 |
| Vučko |
PETAK
Krećemo iz Sisak vrlo rano negdje oko 7 sati preko Hrvatske Kostajnice, Prijedora, Banja Luke, Viteza, Travnika do Sarajeva. Zahvaljujući donaciji trgovačkog društva MINOA AUTOMOBILI d.o.o. iz Siska imamo osiguran kombi,a zahvaljujući Marku Blaževiću iz Siska imamo osiguran i džeparac za dio troškova.
Granicu u Kostajnici prolazimo bez ikakvih zadržavanja i prvo zaustavljanje imamo u Prijedoru na kavi. Kava, WC i idemo dalje sve do Travnika gdje se zaustavljamo na našem prvom mjestu – «Čevabdžinica Hari». Tko nije bio iskrena preporuka. Iako je u čevabdžinici bilo preko 200 ljudi travničke čevape dobijamo u roku od 5 min. Vrhunski. Sve pogođeno ukusom, količinom, poslugom i cijenom tako da siti i zadovoljni nastavljamo put ka Sarajevu, tj. planini Jahorini.
Nakon smještanja u hotel dio ekipe (onaj pro dio, a vi pogodite tko su) odlazi na vožnju, a mi koji ipak uživamo u i nekim drugim stvarima odlazimo na hike na vrh Jahorine (Ogorjelica 1916 nm). Pogled sa vrha Jahorine je velučanstven te se vide mnige bosanske planine, ali i vrh Durmitora. Apartman u sklopu hotela «Vučko» je za svaku pohvalu te zadovoljni sa prvim danom odlazimo na spavanje.
 |
| Najviši vrh Jahorine |
 |
| Mala ekipa iz Siska sa velikim srcem |
SUBOTA
Jahorina, ali i sama Bosna su prelijepe da ih provedemo u apartmanu tako da je dizanje bilo u 7,30, a već u 8,30 smo bili na biciklima – spremni za turistički obilazak planine. Iako je prvotni plan bio odlazak na Bjelašnicu zbog prometa, vručine u Sarajevu, ali i teške staze odustajemo od toga plana te se dio ekipe (Alen, Brba i Branka vraćaju na Jahorinu zbog PCR testa), a Vec i ja odlazimo na Trebević.
Na putu za Trebević srećemo mojeg slovenskog prijatelja Anžea te kako je već skoro podne odlazimo na kavu. Ma možeš misliti, kavu. Odlazimo na malo Sarajevsko pivo u na 1100 nm u sjeni borova na planini Trebević u hladu restorana «Brus» izmjenjujemo biciklistička iskustva.
 |
| Anže i ja |
Anže odlazi, a Vecu i meni je lijepo da se odmah vratimo na Jahorinu pa istražujemo Trebević i spuštamo se na dio bob staze. Iako je sve oronulo i devastirano hrpa turista i dalje dolazi gledati objekte Olimpijade, a mogu se pohvaliti da je moja Helga sigurno jedini bicikl iz Siska i okolice koji se vozio po dijelu bob staze.
 |
| Helga na bob stazi |
 | ||
Vec i ja. Iznad Sarajeva
|
Slikanje na Trebeviću i u povratku stajemo ponovno u restoranu «Brus» gdje sada pijemo kavu, colu (a kako drugačije) te jedemo kolač od borovnica sa planine. Odlazak na Jahorinu i kada bi ovo bilo za uspješan dan pada dogovor oko odlaska u Sarajevo. Prije nekih 4 godine na utrci IM u Venezia upoznao sam jednu predivnu osobu – Mehmeda Sahinagića i iako smo udaljeni nekoliko tisuća kilometara jedan od drugoga (on u Bahreinu – ja u Sisku) sve ove godine održavamo kontakt i mogu reći da smo postali baš pravi prijatelji. Prije nekoliko godina on je bio kod mene, ali i ja kod njega tako da ne samo što se mi znamo nego se znaju i supruge tako da nam je uvijek lijepo zajedno. Kako je on došao u Sarajevo na GO nije bilo šanse da se ne vidimo tako da subotnje poslije podne provodimo u ugodnom razgovoru (dio ekipe odlazi u svome aranžmanu u šetnju, a ja sa njime na druženje).
 |
| Mehmed i ja |
Nakon druženja vraćamo se sa gondolom iz Sarajeva na Trebević, a od tamo ka Jahorini, jer se trebamo pripremiti za utrku.
Ah, a što ste mislili da sam zaboravio.. Naravno da nisam zaboravio drugu postaju našeg specijalističkom putovanja i na Baš Čaršiji odlazimo u Čevbdžinicu «Petica» gdje degustiramo sarajevske čevape.
NEDJELJA
 |
| Osmijeh prije utrke |
Dan utrke. Kako postoje dvije utrke Mediafondo (60 km) ili tzv. «Pussy» i Grandfondo od 100 km Vec, Branka i ja odlučujemo da startamo na «pussy» dok Brba i Kosta odlaze na Grandfondo. Ova Grandfondo utrka dio je kvalifikacijske utrke za Svjetsko prvenstvo u amaterskom biciklizmu, ali kako niti ja niti Vec nismo taj kalibar dogovor je završiti utrku na 60 km i gledati dolazak u cilj najboljih na 100 km. Kako je start utrke u Istočnom Sarajevu koji je udaljen od našeg hotela 27 km to već iz hotela odlazimo u 8 (biciklima) kako bi popili kavu prije starta i kako bi se pripremili za start.
 |
| Kava prije starta |
Uvijek, ali uvijek mi se desi ista stvar na startu. Prebrika me i umjesto da uživam prebaci mi se mode u glavi i umjesto «easy ride» ulazim u «sharkmode», a to je bilo i sada. Start utrke i krećemo svi zajedno, te iako je trebala biti zatvorena vožnja 5 km pojima nemam gdje je sve krenulo po zlu. Od prvog metra kreće ubilački tempo, a kako su biciklističke utrke u potpunosti različite od triatlonskih, jer imaju konstantno mijenjanje tempa to vrlo brzo ulazim u crveno. Gledam ispred Veca, iza mene je Branka. Nakon 2- 3 km imamo nagli pod 90 stupnjeva zavoj u lijevo i odmah od prvog metra uspon u neki klanac, a taj uspon je širok nekih 2 m. Krš i lom. Ovi prvi koji o tome nisu znali ulijeću sa velikim šajbama i kao čunjevi u kuglanju počinju padati. Tu jedva bez pada i stajanju svi troje prolazimo brdo i na vrhu brda Vec se odvaja od mene i Branke nekih 200 m. Tempo je luđački, ne stignem niti šmrklje brisati koliko jurimo, a o piću niti ne razmišljam. Jedino mi je na pameti povezati grupu i u pelotonu malo doći sebi. Radim, radim, ali ne uspijevam, ali u jedno trenutku me u punoj brzini stiže i prestiže jedan biciklist, skačem mu iza kotača i zajedno radimo da stignemo grupu. Upadamo u grupu, ali tempo se ne smanjuje, čak štoviše na svakom kružnom toku ekipa još jače stišće. Ponovno smo svi zajedno i Vec mi viče: «Rafo ovo je ludo, izgorit ćemo na startu.», a ja mu odvraćam «Vec držimo grupu dok možemo, a kad puknemo idemo sami». I tako malo pomalo dolazimo do 30-og km i prvog penjanje na Trebević. Čujem Veca kako viče: «Uf, konačno brdo. Sad ću se odmoriti:». Znoj se cijedi, stišćem, gazim, penjem se. Tu negdje nas Branka prelazi i odlazi naprijed, a ja u svome ritmu. Cijela grupa se raspala. Svi pate sami. Iako je pakleno vruče znam da imamo hrupu kilometara ispred sebe za penjanje i jednostavno stiščem pedale i svakim metrom idem naprijed. Malo – pomalo dolazim na vrh Trebevića i da je Vec bio tu negdje vjerujem da bi stali, odmorili se, popili kavu i nastavili, a ovako znam da je cilj za 17 km pa jurim dalje. Od Trebevića do glavne ceste za Jahorinu ima nekih 7 km i iako je cesta vrlo loša spuštam se na «sve ili ništa». Konačno dolazim do odvojka gdje se MF i GF razdvajaju i znam da imam nekih 10 km do cilja. Prvih 4 km je spuštanje i onda predstoji posljednjih 6 km penjanja prema jahorini, ali kako je cilj blizu taj dio puta čak mi je i ugodan. Ulazim u cilj sa vremenom 2:31 h i izuzetno sam zadovoljan. Na cilju čeka me drugi moj biciklistički prijatelj iz Slovenije Dami Zupi (uskoro blog i o njemu) te jedva dolazim sebi.
 |
| Dami Zupi i ja |
Ruke mi se tresu, osjećam se loše. Jednostavno sam se premorio i dao sam sve od sebe pa mi treba malo vremena da dođem sebi. U hotelu se važem te u odnosu na početnu kilažu prije utrke (103.5 kg) nakon utrke vaga pokazuje 99.5 kg, ali osjećaj je predivan. Tko to nije doživio ne može si predstaviti kakav je osjećaj iscijediti se, dati sve od sebe, izbaciti svaki atom snage, a onda uživati u tome.
 |
| Lice patnika - 4 kg manje nakon utrke |
 |
| Olimpijski krugovi na Jahorini |
Čekamo dečke Brbu, Kostu i u 15 sati krećemo iz Jahorine doma istim putem, ali vrijeme je i za treću postaju našeg studijskog putovanja i u Banja Luci stajemo u Čevabdžinici «Kod Muje» gdje se čevapi peku od 1923. godine i koja važi za najbolje u Banja Luci. Nakon što smo probali 4 vrste čevapa (i na Jahorini nakon utrke) poredak bi bio Travnik na prvom mjestu, a drugo mjesto dijele Banja Luka i Sarajevo, a Jahorina ide na treće mjesto (lepinja je bila hladna). Dolazimo u Sisak oko 24 sata i iako premoreni što od trke, što od zraka, što od hrane i putovanja ukupan dojam je «pet +».
DODATAK VEZANO ZA UTRKU:
U svakom svome blogu osvrnem se i na organizaciju utrke i u odnosu na ovu imam male primjedbe:
1.) onaj uspon u klanac je svakako nepotreban ili ako već mora biti trebalo bi putanju usmjeriti dosta ranije na suženje – može biti opasno pogotovo za zadnje
2.) okrijepne stanice – vrlo vrlo loše i na lošim mjestima – na usponu na Trebević postoji ravan dio gdje se može organizirati stanica, zatim na samom vrhu Trebevića, ali i na račvanju staza za MF i GF
3) pored iso, vruče coca – cole i vode, nije bilo ništa drugog pa kako je sezona lubenica i vjerujem da im je cijena nikakva drugi put svakako staviti u okrijepne stanice narezanu lubenicu ili barem na cilju
4) sve ostalo je super- staza močna, staza za prave vozače, top
 |
 |
| A kud sad?? |
 |
| U Bosni je samo jedan smjer - naprijed uzbrdo |
Nema komentara:
Objavi komentar