Naš boravak u Indianapolisu završio je pa je vrijeme za odlazak na drugu lokaciju na našoj američkoj turneji, a to je Chicago. Na putu za Chicago svratili smo u jednu zalogajnicu, a za koji sam "preporuku" dobio od svog "prike" Anthony-a Bourdaina. Naime, kada je radio svoju reportažu o "street food" u Chicagu bio je u zalogajnici koji se zove "Calumet fisheries". Gledajuću tu epizodu, a posebno dio koji se odnosi na navedenu zalogajnicu dobio sam želju istu posjetiti kada prvi put idem za Chicago.
Naime, ne radi se o nikakvom fancy restoranu sa Michelinovim zvijezdama, već se radi o običnoj zalogajnici uz južnom Chicagu koja nema stolove, nema WC-a već se hrana jede na haubi automobila. Zalogajnica je otvorena 1948. godine i od tada do danas je u suvlasništvu dvoje obitelji Kotlick i Toll. Pripremajući se za posjetu navedenoj zalogajnici stupio sam u vezu sa jednim od vlasnika i kada sam mu rekao da dolazim uskoro iz Hrvatske isti je bio oduševljen, jer se upravo vratio sa godišnjeg odmora koji je proveo u RH. Naravno, u daljnjoj komunikaciji spomenuo je Plitvička jezera i šljivovicu.
Ono što je posebnost navedene zalogajnice je da ona pripravlja dimljenu ribu koja se dimi u pušnicama koji su tamo od samog početka rada zalogajnice.
Ukratko, da ne duljim kažu da slike govore više od riječi pa barem da malo prenesem atmosferu.
Što se tiče klope......mmmmmm..... fantastično i svatko tko će imati prilike doći u životu u Chicago mora ovu zalogajnicu posjetiti (obavezno probati dimljenog lososa sa češnjakom i paprom)
Prvi dan američke turneje započeo je šetnjom po samom centru Indianapolisa. Indianapolis ili "Raskrižje Amerike" kako ga neki zovu glavni je grad američke države Indiana i 2015. godine imao je oko 850.000 stanovnika te je na 14. mjestu američkih gradova po broju stanovnika. Osnovan je 1821. godine i možda najpoznatiji je po jednodnevnoj utrci Indianapolis 500. Ovaj grad također može se pohvaliti vrhunskim sportskim momčadima te je domaćin košarkaškoj momčadi Indiana Pacers te momčadi američkog nogometa pod nazivom "Colts".
NAŠ "MALI AUTO" - FORD EXPLORER - puno kofera, velika djeca, a što reći...
Nekih stvari se ne možemo odreći. Nije nešto posebno, ali obiteljski je običaj da popijemo piće u Starbucks-u u svakom gradu u koji dođemo. Ovo je naš prvi u Indianapolis-u.
BANKERS FIELDHOUSE ARENA - DVORANA KOŠARKAŠKE MOMČADI INDIANA PACERS
INDIANAPOLIS - grad je izuzetno čist, nema prosjaka, možda nije najljepši koji sam vodio, ali nije niti najgori
LUCAS OIL STADIUM - Stadion na kojem igra momčad američkog nogomet "COLTS"
KONCERT DEMI LOVATO Na kraju dana došao je i glavni razlog našeg "skretanja sa glavnog puta". To je koncert Klarine omiljene pjevačice Demi Lovato. Iskreno meni ništa ne znači, ali Klara čim je doznala da idemo u Ameriku odmah je proguglala njezinu stranicu i kada je vidjela da ima koncert u Indianapolisu naš plan puta bio je definiran. Iskreno, doista smo put planirali sa ovim koncertom, odnosno prilagodili smo odlazak u Ameriku i cijeli plan puta ovom koncertu. Nadam se da će i Klara cijeniti trud i ljubav koju joj pružamo i da će u narednom periodu u svakom pogledu dati sve od sebe. To nam je obećala pa ćemo početkom školske godine vidjeti da li se držala riječi kao što smo se držali riječi B i ja.
Svatko od nas barem jednom u životu imao je onaj osjećaj u želudcu kada se miješaju strah, iščekivanje, razdraganost, odnosno svatko od nas osjetio je "putnu groznicu". To je groznica koja širi samo dobro raspoloženje i euforiju, ako se čovjek dobro njome zarazi. Ja sam je počeo osjećati dan prije puta kada su mi se osjećaji miješali kao kakvo uzburkano more. Putovao sam po cijelome svijetu i sam i sa obitelji, ali nikada se nisam osjećao kao u ovom trenutku. Ovo putovanje za mene, za našu obitelj je ipak drugačije. Odlazimo svi četvoro u Ameriku (dečki su privremeno zbrinuti kod naše prijateljice Irene gdje se osjećaju kao kod kuće),a kući nakon putovanja vratit ćemo se samo nas troje. Matija Luka ostaje na Sveučilištu i za njega je ovo više od putovanja. Ovo je za njega odlazak u nešto novo, jedno novo iskustvo koje će ga učiniti drugačijom osobom. I dok sjedim na aerodromu pred polazak aviona Barbara mi pokušava nešto objasniti, ali moje misli su negdje drugdje. Ja mislima plovim po obiteljskoj povijesti i u glavi vrtim scene naših života pokušavajući ih analizirati i vidjeti u njima neki dublji smisao. Međutim, možda to nije niti potrebno. Nekada je potrebno baciti se glavom u rijeku i pustiti neka te voda nosi. Neću više duljiti ovim uvodom, jer narednih 16 dana biti će godišnji odmor za pamćenje. Pokušati ću prenijeti dio atmosfere putovanja i novih iskustava pisanjem ovog serijala bloga pod nazivom "AMERIKA 2016". Ovo je i moj dar mojima najbližima... Volim Vas....
Pa da ne duljim,
ZRAČNA LUKA "FRANJO TUĐMAN"
Nakon ranojutarnjeg dizanja u 3,45 sati, jutarnje higijene Barbarin tata i brat su došli do nas kako bi nas odvezli na aerodrom koji je od naše kuće udaljen oko 40 km ili pol sata lagane vožnje.
Vjerojatno svi u žargonu zagrebački aerodrom nazivaju "Pleso", a što nije službeni naziv zračne luke jer je službeni naziv "Franjo Tuđman".
Let od Zagreba do Frankfurta traje sat i pol, a letjeli smo našim avio prijevoznikom. Možda sam sentimentalan, možda sam patriotski nastrojen, ali Croatia Airlines je po meni jedna od boljih avio kompanija.
ZRAČNA LUKA FRANKFURT NA MAJNI
Zračna luka
"Rajna - Majna" službeni je naziv aerodroma u Frankfurtu te je ova
zračna luka najprometnija u Njemačkoj po putničkom prometu, a treća u Europi
(iza Londonskog Heathrow-a i Pariškog Charles de Gaullea). Preko ove zračne
luke odvija se zračni promet sa 264 odredišta u 113 zemalja svijeta. Sama
zračna luka ima 3 Terminala: Terminal 1, Terminal 2 i Lufthansin terminal 1.
klase.
Terminal 1
najstariji je i najveći Terminal, a vanjski dio Terminala dugačak je 420
metara, a 2012. godine sa desne strane Terminala otvoren je aneks dugačak 800 m
nazvan Terminal Plus. Taj dio Terminala koristi isključivo Lufthansa i članice
Star Alliance grupacije koju između ostalih avio-prijevoznika čini i Croatia
Airlines kao i američki United sa kojime i mi letimo u Chicago.
Kapacitet Terminala
1 je 50 milijuna putnika te ima 54 izlaza opremljenih avio mostovima.
ZRAČNA LUKA O'HARA
Grad Chicago ima
dva aerodroma i to O'Hara na koji smo sletjeli i Midway.
Koliko je zračnu
luka velika i prometna govori posebno podatak da je 2014. godine ovo bila
najprometnija zračna luka na svijetu i to ispred zračne luke u Atlanti koja je
ovu titulu imala u periodu od 2005. do 2014. godine. Godine 2015. ovaj aerodrom
bio je 4. na svijetu po putničkom prometu.
Aerodrom je 10
puta bio proglašen najboljim aerodromom u Sjevernoj Americi, a opet s druge
strane bio je i proglašavan zajedno sa drugim aerodromom u Chicagu najgorim
aerodromskim sustavom za kašnjenje.
Nakon sletanja u
Chicago naše putovanje do prvog odredišta nije bilo gotovo, jer nas je čekala
vožnja automobilom u dužini od 300 km do prvog grada koji ćemo posjetiti na
ovoj našoj američkoj turneji, a to je Indianapolis. Umorni nakon 27 sati putovanja ovaj dan je konačno gotov. Vjerujem da je ludost voziti 300 km nakon 24 sata što smo bili na putu, ali za ljubav kćerke ništa nije teško.
Zašto smo išli u Indianapolis i što ćemo tamo raditi biti će predmet novog posta, zato stay tuned...........
Zadnji dan Svjetskog prvenstva ostavljen je za plivanje štafete u potpuno novom formatu utrke. Pliva se 4 kruga po 1250 m s time da u team-u moraju sudjelovati dva muška i dvije ženske natjecateljice. Kojim redoslijedom će plivači plivati nije bitno.
Zbog organizacijskog propusta Matija Luka Rafaj nije mogao plivati tako da je njegovo mjesto dobio Ivan Šitić.
Od ukupno 20 štafeta naša je zauzela 17. mjesto s time da smo imali dvije najmlađe natjecateljice.
Nakon ručka slobodno poslijepodne iskoristili smo za kratki odlazak u Amsterdam gdje smo u šetnji od 2 sata vidjeli Red light district, kuću Anne Frank, Coffie shopove i popili pivo. Nakon šetnje i večere u hotelu vrijeme do spavanja iskoristili smo za ludiranje u hotelskom bazenu.
Za kraj, bilo mi je izuzetna čast i zadovoljstvo provesti vrijeme sa ovim divnim mladim ljudima, vrhunskim sportašima. Od njih se može puno naučiti, jer oni pristupaju onome što rade izuzetno ozbiljno, ali otvorena srca.
Želio bih se i zahvaliti HSDP-u koji mi je ukazao povjerenje kada me je postavio za vođu puta, a ja se nadam da su i plivači zadovoljni samnom, jer doista cijelo vrijeme boravka u Hoorn-u proteklo je bez bilo kakvih problema.
Još jednom, mogu reći da sam ponosan i da je lijepo bilo biti dio ove ekipe.
Po lijepom i sunčanom vremenu započela je i utrka na 10 km na kojoj su nastupala i dva naša plivača Ivan Šitić i Duje Milan. Iako je Ivana mučila ozljeda ramena plan je bio plivati što duže u grupi i izvući maksimum te biti u TOP 20. Za Duju je plan bio ambiciozniji s obzirom da je zadnje treninge odrađivao puno bolje nego Ivan. Iako su odmah na startu Duji skinuli naočale sa lice uslijed jednog udarca to ga nije pokolebalo te je nastavio plivati sa manjim zaostatkom za prvom grupom. Prvih nekoliko kilometara bilo je izuzetno turbulentno, jer su dečki gubili prvi grupu, pa su spajali, a tijekom cijelog plivanja dobili su toliko udaraca od drugih plivača da je u jednom trenutku trka ličila na podvodni boks. Kako je u prvom krugu postavio ritam plivanja madžarski plivač je samo podizao tempo kako se utrka bližila kraju, a naši dečki pokušavali su ostati što duže u prvoj grupi, jer je tada sve moguće. Međutim, kod Ivana je presudio manjak treninga te je trku završio na 18. mjestu sa vremenom 1:56:10., dok je Duje u zadnjih 2,5 kilometara toliko pojačao da je u odnosu na sve ostale plivače imao tih zadnjih 2,5 kilometara najbrže vrijeme te je u zadnjim metrima uspio stisnuti do kraja tako da je završio utrku na fantastičnom 10. mjestu sa vremenom 1:54:18. Bravo Duje !! Kao što sam ranije napisao: samo velika motiviranost i krvav rad donose rezultat.
Numbering: Svaki plivač mora imati broj na lopaticama, ramenima i zapešćima. Pored brojeva imaju i dva čipa za računanje vremena.
Iščekivanje starta: Kod svakog teama iščekivanje je skoro isto. Plivači sami sa svojim mislima, poneki savjet sa strane i čekanje vremena da prođe do starta.
Da bi plivači mogli plivati u moru koriste vazelin ili lanolinsko ulje kojima mažu pazuhe, vrat, ramena i ostale dijelove tijela koji su u doticaju sa plivačkim odijelom. Kako bi imali što bolju plovnost plivači obično koriste broj manje odijelo. Biti u takvom odijelu preko 2 sata je vraški bolno pa postoji velika mogućnost ozljeda ukoliko se ne obavi mazanje vazelinom kako treba. Mala tajna je da plivači mažu i članke na nogama i cijela stopala. Netko bi pitao zašto? To je iz razloga da plivanjem u grupi postoji velika mogućnost potezanja za nogu kako bi se plivač postavio u bolji položaj. Mazanje članka je onemogućavanje povlačenja za nogu.
Draftanje: Plivanjem u draftu smanjuje se otpor za oko 25 %. Obično plivači puste nekoga da vodi i na taj način korigira pravac ostalima. Međutim, u današnjoj utrci madžarski plivač je bio toliko jak i brz da je svoju prednost samo povećavao u odnosu na ostale plivače.
Jedna od bitnih stvari tijekom utrke je i hrana i okrijepa. Za to služe tzv. "feeding ponton", a na kojem su smješteni treneri. U rukama drže štapove koji na kraju imaju posudice u kojima se nalaze plastične čaše za piće ili gelovi. Dužina štafa prema FINA pravilimane može biti preko 3 metra, a obično su štapovi označeni zastavicama ili na neki drugi način kako bi ih plivači u vodi mogli vidjeti. Drugi način okrijepe je da plivači nose gelove sa sobom u plivačkim odijelima. Danas je madžarski plivač plivao na način da uopće nije uzimao okrijepu te je i na taj način u odnosu na ostale plivače dobivao presudne metre.
Uvijek i bilo gdje crveno-bijele kockice.
Dok su neki plivali drugi su imali vremena za fotkanje:
Posvećenost. Ljubav. Ludost. Odricanje. Ove četiri riječe krase ove dvije plivačice. Antonia Buličić i Petra Mijić u svojim prvim utrkama na ovom nivou pokazale su da se mogu boriti sa najboljim plivačicama svojeg uzrasta na svijetu. I ne samo boriti, već u narednim godinama biti strah i trepet ostalima te osvajati medalje.
Sama utrka na 5 km krenula je po oblačnim, hladnom i vjetrovitom vremenu gdje je temepratura jezera bila oko 18 stupnjeva. Naša Petra pokazala je da je plivačica za najviše dosege i prvih 3 km suvereno je vodila grupu. Međutim pred kraj utrke nedostatak iskustva i prevelika želja uzele su svoj danak te je završila na 14. mjestu na svijetu sa vremenom 1:04.13 h sa zaostatkom od 25 sekundi iza prve. Svojom utrkom i pristupom utrci pokazala je da je pravi fajter i da se na nju u narednom periodu može ozbiljno računati.
Za razliku od Petre naša Antonia Buličić krenula je u utrku malo rezerviranije i istu je završila na 17. mjestu sa vremenom 1:05.53 h i to sa 1min5sec zaostatka za prvoplasiranom natjecateljicom. Samo onaj tko ne poznaje sport može reći da ovu nisu neka vremena, ali biti 17. na svijetu je velika stvar. Danas sam od Antonie dobio podatak da se Antonia svaki dan diže u 4.30 sati da bi stigla na trening u 6:00 sati. Jutarnji trening joj traje od 6.00 do 9,30 sati, a poslijepodnevni od 14.45 do 17.30. Dnevno oko 10 i više kilometara. I ono što je posebno za Antoniu - svaki dan na trening u Split dolazi iz Trogira (40 min u jednom smjeru, odnosno cca 2 sata svaki dan ode na putovanje). Ovo je "žrtva" naše Antonie, ali i njezine obitelji, a posebno oca koji je svaki dan dva puta iz Trogira vozi i na bazenu čeka da odradi trening. Antonia, možemo ti samo skinuti kapu do poda i reči: Poštovanje.
Start:
Svaki plivač na oba zapešća ima čip za računanje vremena. Bez čipa nije moguće završiti utrku, odnosno ukoliko plivač izgubi čip mora doći do sudačkog mjesta ili broda i preuzeti rezervni čip. "Mala tajna" je da se narukvica po nekoliko puta zamota sa izolir trakom kako bi se spriječilo pucanje iste.
Zadnje pripreme pred trku i poneki savjet prije starta:
Iako neki smatraju da je bazensko plivanje ono pravo plivanje po meni nije tako. Plivati u grupi od 20 i više plivača traži od plivača prije svega inteligenciju kao i izuzetnu fizičku spremu. Kontrolirati poredak, valove, struje, položaj u grupi, predvidjeti kretanje ostalih, krenuti u finish ili u razmještanje u grupi, a da drugi to ne primijete i brojne druge okolnosti utječu na konačan poredak.
5 km upravo gotovo:
I za kraj: Ovo je službena kapa koju smo imali na trci. Sramotno, ali istinito.
Naime, ne radi se o nikakvom fancy restoranu sa Michelinovim zvijezdama, već se radi o običnoj zalogajnici uz južnom Chicagu koja nema stolove, nema WC-a već se hrana jede na haubi automobila. Zalogajnica je otvorena 1948. godine i od tada do danas je u suvlasništvu dvoje obitelji Kotlick i Toll. Pripremajući se za posjetu navedenoj zalogajnici stupio sam u vezu sa jednim od vlasnika i kada sam mu rekao da dolazim uskoro iz Hrvatske isti je bio oduševljen, jer se upravo vratio sa godišnjeg odmora koji je proveo u RH. Naravno, u daljnjoj komunikaciji spomenuo je Plitvička jezera i šljivovicu. 
