20.8.18

I TO JE ŽIVOT !

Dok su mali gledaš ih kako bi porasli. Kako bi postali svoji ljudi, jer misliš da je tako lakše. Manje brige. Manje pažnje. Onda oni porastu pa shvatiš da si pogriješio. Volio bi da su manji, jer shvaćaš da brige rastu kako rastu i oni. Pokušavaš ih usmjeriti na pravi put, a netko u tome uspije, netko ne. Klara je još sa nama, ali Matija Luka je već drugu godinu u Americi. I mislili smo da će nam biti najteže kada smo ga ostavili po prvi puta samoga. Kiša je padala, mi smo se dogovorili da nećemo plakati, ali čim smo ga ostavili prvo smo sjedili sat vremena u tišini i svatko je gledao na svoju stranu ne želeći pokazati onom drugome da plače.
Jučer ponovno lagana nervoza i grč u želudcu. Hoćeš nešto pametno reći, ali riječi ne izlaze. Svi znamo da nas nakon 4 mjeseca svakodnevnog druženja i života sati dijele od još jednog rastanka, još jedne godine u Americi. Čak su i dečki shvatili da se nešto događa pa nisu kao obično po brdu trčali, već su se stisli uz nas i nisu nas ispuštali iz vidokruga. Kuže i oni što se dešava.
Svanuo je i taj dan. Dan u kojem vozimo Matiju Luku na aerodrom. On odlazi ponovno u Ameriku na 3. godinu fax-a, a nama je godina gotova, a počinje nova. Godinu dijelimo od njegovog dolaska i odlaska i ne vodimo brigu oko kalendarske godine. Sada predstoji dugih 4 mjeseca koji će biti ispunjeni radom, školom, studiranjem, sportom do ponovnog susreta. Za razliku od prošle godine ove godine biti ćemo 15 dana zajedno za Božićne blagdane. Oni kod nas počinju već sredinom prosinca kada Matija dolazi iz Amerike. Tada se kuhaju jela koja je zaželio, sve nebitno stavljamo u «stand by», a sve ostalo u «leru» prolazimo, osim zajedničkog druženja. Ali to je život. Tako nekako treba biti. Djeca sama trebaju nalaziti svoj put pod Suncem koliko god nama teško bilo. Mi smo povezani kao obitelj i oni koji nas poznaju znaju da smo ponekad «divlji», ali to je stvar temperamenta. 
I ovaj put koliko god smo se suzdržavali da nećemo zaplakati, onog trenutka kada su se pomična vrata aerodroma otvorila ispred nas i kada smo izašli iz zgrade suza je bila u oku.
Mate, sretna ti nova sezona u Americi i samo jako naprijed !!!
Svaki je poseban, ali zajedno čine krug koji ide naprijed !
(Obiteljski tatoo)

20. 8. 2018. - 3. godina fakulteta


18.8.18

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 5. dio - POVRATAK DOMA

Nakon 5 dana boravka u Crnoj Gori došao je i trenutak povratka kući. Ne želeći ponovno voziti istim putem tražim alternativne pravce za povratak i kao najbolju opciju domaćini mi predlažu rutu: Žabljak-Šćepan Polje (granica CG i BiH), Sarajevo pa nadalje prema RH. Sam put od Žabljaka do Sarajeva dugačak je 160 km i za tu dionicu trebalo nam je 3 sata i 45 minuta te svojima govorim da bih skoro tako vozio i biciklom, ali put je spektakularan. Dijelom prolazi kroz «Durmitorski prsten» i iz neke druge perspektive se može vidjeti koliko je Durmitor moćan i spektakularan planinski lanac. 
Nakon nekih 80 km dolazimo do Pivskog jezera koje je umjetno jezero nastalo izgradnjom hidroelektrane. Sama hidroelektrana je spektakularna i sa svojih preko 200 m visine predstavlja drugu najvišu branu u Europi. Prilikom izgradnje brane potopljen je cijeli jedan grad (Plužine) te je sagrađen novi koji je u odnosu na stari podignut iznad razine jezera. Boja jezera je nestvarna. Tirkizno plava i u nekim trenutcima čini se nepreglednom, jer je jezero dugačko 45 km. Nakon Pivskog jezera put nas vodi uz rijeku Pivu do Šćepan Polja i istoimenog graničnog prijelaza. Nakon ulaska u B i H počinje vozački «pakao», jer prvih 20 km ceste je kombinacija djelomičnog asfalta i makadama, a o kakvoj cesti se radi govori podatak i da na jednom dijelu se prelazi preko drvenog mosta. Nakon tih 20 km cesta postaje bolja, ali brzina i dalje je 40-50 km/h. Svoju procjenu od 4 sata do Sarajeva sam fulao za 15 min, a dolaskom u Sarajevo odlazimo na ručak (naravno, čevapi i luk, baklava i kafa). Od Sarajeva put je daleko bolji i biramo pravac Bosanski Brod – Slavonski Brod. Dolaskom na granični prijelaz nailazimo na kilometarsku kolonu, ali kakav jesam ubacujem se nekih 200-300 m od granice u kolonu tako da smo na prijelaz čekali 15-20 min. Dolaskom u RH imamo osjećaj da smo došli doma, a vožnja po autoputu doista predstavlja osvježenje i čistu ugodu. Put od 540 km od Žabljaka do Jazvenika prošli smo za 11 sati i ovaj put je daleko brži od puta kojim smo išli u Žabljak. 
Volim putovati. Volim otkrivati nove krajeve, stjecati nova iskustva, probati neke nove stvari. Tome učim i svoju djecu da putuju i da ne žale novac za putovanjem. Sam osjećaj putovanja podijelio bih na dva meni jednako vrijedna i jednako lijepa. Prvi je osjećaj iščekivanja putovanja i boravka u nekom novom kraju sa nekim novim ljudima. Ovaj osjećaj je predivan i čovjek se doista bolje osjeća kada nešto novo vidi ili nauči, ali ovaj osjećaj se ne može zamijeniti onim drugime. Onim osjećajem koji čovjeka preplavi kada dođe doma, otvori vrata svojeg doma i kada osjeti miris doma. Kada zna da je putovanje gotovo i da se ponovno kreće u neke nove pobjede i u neke nove planove za novim putovanjem.


14.8.18

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 4. dio - DURMITOR

Durmitor je prekrasan. Toliko je lijep da ga se ne može opisati riječima tako da .... uživajte....
















13.8.18

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 3. dio - OKRUŽEN DIVOKOZAMA

Ono kad dobiješ posvetu od svojih
Jutro je osvanulo okupano sunčevim zrakama, a što je upućivalo da će današnji izlet biti predivan. Za danas smo imali u planu hodanje na najviši vrh Durmitora, a to je Bobotov Kuk (2523 m), a koji je ujedno i najviši planinski vrh u Crnoj Gori. U potpunosti opremljeni sa hranom, vodom i odjećom odlazimo nešto prije 9 sati autom na početnu točku, a to je vrh Sedlo koje se nalazi oko 5 km od smještaja i na visini od 1900 m. To je kraća dionica, jer do vrha treba nekih 3 sata hoda, a postoji i drugi pravac, a to je iz podnožja Crnog jezera i hodanje do Bobotovog vrha traje oko 5 sati. 
Krećemo puni elana i nakon nekih 500-600 m dolazim do prve prepreke, a to je puteljak koji je širok oko 30 cm, a ispod kojeg se nalazi provalija od nekih 100 m. Tu sam se oduzeo. Stao i ni makac dalje. Djeca se smiju, Barbara se smije do jednog trenutka kada shvaća da sam se zaledio i da treba primijeniti neku drugu taktiku, a to je ohrabrenje. Nakon nekih 10 min lijepe priče i nekih obećanje krećem dalje i na jedvite jade prolazim taj početni dio staze. 
Ovo nije lice ponosa i slave već tuge i očaja
Malo-pomalo penjemo se, a meni u glavi još uvijek stoji da ću to još jednom morati proći, a to je u povratku. U jednom dijelu hodanja nailazimo na dva Crnogorca od kojih dobivam informaciju da postoji i drugi put za dolje i koji je nešto lakši te nakon što sam to predložio svojima, oni me nadglasavaju, a moja muka koja me čeka u povratku ne prestaje. Na dijelu putu dolazimo do izvora pitke vode gdje obnavljamo zalihe vode. 
Matija Luka se penje kao divokoza, a Klara polako gunđa iz koraka u korak, ali ide naprijed. Plan je bio popeti se na Bobotov Kuk, snimiti nekoliko fotki i hvaliti se cijeli život da smo se popeli na najviši vrh Crne Gore. Da, to je bio plan. I što se mene tiče ostao je samo plan. Malo – pomalo popeli smo se do zadnjih 50 m uspona, koji postaje tehnički dosta zahtjevan, jer se penje uz pomoć metalne sajle. Tu sam se zaledio. Ostao sam priljubljen uz stijene, a kada je u jednom trenutku iznad mene prošao helikopter u potpunosti sam se oduzeo. «Barbara ja ne idem gore!» govorim Barbari, jer je ona ostala samnom, dok su se klinci već počeli penjati. Ne čekam njezin odgovor već u čudu vičem Klari: «Klara ne idi gore, Klaraaa, ostani dolje», a onda mi viče nekih 20 m iznad glave: «Ne pada mi na pamet da sada odustanem kada sam toliko patila.» Ponovo se obraćam Barbari i govorim joj da ne idem gore, a ona kada je vidjela moj izraz očaja i straha na licu potpuno smireno i bez nekih velikih emocija govori: «Da, ostani dolje, ne idi gore.»
U tom trenutku osokoljen njezinim riječima, umjesto da se počnem penjati spuštam se kao divokoza dolje, a ona me u čudu gleda i viče za mnom «Čekaj nas da se slikamo zajedno.» Dok se spuštam mislim si da si može misliti kako ću provesti pola sata priljubljen za stijenu te šibam nizbrdo do dijela puta na kojem mogu se odmoriti i malo prileći. Nakon nekih 20-ak minuta dolaze i moji i ja sav sretan što ih vidim počinjem ih ljubiti i vjerojatno veseliji nego oni počinjemo se spuštati. Nakon određenog dijela puta počinje kiša padati, pa počinje sijati Sunce, pa opet kiša, a mi se svakim korakom približavamo ponovno onom dijelu puta kada nastaje panika. Nekih 70 m spuštanja kada se auto već vidi i kada je kraj vrlo blizu prolazim doslovno sjedeći na guzici i mic po mic spuštam se nizbrdo. Matija je već pri dnu, Barbara iznad mene, a Klara iza nje te čujem njih dvije kako se dovikuju i kako Barbara viče Klari da se primi za stijene, jer je put postao sklizak od kiše. Za one koji to još nisu probali mogu reći da postoji i spuštanje niz planinu na «guzici» i da je dosta učinkovito kada te strah obuzme. 
Svako ljeto čitamo o Česima koji u sandalama odlaze na Biokovo i kako sa njima Hrvatska gorska služba spašavanja ima uvijek problema te su u šali i izmislili cjenik usluga tako da je spašavanje 50 kn, a spašavanje Čeha u sandalama je 7.000,00 Kn. Međutim, današnji dan me je uvjerio da to nije slučajnost već da je odlazak u planine u sandalama u genetskom kodu Čeha, jer smo na pol uspona vidjeli frajera koji se uputio u planinu u «isusovkama». Pored nas se neki stranac penjao na vrh bos tako da doista na planini se može vidjeti svašta. 
I taman kada sam mislio da je ovo kraj današnje avanture dolazim do auta, a pored njega stoji pun autobus Čeha i polu živčano me pitaju da li je to moj auto. Ja im odgovaram da je, a oni mi viču da već dva sata stoje i ne mogu autobusom sa parkirališta, jer sam iz zagradio prolaz. Ja im odgovaram da to ne treba biti problem, jer je priroda predivna, oni na friškom zraku piju pivo, pa si mislim da su oni ljuti ne zbog toga što sam im zagradio autobus, već zato što su morali popiti barem polovicu zalihe piva koju su vozili sa sobom. 
I dok sam znao za Barbaru i Matiju Luku da će penjanje bez problema odraditi mislio sam si da će Klara Ana u jednom trenutku «puknuti» i samo stati, jer «njoj nije jasno kako netko se može sa užitkom tako visoko i dugo penjati», ali me je ona u potpunosti iznenadila tako da sam posebno ponosan na nju. Međutim, to je pokazatelj da se može penjati tako da više nema izgovora za Sljeme, Hrastovicu i neka druga naša brda. Sorry, Klara…..
Nekoliko dana prije puta dobivam informaciju od legende daljinskog trčanja Drage Miličića da se na Durmitoru priprema Hrvatska trkačka reprezentacija, jer kroz nekoliko dana u Sv. Martinu na Muri počinje Svjetsko prvenstvo na 100 km. Penjući se u jutro autom na Sedlo ispred sebe vidim neke trkače i prepoznajem Veroniku Jurešić i još neke trkače. Nikada u životu se nisam kladio i to smatram najgorim porokom, ali mislim da ću uplatiti neki iznos na našu repku, jer uz brdo na 1900 m trče tempom od 5 km/min. U razgovoru sa njima dobivam informaciju da su danas imali na programu trčanje «Durmitorskim prstenom» u dužini od 85 km, a ako trče svih 85 km tim tempom onda će razbucati ostale reprezentacije na natjecanju, a na oklada i neće biti prava, jer je to čisti dobitak. Sutra je novi dan i vjerujem da će nam ostati snage za novi izlet…..











12.8.18

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 2. dio - SPORT I RAZONODA

Današnji dan ima radni naziv «sport i razonoda», jer smo odlučili danas otići na rafting na Tari.
Jučer na večer konobar nam je predložio odlazak na Taru na način da će oni organizirati dolazak po nas i nakon raftinga da će nas vratiti u hotel. Ovaj prijedlog nam se učinio fantastičnim, jer nisam trebao misliti gdje ću parkirati auto i ostale stvari koje za time idu. Točno u 9,30 sati došao je kombi po nas i odvezao nas na mjesto okupljanja gdje smo kao i ostali sudionici raftinga uzeli svoju opremu te smo se ponovno kombijima uputili na startnu poziciju koja je bila udaljena nekih 2-3 km. Postoji nekoliko opcija dužine raftinga, a mi smo se odlučili na poludnevni izlet, jer smo dečke ostavili u sobi pa da ne budu dugo sami. Cijena ovog izleta je 40 eura, a ako se uzme i ručak onda je 45 eura. Postoje nekoliko vrsta obroka tako se može birati između piletine, janjetine, ribe i veganskog obroka, a uz svaki se dobije i salata i njihov durmitorski sir. Moja preporuka je uzeti i obrok, jer je hrana OK i siguran sam da nema povoljnije cijene obroka od ove, a pored toga se dobije i dnevna ulaznica u Nacionalni park koja je 3 eura.
Najvažnije pritoke Tare na lijevoj strani su joj Ljutica i Sušica, a najvažnije desne pritoke Vaskovaška rijeka i Draga. Među njima je svakako najpoznatije vrelo Bajlovica sige, izvor na lijevoj obali Tare, izdašnosti više stotina litara u sekundi, kod koga se voda koja izvire iz jezera u pećini Bučavica stropoštava u Taru sa visine od preko 30 i na dužini od oko 150 metara i čini Ljuticu na jednu od najkraćih rijeka uopće. 
Ljutica

rijeka Ljutica 
Kanjon Tare, dugačak 82 i mjestimično visok i 1300 metara, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Colorado u SAD, a prvi u Europi. Ima tok dug 146 kilometra i najduža je crnogorska rijeka. Od mnoštvo posebnosti Tare posebno mjesto zauzimaju njeni bukovi. Huk nekih većih bukova se čuje i na samim ivicama kanjona. Od preko 40 bukova najpoznatiji su Djavolje lazi, Sokolovina, Bijeli kamen, Gornji i Donji tepački buk i dr. Tara je 1977. godine uvrštena u program “Čovjek i biosfera“ i upisana u ekološki rezervat biosfere Svijeta, čime je zaštićena međunarodno usvojenom Konvencijom.
Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a medju njima posebno mjesto zauzima crni bor.
U mjestu Đurdjevića Tara nalazi se veliki most, izgrađen 1940. godine. Ovaj most je vremenom postao jedan od simbola ove rijeke. U toku Drugog svjetskog rata srušen je da bi 1946. ponovo bio obnovljen. Dužina mosta iznosi 154 metra, a na najvisočijem luku dostiže visinu od 135 metara.
Ovaj poludnevni izlet počinje u 10 sati i završava oko 13,30 te se ponovno kombijima vraćamo na mjesto okupljanja. Kako je samo mjesto pored mosta koji prelazi rijeku Taru i koji je sa svojih 180 m bio najviši most u ex YU to je pored njega i druga atrakcija koji smo svakako planirali obaviti; ok, koju su moji planirali obaviti dok smo ovdje, a to je zip-line preko Tare. Naravno da se nisam dao nagovoriti na ovo kao niti na zip-line na Cetini te je to kod nas postalo uobičajeno da moji idu, a ja sam zadužen za slikanje i snimanje. Sama dužina vožnje je 850 m, a brzina kojim se prelazi kanjon Tare je 50 km/h.
Nakon raftinga, ručka, zip-line došli smo u hotel gdje smo uzeli dečke i sa njima odlazimo na šetnju, a nakon toga na kupanje u Vražje jezero. Dok sam ja plivao (1 km) Matija i cure zajedno sa dečkima zezali su se na sup-u tako da smo današnji dan iskoristili u cijelosti. Upravo dok pišem ovaj blog sjedim u hotelu, pijem njihovo craft pivo «Mamut» i čekam ekipu da mi se pridruže na večeri. Kao i jučer kiša je ponovno počela padati točno u 17 sati, a romantiku budi često nestajanje struje tako da zajedno sa drugim gostima sjedimo u mraku i pričamo. Nema mobitela, nema društvenih mreža već smo okrenuti jedni drugima, a što je i smisao boravka u ovako predivnoj prirodi i okruženju.
Doista, ovaj Durmitor je predivan i sigurno je da će nam ostati u predivnom sjećanju.
Sutra je novi dan i ako ne bude kiše idemo na sasvim nešto drugačije…….







most na Đurđevića Tari

Zip line

Vražje jezero
Supanje na Vražjem jezeru

11.8.18

LJETNI ĐIR PO CRNOJ GORI - 1. dio - PUTOVANJE I NIKŠIĆ

Iako sam već imao rezervaciju za apartman u Austriji onoga trenutka kada sam na TV-u vidio reportažu o Durmitor-u bez bilo kakve konzultacije sa Barbarom otkazao sam istu i rezervirao smještaj u Žabljaku, Crna Gora. U petak u 7,20 sati sjeli smo u auto i Dalmatinom šibamo do Metkovića gdje prelazimo granicu sa BiH. Put dug 530 Km prolazimo autoputom za točno 5 sati (sa dva stajanja), a onda počinje avantura. Do Nikšića imamo 180 km i taljigamo se izuzetno zavojitim i lošim cestama. Put nas preko Stolca vodi prema Bileći i Bilećkom jezeru (predivno) te nas u Bileći pljusak pere kao da kiša više nikada neće pasti. Tijekom puta zabavljam se prateći temperaturu zraka te je u Stolcu pokazalo 38 stupnjeva, a da bi negdje oko Bileće pala na 20 stupnjeva. 
Put putujem, put dalek i dug.......
Naša prva stanica je Nikšić u koji stižemo nakon 12 sati putovanja. Šalimo se u autu da bi Matija prije stigao do Tampe nego što smo mi do Nikšića, ali s obzirom da smo svi 6 zajedno, putovanje nam prolazi u šali i smijehu. U Nikšiću smo smješteni u «Apartmani Eraković» te je do njih vrlo lako doći i nalaze se na 15 min hoda od centra grada. Kakav bi to dolazak u Nikšić bio, a da nismo popili Nikšićko pivo tako da odlazimo u centar grada na cugu i shish-u gdje gledamo ljude i razgovaramo dugo u noć. 
Nikšić
Cheers !
Možemo mi govoriti što hoćemo o cijenama autoputa u RH, ali dok se ne proba voziti ovakvim cestama onda se ne može niti shvatiti vrijednost samog autoputa i vožnje po njemu te doista nakon ovakvog putovanja mislim da se ne može reći da su cestarine skupe, a tim više što postoji i alternativa, a to je «stara cesta» od unutrašnjosti prema moru.
Svanuo je novi dan i avantura zvana «Durmitor» počinje. Prije samog odlaska u Žabljak želja nam je posjetiti Manastir Ostrog, a koji se nalazi nekih 20 km od Nikšića prema Podgorici. Sam Manastir Ostrog izgrađen je u vijencu planine u Crnoj Gori, a izgradio ga je Sveti Vasilije Ostroški (hrv. Bazilije), a čije relikvije se do danas nalaze u Manastiru. Smješten je u stijeni na 900 m n/m između Nikšića i Podgorice. Pripada Crnogorsko-primorskoj mitropoliji Srpske pravoslavne crkve.
Manastir Ostrog veliko je pravoslavno iscjeljiteljsko svetište, a postoje zabilješke s tisućama čudotvornih ozdravljenja za koja se vjeruje da su postignuta zahvaljujući moćima Svetoga Vasilija Ostroškoga. Ujedno je i najposjećenije svetište Srpske pravoslavne crkve, ali, i pravoslavnih uopće na ovim prostorima. Koliko se radi o važnom svetištu unutar Srpske pravoslavne crkve najbolje svjedoči podatak da je njegov iguman - starješina sam mitropolit Crnogorsko-primorski Amflohije, drugi čovjek u SPC poslije patrijarha.
Manastir Ostrog
Mladunčad traže mir !
Manastir Ostrog (spokoj sa Kraljicom)
Da bi znao cijeniti svoju kulturu i poštivati svoju vjeru moraš upoznati i druge vjere i kulture tako da na prostoru Manastira nalazimo mir i neko ispunjenje. Nakon posjete Manastiru i vožnje od nekih 80 km dolazimo ka našoj ljetnoj destinaciji, a to je grad Žabljak. Grad Žabljak nalazi se na sjeverozapadu Crne Gore u središtu Durmitora. Grad je sa svojih 1456 n/m najvisočije urbano naselje u jugoistočnoij Europi- Smješten je u podnožju Durmitora i okružen je sa 23 planinska vrha od preko 2200 m, 18 planinskih jezera i kanjonom rijeke Tare, najdubljim u Europi i drugim na svijetu (iza Grand Cayon-a). 
Nakon smještaja u Etno selu «Šljeme» koje se nalazi nekih 5 km od Žabljaka i nakon što smo ostavili stvari u bungalovu odlazimo u Žabljak, odnosno u šetnju oko Crnog jezera. Jezero je predivno i vjerujem da će u narednim danima biti prilike se i okupati u njemu i na taj doživjeti Durmitor i iz vodne perspektive. Nakon šetnje već poprilično gladni odlazimo na ručak u Restoran «Izvor» gdje smo probali hranu ovog kraja (sir, goveđi pršut, prisanice, jagnjetinu kuhanu na pari i dr.), a posebno me se dojmio durmitorski sir i time mogu reći da je još jedna stavka na mojoj «bucket listi» prekrižena, jer je upravo taj sir presudio da ovo ljeto umjesto Austrije odemo u Crnu Goru. Kada se vidi ljepota kojom smo okruženi i susretljivost ljudi i predivan pejzaž onda mi nije nimalo žao što sam vozio toliko dugo da bi do ovdje došao. I dok smo ručali spustila se tako jaka kiša da smo jedva od nje uspjeli uskočiti u auto. Moji «luđaci» su se odlučili našaliti samnom pa dok sam plaćao oni su sjeli u auto, a ja kada sam došao do auta i kada sam želio uskočiti u njega zaključali su mi vrata pa sam neko vrijeme stajao vani na kiši i gledao kako mi se oni smiju (nema problema, ekipa je otvorila Pandorinu kutiju pa ću morati u narednim danima im se nekako osvetiti). 
Možemo mi biti veliki domoljubi i busati se u prsa i kleti se u ljepotu Plitvičkih jezera, ali kada se uzme u obzir cijena karte za ulazak na Plitvička jezera od 250 kn i kada se uzme u obzir cijena karte za ulazak u Nacionalni park Durmitor od 3 eura onda svaka priča prestaje, a sigurno je da su ljepote Durmitora i svega ostaloga barem jednako lijepe kao Plitvičke, a ako ne i ljepše. 
Kiša kako je brzo došla, tako je brzo i prestala pa ostatak dana provodimo u bungalovu pripremajući se za novi dan i novi izlet………
Kuc-kuc tko je doma?

Party ekipa na Crnom jezeru

Ponosni tajo sa mladuncima
Crno jezero
Crno jezero