SWIM SEA: IDEM NA TENERIFE. Ups....

pogled na vulkan El Teide iz aviona

Pogled sa El Teide

Kada me je prošle godine Zupi pitao da li idem s njime na biciklistički kamp na Tenerife moj odgovor bio je negativan,jer se situacija oko obnove nije riješila i imao sam drugih prioriteta koje je trebalo završiti. Ove godine nije me niti trebao pitati, već smo u razgovoru došli do toga da idem. Bilo je samo kupiti kartu i reći Kraljici. Eh, samo.

I onda jednog dana u trenucima sreće tajnu da idem na Tenerife koju sam čuvao nekih 2 – 3 mjeseca podijelio sam prvo sa šogorom Feđom.

- Znaš li kamo idem krajem ožujka?

- Ne. Kamo?

- Tenerife, sa dečkima, biciklistički kamp, 13 dana.

- Jesi rekao Barbari?

- Nisam.

- Aj, kada ćeš joj to govoriti nazovi me i uključi mikrofon. Volio bih to čuti. Sretno nakon razgovora…

I onda je došao taj dan kada sam to rekao Barbari. Feđa je bio na telefonu i kada sam joj rekao prvo je pitala da li sam normalan. Onda kada sam rekao da je sve ok samnom, da sam sve organizirao i da sam već kupio kartu, e tu je stala.

- Ideš na 10 dana?

- Tehnički da.

- Kako jebate tehnički da? Ideš ili ne Ideš?

- 13 dana, ali 3 dana otpadaju na putovanje, pokušao sam ublažiti situaciju.

- Molim?? Nisi normalan………………………………………(malo smo šutjeli)………. (pa smo opet malo šutjeli)…………………….

- Barem ću se odmoriti od tebe. Uživaj. Vozi. Pazi se.

- Ja te volim. Ti si moja vječna Kraljica….

- Aj ne pizdi…….

I tako sam otputovao ne Tenerife na biciklistički kamp. Helga je ostala doma, jer nisam imao kofer za nju, ali sam na otoku rentao bike i to za 15 eura po danu (španjolski brand MMR) i nisam požalio, jer je bike bio odličan. Niti jedna mana, niti jedan problem. Sjedi, vozi i uživaj.

Na otoku su me dočekala ekipa i to Zupi, Marko Fržop, Jadran Domančić i Emir Kobilić.

Ukratko o njima:

Dami Zupi – moj veliki i dragi prijatelj s kojima sam vozio prošlo ljeto po Bosni, koji je organizator ljetnog biciklističkog druženja u Sloveniji (jedva čekam i ovogodišnje s time da sam zbog njega odgodio jedan obiteljski izlet), endurance biciklista i puno bi mogao o njemu pisati, ali pogledajte njegov web: www.dami-zupi.hr i biti će vam jasno da čovjek živi biciklizam i voli ga jednako kao i ja.

Jadran Domančić – mlad, ambiciozan i vrhunski discipliniran sportaš, a posebno fantastičan triatlon trener koji primjenjuje određene nove trendove u treniranju tako da ako netko želi pomaknuti granice u jednom od ova tri sporta ili u sva tri Jadran je prava osoba. Možete ga kontaktirati preko njegovog službenog maila: jadrancoaching@gmail.com. Jadran ima u prosincu svoj biciklistički kamp u trajanju od 8 dana pa tko želi doživjeti malo ovog druženja, ugođaja, usputnih kavi, ali i dugih vožnji javite mu se.

Marko Fržop. Kada ga vidite možete ga zvati imenom, ali njegov nadimak je Profesor. Da, Profesor biciklizma i servisiranja bicikala. Čovjek je cijeli život u biciklizmu, a pratitelji MTB scene znati će da je vozio možda jednu od najtežih MTB etapnih utrka na svijetu - „Cape epic“. I Profesor je ovdje došao pomicati svoje granice i trenirati, jer mu utrke upravo kreću tako da je on radio svoje vožnje sam. I kao kuriozitet ovog kampa (koji je za neke trajao preko 40 dana) je to da je Profesor vozio MTB i da je ubijao sa duljinama vožnji, postignutim watt-ima i visinskim elevacijama koje je ostvarivao. Brutalno je utreniran i sigurno je jedan od naših najboljih MTB vozača u ovom trenutku.

Profesor ima u Srimi pored Vodica svoju trgovinu i servis i ako vam treba bike srediti kao bebicu javite se Profesoru. Web njegove trgovine je: www.topsport.hr

I za kraj „kao šećer na kraju“ ostavio sam svog drugara u patnji Emira Kobilića. Bosanac koji već preko 30 godina „pati u Švicarskoj“ bio je moj partner u vožnjama. Tu smo se u kampu upoznali i na prvu se odmah kliknuli. Lagane vožnje, puno usputnih kava, poneki tapas uz put da nam snagu vrati, poneko pivo na vožnji, a sigurno nakon vožnje bila je naša svakodnevnica. Zajedno smo skoro sve vožnje odvezli, zajedno smo na brdima psovali, znojili se, dijelili vodu, čokoladice, ali i osmjeh nakon vožnje. Neponovljiv je osjećaj kada onako umorni se penjemo na vulkan Teide i svakim okretajem pedale pomoćemo neke svoje granice, ali u toj patnji jedan drugoga pitamo koliki je puls kako bi znali da li da stanemo i odmorimo se ili da peglamo dalje. jednostavno to su trenuci koje ne možeš zaboraviti i sigran sam da nas u budućnosti očekuje još puno zajedničkih vožnji….. Emire, još jednom ti od srca hvala za nezaboravne trenutke provedene zajedno……..u kontaktu smo…..

A kako je bilo u kampu…..čitajte u drugom postu…….