"Jel to to ?"

     

„Jel to to?“, pitala me neki dan Kraljica dok smo pili kavu. Naime, dan ranije vratio sam se sa Hyrox utrke u Budimpešti gdje sam u svojoj kategoriji (50-54) osvojio drugo mjesto s time da sam zadnju vježbu od 100 wall ball-ova odradio u komadu i time sam zaslužio Red bull patch (vježba se sastoji od 100 izbačaja lopte od 6 kg u metu koja se nalazu na visini od 3,05 m s time da je potrebno svaki put se čučnuti i to na način da ruke budu ispod ravnine kukova). „Jel to to?“ Pogledao sam ju smireno pun ljubavi. U tome trenutku osjetio sam da ju volim najviše na svijetu, da je moja, ali da apsolutno ne kuži taj osjećaj koji prolazi sportaš na putu ka svome cilju. Kako da joj objasnim osjećaje koji prolaze kroz tijelo sportaša koji želi u sportu kojim se bavi ostvariti svoj cilj? Kako objasniti sve ono što se u osobi događa tijekom priprema za utrku i tijekom same utrke, ali možda će me netko drugi razumijeti.

 

DAN PRIJE UTRKE

To je to. Sve ono što se radilo mjesecima prije samo utrke polako dolazi kraju. Trenutci boli, odricanja u svakom pogledu, otuđenja od prijatelja, događaja, obitelji, sudjelovanja u životu ali ne 100 %, jer misli su uvijek negdje drugdje dolazi polako kraju. Taj osjećaj melankolije, tuge, iščekivanja, preispitivanja samog sebe, opreme, treninga i svega drugoga je beskrajan. To odbrojavanje do utrke, taj nemir u tijelu kada znaš da je to to i da nema više treninga, više nema popravaka, jer polako prolaze sati i dolazi taj dan. Ali, noć mora proći. Odlaziš u krevet sa mišlju „moram se odmoriti, sutra je ono što sam čekao i zbog čega sam se odricao mjesecima. Sutra ću pokazati sebi i drugima što sam radio proteklih mjeseci, samo da prođe ova noć.“ Vrtiš se u krevetu. Odlaziš na WC. Imaš potrebu, ali ništa se ne dešava. Vraćaš se u krevet. U jednom trenutku dok se beskrajno vrtiš, pušeš, uzdišeš Kraljica se budi i samo komentira: „Nisi normalan“. Znam, imam dovoljno godina da mi ne bi trebalo svega ovoga, ali tijelo to traži. Tijelo traži taj udarac adrenalina koji će uskoro doći.

 

DAN UTRKE

To je to. Sve što si napravio dolazi sada na naplatu. Kontroliraš opremu. Sve je ok. Kontroliraš sebe. Polako se pripremaš za start. Adrenalin se diže. Osjećaj da bi mogao dati sve od sebe. Da je došao trenutak kada sve ono za čime si stremio, sve ono čemu si se nadao , čemu si se pripremao i zbog čega si se odricao dolazi na naplatu. Stojiš na startnoj crti i gledaš pred sebe. Čuješ vani se deru, 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1 wuuuuuff. Start . Svaka dlaka na tijelu se nakostriješila.  Krećeš u još jednu utrku, još jednu avanturu. U ovom trenutku mozak počinje raditi 1000 na sat. Preračunava. Kontrolira. „Kada jesti ? Kada piti? Da li smanjiti ili pojačati? Da li je sve u redu? Noge? Ruke? Glava? Staza? Stotine pitanja se u tome trenutku pojavljuju, ali mozak sve to uzima u obzir i nekim svojim algoritmom daje najbolje opcije. Vrijeme prolazi. Osjećaš bol. Osjećaš patnju. Patnja je fantastična stvar, jer znaš da svakom sekundom dolaziš do kraja. Malo-pomalo dolazi i cilj. U jednom trenutku ulaziš u „zonu“. To je osjećaš kada znaš da ne možeš ništa bolje, ali i ništa lošije. Kada ništa ne čuješ, kada ništa ne vidiš već te vrijeme, trenutak u kojem se nalaziš vuče dalje. Od stotine, tisuće natjecatelja ostaješ sam. Potpuno sam bez bilo kakve emocije, bez bilo kakvog vanjskog podražaja. I uživaš. To je to. To je onaj trenutak kada sve postaje smisleno. Kada sve ono što je bilo počinje imati smisao. To mi se desilo na zadnjoj utrci. Na zadnjoj vježbi, nakon patnje, nakon svega naprijed opisanog došao je trenutak „zone“. Imao sam prije sezone jedan motiv, a to je bilo Red Bull patch. 100 ponavljanja. 100 savršenih vježbi u kojima moram smiriti srce, u kojima moram ostati sam sa loptom i metom. To mi se desilo. Nisam ništa čuo, vidio, nisam gledao na sat koji odbrojava ponavljanja. Nisam čuo buku. Samo moja kretnja. Dolje, gore, izbačaj, pogodak, prihvat lopte, dolje i opet gore. I tako 100 puta. Ostvario sam svoj motiv. Ulazim u cilj. Sva bol je prestala. Gledam na sat. Fantastično vrijeme. Osmijeh na licu. U tome trenutku sva emocija izlazi van. Sve ono čemu sam se nadao, sve ono za što sam trenirao, sve ono što sam propustio u životu dobiva smisao. Ostvario sam svoj cilj. Međutim, utrka nije gotova. Nakon utrke slijedi oporavak. Šetnja. Dobra klopa. Seks. Druženje. Subjektivna analiza utrke. Da li sam nešto mogao bolje? Gdje postoji prostor za napredak? Objektivna analiza utrke. Čekaš trenera da ti kaže kako je on vidio utrku. Kako on gleda na brojeve koje si ostvario. Gdje si napredovao i gdje ima prostora za napredak. Čekaš pohvalu. Čuješ i kritiku. Kritika je važna, jer ona je pravac koji te diže. Lako je pohvaliti, ali kritika je ta koja te čini boljim u slijedećoj utrci. Mišići te bole. Srce ti je puno. Tražiš novu utrku, novi motiv, novi rezultat.  „Jel to to?“, a kako da kažem da nije. Kako da jedan ovisnik kaže da je kraj. Vjerujem da dok mogu da ću stajati na startnoj crti i prolaziti sve naprijed napisano. Kako bi rekla grupa Hladno pivo : „Samo za taj osjećaj“.