LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 4. dio - DURMITOR

Durmitor je prekrasan. Toliko je lijep da ga se ne može opisati riječima tako da .... uživajte....

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 3. dio - OKRUŽEN DIVOKOZAMA

Ono kad dobiješ posvetu od svojih

Jutro je osvanulo okupano sunčevim zrakama, a što je upućivalo da će današnji izlet biti predivan. Za danas smo imali u planu hodanje na najviši vrh Durmitora, a to je Bobotov Kuk (2523 m), a koji je ujedno i najviši planinski vrh u Crnoj Gori. U potpunosti opremljeni sa hranom, vodom i odjećom odlazimo nešto prije 9 sati autom na početnu točku, a to je vrh Sedlo koje se nalazi oko 5 km od smještaja i na visini od 1900 m. To je kraća dionica, jer do vrha treba nekih 3 sata hoda, a postoji i drugi pravac, a to je iz podnožja Crnog jezera i hodanje do Bobotovog vrha traje oko 5 sati. 

Krećemo puni elana i nakon nekih 500-600 m dolazim do prve prepreke, a to je puteljak koji je širok oko 30 cm, a ispod kojeg se nalazi provalija od nekih 100 m. Tu sam se oduzeo. Stao i ni makac dalje. Djeca se smiju, Barbara se smije do jednog trenutka kada shvaća da sam se zaledio i da treba primijeniti neku drugu taktiku, a to je ohrabrenje. Nakon nekih 10 min lijepe priče i nekih obećanje krećem dalje i na jedvite jade prolazim taj početni dio staze. 

Ovo nije lice ponosa i slave već tuge i očaja

Malo-pomalo penjemo se, a meni u glavi još uvijek stoji da ću to još jednom morati proći, a to je u povratku. U jednom dijelu hodanja nailazimo na dva Crnogorca od kojih dobivam informaciju da postoji i drugi put za dolje i koji je nešto lakši te nakon što sam to predložio svojima, oni me nadglasavaju, a moja muka koja me čeka u povratku ne prestaje. Na dijelu putu dolazimo do izvora pitke vode gdje obnavljamo zalihe vode. 

Matija Luka se penje kao divokoza, a Klara polako gunđa iz koraka u korak, ali ide naprijed. Plan je bio popeti se na Bobotov Kuk, snimiti nekoliko fotki i hvaliti se cijeli život da smo se popeli na najviši vrh Crne Gore. Da, to je bio plan. I što se mene tiče ostao je samo plan. Malo – pomalo popeli smo se do zadnjih 50 m uspona, koji postaje tehnički dosta zahtjevan, jer se penje uz pomoć metalne sajle. Tu sam se zaledio. Ostao sam priljubljen uz stijene, a kada je u jednom trenutku iznad mene prošao helikopter u potpunosti sam se oduzeo. «Barbara ja ne idem gore!» govorim Barbari, jer je ona ostala samnom, dok su se klinci već počeli penjati. Ne čekam njezin odgovor već u čudu vičem Klari: «Klara ne idi gore, Klaraaa, ostani dolje», a onda mi viče nekih 20 m iznad glave: «Ne pada mi na pamet da sada odustanem kada sam toliko patila.» Ponovo se obraćam Barbari i govorim joj da ne idem gore, a ona kada je vidjela moj izraz očaja i straha na licu potpuno smireno i bez nekih velikih emocija govori: «Da, ostani dolje, ne idi gore.»

U tom trenutku osokoljen njezinim riječima, umjesto da se počnem penjati spuštam se kao divokoza dolje, a ona me u čudu gleda i viče za mnom «Čekaj nas da se slikamo zajedno.» Dok se spuštam mislim si da si može misliti kako ću provesti pola sata priljubljen za stijenu te šibam nizbrdo do dijela puta na kojem mogu se odmoriti i malo prileći. Nakon nekih 20-ak minuta dolaze i moji i ja sav sretan što ih vidim počinjem ih ljubiti i vjerojatno veseliji nego oni počinjemo se spuštati. Nakon određenog dijela puta počinje kiša padati, pa počinje sijati Sunce, pa opet kiša, a mi se svakim korakom približavamo ponovno onom dijelu puta kada nastaje panika. Nekih 70 m spuštanja kada se auto već vidi i kada je kraj vrlo blizu prolazim doslovno sjedeći na guzici i mic po mic spuštam se nizbrdo. Matija je već pri dnu, Barbara iznad mene, a Klara iza nje te čujem njih dvije kako se dovikuju i kako Barbara viče Klari da se primi za stijene, jer je put postao sklizak od kiše. Za one koji to još nisu probali mogu reći da postoji i spuštanje niz planinu na «guzici» i da je dosta učinkovito kada te strah obuzme. 

Svako ljeto čitamo o Česima koji u sandalama odlaze na Biokovo i kako sa njima Hrvatska gorska služba spašavanja ima uvijek problema te su u šali i izmislili cjenik usluga tako da je spašavanje 50 kn, a spašavanje Čeha u sandalama je 7.000,00 Kn. Međutim, današnji dan me je uvjerio da to nije slučajnost već da je odlazak u planine u sandalama u genetskom kodu Čeha, jer smo na pol uspona vidjeli frajera koji se uputio u planinu u «isusovkama». Pored nas se neki stranac penjao na vrh bos tako da doista na planini se može vidjeti svašta. 

I taman kada sam mislio da je ovo kraj današnje avanture dolazim do auta, a pored njega stoji pun autobus Čeha i polu živčano me pitaju da li je to moj auto. Ja im odgovaram da je, a oni mi viču da već dva sata stoje i ne mogu autobusom sa parkirališta, jer sam iz zagradio prolaz. Ja im odgovaram da to ne treba biti problem, jer je priroda predivna, oni na friškom zraku piju pivo, pa si mislim da su oni ljuti ne zbog toga što sam im zagradio autobus, već zato što su morali popiti barem polovicu zalihe piva koju su vozili sa sobom. 

I dok sam znao za Barbaru i Matiju Luku da će penjanje bez problema odraditi mislio sam si da će Klara Ana u jednom trenutku «puknuti» i samo stati, jer «njoj nije jasno kako netko se može sa užitkom tako visoko i dugo penjati», ali me je ona u potpunosti iznenadila tako da sam posebno ponosan na nju. Međutim, to je pokazatelj da se može penjati tako da više nema izgovora za Sljeme, Hrastovicu i neka druga naša brda. Sorry, Klara…..

Nekoliko dana prije puta dobivam informaciju od legende daljinskog trčanja Drage Miličića da se na Durmitoru priprema Hrvatska trkačka reprezentacija, jer kroz nekoliko dana u Sv. Martinu na Muri počinje Svjetsko prvenstvo na 100 km. Penjući se u jutro autom na Sedlo ispred sebe vidim neke trkače i prepoznajem Veroniku Jurešić i još neke trkače. Nikada u životu se nisam kladio i to smatram najgorim porokom, ali mislim da ću uplatiti neki iznos na našu repku, jer uz brdo na 1900 m trče tempom od 5 km/min. U razgovoru sa njima dobivam informaciju da su danas imali na programu trčanje «Durmitorskim prstenom» u dužini od 85 km, a ako trče svih 85 km tim tempom onda će razbucati ostale reprezentacije na natjecanju, a na oklada i neće biti prava, jer je to čisti dobitak. Sutra je novi dan i vjerujem da će nam ostati snage za novi izlet…..

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 2. dio - SPORT I RAZONODA

Današnji dan ima radni naziv «sport i razonoda», jer smo odlučili danas otići na rafting na Tari.

Jučer na večer konobar nam je predložio odlazak na Taru na način da će oni organizirati dolazak po nas i nakon raftinga da će nas vratiti u hotel. Ovaj prijedlog nam se učinio fantastičnim, jer nisam trebao misliti gdje ću parkirati auto i ostale stvari koje za time idu. Točno u 9,30 sati došao je kombi po nas i odvezao nas na mjesto okupljanja gdje smo kao i ostali sudionici raftinga uzeli svoju opremu te smo se ponovno kombijima uputili na startnu poziciju koja je bila udaljena nekih 2-3 km. Postoji nekoliko opcija dužine raftinga, a mi smo se odlučili na poludnevni izlet, jer smo dečke ostavili u sobi pa da ne budu dugo sami. Cijena ovog izleta je 40 eura, a ako se uzme i ručak onda je 45 eura. Postoje nekoliko vrsta obroka tako se može birati između piletine, janjetine, ribe i veganskog obroka, a uz svaki se dobije i salata i njihov durmitorski sir. Moja preporuka je uzeti i obrok, jer je hrana OK i siguran sam da nema povoljnije cijene obroka od ove, a pored toga se dobije i dnevna ulaznica u Nacionalni park koja je 3 eura.

Najvažnije pritoke Tare na lijevoj strani su joj Ljutica i Sušica, a najvažnije desne pritoke Vaskovaška rijeka i Draga. Među njima je svakako najpoznatije vrelo Bajlovica sige, izvor na lijevoj obali Tare, izdašnosti više stotina litara u sekundi, kod koga se voda koja izvire iz jezera u pećini Bučavica stropoštava u Taru sa visine od preko 30 i na dužini od oko 150 metara i čini Ljuticu na jednu od najkraćih rijeka uopće. 

Ljutica

rijeka Ljutica 

Kanjon Tare, dugačak 82 i mjestimično visok i 1300 metara, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Colorado u SAD, a prvi u Europi. Ima tok dug 146 kilometra i najduža je crnogorska rijeka. Od mnoštvo posebnosti Tare posebno mjesto zauzimaju njeni bukovi. Huk nekih većih bukova se čuje i na samim ivicama kanjona. Od preko 40 bukova najpoznatiji su Djavolje lazi, Sokolovina, Bijeli kamen, Gornji i Donji tepački buk i dr. Tara je 1977. godine uvrštena u program “Čovjek i biosfera“ i upisana u ekološki rezervat biosfere Svijeta, čime je zaštićena međunarodno usvojenom Konvencijom.

Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a medju njima posebno mjesto zauzima crni bor.

U mjestu Đurdjevića Tara nalazi se veliki most, izgrađen 1940. godine. Ovaj most je vremenom postao jedan od simbola ove rijeke. U toku Drugog svjetskog rata srušen je da bi 1946. ponovo bio obnovljen. Dužina mosta iznosi 154 metra, a na najvisočijem luku dostiže visinu od 135 metara.

Ovaj poludnevni izlet počinje u 10 sati i završava oko 13,30 te se ponovno kombijima vraćamo na mjesto okupljanja. Kako je samo mjesto pored mosta koji prelazi rijeku Taru i koji je sa svojih 180 m bio najviši most u ex YU to je pored njega i druga atrakcija koji smo svakako planirali obaviti; ok, koju su moji planirali obaviti dok smo ovdje, a to je zip-line preko Tare. Naravno da se nisam dao nagovoriti na ovo kao niti na zip-line na Cetini te je to kod nas postalo uobičajeno da moji idu, a ja sam zadužen za slikanje i snimanje. Sama dužina vožnje je 850 m, a brzina kojim se prelazi kanjon Tare je 50 km/h.

Nakon raftinga, ručka, zip-line došli smo u hotel gdje smo uzeli dečke i sa njima odlazimo na šetnju, a nakon toga na kupanje u Vražje jezero. Dok sam ja plivao (1 km) Matija i cure zajedno sa dečkima zezali su se na sup-u tako da smo današnji dan iskoristili u cijelosti. Upravo dok pišem ovaj blog sjedim u hotelu, pijem njihovo craft pivo «Mamut» i čekam ekipu da mi se pridruže na večeri. Kao i jučer kiša je ponovno počela padati točno u 17 sati, a romantiku budi često nestajanje struje tako da zajedno sa drugim gostima sjedimo u mraku i pričamo. Nema mobitela, nema društvenih mreža već smo okrenuti jedni drugima, a što je i smisao boravka u ovako predivnoj prirodi i okruženju.

Doista, ovaj Durmitor je predivan i sigurno je da će nam ostati u predivnom sjećanju.

Sutra je novi dan i ako ne bude kiše idemo na sasvim nešto drugačije…….

most na Đurđevića Tari

Zip line

Vražje jezero

Supanje na Vražjem jezeru

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 1. dio - PUTOVANJE I NIKŠIĆ

Iako sam već imao rezervaciju za apartman u Austriji onoga trenutka kada sam na TV-u vidio reportažu o Durmitor-u bez bilo kakve konzultacije sa Barbarom otkazao sam istu i rezervirao smještaj u Žabljaku, Crna Gora. U petak u 7,20 sati sjeli smo u auto i Dalmatinom šibamo do Metkovića gdje prelazimo granicu sa BiH. Put dug 530 Km prolazimo autoputom za točno 5 sati (sa dva stajanja), a onda počinje avantura. Do Nikšića imamo 180 km i taljigamo se izuzetno zavojitim i lošim cestama. Put nas preko Stolca vodi prema Bileći i Bilećkom jezeru (predivno) te nas u Bileći pljusak pere kao da kiša više nikada neće pasti. Tijekom puta zabavljam se prateći temperaturu zraka te je u Stolcu pokazalo 38 stupnjeva, a da bi negdje oko Bileće pala na 20 stupnjeva. 

Put putujem, put dalek i dug.......

Naša prva stanica je Nikšić u koji stižemo nakon 12 sati putovanja. Šalimo se u autu da bi Matija prije stigao do Tampe nego što smo mi do Nikšića, ali s obzirom da smo svi 6 zajedno, putovanje nam prolazi u šali i smijehu. U Nikšiću smo smješteni u «Apartmani Eraković» te je do njih vrlo lako doći i nalaze se na 15 min hoda od centra grada. Kakav bi to dolazak u Nikšić bio, a da nismo popili Nikšićko pivo tako da odlazimo u centar grada na cugu i shish-u gdje gledamo ljude i razgovaramo dugo u noć. 

Nikšić

Cheers !

Možemo mi govoriti što hoćemo o cijenama autoputa u RH, ali dok se ne proba voziti ovakvim cestama onda se ne može niti shvatiti vrijednost samog autoputa i vožnje po njemu te doista nakon ovakvog putovanja mislim da se ne može reći da su cestarine skupe, a tim više što postoji i alternativa, a to je «stara cesta» od unutrašnjosti prema moru.

Svanuo je novi dan i avantura zvana «Durmitor» počinje. Prije samog odlaska u Žabljak želja nam je posjetiti Manastir Ostrog, a koji se nalazi nekih 20 km od Nikšića prema Podgorici. Sam Manastir Ostrog izgrađen je u vijencu planine u Crnoj Gori, a izgradio ga je Sveti Vasilije Ostroški (hrv. Bazilije), a čije relikvije se do danas nalaze u Manastiru. Smješten je u stijeni na 900 m n/m između Nikšića i Podgorice. Pripada Crnogorsko-primorskoj mitropoliji Srpske pravoslavne crkve.

Manastir Ostrog veliko je pravoslavno iscjeljiteljsko svetište, a postoje zabilješke s tisućama čudotvornih ozdravljenja za koja se vjeruje da su postignuta zahvaljujući moćima Svetoga Vasilija Ostroškoga. Ujedno je i najposjećenije svetište Srpske pravoslavne crkve, ali, i pravoslavnih uopće na ovim prostorima. Koliko se radi o važnom svetištu unutar Srpske pravoslavne crkve najbolje svjedoči podatak da je njegov iguman - starješina sam mitropolit Crnogorsko-primorski Amflohije, drugi čovjek u SPC poslije patrijarha.

Manastir Ostrog

Mladunčad traže mir !

Manastir Ostrog (spokoj sa Kraljicom)

Da bi znao cijeniti svoju kulturu i poštivati svoju vjeru moraš upoznati i druge vjere i kulture tako da na prostoru Manastira nalazimo mir i neko ispunjenje. Nakon posjete Manastiru i vožnje od nekih 80 km dolazimo ka našoj ljetnoj destinaciji, a to je grad Žabljak. Grad Žabljak nalazi se na sjeverozapadu Crne Gore u središtu Durmitora. Grad je sa svojih 1456 n/m najvisočije urbano naselje u jugoistočnoij Europi- Smješten je u podnožju Durmitora i okružen je sa 23 planinska vrha od preko 2200 m, 18 planinskih jezera i kanjonom rijeke Tare, najdubljim u Europi i drugim na svijetu (iza Grand Cayon-a). 

Nakon smještaja u Etno selu «Šljeme» koje se nalazi nekih 5 km od Žabljaka i nakon što smo ostavili stvari u bungalovu odlazimo u Žabljak, odnosno u šetnju oko Crnog jezera. Jezero je predivno i vjerujem da će u narednim danima biti prilike se i okupati u njemu i na taj doživjeti Durmitor i iz vodne perspektive. Nakon šetnje već poprilično gladni odlazimo na ručak u Restoran «Izvor» gdje smo probali hranu ovog kraja (sir, goveđi pršut, prisanice, jagnjetinu kuhanu na pari i dr.), a posebno me se dojmio durmitorski sir i time mogu reći da je još jedna stavka na mojoj «bucket listi» prekrižena, jer je upravo taj sir presudio da ovo ljeto umjesto Austrije odemo u Crnu Goru. Kada se vidi ljepota kojom smo okruženi i susretljivost ljudi i predivan pejzaž onda mi nije nimalo žao što sam vozio toliko dugo da bi do ovdje došao. I dok smo ručali spustila se tako jaka kiša da smo jedva od nje uspjeli uskočiti u auto. Moji «luđaci» su se odlučili našaliti samnom pa dok sam plaćao oni su sjeli u auto, a ja kada sam došao do auta i kada sam želio uskočiti u njega zaključali su mi vrata pa sam neko vrijeme stajao vani na kiši i gledao kako mi se oni smiju (nema problema, ekipa je otvorila Pandorinu kutiju pa ću morati u narednim danima im se nekako osvetiti). 

Možemo mi biti veliki domoljubi i busati se u prsa i kleti se u ljepotu Plitvičkih jezera, ali kada se uzme u obzir cijena karte za ulazak na Plitvička jezera od 250 kn i kada se uzme u obzir cijena karte za ulazak u Nacionalni park Durmitor od 3 eura onda svaka priča prestaje, a sigurno je da su ljepote Durmitora i svega ostaloga barem jednako lijepe kao Plitvičke, a ako ne i ljepše. 

Kiša kako je brzo došla, tako je brzo i prestala pa ostatak dana provodimo u bungalovu pripremajući se za novi dan i novi izlet………

Kuc-kuc tko je doma?

Party ekipa na Crnom jezeru

Ponosni tajo sa mladuncima

Crno jezero

Crno jezero

2. PLIVAČKI MARATON BRČKO - 10 km

Postoji jedna rijeka koja svoj put dugačak 990 km započinje kao mali potok u Sloveniji, ali na tome putu ona postaje sve veća i veća i svojim tokom razmiče obale, ali spaja ljude. Na tome putu ta rijeka prolazi kroz Sisak. Da, samo prolazi kroz Sisak, jer osim ponekog usamljenog ribolovca koji stoji na njezinim obalama nema nikoga drugoga koji bi uživao u njezinoj ljepoti. Nekoliko stotina kilometara ispod Siska nalazi se grad Brčko. Ta rijeka na svome putu dolazi i do Brčkog, ali tamo su ljudi drugačiji. Tamo ljudi ne puštaju tu rijeku tako lako već oni uživaju u njezinoj ljepoti. Tamo ljudi pecaju, žive na rijeci i provode vjerojatno najljepši dio godine na njoj. Oni žive sa tom rijekom i ljeti i zimi. U Brčkom postoje veliki zaljubljenici u tu rijeku, a to su moji prijatelji Draško i Njegoš Đurić, Aleksandar Tutić i dr. Njihovim venama teče pored krvi i dio te rijeke. Ta rijeka se zove Sava, a oni svojom zaljubljenošću u tu rijeku spajaju ljude. Prošle godine sam na poziv Vojislava Mijića – organizatora Šabačkog plivačkog maraton od 19 km (plivao sam tamo 2006. godine) plivao na 1. Brčko plivačkom maratonu (blog iz srpnja 2017. godine).

Kuda danas plivam?

Nakon što sam vidio s kojom ljubavi i poštovanjem sam primljen, ali ne samo ja već i svi ostali natjecatelji i kako su nas ugostili i kako su se prema nama ophodili nakon završene te utrke rekao sam dečkima da slijedeće godine dolazim ponovno i da me ne trebaju pozivati, jer sam se pozvao sam. Ja držim do riječi pa sam tako i ove godine prekinuo godišnji odmor i zajedno sa Barbarom uputio sam se prema Brčkome. Ove godine sa nama nije išao i Matija Luka koji je ostao na otoku Šipanu gdje radi kao plivački vodič za tvrtku legendarnog slovenskog maratonca Martina Strela. U subotu smo se digli vrlo rano i već u 7 sati bili smo na putu za Brčko. 

Draško Đurić i Njegoš Đurić

Na granicu RH i BiH u Gunji dolazimo oko 9,10 sati, ali na prijelaz čekamo više od 2 sata. Konačno smo u došli u Brčko, a kako je vrijeme ručka odlazimo na ručak. Da bi plivao maraton trebaš imati snage, a kako bolje snagu prikupiti od dobrih bosanskih čevapa tako da odlazimo na čevape prije utrke. Nije to sportska prehrana, ali nisam niti ja tipičan sportaš pa mi to ne smeta. Nakon registracije i potpisivanja izjave o odgovornosti formalnost oko prijave na maraton je gotova te vrijeme do trke kratimo uz bosansku kafu i gledajući Savu. Ove godine za razliku od prošle vodostaj Save je nešto viši, a što znači da je mutnija, ali i brža pa se očekuje vrlo brzo plivanje. 

Dečki iz Plivačkog kluba «Atos – Brčko» koji organiziraju ovaj maraton uz suradnji sa hrpom sponzora i financijskom podrškom samog Distrikta poslušali su neke moje sugestije oko organizacije, a za razliku od prošle godine kada je svaki natjecatelj imao svoj prateći čamac ove godine mijenjaju to pravilo i plivače prvenstveno prate kajakaši, a trku pokrivaju sa nekoliko brzih glisera i nekoliko pratećih brodova tako da nema bojazni da bi se nekom od natjecatelja moglo bilo što dogoditi. Meni odgovara i ovakav način, jer ovo je pravo plivanje u otvorenim vodama, jer su plivači u neku ruku prepušteni sami sebi i moraju «osjetiti» tok vode kako bi ga iskoristili i kako bi plivali što brže. Isto tako, za razliku od prošle godine kada smo na start došli autobusom ove godine do starta nas prevoze čamcima te se možemo i na ovaj način upoznati sa rijekom.

Nakon što je glavni sudac označio start utrke krećem plivati na način da uhvatim neku svoju poziciju u utrci i tempo koji ću moći pratiti tijekom cijele utrke. Prvih nekoliko stotina metara osjećam da sam lagan i da imam vrlo dobar tempo. Proteklih 10-ak dana redovno sam plivao u moru i moram priznati da sam pored treninga koje sam imao do tada bio spremniji nego prošle godine tako da odlučujem plivati «na nož». Idem skroz jako pa koliko budem mogao izdržati. Na satu sam podesio da mi označi svakih 500 m te nakon nekoliko početnih vibracija na ruci kontroliram tempo na način da brojim vibracije i time se zabavljam mjereći udaljenost koju prolazim. Prije samog starta uzeo sam jedan energy gel (Hi Tec brand – vrhuunski, ali vrhuunski gel) te je moj plan da slijedeći uzmem nakon isplivanih 3,5 km, a treći da uzmem oko sedmog km. Iako je svaki kanuista imao vode za natjecatelje i bilo je dovoljno dignuti ruku da mu se pruži voda ja odlučujem plivati bez uzimanja vode, jer su mi 3 gela i više nego dovoljna za završetak utrke. Malo pomalo prolazi vrijeme i udaljenost i kada sam uzeo gel na satu vidim da sam isplivao 4,5 km. Ona taktika o brojanju vibracija na ruci se pokazala vrlo dobrom, jer sam isplivao preko 1 km, a da nisam niti znao. To je podiglo moje samopouzdanje i odlučujem plivati što jače mogu. Negdje na 5 km vidim jednog plivača ispred sebe i pokušavam ga sustići, a što i činim. Da bi smirio puls i da bi se odmorio plivam u njegovim nogama nekoliko desetaka metara, ali sam sebi govorim da to nije ok, jer pored toliko široke rijeke plivam u tuđim nogama. To mi se čini nesportski te sada plivamo paralelno jedan uz drugoga nekih 2 km. U nekom trenutku odlazim malo naprijed ja, u nekom trenutku odlazi malo naprijed on, a na 7-8 km ja se odlučujem približiti više bosanskoj obali dok on ostaje negdje na sredini toka rijeke. To mi je bila greška, jer vidimo da se on udaljava i više nemam mogućnosti da ga stignem, jer svakim zaveslajem udaljenost raste između nas. Krivo sam procijenio tok i to me koštalo da ga u finish-u pobijedim, jer sam siguran da bi to tako i bilo. Međutim, osjećaj koji imam dok plivam je fantastičan i iako je Sava bila mutna i nisu se vidjeli prsti na ruci pod vodom ja uživam, jer ispred sebe vidim ciljni ljevak. Naravno, ako ne mogu biti prvi, onda barem mogu ući u cilj da me svi zapamte tako da zadnjih 30-ak metara plivam delfin, a što kod gledatelja izaziva poštovanje i dobivam veliki pljesak. Na samom cilju Draško me pita: «Zar opet delfinom u cilj?», a ja se smijem i gledam na sat vrijeme završetka utrke: 1:37 h. Ovo je fantastično vrijeme i dobar pokazatelj da ću biti spreman za Europsko veteransko prvenstvo u daljinskom plivanju koje me čeka u rujnu na Bledu i gdje plivam 3 i 5 km.  

Iako je organizator u propozicijama naveo da se radi o utrci na 9 km moj sat, ali i satovi nekih drugih plivača su pokazali da smo plivalo nešto malo više od 10 km pa bi za slijedeću godinu točno trebalo izračunati duljinu staze,jer smatram da je to prije 10 km nego 9 km.

Nakon utrke, uslijedilo je proglašenje pobjednika i ja sam u muškoj konkurenciji apsolutno 5., a u svojoj dobnoj kategoriji 2. Nakon proglašenja i fantastičnog fiš – paprikaša pozdravljam se sa svojim prijateljima, plivačkom braćom i Barbara i ja odlazimo nazad u Sisak obogaćeni još jednim predivnim danom.

Kada sam prošle godine išao u Brčko nisam znao što očekivati, ali sam htio iz prve ruke vidjeti kako je to tamo i kako funkcionira sam Brčko Distrikt. Ovdje je politika stala prije točno 18 godina (na dan utrke je bilo 18 godina Brčko Distrikta) i ovdje su ljudi okrenuti prvenstveno poslu. Svi žive uvažavajući i poštivajući svoje različitosti, a što u nekim drugim sredinama nije tako. Ja ću se i slijedeće godine vratiti, jer se tamo doista ugodno osjećam i tamo se ne vraćam kao gost već kao dio plivačke obitelji. Hvala još jednom organizatoru, sucima i plivačima koji su me obogatili za još jednu predivnu utrku i još jedan predivan dan u mojem životu.

No Mas!

No Mas ! Unazad nekoliko mjeseci ove dvije riječi vuku mi se kroz glavu i vjerojatno su mi bile misao vodilja u zadnjim tjednima priprema za IM utrku u Klagenfurtu. Bilo je to 25. 11. 1980. godine u New Orleansu. U dvorani Lousiana Superdome u boksaškom meču šake su ukrstili Sugar Ray Leonard i tadašnji  šampion poluteške kategorije Roberto Duran. Nakon osme runde Roberto Duran ostaje sjediti na svojem stolcu i jedino što je rekao su te dvije famozne riječi: «No Mas!». Doslovni prijevod ovih dviju riječi je «Nema više!». 

«Nema više!»

Ovo je moj možda najtužniji blog. Ovo je možda blog koji sam puno puta prevrtio u glavi i zadnjih 15 dana puno puta sam si postavljao pitanje da li ga napisati ili ne. I sada dok ga pišem svaku riječ koju napišem gledam kako ju pobrisati, ali jednostavno treba znati kada je kraj. Treba znati kada riječi «nema više!» poprime ono ljudsko i kada te riječi počinju nešto značiti. Nakon uspješno završene 3. IM utrke Barbari sam obećao da sam završio sa dugim triatlonom i da više neću odlaziti na takve utrke. Kao sportaša iskreno, bole me ovih 18 minuta preko 11 sati, jer sam siguran da sam bio spreman za utrku ispod 11 sati. Vjerojatno nikada više neću biti toliki spreman na utrku ispod 11 sati, ali to je tako. U nekom trenutku treba znati kada je kraj. Moj kraj dugih triatlona je došao i vrijeme je za  neke druge da nastave tamo gdje sam stao. 

Međutim, to nije kraj mojeg sporta i mojeg triatlona, jer triatlon za mene nije samo sport. To je način života. To je način života i moje obitelji i sigurno je da ću u narednom razdoblju naći neki drugi motiv za neke druge utrke. U svijetu postoje bezbrojne utrke koje mi zaokupljaju pažnju i koje su jednako cijenjene i jednako teške kao i IM. Došlo je vrijeme da svoj sportski život malo «rastegnem» i da se posvetim nekim drugim sportskim ciljevima koji će biti jednako vrijedni kao i IM. Da nije sve tako crno do kraja godine me čekaju još dvije poluiroman utrke, a slijedeće godine već je uplaćena jedna u Kotoru. Prema tome, ovaj prestanak fokusa samo na jednoj utrci (ironman-u) ne znači i moj prestanak bavljenja aktivno sportom već to znači samo novo «pregrupiranje» i nastavak u nekom drugom smjeru. Želim se u narednom periodu posvetiti nekim drugim stvarima koje sam uvelike «zapustio» u proteklom periodu, a jedna od njih je zajednički sport sa svojim curama Barbarom i Klarom.

Ovime blogom želim se još jednom zahvaliti i svojoj obitelji, jer su oni podnijeli i najteži dio mojih priprema za utrke u kojima sam sudjelovao. Puno puta sam ih na neki način zapostavio i sebe stavio na prvo mjesto kako bi ostvario neki svoj cilj. I zato koliko sam tužan toliko sam u veseo, jer su neke druge stvari dobile prioritet u mojem životu.

Moji!