U veljači 2018. godine posjetio sam jedan kutak zemlje – negdje u Alžirskoj pustinji daleko od nama „normalne civilizacije“, ali taj kutak me je očarao, a ljudi koji tamo žive su me svojom toplinom osvojili i tada sam si obećao da ću se jednom vratiti. To obećanje ispunio sam ove godine i ponovno sam se vratio u Smaru – izbjegličko naselje gdje žive predivni ljudi - Saharavci. Samo u jednoj rečenici, Smara i još nekoliko gradova predstavljaju izbjeglički kamp koji je od strane UN-a financiran od 1976. godine od kada su ih Marokanci protjerali sa njihove zemlje. Oduzeli su im zemlju, ali ne i dostojanstvo i ljubav. To je bio i jedan od razloga zašto se nisam htio vratiti sam već smo se ove godine tamo uputili moja Klara Ana i ja. Jedan od izgovora je bio da sam ponovno htio trčati trku u pustinji (polumaraton), a Klara se htjela okušati u utrci na 5 km. Ona je doista skromna mlada djevojka koja se od prvih trenutaka bori za drugoga, izuzetno je osjetljiva na nepravdu i zaštitnički nastrojena prema slabijem. Ima svoju riječ, a kako je odlična studentica to joj je nekako bila i nagrada za dosadašnji trud. Ali ne samo i nagrada već i životna škola, jer sam joj htio pokazati da pored ispraznih života njezinih vršnjakinja opterećenih materijalnim stvarima, beskonačnim kavama i razgovorima koji ne vode nikamo ima i drugih opcija. Boljih opcija. Ljepših opcija. I tako smo Klara i ja sjeli u avion i iz Zagreba uputili smo se u Madrid koji je bio početna točka našeg putovanja. Ma u stvari, to je bilo putovanje da se Klara i ja malo povežemo, da provedemo vrijeme međusobno, da se zezamo, ali i da nešto naučimo. U Madridu smo proveli dva dana ispunjenja šetnjama i meni bitnim stvarima koje sam joj htio pokazati u Madridu (koliko uopće je to moguće 2 dana), a to su posjet Muzeju Reina Sofia gdje smo uživali gledajući veličanstvenu sliku Pabla Picassa „Guernica“, posjetili smo spomenik Federica Garcia Lorce, vidjeli Atochu te uživali u ručku u najstarijem restoranu na svijetu „Sobrino de Botin“ koji neprekidno radi od 1725. godine. U njemu je kao konobar radio umjetnik Francisco de Goya, a spominje se u jednom romanu Ernesta Hemingwaya. Uživali smo u vermouthu jednoj od najstarijih taberni u Madridu, ali kako je Madrid predivan i ima puno za ponuditi ova dva dana su nam brzo prošla, a čekao nas je odlazak u Alžir i u posebnu Smaru……….
 |
| Botin |
 |
| Specijalitet - mladi prašćić u krušnoj peći |
 |
| Guernica |
 |
| Spomenik Federico Garcia Lorca |
Nema komentara:
Objavi komentar