 |
| Ono kad dobiješ posvetu od svojih |
Jutro je osvanulo okupano sunčevim zrakama, a što je upućivalo da će današnji izlet biti predivan. Za danas smo imali u planu hodanje na najviši vrh Durmitora, a to je Bobotov Kuk (2523 m), a koji je ujedno i najviši planinski vrh u Crnoj Gori. U potpunosti opremljeni sa hranom, vodom i odjećom odlazimo nešto prije 9 sati autom na početnu točku, a to je vrh Sedlo koje se nalazi oko 5 km od smještaja i na visini od 1900 m. To je kraća dionica, jer do vrha treba nekih 3 sata hoda, a postoji i drugi pravac, a to je iz podnožja Crnog jezera i hodanje do Bobotovog vrha traje oko 5 sati.
Krećemo puni elana i nakon nekih 500-600 m dolazim do prve prepreke, a to je puteljak koji je širok oko 30 cm, a ispod kojeg se nalazi provalija od nekih 100 m. Tu sam se oduzeo. Stao i ni makac dalje. Djeca se smiju, Barbara se smije do jednog trenutka kada shvaća da sam se zaledio i da treba primijeniti neku drugu taktiku, a to je ohrabrenje. Nakon nekih 10 min lijepe priče i nekih obećanje krećem dalje i na jedvite jade prolazim taj početni dio staze.
 |
| Ovo nije lice ponosa i slave već tuge i očaja |
Malo-pomalo penjemo se, a meni u glavi još uvijek stoji da ću to još jednom morati proći, a to je u povratku. U jednom dijelu hodanja nailazimo na dva Crnogorca od kojih dobivam informaciju da postoji i drugi put za dolje i koji je nešto lakši te nakon što sam to predložio svojima, oni me nadglasavaju, a moja muka koja me čeka u povratku ne prestaje. Na dijelu putu dolazimo do izvora pitke vode gdje obnavljamo zalihe vode.
Matija Luka se penje kao divokoza, a Klara polako gunđa iz koraka u korak, ali ide naprijed. Plan je bio popeti se na Bobotov Kuk, snimiti nekoliko fotki i hvaliti se cijeli život da smo se popeli na najviši vrh Crne Gore. Da, to je bio plan. I što se mene tiče ostao je samo plan. Malo – pomalo popeli smo se do zadnjih 50 m uspona, koji postaje tehnički dosta zahtjevan, jer se penje uz pomoć metalne sajle. Tu sam se zaledio. Ostao sam priljubljen uz stijene, a kada je u jednom trenutku iznad mene prošao helikopter u potpunosti sam se oduzeo. «Barbara ja ne idem gore!» govorim Barbari, jer je ona ostala samnom, dok su se klinci već počeli penjati. Ne čekam njezin odgovor već u čudu vičem Klari: «Klara ne idi gore, Klaraaa, ostani dolje», a onda mi viče nekih 20 m iznad glave: «Ne pada mi na pamet da sada odustanem kada sam toliko patila.» Ponovo se obraćam Barbari i govorim joj da ne idem gore, a ona kada je vidjela moj izraz očaja i straha na licu potpuno smireno i bez nekih velikih emocija govori: «Da, ostani dolje, ne idi gore.»
U tom trenutku osokoljen njezinim riječima, umjesto da se počnem penjati spuštam se kao divokoza dolje, a ona me u čudu gleda i viče za mnom «Čekaj nas da se slikamo zajedno.» Dok se spuštam mislim si da si može misliti kako ću provesti pola sata priljubljen za stijenu te šibam nizbrdo do dijela puta na kojem mogu se odmoriti i malo prileći. Nakon nekih 20-ak minuta dolaze i moji i ja sav sretan što ih vidim počinjem ih ljubiti i vjerojatno veseliji nego oni počinjemo se spuštati. Nakon određenog dijela puta počinje kiša padati, pa počinje sijati Sunce, pa opet kiša, a mi se svakim korakom približavamo ponovno onom dijelu puta kada nastaje panika. Nekih 70 m spuštanja kada se auto već vidi i kada je kraj vrlo blizu prolazim doslovno sjedeći na guzici i mic po mic spuštam se nizbrdo. Matija je već pri dnu, Barbara iznad mene, a Klara iza nje te čujem njih dvije kako se dovikuju i kako Barbara viče Klari da se primi za stijene, jer je put postao sklizak od kiše. Za one koji to još nisu probali mogu reći da postoji i spuštanje niz planinu na «guzici» i da je dosta učinkovito kada te strah obuzme.
Svako ljeto čitamo o Česima koji u sandalama odlaze na Biokovo i kako sa njima Hrvatska gorska služba spašavanja ima uvijek problema te su u šali i izmislili cjenik usluga tako da je spašavanje 50 kn, a spašavanje Čeha u sandalama je 7.000,00 Kn. Međutim, današnji dan me je uvjerio da to nije slučajnost već da je odlazak u planine u sandalama u genetskom kodu Čeha, jer smo na pol uspona vidjeli frajera koji se uputio u planinu u «isusovkama». Pored nas se neki stranac penjao na vrh bos tako da doista na planini se može vidjeti svašta.
I taman kada sam mislio da je ovo kraj današnje avanture dolazim do auta, a pored njega stoji pun autobus Čeha i polu živčano me pitaju da li je to moj auto. Ja im odgovaram da je, a oni mi viču da već dva sata stoje i ne mogu autobusom sa parkirališta, jer sam iz zagradio prolaz. Ja im odgovaram da to ne treba biti problem, jer je priroda predivna, oni na friškom zraku piju pivo, pa si mislim da su oni ljuti ne zbog toga što sam im zagradio autobus, već zato što su morali popiti barem polovicu zalihe piva koju su vozili sa sobom.
I dok sam znao za Barbaru i Matiju Luku da će penjanje bez problema odraditi mislio sam si da će Klara Ana u jednom trenutku «puknuti» i samo stati, jer «njoj nije jasno kako netko se može sa užitkom tako visoko i dugo penjati», ali me je ona u potpunosti iznenadila tako da sam posebno ponosan na nju. Međutim, to je pokazatelj da se može penjati tako da više nema izgovora za Sljeme, Hrastovicu i neka druga naša brda. Sorry, Klara…..
Nekoliko dana prije puta dobivam informaciju od legende daljinskog trčanja Drage Miličića da se na Durmitoru priprema Hrvatska trkačka reprezentacija, jer kroz nekoliko dana u Sv. Martinu na Muri počinje Svjetsko prvenstvo na 100 km. Penjući se u jutro autom na Sedlo ispred sebe vidim neke trkače i prepoznajem Veroniku Jurešić i još neke trkače. Nikada u životu se nisam kladio i to smatram najgorim porokom, ali mislim da ću uplatiti neki iznos na našu repku, jer uz brdo na 1900 m trče tempom od 5 km/min. U razgovoru sa njima dobivam informaciju da su danas imali na programu trčanje «Durmitorskim prstenom» u dužini od 85 km, a ako trče svih 85 km tim tempom onda će razbucati ostale reprezentacije na natjecanju, a na oklada i neće biti prava, jer je to čisti dobitak. Sutra je novi dan i vjerujem da će nam ostati snage za novi izlet…..
