarima ja sam oduzet. Jednostavno ukomiram se. Jedino mi mozak radi. Ona je smirenija. Staloženija. Studioznija, ali neodlučnija. Ja režem. Dobro se upotpunjujemo. Uspjeli smo se svi organizirati. Lete u subotu u jutro. Javljaju se sa aerodroma. Sve ok. Nakon 5 min. Nije. Andrea ne može letjeti!!! Zašto? Zbog čega? Što se dešava?? «Nije stanovnik EU», odgovara Matija. Šok. Nevjerica. Poruka stiže: «Sve ok.» Što je bilo? «Nisu je htjeli pustiti, ali se snašla i pokazala im osobnu iskaznicu od prošlog ljeta kada je bila prijavljena u RH». Boarding. Prva stepenica preskočena. Poruka. Štooo je? «Ne možemo uzletjeti. Izlazimo iz aviona. Dolazni terminal u NY ispražnjen zbog corona virusa.» Ponovno poruka nakon sat vremena. Krećemo. Prva stepenica preskočena. Dolaze u NY. Sve ok. Tri sata čekanja. Boarding. Kreću prema Europi. Lagano opuštanje. Nedjelja u jutro dolaze. Nervozan dižem se u 5:47. Gledam mobitel. Kraljica spava u drugoj sobi. Oboje nervozni do bola. Dižem se iz kreveta oko 6.20 sati. Odlazim na wc. Vrti mi se. Nekako čudno. Pripisujem to nervozi. Odlazim trčati. Tuširam se, a Kraljica me strelja. «Gdje si? U Zagrebu je potres. Ne gledaš mobitel. «Kako da gledam mobitel kad sam pod tušem? Kakav potres?». Svađa. Pokušavam objasniti. Ne želi prihvatiti objašnjenje. Primjenjujemo onu staru indijansku »poslije dizanja pol sata šutnja.» Smirujemo se. Gdje su? Bruxelles. Odlično. Let je na vrijeme. Očekujemo ih oko 12.35. Odlično. Zovemo roditelje. Oni su ok. Zovemo sestre u Zagreb. I oni su ok. Ispred zgrade, ali ok. Opet nervozni. Još uvijek šutimo i tiho pripremamo ručak. Ne želimo ga ureknuti. Dok ih ne vidimo nema veselja. Opet nervoza. Vani je hladno i vjetrovito. Baš me briga. Odlazim sa Bjuti na «laganu vožnju». Samo misli pročistiti. Ništa od toga. Ubijam se na biciklu. Tempo do bola. 

Vožnja u doba Corone

Nisu učinkovite, ali su lijepe

Dolazim doma. Odlazimo na aerodrom. Još 20 min i vidimo ih. Avion slijeće. Putnici izlaze. Naših nema. Ok. Spremni smo za to. Vjerojatno čekaju stvari, jer dolaze iz Amerike. Poruka od Matije: «Ne puštaju nas.» «Mooolim???». Dan ranije Srbija donosi odluku da zatvara granice i ne pušta više nikog u Srbiju. Niti svoje građane. Na granici Matija nam šalje poruku: «Rekli su nam, da ako je njihovi neće pustiti, zašto da ju mi pustimo.» Govorim da im pokaže osobnu od prošlog ljete. U Tampi je prošlo. Poruka stiže: «Istekla je. Glupa amerikanka nije skužila, ali naši su vidjeli u terminalu da je istekla.» Vrijeme prolazi. Očaj. Tuga. Nevjerica. Matija može ući, ali ne želi. Ne želi ostaviti djevojku. Razumijemo ga. Ponovno poruka: «Vraćaju nas u Dohu u 16 sati». Kakvu crnu Dohu?. «Tata što da radimo? Znao sam da ne trebamo dolaziti.», «Marko što da radimo?». Mozak radi. Zovem jednog gospodina. Prijatelja. Velikog čovjeka. Moju stranku sa velikih i brojnim poznanstvima. Ako mi on ne može pomoći oni su za 2 sata u avionu za Dohu. Odmah se javlja, usprkos potresu u Zagrebu. Rikardo pomažite. Objašnjavam situaciju. Odmah se angažira. Zovi ovog. Zovem ga. Ne može mi pomoći. Zovi onog. Ne može mi niti on pomoći i pustiti ih dok ne dobije zapovijed od neposredno višeg čina. Vrijeme prolazi. Tik – tak. Tik – tak. Još sat vremena do odlaska u avion. Kraljica šeta po aerodromu. U očima suze. Tjeram je od sebe, jer da je uz mene raspao bi se i ja. Moram biti jak. Razmišljati. Zovem Rikarda. Ne mogu mi te osobe pomoći. Zovem Ambasadu Srbije. Sluša me službenik. Nakon pitanja za pomoć, poklapa mi slušalicu. Ponovno zovem Rikarda. Ima ideju. Prenosim Barbari. U očima nada. Vrijeme prolazi. Ostaje 60 min do odlaska aviona. «Pa zar stvarno će ih pustiti da odu u Dohu?». Razmišljam i dalje. Govorim glasno. Ako odu, reći ću im da kupe kartu ili za Bahrein ili za Dubai. U Bahreinu imam prijatelja pa će ih negdje smjestiti. U Dubaiu imam nekoliko pa svakih 15 dana kod jednoga. Preživjeti će. Ponovno poruka Rikarda. Zove jednog bivšeg ministra. Ne može pomoći. Rikardo se ne predaje. Tješi me i traži dalje. U tome trenutku postoje vjerojatno 3 ili 4 osobe u RH koje mogu donijeti odluku da Andrea uđe u RH. Zovemo jednoga od njih. Javlja se. Govori mi da ga nazovem za 15 min. Ostaje 45 min do leta. Zovem ga. Ne javlja se. Na koordinaciji je. Zovem Rikarda. On zove mene. Postoji nada. Jedan fax. Samo jedan fax ili jedan poziv prave osobe i Andrea je u RH. «Mole se putnici za Dohu da krenu prema izlazu». Zovem Matiju da im kaže da ih ne stave na taj let, već na bilo koji sutradan, da dobijemo na vremenu. Očajan. Kraljica plače. Gotovo je. Navirujemo se na pomična vrata da ih barem vidimo. U tome trenutku dolazi poruka: «Puštaju nas!!!». Pokušavamo se nasmijati, ali smo oprezni. Zovem Rikarda. Zahvaljujem se. Šaljem poruku osobi X. Zahvaljujem se. Čekamo ih. Dolaze u 17 sati u RH. Plačemo svi. Poznavajući naše nismo im ništa govorili. Nemaju pojima da nam stižu. Odlazimo u Budaševo kod Barbarinih.  Izlaze iz kuće. Kada su ih ugledali Barbarina majka počinje plakati da ju nisam nikada takvu vidio. Tata stoji nekih 20 m dalje. Suza u oku. Odlazimo do mojih. Izlazimo iz auta. Mama na prozoru. Zanijemila je kada ih je vidjela. Matija??? Jesi to ti??? Dolazi Ivo San Loren. Gleda. Nije mu jasno. Kada je informacija došla do mozga problijedio je. Stoje i gledaju. Izmjenjuju par rečenica i konačno odlazimo doma. Sada je sve lakše. sSada možemo biti i 3 mjeseca u karanteni. Sutradan ih Barbara zove i prepričava što smo preživjeli. Što se događalo. Svi plaču. Sada je vrijeme stalo. Spremni smo za to. Koliko god trebalo. Svi smo zajedno. Preko 7 mjeseci nismo se vidjeli. Organizirali smo se ok. Klinci u jutro rade školske i fakultetske obveze. Treniraju. Ja treniram. Puno. Nije mi problem naći motiva. Pojima nemam kada će biti utrke i uopće da li će ih biti, ali nije mi bitno. Totalno sam motiviran i fokusiran. Smiren i staložen. Bicikl, trčanje i gume za simulaciju plivanja. U mojem pain cavu. Iznad mene su moji. Andrea je sa nama. Starci ne izlaze već 15 dana iz kuće pa im donosim hranu. Zezam se sa mamom da testiram njezine kulinarske sposobnosti, jer treba skuhati ono što donesem. U ovim ludim trenucima tražimo smisao.  Idemo naprijed. Svi zajedno. Volimo se. Kamin gori. Toplo je. Niti snijeg nam nije pokvario atmosferu. Škola, treninzi, dečki. Mi. Ovo će proći. Ostati će uspomene. 

Dva dana kasnije budim se noću i razmišljam. Jel ono bio ružan san? Ili se stvarno dogodilo? A onda shvaćam da su pored nas. Spavaju. Opušteni i mirni. Mirniji sam i ja. 

P.S.

Rikardo puuuno puno hvala još jednom. Ne znam koje riječi reći kojima bi iskazao svoje poštovanje i zahvalu, jer bez Tebe mi ne bi bili danas zajedno.

Pismo Matijinog trenera