IRONMAN KLAGENFURT - UTRKA

Subota, a u meni počinje nemir. Nije to strah već poštovanje prema dionici koju moram proći. Svi sportaši znaju za osjećaj kada si siguran u sebe, ali nastup nikako da dođe. Tako je i meni bilo. Mislim da je kod neke trke najgore čekati da ona počne, jer kada trka krene više nema razmišljanja. U subotu u jutro otišao sam na briefing. U šatoru u koji je stalo nekoliko tisuća natjecatelja voditelj je bio fantastičan. Bila je to stand up komedija u kojoj je voditelj objasnio sva pravila utrke na jedan opuštajući način. Nakon toga, kava u gradu, lagana šetnja i odlazak po bicikl u hotel. Nakon ostavljanja bicikla u T1 zoni i ostale opreme odlazimo na ručak i nakon toga u sobu na odmor. Nisam se mogao opustiti, jer sam iščekivao jutro i početak utrke. U glavi počinjem razmišljati da li da idem svom snagom ili da ovu utrku uživam i da idem lagano uživajući u svakom pokretu.

Zadnji obrok prije utrke

Posljednje nježno šaputanje sa Bjuti

PLIVANJE

Plivanje. 3,8 km za 57 min. Kralj. Idemo na drugu disciplinu, jer se ovdje nema više ništa dodati. J

Pred start utrke

Ok, vratit ću se na ovaj segment utrke kako bi ipak pokušao prenijeti neke emocije sa ovog dijela.

Kako je ovo utrka sa nekoliko tisuća natjecatelja organizator je napravio nekoliko zona sa predviđenim vremenom plivanja te je svaki natjecatelj mogao ući u onu zonu za koju je smatrao da je realni pokazatelj njegove brzine plivanja. Kažu moji prijatelji triatlonci da «kada ne znaš kako onda samo jako» tako da sam ja ušao u zonu sa predviđenim vremenom plivanja ispod jednog sata. Možda je to bilo ambiciozno, ali dobro sam trenirao i znao sam da je to neko moje realno vrijeme plivanja. Osim toga, uvijek na svim utrkama volim startati na samom početku, jer na taj način nitko me ne može usporiti, a oni brži će ionako me prestići. Kako je na utrci predviđen «rolling start», a to znači da svakih 8 sec starta 8 natjecatelja, ja sam se pobrinuo da budem među prvima te sam startao iz trećeg naleta. Plivalo se u fantastično čistom jezeru gdje je voditelj sa jučerašnjeg briefinga i rekao da je ovo prva okrijepna stanica, jer u svakom trenutku možemo popiti vodu, a da nam se ništa ne dogodi. Plivalo se od starta 1,2 km prema sredini jezera, zatim okret i 500 m plivanja te ponovno okret i daljnjih 1,2 km plivanja. Zadnjih 800-900 m plivalo se u kanalu koji je širok oko 8 metara, a dubok oko 1 m. Znajući za ovih zadnjih 800 m želio sam doći sa što manje plivača u kanal kako bih imao mjesta za plivanje i kako bi izbjegao bilo kakav udarac, jer je prestizanje u kanalu kada je ispunjen plivačima nemoguće. Ne znam da li su i drugi plivači promjetili, ali na ulazu jezera u kanal struja je tako jako da sam imao osjećaj da me kanal uvači u sebe, a što sam iskoristio, jer sam tu pojačao zaveslaj i samim time brzinu plivanja.

Plivanje u kanalu

Ja sam skroz lijevo

Dolazim do cilja, gledam na sat i vidim vrijeme plivanja 57:12 min (tempo 1:28 min/100 m). Ok, tako su se karte posložile i nema druge već u istom tempu nastaviti dalje, a to je full gas pa što bude.

U T1 provodim 7 min i to iz razloga što je izlazak iz vode do opreme dosta dugačak (200-300 m), a onda opet iz šatora do bicikla i nazad, a dogovor je i sa trenerom bio da ne žurim u tranzicijama.
BICIKL
Vozilo se dva kruga po 90 km i prema podacima sa internet stranice organizatora bilo je više od 1600 m visinske razlike iako je moj garmin pokazao da se radilo o 1100 visinske razlike. Ja moram priznati da sam dobro odlučio kada sam startao sa Bjuti, jer ne vjerujem da bih sa TT biciklom mogao na nizbrdicama držati tempo vožnje koji sam držao, jer kako sam već rekao strah me nizbrdica. Prvih 92 km završavam za 2:48:44 h i odlazim u drugi krug još uvijek odmoran. Ova utrka prema tadašnjim pokazateljima je krenula dosta brzo i jednostavno sam se prepustio i rekao sam sebi «sada ili nikada». Drugi krug pokušavam držati isti tempo i to mi uspijeva do zadnjeg većeg brda kada mi brzina opada, ali još uvijek je to sasvim dobro za jednog sto kilaša. Osjećam sam se baš jako i skroz fokusiran na svaki segment vožnje. Hrana, piće, položaj na biciklu, kada krenuti, kada popustiti kako bi rekao moj prijatelj Saša Kulauzović bila je to «vožnja života». Vjerujem da sam tako i izgledao. Skroz fokusiran, "na nožu". To je to. Vrijeme za debelo ispod 11 sati. Ovdje posebno hvala dečkima iz Alpha Bike Shop-a koji su mi Bjuti pripremili fantastično i nikakvih zamjerki nemam. Ova je utrka pokazala kako je fantastično aerodinamičan moj Cervelo S3, a vjerujem da će biti u budućnosti prilike i za S5 (Sponzori javite seee :)

Okret na 1. krugu

Bicikl završavam u vremenu 5:37:36 h te mi je to dovoljno za 169 mjesto M40, 771. po spolu, 807. od svih natjecatelja. Ponovno u T2 provodim 7:00 min gdje sam obavio i malu nuždu. Slučajno u trenutku uzimanja vrečice sa opremom vidim Barbaru i zovem ju. Ona me pita kako sam, a ja joj odgovaram «lud sam, nisam pao, idem trgati dalje». 

"Luuuuud sam, idemoooo"

TRČANJE

Ah, trčanje. Tu je utrka krenula u drugom smjeru. Smjeru koji nisam želio. Dogovor sa trenerom je bio da krenem što laganije, jer noge nakon ovakve duge i jake vožnje idu same. To može biti kobno. Prvi kilometar 5:20, drugi kilometar 5:16 krećem u treći kilometar i 10 m prije nego će mi na ruku staviti traku da ulazim u prvi krug grč u desnoj nozi, pa u lijevoj. Eee, jebem ti, što je ovo? Lagano se šetam i znam da će grč popustiti, ali gledam lica ljudi oko mene i pokušavam si predočiti što su mislili; «nije ni krenuo, a već ima grč» , «ovaj neće do kraja». Odlučujem ih zajebati, stišćem zube i «gazim» ispred sebe. Grčevi prolaze, tempo se popravlja i počinjem trčati po planu, a to je 22 km u 2 sata, a što znači da bi maraton trebao završiti ispod 4 sati.

Prvih 21-22 km sve je bilo ok, ali tada nastaju problemi. Nikada, ali nikada nisam se žalio ili vadio na povrede prije utrke, jer kada si na utrci tamo si svjesno i smatra se da si spreman. To ne želim niti sada, ali činjenica je da sam nekih 7 dana prije utrke trčao i da sam nezgodno stao i istegnuo Ahilovu tetivu. Kada sam odmah nakon povrede nazvao svog prijatelja ortopeda dr. Abela Balaška i kada sam ga pitao što da radim, on mi odgovara da mirujem 10 dana. «Pa kako da mirujem 10 dana kada utrku imam za 7?» pitam ga, a on mi odgovara «Sretno». Ahilova tetiva me počinje sve jače boliti i više nema ništa od trčanja onako kako sam planirao. Nekako kombiniram trčanje i šetnju i prvih 30 km prolazim još uvijek u zadanom vremenu od 3 sata. Nakon toga, više ništa nije bilo onako kako sam planirao i više hodam nego što trčim, ali znam da je kraj vrlo brzo i da završetak utrke više nije u pitanju. Maraton završavam u vremenu od 4:29 h.

Sada nekoliko dana poslije utrke analizirajući samo trčanje mislim da je ovom neočekivanom rezultatu prethodilo 3 razloga, a to su: povreda Ahilove tetive, jaki bicikl koji je sigurno noge umorio i nedostatak dugih dionica na treninzima. Ja sam radio dosta kratkih intenzivnih dionica, ali sada to vidim da mi nije bilo dovoljno već sam trebao možda imati i puno više dužina. Međutim, ovo je stvar analize mojeg trenera Nemanje Koraća kojemu se ovom prilikom i zahvaljujem, jer sam u odnosu na prethodnu utrku svoje vrijeme popravio za 28 minuta tako da 11:18 sati je fantastičan rezultat na koji sam ponosan.

Posebne zahvale idu mojim «divljacima» koji su bili cijelo vrijeme uz mene i Barbaru kao i svim ostalim prijateljima koji su me pratili «u živo» te kada god bi osjetio bilo kakvu bol sjetio sam se njih.

Naravno, što reći o mojoj Barbari kojoj sam neizmjerno zahvalan i koja je nakon utrke pustila i suzu u zagrljaju njezinog ironmana.

O SAMOJ UTRCI

Ovo je bila 20. godina od kada se ironman utrka održava u Klagenfurtu i pored ironman utrke u Rothu i na Koni (Hawaii) ova utrka spada u tri najspektakularnije i najcjenjenije utrke na svijetu. Prošle godine sudjelovao sam u Venezia-i na ironman utrci u organizaciji Challenge family organizacije i uspoređujući organizacije ovih dviju utrka radi se o potpuno različitim nivoima počev od opremljenosti okrjepnih stanica, publike, samog ulaska u cilj i svega ostalog te je Klagenfurt nekoliko kategorija više. Kod ovakve organizacije se ne može desiti da organizator biciklističku stazu skrati za 10 km kao što se to dogodilo ove godine u Venezii ili da se desi neko drugo odstupanje od zadanih dionica tako da svima koji žele jedanput i nikada više pokušati završiti ironman utrku moj savjet je uplatite je pod organizacijom Ironman-a. Platit ćete nešto i više, ali iskustvo i sve ostalo je nemjerljivo, a posebno ako utrku i završite.

IRONMAN KLAGENFURT - INTRO

Kažu da je tanka granica između lucidnosti i ludosti. Izgleda da je u mojem slučaju ona doista tanka ili je i nema. Prije 2 godine, a nakon što sam završio extreme ironman utrku u Austriji obećao sam Barbari da neću nešto slično pokušavati i da je to «završena priča». Došao, probao, vidio, završio, ali vrag mi nije dao mira tako da sam prošle godine uz veliko nagovaranje plačnim glasom Barbari obećao da je još jedna ironman utrka doista ovaj put zadnja. Dozvolila mi je ponovno da se natječem i prošle godine sam uspješno završio ironman utrku u Venezii. Ulaskom u cilj prvo što sam rekao bilo je: «Gotovo je. Neću više.» Vjerujem da te riječi i dalje odzvanjaju u ušima i svih koji su bili tada uz mene: Feđe, Karoline, Matija Luke i Barbare.

Utrka u Venezii bila je 22. 6. 2017. godine, a 1. 7. sjedim na svojoj fotelji i polako «vidam rane» i odmaram se. E sada, vraćam se na početak ovog posta kada sam napisao da je granica između ludosti i lucidnosti vrlo tanka. 

Vjerojatno u nedostatku neke posebne teme gledam na kompjuteru ironman utrke i pažnju mi ometa najava ironman utrke u Klagenfurtu. Nekako proučavajući tu utrku dopisujem sa prijateljem Mihailom Živkovićem u kojem mu objašnjavam zašto se više neću natjecati u ovakvim utrkama i mogu priznati da su mi argumenti i bili sasvim dobri. Skoro sam se uvjerio u ono što sam mu pisao.

Međutim, iskušavam sreću i zovem Barbaru na posao. «Zdravo ljubavi, što mi radiš ?(bitno je ovo MI – nekako toplije zvuči», a ona mi odgovara onako poslovno ozbiljno: «Reci». Ja sav osokoljen nastavljam razgovor o «smislu života» i u jednom trenutku kada sam procijenio da joj je koncentracija opala i da je nekako super volje potiho postavljam pitanje «Ej, a što kažeš da prijavim ironman utrku u Klagenfurtu slijedeće godine?». Moram priznati da smo nastavili razgovor nekih 10-ak minuta, ali zbog buke koja je dolazila sa druge strane žice nisam u mogućnosti sjetiti se razgovora najbolje, ali ono što sam čuo je bilo: «Jesi ti normalan??? Pa obećao si. Ne jednom već dva puta. Ako prijaviš ja ću se razvesti od tebe», i tako u istom tonu neko vrijeme dolazila je buka sa njezine strane.

«Ali ljubavi, znaš koliko to volim. Evo, majke mi ovo je zadnji put i časna riječ neću više nikada. Nego, jel ti znaš da je to legendarna utrka koja se održava preko 20 godina i da je publika fantastična?». Nisam čuo odgovor, prekinula je vezu. Puštam je par minuta i krećem ponovno, ali ovaj put pametnije: «Ljubi, molim te slušaj me. Ovo je stvarno zadnji put. Sjećaš li se one torbe koju si vidjela na internetu i koja ti je bila baš mrak. Eto, ako je baš želiš…». Ni to nije pomoglo i onda pribjegavam trećoj opciji, a to je «poniznost». «Biti ću ti sve, najbolji od najboljeg i ako te prevarim ovaj put, možeš mi raditi što hoćeš.», pokušavam i dalje i vidim da to uspijeva. Krenuli smo u dobrom smjeru kada me je pitala: «Jel stvarno zadnja?». Ja joj odgovaram da je, i na to će ona: «Ok. prijavi ju, imaš moju podršku, ali ….». 

A što da joj kažem, da je utrka nakon drugog razgovora bila već uplaćena te je sada ispred mene stajalo novih 365 dana priprema. 

Svaki dan jedan sport. Svaki dan odricanje, pomicanje vlastitih granica. Svaki dan testiranje samog sebe, ali i Barbare. Odricanje od društvenog života, odricanje od prijatelja, ponekad od obitelji bila je moja svakodnevnica proteklih godinu dana. Stotine sati provedene u bazenu, biciklu i trčeči trebaju se sliti u jednu utrku, u još jednu borbu sa samim sobom. Ove godine puno bolje poznajem svoje tijelo, puno bolje ga poznaje i moj trener Nemanja Korać i u proteklih godinu dana izvukao je maksimum iz mene, jer svi pokazatelji na biciklu, trčanju i bazenu pokazuju da sam doista vrhunski spremljen.

U trenutku pisanja ovog bloga sjedim sa svojom Barbarom u hotelskoj sobi i do utrke je ostalo još jedan dan. Ona je tu pored mene i daje mi snagu i motiv da dam sve od sebe. Svi oni koji su se dugo pripremali za jednu utrku mogu shvatiti stanje u kojem se nalazim. Stanje «povišenih emocija» gdje se miješaju tuga i žalost što je jedan period života gotov u smislu priprema i svega onoga što pripreme donose i «put» kojim se dolazilo do cilja, a s druge strane euforija i potištenost za predstojeću utrku kada se sve treba «posložiti» kako bi «izvedba» bila u skladu sa očekivanjima i rezultatima postignutima na treningu. 

Nekako u ovakvom razmišljanju dobivam poruku od trenera koji je secirao svaki segment utrke i za svaki segment mi je dao savjet kako i što da radim. Puno mi to znači kada znam da je pored obitelji i trenera moja ekipa uz mene. 

Kod ovakvih utrka (ali i onih kraćih) ništa ne prepuštam slučaju tako da sam opremu pripremio i nekoliko dana prije utrke i gledajući sve što sam spremio samo sam dopunjavao stvarima koje će mi biti potrebne za utrku. Jednostavno želim dan ili dva imati svu opremu posloženu kako bi znao što sve trebam ponijeti. Opremu slažem i po sportovima tako da kada jedan dio složim u torbu spremam drugi i ne može se dogoditi da nešto zaboravim.

Veliko pitanje mi je bilo da li da idem sa svojim TT biciklom (Canyon) ili sa svojom Bjuti (o kako volim taj bajk). Bjuti  (Cervelo S3) je moj cestovni bajk i nakon što sam proučio biciklističku stazu odlučujem se ipak za Bjuti. Kako je biciklistički segment dosta zahtjevan i ima preko 1600 m visinske razlike, a ja se bojim nizbrdica mislim da ću sa Bjuti imati bolju upravljivost na nizbrdici. Međutim, kako je svaka minuta bitna na nju montiram aerobarove tako da mislim da će ovo biti super kombinacija za biciklistički segment koji je ispred mene. Prije samog puta na Bjuti dečki iz ALPHA BIKE SHOP-a u Sisku (hvala Saša Kulauzoviću i Saši Pejiću) su u potpunosti sredili mi bajk te sam stavio i potpuno nove gume (Continental Grand Prix 4000) tako da tehnički dio je "pokriven". Sve ostalo je na meni.

Iz kišnog Siska krenuli smo oko 14,30 sati i već oko 17,30 bio sam na registraciji gdje sam dobio sve potrebno na utrku. Nakon registracije i kupovanja nekih sitnica na "IM expo" otišli smo na večeru i nakon toga u hotel na odmor. Subota je rezervirana za briefing i ostavljanje bicikla u T1 zonu.

Nervoze nema već samo fokusiranost za start koji će uslijediti u nedjelju. Čini se malo posla, a vjerujte pored odmora i svega onoga što donosi dan prije ovakve trke vrijeme brzo prolazi. 
Još jednom predivno je znati da nisi sam, jer hrpu poruka dobivam od svojih divljaka iz Ssačke divlje trkačke lige koji su uz mene i sigurno je da na neki svoj način i oni proživljavaju ovu utrku. 

SISAK - PLIVAČKI MARATON - 3 KM

Sa svojom Direktoricom utrka

To je ljubav!

Ja, Maja Pavleković, Maja Krakar i Mirko Malešević pred start utrke

Podrži lokalno. Dvije riječi koje se mogu primijeniti na sve pa i na sport. Natjecao sam se na svim kontinentima u različitim sportovima, ali nekako najdraže su lokalne utrke. Tako već nekoliko godina natječem se na plivačkoj utrci u rijeci Kupi u Sisku i to u duljini od 3 km. Start utrke je ispod «Novog mosta» te se pliva Kupom nizvodno ispod «Starog mosta» i «Željezničkog mosta» do cilja koji je ispod utvrde Stari Grad.

Kako je ovo utrka koja je predviđena za plivače sa perajama mi «obični» plivači smo malobrojni i nekako se ova utrka podcjenjuje od srane kako sisačkih plivača tako i od strane mojih plivača daljinaca.

Tu prije svega moram kritizirati naš plivački klub, jer bi bilo lijepo da se na ovu utrku uključi i veći broj plivača, jer samo tako se može postići i bolja kvaliteta utrke.

Ove godine vrijeme nas je pomazilo, jer je Kupa bila oko 27 stupnjeva, temperatura zraka isto tako, a oblaci su sakrili Sunce tako da su uvjeti bili više nego fantastični. Iako je na startu bilo preko 40 natjecatelja sa perajama nas «običnih plivača» skupilo se 8 i to 3 djevojke i 5 muškaraca.

Start utrke bio je u 12 sati i opet je adrenalin odradio svoje te sam krenuo dosta jako plivati pokušavajući držati tempo sa dvoje plivača, a koji su vrhunski bazenski plivači. Nakon nekih 300 m primjećujem da smo svi tu negdje na nekih 10 metara lijevo - desno, a kako redovno plivam u Kupi i mogu reći da poznajem njezin tok pokušavam plivati u matici kako bi dobio barem malu prednost.

Odmah u startu Nola Brnad iskače i odlazi naprijed a iza nje ostaje Matija Lukić koji je ispred mene nekih 20 m. Taktika je držati tempo i pokušati mu se približiti, a što činim u prvom kilometru kada dolazimo na Starog mosta gdje primjećujem da on počinje plivati prsno. To je to. Možeš biti vrhunski bazenski plivač, ali daljinsko plivanje je sasvim nešto drugo. Tu Matiju prolazim i nekako dobivam snagu da držim tempo, jer sam sada izbio na prvu poziciju od muškaraca i Nola mi bježi nekih 20-ak metara. Malo pomalo sustižemo i prestižemo plivače sa perajama, ali do Nole nikako ne mogu doći, jer svaki put kada podignem glavu radi korekcije smjera plivanja ona mi je na istoj udaljenosti. Shvaćajući da je ne mogu stići pazim i pokušavam kontrolirati tempo plivanja i ne želim pustiti niti jedan zamah, jer znam da su dečki tu negdje iza mene i ako usporim mogu vrlo lako izgubiti prvu poziciju. 

Prolaskom ispod Željezničkog mosta utvrda Stari Grad postaje sve veća i cilj je na nekih 200-300 metara, a što mi daje dodatnu snagu te stišćem što jače mogu da ne izgubim svoju poziciju.

Kaže narodna poslovica «da dok mačke nema, miševi kolo vode»,a  s obzirom da je ovu utrku Matija Luka propustio, jer je na Jarunu gdje polaže za spasioca to mi je ovo vjerojatno jedina i posljednja prilika da pobijedim, jer iduće godine tko zna tko će se od plivača pojaviti. Kako bi rekao moj veliki sportski prijatelj Aleksandar Tompa «čim su dvojica, to je utrka» iznimno sam veseo i ponosan što sam završio kao najbrži plivač u svojem Gradu i u svojoj rijeci.

U očekivanju ostalih plivača

Vrijeme za 3075 m (nisam puno niti lutao po stazi) je 34:37 min. Nakon utrke uslijedilo je proglašenje pobjednika te fantastičan juneći gulaš. Fish paprikaš sam probao, ali bolje i da nisam jer je majstoru zagorila riba pa je okus bio užasan. 

Nakon  utrke slijedi isto tako lijep kraj dana uz kavu sa B na našoj terasi i pripreme za sutra, jer me sutra čeka težak i jak trening (multibrick 30 k bike + 5 km trčanje X 3).

Ovo su zadnji teški treninzi pred najljepši dio godine «taper», jer za 3 tjedna imam IRONMAN utrku u Klagenfurtu.

Nola Brnad i ja neposredno nakon ulaska u cilj

Proglašenje pobjednika

Nakon proglašenja

SISAK GRANDFONDO ORBEA 2018

Četvrto izdanje jedne od boljih biciklističkih utrka «Sisak Grandfondo Orbea 2018» bilo je održano u nedjelju 20. 5. 2018. godine. Prije svega za sve one koji ne znaju Grandfondo označava biciklističke utrke preko 100 km, a ova naša u organizaciji mojeg BK «Roda» bila je u dužini od 123 km i vozilo se trasom: Sisak – Petrinja (zatvorena vožnja) – H. Kostajnica – H. Dubica – Sunja – Sisak sa ukupnom visinskom razlikom preko 750 m. Na samom startu našlo se preko 130 biciklista iz nekoliko država, a uz mene je bio i moj prijatelj Mihailo Živković koji je sa obitelji došao provesti sa mnom vikend i odvesti utrku. Pred sam start utrke Mihailo kojemu je ovo prva ovakva utrka i sa ovolikom brojem natjecatelja (inače se bavi triatlonom i ima 2. završene ironman utrke) pokazivao je malu nervozu, ali bio je dogovor da ćemo voziti zajedno i da neće biti nikakvih problema, ako se bude mene držao.

Kava prije starta

To je bilo dogovor, ali narednih nekoliko sati pokazati će da od toga nije bilo ništa. Kada je sudac označio start utrke peloton je krenuo dosta jako tako da smo u zatvorenoj vožnji vozili i preko 40 km/h. Ja osobno ne volim ovakve početke utrka, jer uslijed takve vožnje i činjenice da se uglavnom prolazi kroz grad i kroz raskrižja dolazi do naglih ubrzanja pa stajanja tako da vrlo brzo se postigne visok puls, a što je kasnije vrlo teško za smanjiti. Nakon 12 km zatvorene vožnje sudac je dao signal za «leteći start» i utrka je krenula. Ja sam pokušao što duže držati prvu grupu iako sam bio svjestan da će to biti vrlo teško s obzirom na konstituciju biciklista koji su činili prvu grupu i mene. Vrlo je teško jednom sto kilašu pratiti tempo puno lakših biciklista, a posebno kada se uzme u obzir da je nekih 5-7 km od starta uslijedio i najteži dio utrke, a to su tri penjanja od kojih je zadnje u dužini od 1,5 km i sa nagibom od preko 10 %.

Tu sam negdje izgubio Mihaila koji je ostao iza mene i adrenalin kao i sama činjenica da se mogu dobro penjati tjerali su me naprijed , ali u sebi sam znao da nije fer prema njemu te sam odlučio nakon što se popnemo na zadnje brdo sačekati ga i krenuti sa njime u lov za biciklistima koji su bili ispred nas. 

Na brdu Jošavici nakon što sam se popeo čekao sam nekih 1 minutu Mihaila te je plan bio da on vozi iza mene i da pokušamo stizati bicikliste. S obzirom da sam puno puta prošao tom stazom mogu reći da ju vrlo dobro poznajem i nakon brda narednih 15-ak kilometara teren je u blagom padu tako da se može razviti vrlo lijepa brzina i istu se može vrlo lako održavati. Skupivši Mihaila dajem sve od sebe i stišćem pedale koliko mogu, ali nakon par stotina metara Mihailo mi viče da ne može, a ja odlazim dalje. Skupljam dvojicu biciklista i vičem im da se stanu iza mene i da idemo zajedno dalje. Nakon nekih 5-6 km stvorio sam grupu od 10 biciklista i vičem im da moramo voziti na smjenu i da svatko od nas mora dati smjenu koja će trajati barem 1 min. Prvih nekoliko izmjena je bilo sasvim odlično i moram priznati da smo radili fantastično te nam je nakon toga otpala jedna djevojka, a mi nastavljamo dalje u istom ritmu. Pred samu H. Kostajnicu skupljamo nekih 4-5 biciklista (između njih i mog Rodana Alena Boltužića) i sada grupu čini nas 15-ak koji ponovno počinju voziti na smjenu iako između nas je bilo i onih koji se baš nisu često odvažili otići na prvu poziciju i pomoći ostalima da vozimo što brže. Nakon Kostajnice vjetar počinje puhati u prsa i tu počinje prvo iskušenje, jer je potrebno držati ritam vožnje koje kvari sam vjetar i činjenica da u grupi postoje neki koji su «zabušavali» u davanju smjene. U jednom trenutku jedan vozač mi govori: «Pastir je u redu, ali stado nije», a ja mu odgovaram: «Čekaj , budeš vidio da će i stado biti ok». Tu se zajedno smijemo i krećemo voziti ponovno onako kako treba biti, a to je da svi rade za grupu. Dolaskom u H. Dubicu postoji jedno brdo na koje se treba popesti i nakon toga slijedi spust i ravni dio staze od nekih 20-ak kilometara. Cijela grupa je preživjela to brdo i nitko nije otpao i sada kreće sumanuta vožnja ravnicom gdje ponovno kupimo nekoliko biciklista. U jednom trenutku dok sam bio na čelnoj poziciji u desnoj nozi me hvata grč i puštam cijelu grupu da me prođe, a ja pomalo ispravljam nogu i pokušavam smanjiti bolove od grča. Shvaćajući da je grč nastao s obzirom da nisam puno jeo (nije bilo vremena) uzimam energetsku čokoladicu i piće i malo-pomalo grč prolazi, a ja nastavljam dalje sa grupom. Nakon 3 sata vožnje prelazimo preko 101 km i shvaćam da ako izdržim(o) u grupi do kraja vožnje da će ukupno vrijeme završetka utrke biti fantastično. Prolaskom kroz Sunju dolazimo ponovno na dio koji je hupserast i ponovno dolazi do razbijanja ritma vožnje, ali sada svi znamo da je kraj uskoro i polako počinju kalkulacije za zadnjih par km i eventualni finiš utrke. U tome dijelu odlaze dvojica biciklista naprijed, ja pokušavam za njima, ali shvaćajući da neću ništa moći sam napraviti ponovno čekam grupu da dođe i sa njima vozim prema Sisku. Ulaskom u Sisak hvatamo onu dvojicu biciklista koji su nam pobjegli i još nekoliko te dolazimo do zadnjeg brda. Nakon uspona dolazi jedan S zavoj sa velikom nizbrdicom, a kako se ja bojim voziti po nizbrdici nekolicina biciklista me prelazi tako da zadnjih 500 m ponovno moram stiskati pedalu i pokušati ih uhvatiti. Međutim, neke uspijevam, a neke ne, te vožnju završavam u vremenu 3:34 h (prosječna brzina 34 kmh) i mogu reći da sam izuzetno zadovoljan sa učinkom. Bilo je fantastično voziti u grupi i svima onima koji si bili sa mnom, a koji pročitaju ovaj blog i nađu se u ovoj priči još jednom od srca čestitam. Dečki svaka čast!!

Moram priznati da nisam vozio punim gasom (možda bi bilo brže 2-3 min), jer sam nakon vožnje imao brick trčanje u trajanju od 8 km. Negdje na 5 km trčanja ugledao sam Mihaila koji je također počeo trčati i zajedno smo odradili još 3 km, a nakon toga onako znojni, prašnjavi i slatki od gelova i pića odlazimo opustiti mišiće u Kupi. Nakon kupanja Mihailo se sa obitelji vraća u Beograd, a ja sa svojom Barbarom pijem poslijepodnevnu kavu prepričavajući joj detalje utrke.

Alen Boltužić, Mihailo Živković i ja

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2713561188#.WwL8gT-thS8.email

ZAGREB GRANDFONDO 2018

Sjedim prije nekoliko dana na kavi sa svojim prijateljem Vedranom Cvancigerom i po tko zna koji put analiziramo utrku halfironman-a u Petrčanima i on mi ničim izazvan kaže: «Rafo moj, jedva sam dočekao da mi završi ovaj «profesionalizam»  (3 mjeseca treninga) i da se konačno bacim u rekreaciju.»

Da, teško je biti redovan sportaš uz posao, brigu oko obitelji, djeci i svim onim drugim životnim situacijama u kojima se svakodnevno nalazimo.

Ja sam već treću godinu u svakodnevnom pogonu što se tiče priprema za ironman utrke, a već nekih 10 do 15 godina u redovnom režimu treninga (daljinsko plivanje i triatlon). Teško je sve skupa uskladiti da to dobro funkcionira, ali ja moram biti iskren i imam mnoge olakotne okolnosti koje mi omogućavaju takav način života.

Jučer je bio Majčin dan, ali kada sam sa svojim dečkima iz BK Roda prijavljivao biciklističku utrku u Zagrebu uopće nisam znao za to, tako da je dan prije utrke između B i mene nestalo u pojedinim trenutcima tona, jer sam ja planirao ići na utrku, a ona nije bila za to. Nakon nekoliko osmjeha i samo zahvaljujući svojoj dragoj koja je na ručak pozvala svoje i moje roditelje radi Majčinog dana ja sam mogao otići na utrku,a sve pod izgovorom «pa znaš li koliko sam do sada vremena utrošio u pripremu, pa zar ćeš dopustiti da 50 dana prije ironman-a ne odradim najbitnije treninge». 

U nedjeljno jutro probudio sam se oko 6,00 sati, doručkovao, potrpao stvari u auto i pokupio prijatelja Saky-a sa kojim sam se uputio u Zagreb na Jarun od kuda je startala biciklistička utrka «ZAGREB GRANDFONDO».

Zadnja klopa prije utrke

Na Jarunu cijela moja biciklistička ekipa iz BK Roda se kompletirala i nas devetorica predstavljali smo klub. Sama utrka ima dvije trase i to jednu dulju od 115 km i kraću od 90 km (tzv. «pussy race» kod mojih dečki) s time da su u stvari ovih 90 km i najtežih i tu se trase poklapaju, jer se u tome dijelu prelazi i najteži dio obje utrke.

Start je bio u 10,00 sati te smo od Jaruna u «zatvorenoj vožnji» vozili Slavonskom avenijom preko Držićeve ulice i ispod Miramarske do Mesničke ulice.

Pred start utrke

Svaka čast biciklistima koji su nastupali u proteklim godinama na ToC-u (Tour of Croatia), jer se zadnja etapa vozi upravo po kamenim kockama koje se nalaze u Mesničkoj ulici i izuzetno je teško upravljati biciklom po takvoj površini. Nakon uspona na Gornji Grad preko Mesničke ulice odlazimo prema Mihaljevcu od kuda utrka i starta. Od samog početka starta slijedi 2-3 km uspona pa nakon toga mala nizbrdica i nakon oštrog lijevog zavoja slijedi najteži dio utrke, a to je uspon na Sljeme. 

Sam uspon je u dužini od 12 km i nakon što je prva najbrža grupa biciklista odjurila naprijed uslijedilo je mukotrpno penjanje uzbrdo. Ja sam odmah na samom početku penjanja prestigao svog prijatelja iz kluba Davora Rosandića i nekih 100-njak metara nakon toga susreo sam se sa Vedranom te smo se rame uz rame penjali na vrh Sljemena. Svakim metrom kojim smo se penjali zrak je bio sve hladniji i ukupna visinska razlika koja se na penjanju prelazi je preko 950 m.

Iako sam dan ranije trčao 17 km nisam osjećao bol u nogama tako da mi nije bio problem se penjati te sam držao prosjek od 280 W do 300 W cijelom trasom. 

Ja sam puno napredovao u biciklizmu u proteklih godinu – dvije, ali nikada neću prevladati strah od spuštanja tako da me je cijela ekipa koja je bila oko mene i Vedrana prilikom penjanja prestigla na spustu, a negdje na polovici spusta dostigao me je i Davor. Dogovor je bio sa Vedranom da će me čekati na kraju spusta te da ćemo zajedno nastaviti. Nakon što sam se dobro smrznuo prilikom spuštanja, jer je cijela trasa zaklonjena od sunca i nakon što se staza izravnala počeo sam jače voziti u nadi da ću uspjeti stignuti barem neke vozače koji su me prešli na spustu. Tako je i bilo. Prvo sam naletio na Vedrana i da mu se nekako odužim za čekanje prelazim na čelnu poziciju naše grupe i malo – pomalo «hvatamo» vozače ispred tako da nas je u jednom trenutku u grupi bilo i preko 10. 

Noge su radile fantastično i iskreno sam se iznenadio da mi tako funkcioniraju, a što znači da dobra vožnja od prošlog tjedna nije bilo izuzetak već je očito stanje moje biciklističke forme zadovoljavajuće.

Vozeći se uz Vedrana dogovaramo se hoćemo li ići na veliku vožnju ili skratiti pa na malu, a kada mi je on rekao da mu se ne da voziti po ravnome narednih 40 km odlučujemo se na malu trasu ili tzv. «pussy race».

Nakon odvojka koji je dijelio malu i veliku trasu ostajemo ponovno Vec i ja sami i vozimo se kao da smo na biciklijadi gledajući okolicu i komentirajući kuće pokraj kojih prolazimo. Dolaskom na Zagorsku magistralu vidimo na nekih 500 – 600 m ispred nas grupu biciklista i plan je da ih pokušamo sustići. Tko nije vozio bicikl u trci ili u nekoj grupi ne može znati koliko je teško dvojici biciklista dostići grupu koja ima nekoliko vozača, a posebno ako ti vozači znaju voziti i ako se redovno smjenjuju na čelnoj poziciji. Na žalost pokušaj hvatanja grupe nam propada i nekih 10-ak km prije kraja kada smo skroz smanjili brzinu na nas «nalijeću» dva biciklista te i mi odlučujemo se «zašlepati» iza njih i pokušati ponovno dostići grupu. Ideja je bila da svatko od nas da smjenu i kada je došao moj red ja sam ju pošteno dao, ali sam očito potrošio svu snagu tako da nekih 6-7 km nisam više mogao pratiti ovu moju malu grupu te ostajem sam. Taman kada sam se smirio i kada sam postigao jednu pristojnu brzinu ponovno na mene «nalijeće» grupa od cca 10 biciklista i sada odlučujem da ću voziti s njima. Vozimo se tako nekih 4-5 km i međusobno si dajemo smjenu, a ulaskom u Zagreb upadamo u prometnu gužvu (cesta nije bila zatvorena za promet) i tu se grupa raspada. Ne želeći forsirati bilo kakav pad ili nešto gore zadnjih dva km vozim polako i završavam utrku u vremenu od 3 sata i 11 minuta sa preko 1100 m elevation gain-a.

Vraćajući se na početak ovog bloga doista je teško biti «profesionalni rekreativac», ali ako nešto voliš i ako te to čini sretnime i ispunjenime i ako nalaziš neki duhovni smisao i smiraj u sportu koji voliš to nije problem. To je ljubav i strast pa čak i ovisnost. 

Vožnja po Zagorju

Nakon predivno provedene nedjelje jedva čekam slijedeću, jer nam u posjetu dolaze prijatelji iz Beograda (obitelj Mihaila Živkovića), a kojega sam nagovorio da dođe i da se okuša u vožnji po pravom biciklističkom terenu, jer u nedjelju starta «SISAK GRANDFONDO», a koju utrku organizira moj biciklistički klub BK Roda. To je biciklistička utrka od 125 km (nema male trase J) po zaista zahtjevnom biciklističkom terenu i biti će pravi gušt voziti tako da će nedjelja opet biti «radna». 

Vedran i ja nakon utrke - netko je jaaako ogladnio

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2696087095

WINGS FOR LIFE

Prošlo je tjedan dana u kojima sam pokušao sumirati osjećaje koji su vladali tijekom jednog od najljepših vikenda u svibnju. Vikenda rezerviranog za utrku Wings for life. Iako sam do sada sudjelovao na svim Wings utrkama koje su bile organizirane u Zadru ova mi je nekako posebna. Toplija. Veselija. Emotivnija. Preko 8500 tisuća srca kucalo je u 13 sati na Zadarskoj rivi kao jedno, a među njima bila je i moja ekipa «divljaka» sa Sisačke divlje lige koji su došli trčati jednu od najemotivnijih utrka uopće. Među njima bile su moje cure Klara Ana i Barbara koje su me do sada samo pratile na ovoj utrci, a sada su i aktivno sudjelovale.

Međutim, ono što mi je posebno «zauzelo» srce su dva klinca, a to su Andrej sa mamom Majom i sestrom Matijom i Gabrijel sa tatom Nikicom koji su sudjelovali u ovoj trci u kolicima koja su nabavljena u prošlogodišnjoj humanitarnoj akciji «24 sata non stop trčanja» koje smo mi divljaci organizirali na našoj Grabi.

Dan je bio predivan, topao i sunčan. Iako je start bio u 13 sati cijela ekipa je već na startnom polju bila sat vremena ranije i uz ples i pjesmu čekali smo start utrke. Ja sam ovu utrku odlučio trčati sa svojim curama, ali kako je Klara rekla da se ne želi previše «stresirati» dok trči, odluka je pala da Barbara i ja trčimo zajedno. Krenuli smo dosta jako za Barbarine trkačke mogućnosti i negdje do 5 km sve je bilo ok, ali tada mi Barbara govori da joj je dosta, a ja kao «napeta puška» čekam da mi da dozvolu da mogu dalje sam. Na moj upit dobivam pozitivan odgovor (iako je lice govorilo drugačije) i krećem od 5. km dosta jako trčati (tempo 4:20-4:30). Dolaskom na 10 km shvaćam da nije ok što sam napravio, jer ako je dogovor da idemo zajedno onda idemo zajedno i okrećem se nazad uz plan da ću trčati do Zadra i na taj način otrčati 20 km. Hrpa trkača me u čudu gledala kada su me vidjeli kako trčim suprotno «rijeci» trkača, a dolaskom na 9. km ponovno srećem Barbaru. Moram priznati da sam se ugodno iznenadio i na moje pitanje «što tu radi», dobivam odgovor «da je mogla i da trči dalje». Ok, idemo ponovno zajedno i nakon istrčane oznake od 10 km dogovor je da počnemo šetati kako bi nas presretačko vozilo stiglo i kako bi odmah ušli u bus koji će nas odvesti u Zadar.  Dolaskom u Zadar i nakon što smo preuzeli ruksak sa robom, dolazi drugi najbolji dio samog događaja, a to je kupanje u moru. Ugodno se osvježivši u moru čekamo Klaru koja sva ljuta dolazi, jer je morala hodati više nego što je mislila te nakon što se odmorila krećemo u Sisak zadovoljni i sa iščekivanjem nove utrke za godinu dana. Klarinih 7 km, Barbarinih 10 km i mojih 13 km je naš doprinos za ovogodišnji Wings for life utrku. 

Iako ovogodišnje trčanje nije moja najdulja istrčana dionica (prošle godine je bila 30 istrčanih kilometara) moram biti iskren da mi je ovo najveselija utrka, a tim više što konačno ne trčim sam već sa obitelji i prijateljima.

HALFIRONMAN - PETRČANE - PRVENSTVO RH

Još jedan predivan vikend je iza mene. U petak dok je kiša prala Sisak i dok su oblaci ukazivali na još jedan kišni vikend pakirao sam stvari u auto i pravac za Petrčane. Vikend je bio određen za dvije utrke. U subotu na programu bilo je Prvenstvo RH u srednje dugom triatlonu (halfironmanu), a u nedjelju je bila moja najomiljenija i najdraža trkačka utrka (pored Zagrebačkog noćnog cenera), a to je Wings for life.

Nakon ugodnog puta dolazimo u Petrčane (Barbara i Klara, a Matija i dečki su ovaj put ostali doma) i smještamo se u Hotel Diadoru, a u kojem se nalazila većina natjecatelja tako da mi je poseban gušt bilo ponovno vidjeti moje brojne prijatelje iz svih krajeva RH, ali i drugih država i sa njima malo popričati. Ono što je ovu trku činilo još posebnijom je brojna grupa sisačkih navijača – divljaka koji su došli bodriti prvenstveno mog sportskog pulena Mirka Maleševića koji nastupa po prvi put. Pored njega kao početnik nastupiti će i Vedran Cvanciger, a Marija Dubičanac kao jedina ženska natjecateljica predstavlja TK Petrinja. Kako sreća prati hrabre tako se i vrijeme u Petrčanima proljepšalo i sve je ukazivalo da će vremenski uvjeti na trci biti fantastični.

Nakon registracije natjecatelja i prije samog uvodnog brifinga odlazim na more malo osjetiti vodu i smjer struja kako bi mi barem djelomično upoznao plivačku dionicu. Ja usprkos savjetima trenera, ali i usprkos nekoj rutini ostalih natjecatelja dan ili dva prije utrke ne radim apsolutno ništa već se pokušavam smiriti i na taj način čekam utrku. Iako je moj savjet Mirku bio isto tako da se smiri i da uživa u trenutku čekanja trke, on me nije poslušao i odlazi na lagano trčanje koje se skoro pokazalo fatalnim za njegovo sudjelovanje u utrci. Na samom kraju trčanja on je uganuo zglob te je oteklina iz minute u minutu rasla tako da je u doista u jednom trenutku izgledalo jako ružno. Nakon nekoliko poruka koje je primio od divljaka koji su bili sa nama u Petrčanima, ali i koji su bili sa nama, ali su ostali u Sisku on se diže i odlučuje startati. To je pokazatelj volje i to je ono na čemu smo radili proteklo vrijeme: biti spreman na svakakve situacije, ali odustanak nije opcija.

Nekih 350 natjecatelja skupilo se na samom startu utrke, a koja je počela u 10:00 sati, a što je dosta kasno s obzirom na doba dana.

Ja sam za ovu utrku odlučio ići punim gasom, ali ono baš punim gasom da vidim gdje sam i gdje ima prostora za popravak u narednom periodu do moje glavne utrke, a to je IRONMAN u Klagenfurtu početkom 7. mjeseca.

U samom startu plivanja izbivam među vodeće i shvaćajući da ne mogu pratiti njihov tempo bez da se umorim nekako smirujem plivanje i držim se druge grupe te nakon početnih 400 m produžujem zaveslaj i pokušavam plivati što optimalnije ne trošeći energiju uzalud. Puno mi je trebalo utrka da smanjim ovu početnu euforiju i da se mogu smiriti na plivanju te plivati optimalno taman onoliko koliko mi treba da izađem iz vode bez bilo kakvog umora. Plivačku dionicu završavam za 30.37 min i od idealne putanje imao sam samo 63 metra «viška», a što je fantastično s obzirom da je od prve do treće bove razdaljina bila više od kilometra tako da su odstupanja daleko veća (npr. Vedran je fulao idealnu putanju za preko 200 m, a Mirko za preko 140 m).  

Nakon vrlo kratke izmjene u T1 koja je trajala malo više od 3 min sjedam na bicikl i tek sada počinje utrka. Prvih 10 km staza nije zatvorena i treba se oprezno voziti, jer je promet u oba smjera te nakon što sam se namjestio na biciklu počinjem «stiskati» koliko mogu tako da sam neke dionice vozio i preko 50 kmh. Na biciklu se osjećam fantastično, čak možda malo i iznenađeno kada shvaćam da me neki dečki koji su mi redovno na trci uzimali mjeru ne prolaze. To mi daje dodatnu snagu i doista stiščem koliko mogu, ali ipak ne do kraja znajući da ostaje još i trčanje i da se na trčanju može svašta desiti. U prvih sat vremena bicikla prelazim preko 37 km i to mi je pokazatelj da će ovo biti moje najbolje vrijeme na biciklističkoj dionici. Staza je tako postavljena da se vozi cca 10 km po otvorenoj cesti, onda se radi 4 kruga po 16 km po zatvorenom dijelu staze, te ponovno povratak po otvorenoj stazi do T2, a da se ne radi o laganoj stazi govori i podatak da je ukupna visinska razlika preko 500 m te je u svakom trenutku vozač «napet», jer koliko se odmara na nizbrdici duplo više treba raditi na uzbrdici. Biciklistički segment utrke prolazim za fantastičnih 2:34 h i nakon toga počinje trčanje. Sam sebi sam rekao da ću bicikl voziti jako i bio sam svjestan da će mi se to vratiti na trčanju, a što se i dogodilo.

Prvih nekoliko kilometara trčim sa lakoćom usprkos padu koji sam imao na trčanju, ali onda me počinju loviti grčevi na mišićima iznad koljena. Usprkos toga trčim dalje i nekako držim stabilan tempo do 11 kilometra kada me počinju boliti i drugi mišići u nogama. Ovo trčanje nisam odradio u svojim Brooks Ravenna tenisicama, već sam htio isprobati novi model Glycerine (znam sve….) te se to pokazalo kao greška, jer sam u desnoj nozi počeo dobivati žulj koji mi nije tako smetao, ali sam ga osjećao (vraćam se tebi Ravennaaa i ne mijenjam te više nikadaaaa). Trkačka staza je doista teška, jer ima puno laganih nizbrdica, ali i uzbrdica tako da noge cijelo vrijeme rade. Prvih sat vremena prolazim 11km i 600 m, a što je fantastičan prosjek s obzirom na prethodnu vožnju i plivanje, ali nakon 12-og kilometra počinjem malo posustajati te postoje trenuci kada i hodam. Već u glavi preračunavam vrijeme utrke, a s obzirom da sat nisam stisnuo na vrijeme nemam točan pojam o vremenu te nekako u glavi računam da bi utrku mogao završiti za 5:30 h. U takvoj matematici računanja i uz stalnu podršku Barbare i Klare koje su se uvijek našle na onom dijelu staze za koji sam si odredio da ću hodati (kao da su mi čitale misli) trčim usprkos bolova i grabim prema 4. krugu. Zadnji krug je bio dosta težak, jer za razliku od prethodnog dijela utrke gdje su oblaci zaklanjali sunce počinje biti doista vruće i sparno i jedva čekam da završim utrku. Predivno je bilo vidjeti brojnu sisačku ekipu koja je stajala pored staze i bodrila nas te nam je davala snagu i onda kada smo mislili da smo je potrošili i uz njihovu dernjavu završavam utrku za 5 sati i 4 minute te mi je to drugo najbolje vrijeme na ovakvoj dionici. Da li sam zadovoljan sa utrkom?I jesam i nisam. Nisam iz razloga što bi bilo ljepše da sam završio sa vremenom barem 4:59 h, ali i jesam, jer sam pokazao sam sebi i treneru da mogu bajk doista jako voziti i da sam jako napredovao u biciklističkom dijelu, ali moram jako poraditi na trkačkom dijelu. Tu sam najslabiji i to ima puno prostora za daljnji rad. Vjerujem da ću u narednom periodu prvenstveno treninge bazirati na trčanju.

Kako se ova utrka bodovala i za Prvenstvo RH, u svojoj kategoriji M40 (inače najjača kategorija uvjerljivo) završavam na 5. mjestu od Hrvata, a 12. sam ukupno.

U ukupnom poredku od 163. muških natjecatelja koji su završili utrku ja sam na 60. mjestu.

SWIM: 30:37 min 1.36 min/100 m (završavam kao 18.)

T1: 3.47 min

BIKE: 2:34.14 @37 km/h (počinjem kao 29. , a završavam kao 58.)

T2: 2:06

RUN: 1:53:27 5:24 min/km (počinjem kao 57.)

TOTAL: 5:04:08 h

Nakon što sam vidio ove parametre isti pokazuju da poziciju koju sam zauzeo na biciklu nisam ispuštao do samog kraja utrke tako da mi se rezultat čini još boljime nego što stvarno i jeste.

Ono što ovu trku čini još boljom je sama činjenica da su i Mirko i Vedran završili istu u fantastičnom vremenu oko 5.45 h i ovime im još jednom iskreno čestitam, s time da mi je Mirkov rezultat malo draži, jer sam ga ja proteklih par mjeseci «vodio, ne trenirao» kroz ovaj sport i na neki način osjećam se i ja barem u najmanjem dijelu zaslužan za uspjeh. Marija je u uzlaznoj putanji i doista se fantastično popravila u zadnjih par mjeseci te je postala i prvakinja RH te i njoj iskreno čestitam i ne sumnjam da će IRONMAN u Venezi-i rasturiti.

Međutim, nakon analize utrke, nekoliko popijenih piva i puno smijeha i veselja odlazimo na spavanje, jer nas u nedjelju čeka jednako lijepa utrka, a to je Wings for life!..... to be continued……

početak plivanja

sa mojim prijateljem Aleksandrom Tompa