2. PLIVAČKI MARATON BRČKO - 10 km

Postoji jedna rijeka koja svoj put dugačak 990 km započinje kao mali potok u Sloveniji, ali na tome putu ona postaje sve veća i veća i svojim tokom razmiče obale, ali spaja ljude. Na tome putu ta rijeka prolazi kroz Sisak. Da, samo prolazi kroz Sisak, jer osim ponekog usamljenog ribolovca koji stoji na njezinim obalama nema nikoga drugoga koji bi uživao u njezinoj ljepoti. Nekoliko stotina kilometara ispod Siska nalazi se grad Brčko. Ta rijeka na svome putu dolazi i do Brčkog, ali tamo su ljudi drugačiji. Tamo ljudi ne puštaju tu rijeku tako lako već oni uživaju u njezinoj ljepoti. Tamo ljudi pecaju, žive na rijeci i provode vjerojatno najljepši dio godine na njoj. Oni žive sa tom rijekom i ljeti i zimi. U Brčkom postoje veliki zaljubljenici u tu rijeku, a to su moji prijatelji Draško i Njegoš Đurić, Aleksandar Tutić i dr. Njihovim venama teče pored krvi i dio te rijeke. Ta rijeka se zove Sava, a oni svojom zaljubljenošću u tu rijeku spajaju ljude. Prošle godine sam na poziv Vojislava Mijića – organizatora Šabačkog plivačkog maraton od 19 km (plivao sam tamo 2006. godine) plivao na 1. Brčko plivačkom maratonu (blog iz srpnja 2017. godine).

Kuda danas plivam?

Nakon što sam vidio s kojom ljubavi i poštovanjem sam primljen, ali ne samo ja već i svi ostali natjecatelji i kako su nas ugostili i kako su se prema nama ophodili nakon završene te utrke rekao sam dečkima da slijedeće godine dolazim ponovno i da me ne trebaju pozivati, jer sam se pozvao sam. Ja držim do riječi pa sam tako i ove godine prekinuo godišnji odmor i zajedno sa Barbarom uputio sam se prema Brčkome. Ove godine sa nama nije išao i Matija Luka koji je ostao na otoku Šipanu gdje radi kao plivački vodič za tvrtku legendarnog slovenskog maratonca Martina Strela. U subotu smo se digli vrlo rano i već u 7 sati bili smo na putu za Brčko. 

Draško Đurić i Njegoš Đurić

Na granicu RH i BiH u Gunji dolazimo oko 9,10 sati, ali na prijelaz čekamo više od 2 sata. Konačno smo u došli u Brčko, a kako je vrijeme ručka odlazimo na ručak. Da bi plivao maraton trebaš imati snage, a kako bolje snagu prikupiti od dobrih bosanskih čevapa tako da odlazimo na čevape prije utrke. Nije to sportska prehrana, ali nisam niti ja tipičan sportaš pa mi to ne smeta. Nakon registracije i potpisivanja izjave o odgovornosti formalnost oko prijave na maraton je gotova te vrijeme do trke kratimo uz bosansku kafu i gledajući Savu. Ove godine za razliku od prošle vodostaj Save je nešto viši, a što znači da je mutnija, ali i brža pa se očekuje vrlo brzo plivanje. 

Dečki iz Plivačkog kluba «Atos – Brčko» koji organiziraju ovaj maraton uz suradnji sa hrpom sponzora i financijskom podrškom samog Distrikta poslušali su neke moje sugestije oko organizacije, a za razliku od prošle godine kada je svaki natjecatelj imao svoj prateći čamac ove godine mijenjaju to pravilo i plivače prvenstveno prate kajakaši, a trku pokrivaju sa nekoliko brzih glisera i nekoliko pratećih brodova tako da nema bojazni da bi se nekom od natjecatelja moglo bilo što dogoditi. Meni odgovara i ovakav način, jer ovo je pravo plivanje u otvorenim vodama, jer su plivači u neku ruku prepušteni sami sebi i moraju «osjetiti» tok vode kako bi ga iskoristili i kako bi plivali što brže. Isto tako, za razliku od prošle godine kada smo na start došli autobusom ove godine do starta nas prevoze čamcima te se možemo i na ovaj način upoznati sa rijekom.

Nakon što je glavni sudac označio start utrke krećem plivati na način da uhvatim neku svoju poziciju u utrci i tempo koji ću moći pratiti tijekom cijele utrke. Prvih nekoliko stotina metara osjećam da sam lagan i da imam vrlo dobar tempo. Proteklih 10-ak dana redovno sam plivao u moru i moram priznati da sam pored treninga koje sam imao do tada bio spremniji nego prošle godine tako da odlučujem plivati «na nož». Idem skroz jako pa koliko budem mogao izdržati. Na satu sam podesio da mi označi svakih 500 m te nakon nekoliko početnih vibracija na ruci kontroliram tempo na način da brojim vibracije i time se zabavljam mjereći udaljenost koju prolazim. Prije samog starta uzeo sam jedan energy gel (Hi Tec brand – vrhuunski, ali vrhuunski gel) te je moj plan da slijedeći uzmem nakon isplivanih 3,5 km, a treći da uzmem oko sedmog km. Iako je svaki kanuista imao vode za natjecatelje i bilo je dovoljno dignuti ruku da mu se pruži voda ja odlučujem plivati bez uzimanja vode, jer su mi 3 gela i više nego dovoljna za završetak utrke. Malo pomalo prolazi vrijeme i udaljenost i kada sam uzeo gel na satu vidim da sam isplivao 4,5 km. Ona taktika o brojanju vibracija na ruci se pokazala vrlo dobrom, jer sam isplivao preko 1 km, a da nisam niti znao. To je podiglo moje samopouzdanje i odlučujem plivati što jače mogu. Negdje na 5 km vidim jednog plivača ispred sebe i pokušavam ga sustići, a što i činim. Da bi smirio puls i da bi se odmorio plivam u njegovim nogama nekoliko desetaka metara, ali sam sebi govorim da to nije ok, jer pored toliko široke rijeke plivam u tuđim nogama. To mi se čini nesportski te sada plivamo paralelno jedan uz drugoga nekih 2 km. U nekom trenutku odlazim malo naprijed ja, u nekom trenutku odlazi malo naprijed on, a na 7-8 km ja se odlučujem približiti više bosanskoj obali dok on ostaje negdje na sredini toka rijeke. To mi je bila greška, jer vidimo da se on udaljava i više nemam mogućnosti da ga stignem, jer svakim zaveslajem udaljenost raste između nas. Krivo sam procijenio tok i to me koštalo da ga u finish-u pobijedim, jer sam siguran da bi to tako i bilo. Međutim, osjećaj koji imam dok plivam je fantastičan i iako je Sava bila mutna i nisu se vidjeli prsti na ruci pod vodom ja uživam, jer ispred sebe vidim ciljni ljevak. Naravno, ako ne mogu biti prvi, onda barem mogu ući u cilj da me svi zapamte tako da zadnjih 30-ak metara plivam delfin, a što kod gledatelja izaziva poštovanje i dobivam veliki pljesak. Na samom cilju Draško me pita: «Zar opet delfinom u cilj?», a ja se smijem i gledam na sat vrijeme završetka utrke: 1:37 h. Ovo je fantastično vrijeme i dobar pokazatelj da ću biti spreman za Europsko veteransko prvenstvo u daljinskom plivanju koje me čeka u rujnu na Bledu i gdje plivam 3 i 5 km.  

Iako je organizator u propozicijama naveo da se radi o utrci na 9 km moj sat, ali i satovi nekih drugih plivača su pokazali da smo plivalo nešto malo više od 10 km pa bi za slijedeću godinu točno trebalo izračunati duljinu staze,jer smatram da je to prije 10 km nego 9 km.

Nakon utrke, uslijedilo je proglašenje pobjednika i ja sam u muškoj konkurenciji apsolutno 5., a u svojoj dobnoj kategoriji 2. Nakon proglašenja i fantastičnog fiš – paprikaša pozdravljam se sa svojim prijateljima, plivačkom braćom i Barbara i ja odlazimo nazad u Sisak obogaćeni još jednim predivnim danom.

Kada sam prošle godine išao u Brčko nisam znao što očekivati, ali sam htio iz prve ruke vidjeti kako je to tamo i kako funkcionira sam Brčko Distrikt. Ovdje je politika stala prije točno 18 godina (na dan utrke je bilo 18 godina Brčko Distrikta) i ovdje su ljudi okrenuti prvenstveno poslu. Svi žive uvažavajući i poštivajući svoje različitosti, a što u nekim drugim sredinama nije tako. Ja ću se i slijedeće godine vratiti, jer se tamo doista ugodno osjećam i tamo se ne vraćam kao gost već kao dio plivačke obitelji. Hvala još jednom organizatoru, sucima i plivačima koji su me obogatili za još jednu predivnu utrku i još jedan predivan dan u mojem životu.

No Mas!

No Mas ! Unazad nekoliko mjeseci ove dvije riječi vuku mi se kroz glavu i vjerojatno su mi bile misao vodilja u zadnjim tjednima priprema za IM utrku u Klagenfurtu. Bilo je to 25. 11. 1980. godine u New Orleansu. U dvorani Lousiana Superdome u boksaškom meču šake su ukrstili Sugar Ray Leonard i tadašnji  šampion poluteške kategorije Roberto Duran. Nakon osme runde Roberto Duran ostaje sjediti na svojem stolcu i jedino što je rekao su te dvije famozne riječi: «No Mas!». Doslovni prijevod ovih dviju riječi je «Nema više!». 

«Nema više!»

Ovo je moj možda najtužniji blog. Ovo je možda blog koji sam puno puta prevrtio u glavi i zadnjih 15 dana puno puta sam si postavljao pitanje da li ga napisati ili ne. I sada dok ga pišem svaku riječ koju napišem gledam kako ju pobrisati, ali jednostavno treba znati kada je kraj. Treba znati kada riječi «nema više!» poprime ono ljudsko i kada te riječi počinju nešto značiti. Nakon uspješno završene 3. IM utrke Barbari sam obećao da sam završio sa dugim triatlonom i da više neću odlaziti na takve utrke. Kao sportaša iskreno, bole me ovih 18 minuta preko 11 sati, jer sam siguran da sam bio spreman za utrku ispod 11 sati. Vjerojatno nikada više neću biti toliki spreman na utrku ispod 11 sati, ali to je tako. U nekom trenutku treba znati kada je kraj. Moj kraj dugih triatlona je došao i vrijeme je za  neke druge da nastave tamo gdje sam stao. 

Međutim, to nije kraj mojeg sporta i mojeg triatlona, jer triatlon za mene nije samo sport. To je način života. To je način života i moje obitelji i sigurno je da ću u narednom razdoblju naći neki drugi motiv za neke druge utrke. U svijetu postoje bezbrojne utrke koje mi zaokupljaju pažnju i koje su jednako cijenjene i jednako teške kao i IM. Došlo je vrijeme da svoj sportski život malo «rastegnem» i da se posvetim nekim drugim sportskim ciljevima koji će biti jednako vrijedni kao i IM. Da nije sve tako crno do kraja godine me čekaju još dvije poluiroman utrke, a slijedeće godine već je uplaćena jedna u Kotoru. Prema tome, ovaj prestanak fokusa samo na jednoj utrci (ironman-u) ne znači i moj prestanak bavljenja aktivno sportom već to znači samo novo «pregrupiranje» i nastavak u nekom drugom smjeru. Želim se u narednom periodu posvetiti nekim drugim stvarima koje sam uvelike «zapustio» u proteklom periodu, a jedna od njih je zajednički sport sa svojim curama Barbarom i Klarom.

Ovime blogom želim se još jednom zahvaliti i svojoj obitelji, jer su oni podnijeli i najteži dio mojih priprema za utrke u kojima sam sudjelovao. Puno puta sam ih na neki način zapostavio i sebe stavio na prvo mjesto kako bi ostvario neki svoj cilj. I zato koliko sam tužan toliko sam u veseo, jer su neke druge stvari dobile prioritet u mojem životu.

Moji!

DRŽAVNO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU NA 5 KM

Pred start utrke

Nije prošlo niti 5 dana od uspješno završene Ironman utrke, a «karavana» ide dalje. Prije nekih 30-ak dana prijavio sam Matiju Luku i sebe za Državno prvenstvo u daljinskom plivanju na 5 km, a koje se održavalo u Zadru, ali kada sam prijavljivao iskreno nisam mislio da ću ići. Jednostavno već nekoliko godina pokušavam se «vratiti» u daljinsko plivanje, ali svaki put mi se nešto «ispriječi» tako da sam propuštao utrke jednu za drugom. Prije nekih 15 dana moj prijatelj Dražen Adžić na facebooku objavljuje najavu za utrku i jednostavno odlučujem doći. Start utrke je u 9 sati pa iz Skradina gdje se trenutno nalazimo do Zadra imamo sat vremena vožnje tako da dolazimo oko 8 i imamo dovoljno vremena popiti kavu i pripremiti se za utrku. Moje srce u Zadru pred start utrke počinje drugačije kucati. Vidjeti svoju plivačku ekipu nakon nekoliko godina poseban je osjećaj. Svi smo godinu-dvije stariji, ali su nam srca mlada i još uvijek utrkama pristupamo sa onim posebnim sjajem u očima. 

Moja plivačka ekipa

Pred sam start utrke organizator je pustio našu himnu i moram priznati da kada himna svira pred sportsko natjecanje napunim se adrenalinom i jednostavno postajem drugačiji. Skok u moru, posljednji dogovor sa Matijom i počinjem se rasplivavati. Starter je točno u 9 startao sa utrkom  i više od 80 natjecatelja kreće u prvi od 4 kruga koliko se plivalo na plaži Kolovare u Zadru. Pokušavam držati što bolji tempo, ali jednostavno nedostatak dugačkih i jakih plivačkih treninga mi onemogućava da pratim svoju konkurenciju i uskoro ostajem sggam. Prvi krug prolazi u ispitivanju staze, smjera valova i struja tako da u drugom krugu pokušavam držati tempo prvoga kruga. Pored mene plivaju dvojica plivača, iza nas nema nikoga, a ovi bolji su daleko naprijed tako da mi nema druge nego sam plivati pa što bude. U trećem krugu valovi počinju malo jačati, ali ne toliko da bi na bilo koji način smetali osim što je preglednost staze i drugih plivača smanjenja tako da ne znam više gdje je tko na stazi. Pred kraj trećeg kruga spajam se dvojicom plivača ispred sebe i ne želeći trošiti bespotrebno energiju puštam ih ispred sebe, a ja plivam za njima. U daljinskom plivanju «draftanje» je dozvoljeno i na taj način smanjujem puls i štedim energiju pripremajući se za posljednji krug. Ulazim u 4. krug bez nekih posebnih bolova ili umora i moram priznati da sam i sam sebe iznenadio stanjem u kojem se nalazim, a posebno da ne osjećam nikakav umor iako sam 5 dana ranije patio na iroman utrci. Zadnji krug vrlo brzo prolazi i utrku završavam u vremenu od 1 sati i 10 minuta. S obzirom da je staza nešto smanjenja (plivalo se oko 4500 m) izuzetno sam zadovoljan s vremenom, jer ovo vrijeme i vjerojatno ono da se plivalo na 5 km bilo bi u rangu mojih najboljih vremena kada sam se bavio samo daljinskim plivanjem. Matija Luka završava utrku sa vremenom 59:28 min i s time vremenom ima normu za ulazak u Hrvatsku reprezentaciju daljinskog plivanja.

Još uvijek sam pod dojmom cijele utrke i druženja prije i nakon nje. Doista je lijepo biti sa svojom starom ekipom i iako sam «lutao» drugim sportovima posebno lijepo se vratiti doma. Doma u more. Doma u daljinsko plivanje. 

GARMIN PROFIL PLIVANJA

https://connect.garmin.com/modern/activity/2832006533

Dražen Adžić i Hrvoje Bailo

Klara Ana, Matija Luka i ja

Siniša Staničić i ja

Cure iz KDP Donat

Tata i sin

IRONMAN KLAGENFURT - UTRKA

Subota, a u meni počinje nemir. Nije to strah već poštovanje prema dionici koju moram proći. Svi sportaši znaju za osjećaj kada si siguran u sebe, ali nastup nikako da dođe. Tako je i meni bilo. Mislim da je kod neke trke najgore čekati da ona počne, jer kada trka krene više nema razmišljanja. U subotu u jutro otišao sam na briefing. U šatoru u koji je stalo nekoliko tisuća natjecatelja voditelj je bio fantastičan. Bila je to stand up komedija u kojoj je voditelj objasnio sva pravila utrke na jedan opuštajući način. Nakon toga, kava u gradu, lagana šetnja i odlazak po bicikl u hotel. Nakon ostavljanja bicikla u T1 zoni i ostale opreme odlazimo na ručak i nakon toga u sobu na odmor. Nisam se mogao opustiti, jer sam iščekivao jutro i početak utrke. U glavi počinjem razmišljati da li da idem svom snagom ili da ovu utrku uživam i da idem lagano uživajući u svakom pokretu.

Zadnji obrok prije utrke

Posljednje nježno šaputanje sa Bjuti

PLIVANJE

Plivanje. 3,8 km za 57 min. Kralj. Idemo na drugu disciplinu, jer se ovdje nema više ništa dodati. J

Pred start utrke

Ok, vratit ću se na ovaj segment utrke kako bi ipak pokušao prenijeti neke emocije sa ovog dijela.

Kako je ovo utrka sa nekoliko tisuća natjecatelja organizator je napravio nekoliko zona sa predviđenim vremenom plivanja te je svaki natjecatelj mogao ući u onu zonu za koju je smatrao da je realni pokazatelj njegove brzine plivanja. Kažu moji prijatelji triatlonci da «kada ne znaš kako onda samo jako» tako da sam ja ušao u zonu sa predviđenim vremenom plivanja ispod jednog sata. Možda je to bilo ambiciozno, ali dobro sam trenirao i znao sam da je to neko moje realno vrijeme plivanja. Osim toga, uvijek na svim utrkama volim startati na samom početku, jer na taj način nitko me ne može usporiti, a oni brži će ionako me prestići. Kako je na utrci predviđen «rolling start», a to znači da svakih 8 sec starta 8 natjecatelja, ja sam se pobrinuo da budem među prvima te sam startao iz trećeg naleta. Plivalo se u fantastično čistom jezeru gdje je voditelj sa jučerašnjeg briefinga i rekao da je ovo prva okrijepna stanica, jer u svakom trenutku možemo popiti vodu, a da nam se ništa ne dogodi. Plivalo se od starta 1,2 km prema sredini jezera, zatim okret i 500 m plivanja te ponovno okret i daljnjih 1,2 km plivanja. Zadnjih 800-900 m plivalo se u kanalu koji je širok oko 8 metara, a dubok oko 1 m. Znajući za ovih zadnjih 800 m želio sam doći sa što manje plivača u kanal kako bih imao mjesta za plivanje i kako bi izbjegao bilo kakav udarac, jer je prestizanje u kanalu kada je ispunjen plivačima nemoguće. Ne znam da li su i drugi plivači promjetili, ali na ulazu jezera u kanal struja je tako jako da sam imao osjećaj da me kanal uvači u sebe, a što sam iskoristio, jer sam tu pojačao zaveslaj i samim time brzinu plivanja.

Plivanje u kanalu

Ja sam skroz lijevo

Dolazim do cilja, gledam na sat i vidim vrijeme plivanja 57:12 min (tempo 1:28 min/100 m). Ok, tako su se karte posložile i nema druge već u istom tempu nastaviti dalje, a to je full gas pa što bude.

U T1 provodim 7 min i to iz razloga što je izlazak iz vode do opreme dosta dugačak (200-300 m), a onda opet iz šatora do bicikla i nazad, a dogovor je i sa trenerom bio da ne žurim u tranzicijama.
BICIKL
Vozilo se dva kruga po 90 km i prema podacima sa internet stranice organizatora bilo je više od 1600 m visinske razlike iako je moj garmin pokazao da se radilo o 1100 visinske razlike. Ja moram priznati da sam dobro odlučio kada sam startao sa Bjuti, jer ne vjerujem da bih sa TT biciklom mogao na nizbrdicama držati tempo vožnje koji sam držao, jer kako sam već rekao strah me nizbrdica. Prvih 92 km završavam za 2:48:44 h i odlazim u drugi krug još uvijek odmoran. Ova utrka prema tadašnjim pokazateljima je krenula dosta brzo i jednostavno sam se prepustio i rekao sam sebi «sada ili nikada». Drugi krug pokušavam držati isti tempo i to mi uspijeva do zadnjeg većeg brda kada mi brzina opada, ali još uvijek je to sasvim dobro za jednog sto kilaša. Osjećam sam se baš jako i skroz fokusiran na svaki segment vožnje. Hrana, piće, položaj na biciklu, kada krenuti, kada popustiti kako bi rekao moj prijatelj Saša Kulauzović bila je to «vožnja života». Vjerujem da sam tako i izgledao. Skroz fokusiran, "na nožu". To je to. Vrijeme za debelo ispod 11 sati. Ovdje posebno hvala dečkima iz Alpha Bike Shop-a koji su mi Bjuti pripremili fantastično i nikakvih zamjerki nemam. Ova je utrka pokazala kako je fantastično aerodinamičan moj Cervelo S3, a vjerujem da će biti u budućnosti prilike i za S5 (Sponzori javite seee :)

Okret na 1. krugu

Bicikl završavam u vremenu 5:37:36 h te mi je to dovoljno za 169 mjesto M40, 771. po spolu, 807. od svih natjecatelja. Ponovno u T2 provodim 7:00 min gdje sam obavio i malu nuždu. Slučajno u trenutku uzimanja vrečice sa opremom vidim Barbaru i zovem ju. Ona me pita kako sam, a ja joj odgovaram «lud sam, nisam pao, idem trgati dalje». 

"Luuuuud sam, idemoooo"

TRČANJE

Ah, trčanje. Tu je utrka krenula u drugom smjeru. Smjeru koji nisam želio. Dogovor sa trenerom je bio da krenem što laganije, jer noge nakon ovakve duge i jake vožnje idu same. To može biti kobno. Prvi kilometar 5:20, drugi kilometar 5:16 krećem u treći kilometar i 10 m prije nego će mi na ruku staviti traku da ulazim u prvi krug grč u desnoj nozi, pa u lijevoj. Eee, jebem ti, što je ovo? Lagano se šetam i znam da će grč popustiti, ali gledam lica ljudi oko mene i pokušavam si predočiti što su mislili; «nije ni krenuo, a već ima grč» , «ovaj neće do kraja». Odlučujem ih zajebati, stišćem zube i «gazim» ispred sebe. Grčevi prolaze, tempo se popravlja i počinjem trčati po planu, a to je 22 km u 2 sata, a što znači da bi maraton trebao završiti ispod 4 sati.

Prvih 21-22 km sve je bilo ok, ali tada nastaju problemi. Nikada, ali nikada nisam se žalio ili vadio na povrede prije utrke, jer kada si na utrci tamo si svjesno i smatra se da si spreman. To ne želim niti sada, ali činjenica je da sam nekih 7 dana prije utrke trčao i da sam nezgodno stao i istegnuo Ahilovu tetivu. Kada sam odmah nakon povrede nazvao svog prijatelja ortopeda dr. Abela Balaška i kada sam ga pitao što da radim, on mi odgovara da mirujem 10 dana. «Pa kako da mirujem 10 dana kada utrku imam za 7?» pitam ga, a on mi odgovara «Sretno». Ahilova tetiva me počinje sve jače boliti i više nema ništa od trčanja onako kako sam planirao. Nekako kombiniram trčanje i šetnju i prvih 30 km prolazim još uvijek u zadanom vremenu od 3 sata. Nakon toga, više ništa nije bilo onako kako sam planirao i više hodam nego što trčim, ali znam da je kraj vrlo brzo i da završetak utrke više nije u pitanju. Maraton završavam u vremenu od 4:29 h.

Sada nekoliko dana poslije utrke analizirajući samo trčanje mislim da je ovom neočekivanom rezultatu prethodilo 3 razloga, a to su: povreda Ahilove tetive, jaki bicikl koji je sigurno noge umorio i nedostatak dugih dionica na treninzima. Ja sam radio dosta kratkih intenzivnih dionica, ali sada to vidim da mi nije bilo dovoljno već sam trebao možda imati i puno više dužina. Međutim, ovo je stvar analize mojeg trenera Nemanje Koraća kojemu se ovom prilikom i zahvaljujem, jer sam u odnosu na prethodnu utrku svoje vrijeme popravio za 28 minuta tako da 11:18 sati je fantastičan rezultat na koji sam ponosan.

Posebne zahvale idu mojim «divljacima» koji su bili cijelo vrijeme uz mene i Barbaru kao i svim ostalim prijateljima koji su me pratili «u živo» te kada god bi osjetio bilo kakvu bol sjetio sam se njih.

Naravno, što reći o mojoj Barbari kojoj sam neizmjerno zahvalan i koja je nakon utrke pustila i suzu u zagrljaju njezinog ironmana.

O SAMOJ UTRCI

Ovo je bila 20. godina od kada se ironman utrka održava u Klagenfurtu i pored ironman utrke u Rothu i na Koni (Hawaii) ova utrka spada u tri najspektakularnije i najcjenjenije utrke na svijetu. Prošle godine sudjelovao sam u Venezia-i na ironman utrci u organizaciji Challenge family organizacije i uspoređujući organizacije ovih dviju utrka radi se o potpuno različitim nivoima počev od opremljenosti okrjepnih stanica, publike, samog ulaska u cilj i svega ostalog te je Klagenfurt nekoliko kategorija više. Kod ovakve organizacije se ne može desiti da organizator biciklističku stazu skrati za 10 km kao što se to dogodilo ove godine u Venezii ili da se desi neko drugo odstupanje od zadanih dionica tako da svima koji žele jedanput i nikada više pokušati završiti ironman utrku moj savjet je uplatite je pod organizacijom Ironman-a. Platit ćete nešto i više, ali iskustvo i sve ostalo je nemjerljivo, a posebno ako utrku i završite.

IRONMAN KLAGENFURT - INTRO

Kažu da je tanka granica između lucidnosti i ludosti. Izgleda da je u mojem slučaju ona doista tanka ili je i nema. Prije 2 godine, a nakon što sam završio extreme ironman utrku u Austriji obećao sam Barbari da neću nešto slično pokušavati i da je to «završena priča». Došao, probao, vidio, završio, ali vrag mi nije dao mira tako da sam prošle godine uz veliko nagovaranje plačnim glasom Barbari obećao da je još jedna ironman utrka doista ovaj put zadnja. Dozvolila mi je ponovno da se natječem i prošle godine sam uspješno završio ironman utrku u Venezii. Ulaskom u cilj prvo što sam rekao bilo je: «Gotovo je. Neću više.» Vjerujem da te riječi i dalje odzvanjaju u ušima i svih koji su bili tada uz mene: Feđe, Karoline, Matija Luke i Barbare.

Utrka u Venezii bila je 22. 6. 2017. godine, a 1. 7. sjedim na svojoj fotelji i polako «vidam rane» i odmaram se. E sada, vraćam se na početak ovog posta kada sam napisao da je granica između ludosti i lucidnosti vrlo tanka. 

Vjerojatno u nedostatku neke posebne teme gledam na kompjuteru ironman utrke i pažnju mi ometa najava ironman utrke u Klagenfurtu. Nekako proučavajući tu utrku dopisujem sa prijateljem Mihailom Živkovićem u kojem mu objašnjavam zašto se više neću natjecati u ovakvim utrkama i mogu priznati da su mi argumenti i bili sasvim dobri. Skoro sam se uvjerio u ono što sam mu pisao.

Međutim, iskušavam sreću i zovem Barbaru na posao. «Zdravo ljubavi, što mi radiš ?(bitno je ovo MI – nekako toplije zvuči», a ona mi odgovara onako poslovno ozbiljno: «Reci». Ja sav osokoljen nastavljam razgovor o «smislu života» i u jednom trenutku kada sam procijenio da joj je koncentracija opala i da je nekako super volje potiho postavljam pitanje «Ej, a što kažeš da prijavim ironman utrku u Klagenfurtu slijedeće godine?». Moram priznati da smo nastavili razgovor nekih 10-ak minuta, ali zbog buke koja je dolazila sa druge strane žice nisam u mogućnosti sjetiti se razgovora najbolje, ali ono što sam čuo je bilo: «Jesi ti normalan??? Pa obećao si. Ne jednom već dva puta. Ako prijaviš ja ću se razvesti od tebe», i tako u istom tonu neko vrijeme dolazila je buka sa njezine strane.

«Ali ljubavi, znaš koliko to volim. Evo, majke mi ovo je zadnji put i časna riječ neću više nikada. Nego, jel ti znaš da je to legendarna utrka koja se održava preko 20 godina i da je publika fantastična?». Nisam čuo odgovor, prekinula je vezu. Puštam je par minuta i krećem ponovno, ali ovaj put pametnije: «Ljubi, molim te slušaj me. Ovo je stvarno zadnji put. Sjećaš li se one torbe koju si vidjela na internetu i koja ti je bila baš mrak. Eto, ako je baš želiš…». Ni to nije pomoglo i onda pribjegavam trećoj opciji, a to je «poniznost». «Biti ću ti sve, najbolji od najboljeg i ako te prevarim ovaj put, možeš mi raditi što hoćeš.», pokušavam i dalje i vidim da to uspijeva. Krenuli smo u dobrom smjeru kada me je pitala: «Jel stvarno zadnja?». Ja joj odgovaram da je, i na to će ona: «Ok. prijavi ju, imaš moju podršku, ali ….». 

A što da joj kažem, da je utrka nakon drugog razgovora bila već uplaćena te je sada ispred mene stajalo novih 365 dana priprema. 

Svaki dan jedan sport. Svaki dan odricanje, pomicanje vlastitih granica. Svaki dan testiranje samog sebe, ali i Barbare. Odricanje od društvenog života, odricanje od prijatelja, ponekad od obitelji bila je moja svakodnevnica proteklih godinu dana. Stotine sati provedene u bazenu, biciklu i trčeči trebaju se sliti u jednu utrku, u još jednu borbu sa samim sobom. Ove godine puno bolje poznajem svoje tijelo, puno bolje ga poznaje i moj trener Nemanja Korać i u proteklih godinu dana izvukao je maksimum iz mene, jer svi pokazatelji na biciklu, trčanju i bazenu pokazuju da sam doista vrhunski spremljen.

U trenutku pisanja ovog bloga sjedim sa svojom Barbarom u hotelskoj sobi i do utrke je ostalo još jedan dan. Ona je tu pored mene i daje mi snagu i motiv da dam sve od sebe. Svi oni koji su se dugo pripremali za jednu utrku mogu shvatiti stanje u kojem se nalazim. Stanje «povišenih emocija» gdje se miješaju tuga i žalost što je jedan period života gotov u smislu priprema i svega onoga što pripreme donose i «put» kojim se dolazilo do cilja, a s druge strane euforija i potištenost za predstojeću utrku kada se sve treba «posložiti» kako bi «izvedba» bila u skladu sa očekivanjima i rezultatima postignutima na treningu. 

Nekako u ovakvom razmišljanju dobivam poruku od trenera koji je secirao svaki segment utrke i za svaki segment mi je dao savjet kako i što da radim. Puno mi to znači kada znam da je pored obitelji i trenera moja ekipa uz mene. 

Kod ovakvih utrka (ali i onih kraćih) ništa ne prepuštam slučaju tako da sam opremu pripremio i nekoliko dana prije utrke i gledajući sve što sam spremio samo sam dopunjavao stvarima koje će mi biti potrebne za utrku. Jednostavno želim dan ili dva imati svu opremu posloženu kako bi znao što sve trebam ponijeti. Opremu slažem i po sportovima tako da kada jedan dio složim u torbu spremam drugi i ne može se dogoditi da nešto zaboravim.

Veliko pitanje mi je bilo da li da idem sa svojim TT biciklom (Canyon) ili sa svojom Bjuti (o kako volim taj bajk). Bjuti  (Cervelo S3) je moj cestovni bajk i nakon što sam proučio biciklističku stazu odlučujem se ipak za Bjuti. Kako je biciklistički segment dosta zahtjevan i ima preko 1600 m visinske razlike, a ja se bojim nizbrdica mislim da ću sa Bjuti imati bolju upravljivost na nizbrdici. Međutim, kako je svaka minuta bitna na nju montiram aerobarove tako da mislim da će ovo biti super kombinacija za biciklistički segment koji je ispred mene. Prije samog puta na Bjuti dečki iz ALPHA BIKE SHOP-a u Sisku (hvala Saša Kulauzoviću i Saši Pejiću) su u potpunosti sredili mi bajk te sam stavio i potpuno nove gume (Continental Grand Prix 4000) tako da tehnički dio je "pokriven". Sve ostalo je na meni.

Iz kišnog Siska krenuli smo oko 14,30 sati i već oko 17,30 bio sam na registraciji gdje sam dobio sve potrebno na utrku. Nakon registracije i kupovanja nekih sitnica na "IM expo" otišli smo na večeru i nakon toga u hotel na odmor. Subota je rezervirana za briefing i ostavljanje bicikla u T1 zonu.

Nervoze nema već samo fokusiranost za start koji će uslijediti u nedjelju. Čini se malo posla, a vjerujte pored odmora i svega onoga što donosi dan prije ovakve trke vrijeme brzo prolazi. 
Još jednom predivno je znati da nisi sam, jer hrpu poruka dobivam od svojih divljaka iz Ssačke divlje trkačke lige koji su uz mene i sigurno je da na neki svoj način i oni proživljavaju ovu utrku. 

SISAK - PLIVAČKI MARATON - 3 KM

Sa svojom Direktoricom utrka

To je ljubav!

Ja, Maja Pavleković, Maja Krakar i Mirko Malešević pred start utrke

Podrži lokalno. Dvije riječi koje se mogu primijeniti na sve pa i na sport. Natjecao sam se na svim kontinentima u različitim sportovima, ali nekako najdraže su lokalne utrke. Tako već nekoliko godina natječem se na plivačkoj utrci u rijeci Kupi u Sisku i to u duljini od 3 km. Start utrke je ispod «Novog mosta» te se pliva Kupom nizvodno ispod «Starog mosta» i «Željezničkog mosta» do cilja koji je ispod utvrde Stari Grad.

Kako je ovo utrka koja je predviđena za plivače sa perajama mi «obični» plivači smo malobrojni i nekako se ova utrka podcjenjuje od srane kako sisačkih plivača tako i od strane mojih plivača daljinaca.

Tu prije svega moram kritizirati naš plivački klub, jer bi bilo lijepo da se na ovu utrku uključi i veći broj plivača, jer samo tako se može postići i bolja kvaliteta utrke.

Ove godine vrijeme nas je pomazilo, jer je Kupa bila oko 27 stupnjeva, temperatura zraka isto tako, a oblaci su sakrili Sunce tako da su uvjeti bili više nego fantastični. Iako je na startu bilo preko 40 natjecatelja sa perajama nas «običnih plivača» skupilo se 8 i to 3 djevojke i 5 muškaraca.

Start utrke bio je u 12 sati i opet je adrenalin odradio svoje te sam krenuo dosta jako plivati pokušavajući držati tempo sa dvoje plivača, a koji su vrhunski bazenski plivači. Nakon nekih 300 m primjećujem da smo svi tu negdje na nekih 10 metara lijevo - desno, a kako redovno plivam u Kupi i mogu reći da poznajem njezin tok pokušavam plivati u matici kako bi dobio barem malu prednost.

Odmah u startu Nola Brnad iskače i odlazi naprijed a iza nje ostaje Matija Lukić koji je ispred mene nekih 20 m. Taktika je držati tempo i pokušati mu se približiti, a što činim u prvom kilometru kada dolazimo na Starog mosta gdje primjećujem da on počinje plivati prsno. To je to. Možeš biti vrhunski bazenski plivač, ali daljinsko plivanje je sasvim nešto drugo. Tu Matiju prolazim i nekako dobivam snagu da držim tempo, jer sam sada izbio na prvu poziciju od muškaraca i Nola mi bježi nekih 20-ak metara. Malo pomalo sustižemo i prestižemo plivače sa perajama, ali do Nole nikako ne mogu doći, jer svaki put kada podignem glavu radi korekcije smjera plivanja ona mi je na istoj udaljenosti. Shvaćajući da je ne mogu stići pazim i pokušavam kontrolirati tempo plivanja i ne želim pustiti niti jedan zamah, jer znam da su dečki tu negdje iza mene i ako usporim mogu vrlo lako izgubiti prvu poziciju. 

Prolaskom ispod Željezničkog mosta utvrda Stari Grad postaje sve veća i cilj je na nekih 200-300 metara, a što mi daje dodatnu snagu te stišćem što jače mogu da ne izgubim svoju poziciju.

Kaže narodna poslovica «da dok mačke nema, miševi kolo vode»,a  s obzirom da je ovu utrku Matija Luka propustio, jer je na Jarunu gdje polaže za spasioca to mi je ovo vjerojatno jedina i posljednja prilika da pobijedim, jer iduće godine tko zna tko će se od plivača pojaviti. Kako bi rekao moj veliki sportski prijatelj Aleksandar Tompa «čim su dvojica, to je utrka» iznimno sam veseo i ponosan što sam završio kao najbrži plivač u svojem Gradu i u svojoj rijeci.

U očekivanju ostalih plivača

Vrijeme za 3075 m (nisam puno niti lutao po stazi) je 34:37 min. Nakon utrke uslijedilo je proglašenje pobjednika te fantastičan juneći gulaš. Fish paprikaš sam probao, ali bolje i da nisam jer je majstoru zagorila riba pa je okus bio užasan. 

Nakon  utrke slijedi isto tako lijep kraj dana uz kavu sa B na našoj terasi i pripreme za sutra, jer me sutra čeka težak i jak trening (multibrick 30 k bike + 5 km trčanje X 3).

Ovo su zadnji teški treninzi pred najljepši dio godine «taper», jer za 3 tjedna imam IRONMAN utrku u Klagenfurtu.

Nola Brnad i ja neposredno nakon ulaska u cilj

Proglašenje pobjednika

Nakon proglašenja

SISAK GRANDFONDO ORBEA 2018

Četvrto izdanje jedne od boljih biciklističkih utrka «Sisak Grandfondo Orbea 2018» bilo je održano u nedjelju 20. 5. 2018. godine. Prije svega za sve one koji ne znaju Grandfondo označava biciklističke utrke preko 100 km, a ova naša u organizaciji mojeg BK «Roda» bila je u dužini od 123 km i vozilo se trasom: Sisak – Petrinja (zatvorena vožnja) – H. Kostajnica – H. Dubica – Sunja – Sisak sa ukupnom visinskom razlikom preko 750 m. Na samom startu našlo se preko 130 biciklista iz nekoliko država, a uz mene je bio i moj prijatelj Mihailo Živković koji je sa obitelji došao provesti sa mnom vikend i odvesti utrku. Pred sam start utrke Mihailo kojemu je ovo prva ovakva utrka i sa ovolikom brojem natjecatelja (inače se bavi triatlonom i ima 2. završene ironman utrke) pokazivao je malu nervozu, ali bio je dogovor da ćemo voziti zajedno i da neće biti nikakvih problema, ako se bude mene držao.

Kava prije starta

To je bilo dogovor, ali narednih nekoliko sati pokazati će da od toga nije bilo ništa. Kada je sudac označio start utrke peloton je krenuo dosta jako tako da smo u zatvorenoj vožnji vozili i preko 40 km/h. Ja osobno ne volim ovakve početke utrka, jer uslijed takve vožnje i činjenice da se uglavnom prolazi kroz grad i kroz raskrižja dolazi do naglih ubrzanja pa stajanja tako da vrlo brzo se postigne visok puls, a što je kasnije vrlo teško za smanjiti. Nakon 12 km zatvorene vožnje sudac je dao signal za «leteći start» i utrka je krenula. Ja sam pokušao što duže držati prvu grupu iako sam bio svjestan da će to biti vrlo teško s obzirom na konstituciju biciklista koji su činili prvu grupu i mene. Vrlo je teško jednom sto kilašu pratiti tempo puno lakših biciklista, a posebno kada se uzme u obzir da je nekih 5-7 km od starta uslijedio i najteži dio utrke, a to su tri penjanja od kojih je zadnje u dužini od 1,5 km i sa nagibom od preko 10 %.

Tu sam negdje izgubio Mihaila koji je ostao iza mene i adrenalin kao i sama činjenica da se mogu dobro penjati tjerali su me naprijed , ali u sebi sam znao da nije fer prema njemu te sam odlučio nakon što se popnemo na zadnje brdo sačekati ga i krenuti sa njime u lov za biciklistima koji su bili ispred nas. 

Na brdu Jošavici nakon što sam se popeo čekao sam nekih 1 minutu Mihaila te je plan bio da on vozi iza mene i da pokušamo stizati bicikliste. S obzirom da sam puno puta prošao tom stazom mogu reći da ju vrlo dobro poznajem i nakon brda narednih 15-ak kilometara teren je u blagom padu tako da se može razviti vrlo lijepa brzina i istu se može vrlo lako održavati. Skupivši Mihaila dajem sve od sebe i stišćem pedale koliko mogu, ali nakon par stotina metara Mihailo mi viče da ne može, a ja odlazim dalje. Skupljam dvojicu biciklista i vičem im da se stanu iza mene i da idemo zajedno dalje. Nakon nekih 5-6 km stvorio sam grupu od 10 biciklista i vičem im da moramo voziti na smjenu i da svatko od nas mora dati smjenu koja će trajati barem 1 min. Prvih nekoliko izmjena je bilo sasvim odlično i moram priznati da smo radili fantastično te nam je nakon toga otpala jedna djevojka, a mi nastavljamo dalje u istom ritmu. Pred samu H. Kostajnicu skupljamo nekih 4-5 biciklista (između njih i mog Rodana Alena Boltužića) i sada grupu čini nas 15-ak koji ponovno počinju voziti na smjenu iako između nas je bilo i onih koji se baš nisu često odvažili otići na prvu poziciju i pomoći ostalima da vozimo što brže. Nakon Kostajnice vjetar počinje puhati u prsa i tu počinje prvo iskušenje, jer je potrebno držati ritam vožnje koje kvari sam vjetar i činjenica da u grupi postoje neki koji su «zabušavali» u davanju smjene. U jednom trenutku jedan vozač mi govori: «Pastir je u redu, ali stado nije», a ja mu odgovaram: «Čekaj , budeš vidio da će i stado biti ok». Tu se zajedno smijemo i krećemo voziti ponovno onako kako treba biti, a to je da svi rade za grupu. Dolaskom u H. Dubicu postoji jedno brdo na koje se treba popesti i nakon toga slijedi spust i ravni dio staze od nekih 20-ak kilometara. Cijela grupa je preživjela to brdo i nitko nije otpao i sada kreće sumanuta vožnja ravnicom gdje ponovno kupimo nekoliko biciklista. U jednom trenutku dok sam bio na čelnoj poziciji u desnoj nozi me hvata grč i puštam cijelu grupu da me prođe, a ja pomalo ispravljam nogu i pokušavam smanjiti bolove od grča. Shvaćajući da je grč nastao s obzirom da nisam puno jeo (nije bilo vremena) uzimam energetsku čokoladicu i piće i malo-pomalo grč prolazi, a ja nastavljam dalje sa grupom. Nakon 3 sata vožnje prelazimo preko 101 km i shvaćam da ako izdržim(o) u grupi do kraja vožnje da će ukupno vrijeme završetka utrke biti fantastično. Prolaskom kroz Sunju dolazimo ponovno na dio koji je hupserast i ponovno dolazi do razbijanja ritma vožnje, ali sada svi znamo da je kraj uskoro i polako počinju kalkulacije za zadnjih par km i eventualni finiš utrke. U tome dijelu odlaze dvojica biciklista naprijed, ja pokušavam za njima, ali shvaćajući da neću ništa moći sam napraviti ponovno čekam grupu da dođe i sa njima vozim prema Sisku. Ulaskom u Sisak hvatamo onu dvojicu biciklista koji su nam pobjegli i još nekoliko te dolazimo do zadnjeg brda. Nakon uspona dolazi jedan S zavoj sa velikom nizbrdicom, a kako se ja bojim voziti po nizbrdici nekolicina biciklista me prelazi tako da zadnjih 500 m ponovno moram stiskati pedalu i pokušati ih uhvatiti. Međutim, neke uspijevam, a neke ne, te vožnju završavam u vremenu 3:34 h (prosječna brzina 34 kmh) i mogu reći da sam izuzetno zadovoljan sa učinkom. Bilo je fantastično voziti u grupi i svima onima koji si bili sa mnom, a koji pročitaju ovaj blog i nađu se u ovoj priči još jednom od srca čestitam. Dečki svaka čast!!

Moram priznati da nisam vozio punim gasom (možda bi bilo brže 2-3 min), jer sam nakon vožnje imao brick trčanje u trajanju od 8 km. Negdje na 5 km trčanja ugledao sam Mihaila koji je također počeo trčati i zajedno smo odradili još 3 km, a nakon toga onako znojni, prašnjavi i slatki od gelova i pića odlazimo opustiti mišiće u Kupi. Nakon kupanja Mihailo se sa obitelji vraća u Beograd, a ja sa svojom Barbarom pijem poslijepodnevnu kavu prepričavajući joj detalje utrke.

Alen Boltužić, Mihailo Živković i ja

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2713561188#.WwL8gT-thS8.email