GIBRALTAR 2009 - BOSPOR 2023 ili kako sam Europu spojio plivanjem sa dva kontinenta !

Od onoga trenutka kada sam prvi put startao na plivačkoj utrci na otvorenim vodama (eng. open water swimming – OWS) znao sam da će to biti sport kojim ću se baviti dok sam živ. Taj osjećaj plivati u oceanima, morima, rijekama i jezerima je poseban, a kada se pri tome i natječeš onda ovo sve skupa poprima posebnu dimenziju. To nadmudrivanje sa vodom, drugim natjecateljima, valovima, strujama, samim sobom je nešto što mi diže adrenalin i to je nešto u čemu želim sudjelovati dok mogu. Dugi niz godina sam se bavio natjecateljskim daljinskim plivanjem i mogu reći da sam obišao cijeli svijet i skoro sam na svakom kontinetu plivao te sam nekako prvi dio svoje karijere završio 2009. godine kada sam isplivao Gibraltar (jedan od Ocean Seven plivanja). To je bilo par dana iza Kraljičinog rođendana i još uvijek su mi svježe sve slike sa toga puta gdje su me pratili roditelji, ali i samog plivanja. Nakon toga, zaljubio sam se u jedan drugi sport – triatlon i skoro 15-ak godina posvetio sam se tome, a sporadično sam plivao, jer sam se plivački „ispuhao“. Međutim, u meni je od Gibraltara tinjala jedna ideja, jedna želja, jedna nada, a to je da budem prvi Hrvat koji će Europu spojiti sa Afrikom i Azijom, a da bi to postao trebao sam plivati Bospor, odnosno utrku u Istanbulu koja starta u Aziji i završava u Europi. Koliko znam to su plivali do sada Karla Šitić i Stjepan Ptičar (isprike ako je još netko drugi to plivao), ali kako oni nisu plivali Gibraltar (koji su pred mene isplivali Dina Levačić i Toni Pavičić Donkić Briškula) to sam imao dobre šanse spojiti ova dva plivanja i ući u neke plivačke anale kao prvi Hrvat kojemu je to uspjelo. Želja je u meni sve više jačala tako da sam prvi dio ove godine posvetio se ponovno plivanju kao primarnom sportu, biciklizam je moj život i njega se ne odričem, ali trčanje je „stradalo“ i to sam u potpunosti zapustio. Plan koji sam se zacrtao kao jednu od novogodišnjih odluka je plivanje Bospora, a da bi to ostvario morao sam si zadati i mjesečni plivački cilj, jer jedino tako mogu biti fokusiran i posvećen krajnjem cilju. Plan je bio mjesečno držati barem 40 km i koliko to na prvu izgleda malo treba znati da ulazim u petu deceniju života i da mi je opravak duži, a imam i puno više posla i drugih obveza da plivam više od toga. U veljači sam se prijavio za utrku koja se ove godine pliva već 35. godinu za redom i do sada su na njoj nastupale svjetske plivačke zvijezde kao npr. Mark Spitz ili Ian Thorpe, a svake godine na utrci nastupa oko 3500 plivača. 

Ono što je raritet za ovako brojnu utrku je činjenica da se rasproda u jednome danu tako da ove godine nisam mogao propustiti prijavu kao prošle godine kada sam par dana zakasnio. Dan određen za prijavu sam upisao u kalendar i spremno sam čekao otvorenje prijava. Proces registracije je vrlo jednostavan: prijava, na mail stiže obavijest da je zaprimljena i link za dostavu dokumentacije (preporuka trenera, liječnička dokumentacija, slika i sl). Nakon verificiranja dokumentacije stiže link za uplatu kotizacije (rok je jedan dan za uplatiti i nije mala) i nakon uplate slijede slatke brige oko aviona i hotela. 

Naravno, nije ovo za mene samo utrka već je to i dobar izgovor za Kraljicu i mene da odemo na put i da budemo par dana sami. Kako smo Istanbul vidjeli prije nekoliko godina kada smo organizirali put za braću, sestre, šogoriju i prijatelje to smo ovo putovanje podredili utrci. Iskreno, kada sam dolazio moje misli su bile samo da rutu od 6,5 km isplivam, jer to mi je dosta za ono što sam želio ostvariti, ali dolazak na start utrke kod mene prouzroči jedno drugačije stanje uma – sharkmode, tj. trkačko stanje uma. Tako je i bilo sada kada sam Kraljici rekao da idem na sve ili ništa. Idem full gas pa kako bude. 

Znao sam da sam pripreme odradio fantastično, da imam preko 300 km isplivanih do utrke, da sam par dana u malom 25 m bazenu plivao 6,5 km bez prestanka odličnim tempom, da sam zadnje pripreme odradio u Skradinu gdje sam se baš razvaljivao od plivanja, da sam taper odradio onako kako treba i da 2 dana prije utrke nisam ništa radio već se odmarao. Sa hidratacijom sam započeo nekoliko dana prije utrke i bio sam spreman. 

Pripreme na utrku

Kako se pliva u Bosporskom kanalu tri velika broda sve plivače voze uzvodno 6,5 km do starta koji je na Azijskoj strani Istanbula. Start utrke je u 10 i kako plivači izlaze iz brodova tako moraju proći preko tepiha koji registrira chip na nozi plivača i start utrke kreće. Kako sam bio na trećem brodu to sam startao dosta kasno i bojao sam se da će ruta biti „popunjena“ i da će biti gužva, ali na moju sreću toga nije bilo. Od samog starta krenuo sam jako, možda i jače nego što sam htio, ali na samom početku je dosta jaka struja nizvodno tako da sam to htio iskoristiti što više. U opisu staze organizator navodi da se drži sredina kanala, jer tu je najbolja struja. Uz obale struja „vrti“ u krug pa postoja velika opasnost da se skoro pliva na mjestu. Ja sam se držao sredine kanala i malo-pomalo sam prolazio natjecatelje ispred mene,a da bi u jednom trenutku ostao sam. Možda je i nekoga bilo oko mene, ali kako je Sunce već bilo dosta visoko od odbljeska nisam ništa vidio u razini svojih očiju. Sada kada analiziram utrku doista sam dobro plivao i možda je ovo bilo jedno od mojih najboljih plivanja. Umjetnost daljinskog plivanja je i dobra navigacija u moru te sam „lovio“ sredinu mostova ispod kojih smo plivali i malo-pomalo sam se približavao cilju. Znao sam da imam dobro vrijeme, a koje to ću tek vidjeti na cilju, jer je zabranjeno nositi sat ili sl. Samo utrku od 6,5 km završio sam sa vremenom 58:58 min i apsolutnoj kategoriji kod muškaraca došao sam 450 od 1700 plivača, a u svojoj starosnoj kategoriji (45-49) bio sam 59. od 218 plivača. 

Kraj utrke !

I to je to, san koji sam sanjao preko 15 godina se ostvario. Nakon utrke Kraljica i ja smo još dan i pol koji smo proveli u Istanbulu baš uživali, a kako smo bili smješteni u jednoj od meni boljih četvrti u Istanbulu – Bešiktašu to smo uživali u brojnim caffe barovima, restoranima i šetnji ovim dijelom grada. Sada slijedi kratak odmor pa još jedna totalno fora plivačka utrka. Moji prijatelji u Beogradu nas čekaju da plivamo i da uživamo u noćnom beogradskom životu i roštilju. Ali prije toga…..

Na večeri sa navijačima Bešiktaša

Rooftop restoran sa pogledom
na rutu plivanja

Pozdrav mojoj ekipi iz
Triatlon kluba X

Moj
klub daljinskog plivanja TRITON"

Bratislava ili romantično putovanje sa Kraljicom

Prije nekoliko godina Kraljica i ja smo odlučili da barem jedan vikend u godini ostavimo za sebe. Sami bez djece i redovnih situacija u kojima se nalazimo. Taj vikend obično iskoristimo za jedno putovanje u kojem se baš onako kako treba biti posvetimo jedno drugome. Puno šetnje, razgovora, dobrog pića, jela, i .. svega ostaloga. I nemamo grižnju savjesti, jer smo djecu ostavili doma. Iako najviše volimo putovati svi četvoro zajedno. Kako smo zadnjih tri godine propustili te naše zajedničke vikende zbog covida, potresa pa obnove kuće nakon potresa i stresa u kojemu sam bio s obzirom na cjelokupnu situaciju ove godine smo odlučili ponovno „uhvatiti uzde“ i krenuti putovati. Prvi naš zajednički vikend bio je u Bratislavi. Iako je ona od Siska udaljena 4 i pol sata lagane vožnje uopće mi nije jasno kako sam ju do sada propustio posjetiti.

Obično Kraljici ne kažem kamo idemo pa je tako bilo i ovaj put. S obzirom da smo išli od petka do nedjelje znala je da idemo negdje blizu, a kako nisam bio niti u Bratislavi niti u Budimpešti ona je naslućivala da se radi o jednoj od te dvije lokacije, a o kojoj točno nije znala do trenutka samog polaska. 

S obzirom na ono što sam do sada prošao sa ekipom na biciklu i ono što imam u planu, jedan frend me zeza da se ovi vikendi tretiraju kao „kažnjenički“. 

Ali niti taj vikend nije protekao bez bicikla.U našim životima, sve se nekako vrti oko sporta i jednostavno to je tako. Na putu smo stali na kratak shopping da malo razveselim Kraljicu, a onda prije odlaska u hotel otišli smo na kavu u sjedište Isadore biciklističke opreme. Tamo smo popili kavicu, ja sam uživao gledajući opremu i dizajnere kako dizajniraju biciklističku odjeću, a u jednom trenutku pridružio nam se i vlasnik branda pa sam proveo nekoliko minuta u razgovoru sa njime. 

CEO Isadore Martin Velits

Nakon toga, smo baš uživali dva dana i napunili baterije sa naredni period i za nova iskušenja koja nas očekuju do novog putovanja.

Baš nas je očarala Bratislava. Predivan spoj stare tradiocionalne arhitekture u koju je uklopljena potpuno moderna arhitektura tako da su od grada napravili predivan spoj starog i novog. Sam centar grada je predivan sa puno lokala, caffe barova i restorana. Baš nam je bilo lijepo i to je grad u koji bi se htio ponovno vratiti.

A iskreno imali smo imali peh. Odnosno, ja sam fulao vikend (sad će me Kraljica ubiti ) . Naime, tjedan kasnije u Bratislavi se održavala biciklistička utrka. Možda sam se trebao strpiti do toga vikenda, ali vjerujem da bi onda doveo brak u pitanje. I sve ostalo što je u početku bloga opisano iza riječi „jela…“ 

STATISTIKA JE ZEZNUTA STVAR ili Tenerife u brojevima

Postoje dvije osobe u mojem svijetu biciklizma koje su moju ljubav i granice pomaknule u neke druge dimenzije. Prva je naravno Kraljica. Moja supruga. Barbara. Ona je tu uvijek pored mene bilo na trkama, bilo prije i nakon vožnje. Nema toga trenera koji će me motivirati jače od nje. Subota, 10 sati. „Idem na trening - vožnju. Nekih 4 sata“.  „Ok, ručak je u 13“. „Ali ne mogu doći prije 14“. „Ručak je u 13.“ I tako, dušu ispustim da trening od 4 sata zguram u 3 sata. Ali to je ona. Red se mora znati. Ali svaki put je tu pored mene i za mene. Izmasiraj me, budi uz mene, slikaj me, skuhaj mi, operi mi, voli me. 

Druga osoba koja je moj biciklizam podignula na višu ljestvicu je Dami Zupi. Puno ga biciklista zove Zupi, ali on je za mene Zupinator. Čovjeka kojeg sam upoznao i ne znam kako, ali smo se kliknuli na prvu. I puno smo zajedno vozili. Njegovo vikend druženje u Sloveniji je nešto što se ne propušta. To je za mene jedan od najvećih događaja u godini kada nas on okupi (svaki put u drugom dijelu Slovenije i sav trošak on snosi) i tri dana peglamo bike. I puno kave popijemo uz put. I pokoje pivo. E, taj Zupinator je „krivac“ za ovogodišnji moj odlazak na trening kamp na Tenerife. O tome sam pisao i neću dužiti već u ovom postu stavljam vožnje da prije svega meni budu podsjetnik na predivno provedeno vrijeme sa ljudima koje sam tamo upoznao, ali sa kojima ću nastaviti voziti. 

I to je je biciklizam. Sport koji povezuje ljude, a ja sam „bogat“ čovjek, jer imam prijatelje od Crne Gore pa do Švicarske. Bicikliste. Ljude koji žive drugačije. 

1. dan: 3:48 sati, 80 km, 1360 el gain

https://www.strava.com/activities/8780923030

2. dan: 5:48 sati, 114 km, 2583 el gain

https://www.strava.com/activities/8786380472

3. dan: 2:48 sati, 54 km, 1144 el gain

https://www.strava.com/activities/8791869491

4. dan: 5:12 sati, 88 km, 2328 el gain

https://www.strava.com/activities/8797602207

5. dan: 5:00 sati, 100 km, 1315 el gain

https://www.strava.com/activities/8803675094

6. dan: 5:32 sati, 105 km, 2320 el gain

https://www.strava.com/activities/8808708962

7. dan: 7:20 sati, 128 km, 3187 el gain

https://www.strava.com/activities/8820912378

I to je to. Trening kamp je završio, idemo u nove izazove. Sada u lipnju sa Kraljicom idem na jedno sportsko-romantično putovanje u jedan od najljepših dijelova svijeta, a u kolovozu čeka me ovogodišnji najveći izazov. Plivanje. Dugo i na otvorenom moru. U gradu sa preko 15 miliona stanovnika. Plivanje ispod 7 mostova koji spajaju dva kontinenta. Ali, o svemu kasnije kada dođe vrijeme.....

Teide I Punta de Tano

Emir I ja na Punta de Tano

Ne mogu reći da nisam imao strahopoštovanja prema otoku i omome što me čeka. Znao sam da ima puno brda i da sam izuzetno loš na brdu, jer sam težak tako da sam se pribojavao kako će to sve skupa izgledati. Zupi koji je na otoku već 7 godinu za redom i kroz apartman je prošlo nekoliko desetaka biciklista sam je rekao da će mu najveće dostignuće biti mene dovući do vrha vulkana Teide, a ja sam se na ovom kampu na vulkan popeo dva puta i to iz dva različita smjera. 

TEIDE

Prvi je iz smjera Chio (grad), a drugi je i smjera Vilaflora. Ima još nekoliko uspona na Teide, ali i ova dva su meni i Emiru (naravno da se i on samnom penjao) bila sasvim dovoljna za ovaj kamp.

I lagao bih kada ne bih napisao da sam patio, ali sam uživao i da sam se iz vožnje u vožnju dizao izdržljivost i snagu i da sam bio motiviran dati na svakoj vožnje sve od sebe, jer po to sam došao. Pomaknuti i probiti neke svoje granice i pripremiti se za ljetnu sezonu koja polako dolazi. Planova je puno, a ovaj kamp mi je pokazao da mogu dugo i jako voziti i da imam pravo barem razmisliti o još jednoj IM utrci.

Emir, Zupinator I ja na Teidi

Inače, Teide je vulkan na Tenerifima i njegov vrh je na 3715 m iznad mora i treći je po visini vulkan na svijetu. Teide je aktivan vulkan te je zadnja erupcija bila 1909 godine, a mi smo se penjali do 2.356 metara iznad mora i to je najviša točka do koje se biciklom može doći. Nakon ove točke do vrha ide žičara.

Pogled sa 2350 m - Teide
(majica je bijela od soli)

Osjećaj nakon osvajanja vulkana

 

PUNTA DE TANO

Punta de Tano je najzapadnija točka otoka i jedno od najstarijihpodručja otočja koje je nastalo pred više od 17 milijuna godina. To je park prirode i na njemu se nalazi svjetionik koji je od našeg smještaja bio udaljen 60 kilometara, ali brutalnih kilometara. Na toj udaljenosti napravili smo oko 1600 m elevacije, ali dolazak na puntu je nešto veličanstveno. Za sve nas ovo je najljepši dio otoka i da to nisam vidio ostala bi ona gorčina u ustima da sam mogao vidjeti, ali se nisam usudio odvesti s obzirom na konfiguraciju rute. Ovo je bila Emirova i moja zadnja ruta i kao šećer na kraju Zupinator ju je složio u dužini od 127 km i sa preko 3200 elevacije. Postojali su trenuci u drugoj polovini vožnje kada sam gledao brojeve autobusa i koji vozi doma, jer bilo mi je svega dosta. A onda vidim Emira kako pati pored mene, kada se i njemu cijedi znoj, kako se diže iz sica i proteže noge i mislim si idemo još malo. „Emire, kako si?“ pitam ga „Ma pusti. Stari jebeno je ovo.“ kaže mi. „Puls?“, pitam. „130“, odgovara. Gledam garmin. Pokazuje isti broj otkucaja. Dobro je, idemo dalje. I tako malo pomalo došlo smo i do kraja. Ok, stali smo u gradu koji se zove Santiago de Teide i maznuli malo pivo i pojeli lignje,ali trebalo je nadoknaditi tekućinu i snagu. To je bilo na 100 km i čekalo nas je još nekih 30-ak km do doma. Većinom uspon i hupser od 3 km (kako se ovdje promjeni percepcija!!). Nekada brdo, a danas hupser ! To je bit kampa. Pomaknuti percepciju svega. I da, taj hupser i sa preko 3000 m elevacije u nogama do njega ispentrao sam u cijelosti na velikoj šajbi.

 

Za večeru smo si radili ili paštu, ili smo odlazili u lokalnu pizzeriju (vrhunska pizza) ili u restoran koji se zvao 3.6, ali smo ga po glavnoj konobarici zvali Lili. Restoran se zove 3.6, jer je to prosječna cijena jela tako da smo u prosjeku ručak za nas 4 platili oko 50 eura (sa predjelom, glavnim jelima, 1-2 butelje vina, vodama i desertima).

Jednu večer smo išli u mongolski restoran u kojem za 15 eura jedeš koliko možeš i što hoćeš- sushi, mongolska pečenja koja rade od hrane koju pripremaju pred tobom i od onoga što sam si staviš da ti pripreme. Večera sa taksijem do tamo i nazad i sa jelom i pićima došla nas je po osobi 30 eura. Za usporedbu espresso je 1,20 eura, velika piva 2 eura, prosječno jelo oko 10 eura, 1.5 litre vode u dućanu 0,80 centi i tako dalje. Cijene su doista i više nego prisrtupačne pa kada se sve zbroji nije niti čudno da i najveći biciklistički timovi ovdje dolaze redovno na pripreme. 

U konačnici iako smo imali teške vožnje moram reći da je sve skupa bilo veličanstveno i hvala Zupiju i Jadranu što su mi omogućili da budem dio ovog predobrog kampa i druženja. Dečki, ja sam svoj termin već rezervirao za 2024. sezonu !!!

 

Punta de Tano

Pogled na Puntu są Los Gigantesa

 

Naravno veliki dio ovog kampa za mene je bilo uživanje u hrani i kavama na vožnjama. Ovo je sam mali dio onoga u čemu smo uživali na vožnjama, a posebno ističem Barraquito kavu - autentično piće od kave i likera. 

Barraquito coffee

OLA AMIGO !

Zupinator I ja

Emir I ja osvojili smo Punta de Tano

Kamp je vrlo jednostavno koncipiran i tu nema previše mudrolija. Zupi i Jadran koji su na otoku bili cijelo vrijeme stan u kojem smo bili smješteni rezerviraju i rasprodaju do kraja 10. mjeseca, jer je cijena niža i moraš znati ili ideš ili ne. To je mali stančić u koji stane 5 biciklista i nalazi se u sklopu urbanog kompleksa zgrada između kojih je bazen tako da smo imali i zanimaciju poslije vožnje. Neki sunčanjem, neki brčkanjem, a neki plivačkim treninzima u 15 m bazenu.U jutro je oko 7 sati dizanje, jutarnja higijena, malo šale i pošalice i plan za taj dan. Svatko od nas je odlazio u vožnje kada je htio i koliko je htio. Zupi je svako jutro nešto radio na kompjuteru, Profesor se odmarao, Jadran je bio kratko sa nama, ali mu je došla djevojka pa je otišao u drugi apartman sa njom, Emir i ja hedonizam. Jutarnja kavica, pecivo i čekanje da nam Zupi isplanira rutu. E, tu smo griješili iz dana u dan, jer on je svaki put napravio takvu rutu da smo mislili da je ona posljednja bila najteža. Na vožnje smo Emir i ja odlazili oko 10 sati i na vožnji smo se zadržavali nekih 6 – 7 sati (statistiku svojih vožnji objaviti ću na kraju).Otok je predivan, toliko različit u pojedinim dijelovima da uopće nemate osjećaj da ste na vulkanskom otoku, a ono što je posebno fascinantno je to da je sve, ali apsolutno sve podređeno biciklistima. Gdje god da se okreneš imaš vrlo velike i vidljive markacije, udaljenosti od pojedinih točaka tako da su kombinacije ruta čudesne. Ono što je možda čak i iritantno je koliko vozači paze na bicikliste i koliko god bili spori na usponu i koliko god uspon trajao niti jedan automobil neće vas pokušati prestići, trubiti ili na bilo koji drugi način smetati. Jednostavno začuđujuće i predivno. Kako je puno biciklista na svim cestama jednostavno se ne može desiti da te ne pozdrave ili klimanjem glave, dizanjem ruke ili pozdravom „ola amigo“. Upravo taj „ola amigo“ možda i najbolje opisuje i ljude na otoku i bicikliste i osobe u restoranima, kafićima, trgovinama. Ovdje se osjećaš kao da si došao prijatelju u goste. Ja sam poslije svake vožnje plivao 1500 m u bazenu osim predzadnjeg dana kada sam odradio 2 km + 1,5 km, jer sam išao na coffee ride i vratiti bicikl te sam imao vremena.Vrijeme na otoku je u prosjeku 30 stupnjeva, ali bilo je trenutaka kod El Medana kada smo Emir i ja vozili na 44 stupnja. Taj dan bilo je pakleno te smo stajanja radili od benzinske do benzinske kako bi si kupili vodu i isotonik. Još jedan dan bilo je pakleno – nekih 37 stupnjeva, ali kako je to veliki otok bilo je dijelova na kojima je temperatura bila 25 stupnjeva. Prevelik je to otok za ujednačenu temperaturu, ali vrlo brzo se čovjek aklimatizira, jer vlage uopće nema pa se vručina vrlo lako podnosi.Kažu da slika govori više od tisuću riječi tako da će u trećem dijelu bloga o biciklističkom kampu postati samo slike da pokušam predočiti neke trenutke sa vožnji. 

Los Americas playa

Emir ja na vrhu Teide

Zupinator, Emir I ja na Teide

Spremni za plažu

Emir, Profesor i ja 

Parada caffe bar - Chio

Mala škola održavanja bicikla

Ola amigo!