OLA AMIGO !

Zupinator I ja

Emir I ja osvojili smo Punta de Tano

Kamp je vrlo jednostavno koncipiran i tu nema previše mudrolija. Zupi i Jadran koji su na otoku bili cijelo vrijeme stan u kojem smo bili smješteni rezerviraju i rasprodaju do kraja 10. mjeseca, jer je cijena niža i moraš znati ili ideš ili ne. To je mali stančić u koji stane 5 biciklista i nalazi se u sklopu urbanog kompleksa zgrada između kojih je bazen tako da smo imali i zanimaciju poslije vožnje. Neki sunčanjem, neki brčkanjem, a neki plivačkim treninzima u 15 m bazenu.U jutro je oko 7 sati dizanje, jutarnja higijena, malo šale i pošalice i plan za taj dan. Svatko od nas je odlazio u vožnje kada je htio i koliko je htio. Zupi je svako jutro nešto radio na kompjuteru, Profesor se odmarao, Jadran je bio kratko sa nama, ali mu je došla djevojka pa je otišao u drugi apartman sa njom, Emir i ja hedonizam. Jutarnja kavica, pecivo i čekanje da nam Zupi isplanira rutu. E, tu smo griješili iz dana u dan, jer on je svaki put napravio takvu rutu da smo mislili da je ona posljednja bila najteža. Na vožnje smo Emir i ja odlazili oko 10 sati i na vožnji smo se zadržavali nekih 6 – 7 sati (statistiku svojih vožnji objaviti ću na kraju).Otok je predivan, toliko različit u pojedinim dijelovima da uopće nemate osjećaj da ste na vulkanskom otoku, a ono što je posebno fascinantno je to da je sve, ali apsolutno sve podređeno biciklistima. Gdje god da se okreneš imaš vrlo velike i vidljive markacije, udaljenosti od pojedinih točaka tako da su kombinacije ruta čudesne. Ono što je možda čak i iritantno je koliko vozači paze na bicikliste i koliko god bili spori na usponu i koliko god uspon trajao niti jedan automobil neće vas pokušati prestići, trubiti ili na bilo koji drugi način smetati. Jednostavno začuđujuće i predivno. Kako je puno biciklista na svim cestama jednostavno se ne može desiti da te ne pozdrave ili klimanjem glave, dizanjem ruke ili pozdravom „ola amigo“. Upravo taj „ola amigo“ možda i najbolje opisuje i ljude na otoku i bicikliste i osobe u restoranima, kafićima, trgovinama. Ovdje se osjećaš kao da si došao prijatelju u goste. Ja sam poslije svake vožnje plivao 1500 m u bazenu osim predzadnjeg dana kada sam odradio 2 km + 1,5 km, jer sam išao na coffee ride i vratiti bicikl te sam imao vremena.Vrijeme na otoku je u prosjeku 30 stupnjeva, ali bilo je trenutaka kod El Medana kada smo Emir i ja vozili na 44 stupnja. Taj dan bilo je pakleno te smo stajanja radili od benzinske do benzinske kako bi si kupili vodu i isotonik. Još jedan dan bilo je pakleno – nekih 37 stupnjeva, ali kako je to veliki otok bilo je dijelova na kojima je temperatura bila 25 stupnjeva. Prevelik je to otok za ujednačenu temperaturu, ali vrlo brzo se čovjek aklimatizira, jer vlage uopće nema pa se vručina vrlo lako podnosi.Kažu da slika govori više od tisuću riječi tako da će u trećem dijelu bloga o biciklističkom kampu postati samo slike da pokušam predočiti neke trenutke sa vožnji. 

Los Americas playa

Emir ja na vrhu Teide

Zupinator, Emir I ja na Teide

Spremni za plažu

Emir, Profesor i ja 

Parada caffe bar - Chio

Mala škola održavanja bicikla

Ola amigo! 

 

IDEM NA TENERIFE. Ups....

pogled na vulkan El Teide iz aviona

Pogled sa El Teide

Kada me je prošle godine Zupi pitao da li idem s njime na biciklistički kamp na Tenerife moj odgovor bio je negativan,jer se situacija oko obnove nije riješila i imao sam drugih prioriteta koje je trebalo završiti. Ove godine nije me niti trebao pitati, već smo u razgovoru došli do toga da idem. Bilo je samo kupiti kartu i reći Kraljici. Eh, samo. 

I onda jednog dana u trenucima sreće tajnu da idem na Tenerife koju sam čuvao nekih 2 – 3 mjeseca podijelio sam prvo sa šogorom Feđom.

-       Znaš li kamo idem krajem ožujka?

-       Ne. Kamo?

-       Tenerife, sa dečkima, biciklistički kamp, 13 dana.

-       Jesi rekao Barbari?

-       Nisam.

-       Aj, kada ćeš joj to govoriti nazovi me i uključi mikrofon. Volio bih to čuti. Sretno nakon razgovora…

I onda je došao taj dan kada sam to rekao Barbari. Feđa je bio na telefonu i kada sam joj rekao prvo je pitala da li sam normalan. Onda kada sam rekao da je sve ok samnom, da sam sve organizirao i da sam već kupio kartu, e tu je stala. 

-       Ideš na 10 dana?

-       Tehnički da. 

-       Kako jebate tehnički da? Ideš ili ne Ideš?

-       13 dana, ali 3 dana otpadaju na putovanje, pokušao sam ublažiti situaciju.

-       Molim?? Nisi normalan………………………………………(malo smo šutjeli)………. (pa smo opet malo šutjeli)…………………….

-       Barem ću se odmoriti od tebe. Uživaj. Vozi. Pazi se.

-       Ja te volim. Ti si moja vječna Kraljica….

-       Aj ne pizdi…….

I tako sam otputovao ne Tenerife na biciklistički kamp. Helga je ostala doma, jer nisam imao kofer za nju, ali sam na otoku rentao bike i to za 15 eura po danu (španjolski brand MMR) i nisam požalio, jer je bike bio odličan. Niti jedna mana, niti jedan problem. Sjedi, vozi i uživaj.

Na otoku su me dočekala ekipa i to Zupi, Marko Fržop, Jadran Domančić i Emir Kobilić.

Ukratko o njima:

Dami Zupi – moj veliki i dragi prijatelj s kojima sam vozio prošlo ljeto po Bosni, koji je organizator ljetnog biciklističkog druženja u Sloveniji (jedva čekam i ovogodišnje s time da sam zbog njega odgodio jedan obiteljski izlet), endurance biciklista i puno bi mogao o njemu pisati, ali pogledajte njegov web: www.dami-zupi.hr i biti će vam jasno da čovjek živi biciklizam i voli ga jednako kao i ja.

Jadran Domančić – mlad, ambiciozan i vrhunski discipliniran sportaš, a posebno fantastičan triatlon trener koji primjenjuje određene nove trendove u treniranju tako da ako netko želi pomaknuti granice u jednom od ova tri sporta ili u sva tri Jadran je prava osoba. Možete ga kontaktirati preko njegovog službenog maila: jadrancoaching@gmail.com. Jadran ima u prosincu svoj biciklistički kamp u trajanju od 8 dana pa tko želi doživjeti malo ovog druženja, ugođaja, usputnih kavi, ali i dugih vožnji javite mu se.

Marko Fržop. Kada ga vidite možete ga zvati imenom, ali njegov nadimak je Profesor. Da, Profesor biciklizma i servisiranja bicikala. Čovjek je cijeli život u biciklizmu, a pratitelji MTB scene znati će da je vozio možda jednu od najtežih MTB etapnih utrka na svijetu -  „Cape epic“. I Profesor je ovdje došao pomicati svoje granice i trenirati, jer mu utrke upravo kreću tako da je on radio svoje vožnje sam. I kao kuriozitet ovog kampa (koji je za neke trajao preko 40 dana) je to da je Profesor vozio MTB i da je ubijao sa duljinama vožnji, postignutim watt-ima i visinskim elevacijama koje je ostvarivao. Brutalno je utreniran i sigurno je jedan od naših najboljih MTB vozača u ovom trenutku.

Profesor ima u Srimi pored Vodica svoju trgovinu i servis i ako vam treba bike srediti kao bebicu javite se Profesoru. Web njegove trgovine je: www.topsport.hr

I za kraj  „kao šećer na kraju“ ostavio sam svog drugara u patnji Emira Kobilića. Bosanac koji već preko 30 godina „pati u Švicarskoj“ bio je moj partner u vožnjama. Tu smo se u kampu upoznali i na prvu se odmah kliknuli. Lagane vožnje, puno usputnih kava, poneki tapas uz put da nam snagu vrati, poneko pivo na vožnji, a sigurno nakon vožnje bila je naša svakodnevnica. Zajedno smo skoro sve vožnje odvezli, zajedno smo na brdima psovali, znojili se, dijelili vodu, čokoladice, ali i osmjeh nakon vožnje. Neponovljiv je osjećaj kada onako umorni se penjemo na vulkan Teide i svakim okretajem pedale pomoćemo neke svoje granice, ali u toj patnji jedan drugoga pitamo koliki je puls kako bi znali da li da stanemo i odmorimo se ili da peglamo dalje. jednostavno to su trenuci koje ne možeš zaboraviti i sigran sam da nas u budućnosti očekuje još puno zajedničkih vožnji….. Emire, još jednom ti od srca hvala za nezaboravne trenutke provedene zajedno……..u kontaktu smo…..

A kako je bilo u kampu…..čitajte u drugom postu…….

Svjetionik Punta de Tano

Lava na El Teide

Los Gigantes

Plantaže banana

El Medano - raj za surfere i kitere

Pogled prema Masci

Penjanje na El Teide
(žuta naprijed Amber Kraak - pro tour biciklistica)

1/2023

Prošlo je mjesec dana od mojeg zadnjeg bloga i odlučio sam svaki mjesec pisati o napredku ili nazadku u procesu treniranja kao i u odnosu na neke novogodišnje odluke koje sam u prethodnom blogu si zadao za 2023. godine.

Pa krenimo redom…

Biciklizam

Jedna od novogodišnjih odluka je bila i otići sa Brbom na jedan izlet i tamo voziti jedan krug sa njime. Ova novogodišnja odluka je otpala, jer je u međuvremenu Brba dobio otkaz na poslu i više ne mogu ostvariti ovaj novogodišnji plan.

U ostalom dijelu planovi se ostvaruju i 25. 3. idem na jedan predivan put sa biciklističkom ekipom i tome se neopisivo veselim.

Kako sam platio i prijevoz i smještaj mogu smatrati da je na meni malo se pripremiti za izazove koji me tamo čekaju, ali kako će ekipa biti savršena i kako će tamo biti moj dragi prijatelj Zupi apsolutno se ne brinem oko toga.

Naravno, kao kruna zadnjeg dana siječnja pao je i prvi paketich ride.

Trčanje

Ništa. Ne trčim. Neda mi se. Samo brzo hodam, ali ću se morati natjerati ako mislim koju trku uhvatiti u triatlonu ove godine.

Plivanje

A joj. Toga me je bilo najviše strah, ali se ispostavilo da nisam imao potrebe. Plivam vrlo redovito i iako sam u prvom mjesecu bio nekoliko dana prehlađen te iako sam bio na skijanju uspio sam ostvariti svoj mjesečni plan od 40 km.

Što se tiče plivanja uspio sam upasti na startnu listu za Bosphorus Samsung swimming race koja će se održati dana 20. 8. 2023. godine u Istanbulu na stazi duljine 7 km. To je utrka koja se pliva iz azijskog dijala Istanbula u europski i kada to isplivam biti ću prvi Hrvat koji je Europu spojio sa dva kontinenta (sa Afrikom – Gibraltar 2009. godine) i ova utrka sa Azijom.

To ostvarenje bit će za mene i kruna moje plivačke karijere, ali do tada imam puno duljina u bazenu preplivati.

Plan je polako dizati kilometražu te ću biti zadovoljan ako u 5. – 6. mjesecu ukupnu kilometražu podignem na nekih 60-70 km mjesečno.

Boks

Uf, luda stvar. Počeo sam trenirati boks i oduševio sam se. Mislim da ću u narednom periodu sve više i više vremena posvećivati boksu, jer doista to je plemenita vještina. Kako ne volim dizati tegove to sam uz boks počeo malo i raditi na snazi i izdržljivosti, jer tijekom ljeta će mi trebati kako za plivanje tako i za bicikl.

U konačnici svaki dan siječnja sam imao neku aktivnost i svaki dan sam popio šalicu čaja te sam svaki tjedan uživao u jednoj dobroj cigari tako da se držim zadanih ciljeva…barem u siječnju

 

 

Pogled preko ramena, Rapha #festive500 i planovi za 2023 !

Paketich ride - Pepsi i espresso

Kažu da ne treba gledati unazad već naprijed i u potpunosti se slažem sa time, ali da si postavim neke ciljeve u narednoj 2023. godini trebam ipak analizirati proteklu. I kako to najbolje napraviti nego onime čemu posvećujem zadnji tjedan u godini i tako unazad 5 godina. Da, to je Rapha #festive500 izazov. Za one koji ne znaju o čemu se radi, ukratko to je vožnja od najmanje 500 km od 24. 12. zaključno sa 31. 12., a može se voziti ili vani (to je moja opcija) ili na trenažeru ili kombinacija ovih dviju vožnji. Ja sam ovom izazovu posvećen već 6. godinu (ove godine startam po 6. puta) i nekako to je ušlo u našu obitelj kao tradicija. Naravno, vožnje planiram ili ranom zorom ili navečer, odnosno kada dođem u priliku da „ukradem“ dnevno sat ili dva od obiteljskih događaja i obiteljskih druženja (ponekad je to teško, ali tko želi nešto postići nađe i način).

Kao i svake godine uvijek prvi – drugi dan krenem malo jače, odnosno pokušam napraviti što više kilometara kako bi izazov držao pod kontrolom na način da me ništa ne spriječi u njegovom ostvarenju.

Tako sam i ove godine napravio preko 200 km u prva dva dana i znao sam da i ove godine imam završen izazov. Ostalo je bila rutinerska vožnja s time da sam treći dan vožnje pao sa bicikla (na kružnom toku sam se okliznuo, ali niti meni niti biciklu nije ništa bilo). Ove godine vrijeme me je i poslužilo tako da sam izazov završio u 6. danu (ukupno 9 vožnji u 5 dana). Kao i svih dosadašnjih vožnji do sada prije samog izazova kupim si kapu Rapha #festive500 i ne otvaram je do prvog dana slijedeće godine. To je trenutak kada ju po prvi puta stavljam na glavu kao nagradu za uspješno okončanu sezonu i izazov. 

Iako je ponekad teško izaći iz tople kuće i krenuti po vjetru, kiši, hladnoći, mokroj i ponekad zaleđenoj cesti na vožnju to je ono što me jača. To je ono što volim. To je trenutak kada u trenucima opće histerije oko blagdana pronalazim mir i gdje na biciklu meditiram. Završavam u glavi sve poslove, evociram lijepe uspomene iz godine i radim planove za slijedeću. I zato ću svake godine koliko god budem mogao voziti ovaj izazov. To je vrijeme za mene i moje misli. To je vrijeme koje ljubomorno čuvam i iako mi je ponekad teško voziti sam to sam ja. Vuk samotnjak na biciklu. Barem zadnji tjedan u godini. 

Protekla 2022. godina bila je zanimljiva. Ne mogu reći da je bila vrhunska, jer to nije, ali svakako da sam zadovoljan. Tijekom te 2022. godine privodili smo kraju obnovu kuće i kako je godina odmicala to se moj stres oko majstora smanjivao, a većinu posla preuzimala je Kraljica. Unutarnje uređenje i opremanje je bilo njezino. Ja sam bio zadužen za financije tako da je to jedan od razloga što nisam vozio onoliko puno koliko sam htio. Međutim, u konačnici ostvario sam jedan od svojih biciklističkih ciljeva, a to je vožnja od Siska do Jajca, tj. 220 km. To je bila prva ruta Zupijeve i moje vožnje po Bosni (o tome sam pisao blog). Pored toga, ostvario sam još jedan svoj cilj, a to je jednodnevni odlazak na more biciklom. Bilo je to na jedan od najtoplijih dana u godini kada sam vozio od Siska do Obrovca u kontinuitetu od 270 km. 

Sisak - Obrovac, zadnji odmor u Gračacu 

To mi nije najduža jednodnevna vožnja, ali sigurno je jedna od najtežih, jer sam vozio sam i zadnjih 30-40 km sam zbog početničke greške u planiranju hidratacije u potpunosti dehidrirao, a što je rezultiralo općom malksalošću dan kasnije kada sam trebao voziti preostalih 60 km od Obrovca do Dubravica (selo iznad Skradina). Tih 60 km sam vozio preko 3 sata sa stajanjima svakih 5 km. Dva puta sam povraćao, nekoliko puta sam silazio sa bicikla i ležao u travi po nekoliko minuta da dođem sebi i iako sam mogao zvati prijatelje da dođu po mene (braću Marenzi iz Skradina) pomalo sam došao do kuće i kada sam se Kraljici javio da sam stigao legnuo sam spavati i spavao sam nekoliko sati kao oduzet. 

Pored ovih vožnji kao i godinu prije bio sam počašćen da budem Zupijev gost u Sloveniji. Tri predivna biciklistička dana u „Beloj Krajini“. Bela Krajina u Sloveniji, a u Hrvatskoj to je Gorski Kotar te ih rijeka Kupa dijeli. Kao i svake godine Zupi je ispao vrhunski domaćin te smo imali smještaj u privatnoj kući nekih 20 m od rijeke Kupe, 5 m od kafića. Za razliku od 2021. godine kada smo puno više vozili prošlu godinu bio je čisti hedonizam. Prvi dan druženje uz roštilj, kupanje u Kupi i planiranje rute za slijedeći dan. Drugi dan Zupijevog tradicionalnog druženja u Sloveniji proveli smo u vožnji Belom Krajinom od nekih 120 km, a nakon vožnje odmor u Kupi bio je neprocjenjiv. 

To je trenutak kada smo se poslije vožnje onako umorni bacili u Kupu i dok smo se brčkali vrijeme se tako pogoršalo da je počela padati tako jaka kiša da je to bilo nezamislivo. Međutim, to je bio veličanstven trenutak kada smo se svi koji smo tamo bili nekako još više povezali i siguran sam da će svi taj trenutak pamtiti kao jedan od boljih u svojih vožnji protekle godine. Treći dan bio je coffee ride, a kako nikada nisam bio u Lukovdolu – rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića moj je prijedlog bio da odemo tamo i vidimo njegov spomenik. Da, ne mogu si pomoći. Gdje god idem gledam da obiđem jedan spomenik iz NOB-a, ali neću sada o tome, jer sam dužan opisati 3 spomenika koje sam posjetio 2022. godine.

Protekle 2022. godine sam se opustio. Nabacio sam nekoliko kila, nisam se uopće trkao niti u jednoj disciplini i konačno je vrijeme da to promijenim u 2023. godine, jer sada više nemam izgovora obnovom kuće. Kako bi rekao Zvonko Bogdan „život teče u laganom ritmu“ i vrijeme je da ubacim neki red i stegu u svoj život ponovno te da prionem malo ozbiljnijem pristupu sportu. Bilo je u 2022. godini još predivnih vožnji od kojih izdvajam vožnju sa Vecom, Blažom i Dejanom na Kozaru, zatim su mi u posjetu došli iz Beograda Marko i Stefan pa sam ih provezao svojim krajem te sa sa Kraljicom bio na planinarskom vikendu u Nassfeldu, ali naravno da sam ponio i Helgu pa sam i tamo vozio. Uglavnom, bilo je sve skupa odlično.

Blaž, Vec i ja na Kozari (240 km ride)

Nassfeld

Stefan i Marko

Kako godine prolaze osjećam da ne mogu svaki dan trenirati, ali imam želju. Osim onih biciklističkih vožnji ponovno sam pronašao motiv u plivanju. Duuugom plivanju. I iskreno baš uživam. Kada imam duže treninge Kraljicu više ne zamaram nekim glupostima i vrijeme je da i nju pustim malo na miru. Kraj godine sam završio sa treningom 80 x 100 free (stp 1:50 min, tempo 1:29 min). Počeo sam sporadično uživati u dobrim cigarama tako da nakon svega trebalo mi je nekoliko dana da mi se sve misli slegnu i da si konačno postavim ciljeve za 2023. godinu. Oni su sportski i „hedonistički“ pa kako bi mogao kao i prehodnih godina raditi analizu 2023. godine trebam ih postaviti jasno da vidim da li sam ih uspio ostvariti. Pa eto, moji ciljevi za 2023. godinu su:

1.  svaki dan fizička aktinost pa barem 20 min šetnje  - želim da mi Garmin profil bude popunjen sa 365 aktivnosti

2.     svaki dan šalica čaja  - o kavi ne trebam ništa pisati, jer je to strast

3.     svaki tjedan jedna dobra cigara

4.     odvesti ove godine barem 10.000 km biciklom (proteklu sam završio sa 8.000 km)

5.     sa Zupijem ponovno imati „naš“ biciklistički tour – ove godine imam novu rutu od nekih 8 dana

6.     voziti barem 30 dana izvan poznatih biciklističkih staza

Ovdje moram malo zastati i dopuniti: Plan je da tijekom 2023. godine vozim barem 30 vožnji na nekim novim lokacijama, a već imam u planu jedan biciklistički kamp, zatim sa Brbom jednu vožnju izvan RH te sa Kraljicom idem na jedno lijepo romantično putovanje, a koje uključuje i jednu ozbiljnu i totalno cool biciklističku utrku.

7.     jednu posebnu plivačku utrku

I ovdje moram dodati da sam u vrijeme kada sam pisao ovaj blog uplatio kotizaciju za utrku, ali dok mi ime ne osvane na startnoj listi ne objavljujem javno ništa. Kao i svaki put Kraljica će biti oduševljena na drugu informaciju. Prvi puta kada joj nešto kažem ostatak razgovora je njezin. Ja šutim i slušam. Ovo je nešto što si priželjkujem već nekoliko godina i nadam se da ću uspjeti upasti na startnu listu. Trka nije u RH, pored domaćina kojih može biti oko 1500 dozvoljeno je da starta još 1300 stranaca s time da se ta kvota popuni u jednom danu. Da, utrka od cca 3000 plivača.

8.     sa Zupijem imam plan za biciklističkom pričom života i bio bih zadovoljan da to ostvarimo ako ne u ovoj onda u ovoj i slijedećoj godini 

9.     punooo paketich ride sa Vecom, ali i konačno zajednički odlazak na kupanje u Senj biciklima

A što je sa triatlonom? Triatlon je predivan. Ja ga volim i biti će što će biti. Ja se održavam i u svakom trenutku sam spreman odraditi half ironman tako da ću o triatlonu odlučivati spontano.

10.  nekoliko putovanja sa Kraljicom i barem jedno duže sa cijelom obitelji

Već nekoliko godina Kraljica me zeza da su mi ruke atrofirale, jer ništa fizički sa rukama ne radim niti ih treniram tako da sam odlučio ove godine u sklopu priprema za plivanje ubacivati funkcionalne treninge snage te naučiti boksati.

Prvi dan vožnje

Zadnji paketich ride 2022

A sada je vrijeme da se prepustim da vrijeme pokaže što sam ostvario, a što će ostati samo želja i plan.

4 DANA PO BOSNI BICIKLOM - 1. dio

Pred polazak

 -        Hej Zupi, jel bi ti htio samnom u Bosnu?

-       Bi. Kad idemo i koliko dugo?

-       4 dana. Imam rutu.

-       Može

 Tako je tekao razgovor prije nekih mjesec i pol dana između mene i jednog od najboljih slovenskih, a koliko je u Hrvatskoj i hrvatskih endurance biciklista Damija Zupija (to mu je nadimak) kada sam mu na biciklističkom druženju u Sloveniji rekao da bih želio ostvariti svoju dugogodišnju želju i biciklom otići u Jajce.

Kaže dječja šala da od Siska do Jajca ima dva pedlja, ali u stvarnosti je to 220 km i nisam želio na takvo putovanje ići sam. A kada sam počeo razmišljati o tome onda se počela u glavi i ruta stvarati i kilometri nabijati tako da je u konačnici plan bio 4 dana po Bosni i ukupno 700 km.

Svu logistiku oko planiranja rute, što i gdje ćemo spavati, što ćemo vidjeti na putu Dami je prepustio meni, a ja sam htio iskoristiti sve najbolje što možemo i od atrakcija doživjeti tako da je ovo bio naš prvi zajednički, ali ne i zadnji biciklističko-putopisni izlet.

PRVI DAN – Sisak – Jajce – 220 km (el. gain 1746 m, 7:48h)

Krenuli smo iz Siska ranom zorom i odmah na startu vožnje kiša je počela tako jako padati da smo nakon 5 km vožnje morali stati u prvi dućan i uzeti one jednokratne vrećice za voće i iste staviti na noge da nam se čarape ne promoče tako da sam start vožnje nije obećavao neke veliko veselje već patnju narednih 220 km.

Smjer je bio Sisak – Sunja i prelazak preko granice u Hrvatskoj Kostajnici. Prvih 50 km prošli smo u možda i malo prebrzom tempu, ali jednostavno želja ići naprijed bila je velika i nakon određenog vremena i kiša nam više nije smetala.

Čim smo prošli granicu u H. Kostajnici biciklisti iz Siska znaju teren i znaju o čemu pišem, ali narednih 10 km su mi bili najgori. S jedne strane Una, s druge strane neko brdo sa šumom, cesta razrovana i u tome trenutku kiša je prestala padati, a spustio se takav pljusak da sam htio stati i vratiti se. Iskreno, tada sam pomislio Zupiju predložiti da se vratimo, jer ako će naredna 4 dana biti ovakva onda tu neće biti veselja. Stižem do Zupija i on se stisnuo u sebe i samo je rekao „Vozimo“. E, jebem ti, nema druge već stisnuti i peglati. Nekako malo - pomalo dolazimo i do Prijedora (90km) i kada sam se ponadao da radimo pauzu samo je rekao „Idemo dalje, bježimo iz kiše.“  Vozimo narednih 15 km i radimo pauzu u Kozarcu – malom mjestašcu iz kojega kreće uspon na Kozaru. Brzinska kava, javljanje Kraljici i idemo dalje. Kako sreća prati hrabre to kiša prestaje i narednih 50 km prolazi u čistom zadovoljstvu i izuzetno brzo, jer je cijelim putem cesta u padu i Zupi ispod 35 kmh ne spušta.

Ulazak u Banja Luku i potop na cesti. Nebo se otvara i opet kisnemo, ali na pameti mi je ručak. Plan je bio da stanemo u pečenjarnicu „Kod Muje“. To je najstarija pečenjarnica u Banja Luci i radi od 1923. godine. 

"Kod Muje"

Naravno, najveća porcija čevapa i nakon nekih sat vremena idemo dalje. Ostaje nekih 70 km dolinom Vrbasa. Ta dolina Vrbasa je nešto predivno i kako je kiša prestala to doista uživamo u vožnji te se polako, ali sigurno primičemo Jajcu. 

Vrbasom naprijed

Vrbas pred skretanje za Mrkonjić Grad

Dolazak u Jajce je veličanstven, jer se prvo penjete na neko brdo, a onda slijedi spuštanje u samo mjesto. Pogled na slapove je veličanstven. Naravno, slijedi obavezno slikanje i uživanje u ostvarenom, jer prvih 220 km je prošlo, a ja sam ostvario svoj san doći biciklom od Siska do Jajca. Prolazimo kroz Jajce, slikamo se te nakon toga odlazimo u hotel. Ima Dami iskustva u ovakvim putovanjima i dogovara nam pranje odjeće za 5 eura. Dok smo na ručku u restoranu „Kod Asima“ u Omer-begovoj kući (Begova čorba i veliki čevapi) oprema se pere te povratkom u hotel sve je čisto i mirišljavo i spremno za sutrašnju vožnju.

Jajce

Jajce

DRUGI DAN – Jajce – Žepče – 168 km (el gain 1664 m, 6.45 h)

Dok sam planirao vožnju jedini strah sam imao da će mi noge biti teške i da neću moći voziti ovakve etape. Iako je prvi dan bio kilometarski najduži ovaj drugi dan je po konfiguraciji terena bio najteži i iskreno ovog dana sam se više bojao nego prvog. 

Sada su noge ipak teže, a čekaju nas ozbiljna penjanja. Nakon ranojutarnjeg doručka, spremanja opreme krećemo opušteno u smjeru Donjeg Vakufa i prema Travniku. Između Donjeg Vakufa i Travnika prvo brdo koje trebamo popeglati je Komar (927 nm) sa prosječnim nagibom od 4,4 % i u dužini od 6 km. Inače, od Jajca pa do Komara cesta u cijeloj dužini nekih 2- 3 % uzbrdo tako da na Komar već dolazim lagano umoran. Na početku brda pokušavam držati korak sa Damijem, ali u jednom trenutku pucam i vičem mu „Odi. Pusti mene, vidimo se na vrhu“. On takva brda penje na velikoj šajbi, a ja dušu ispuštam i tu sam se sjetio Veca koji takve stvari radi na način da uzme svoj tempo i lagano pegla. Rekoh sebi, idem kao on. Smiri disanje, smiri se i pomalo naprijed. Okret po okret i evo me na brdu. Prvo veće brdo je popeglano i slijedi silazak prema Turbama i dalje prema Travniku. Dolazimo u Travnik za vrijeme ručka i naravno, opet čevapi „Kod Harija“. Kažu da su tamo najbolji. Kada smo u Travniku red je da posjetimo i rodnu kuću Ive Andrića te smo se slikali pored Sulejmanije“ – Šarene džamije.

Rodna kuća Ive Andrića

Šarena džamija

Odlazimo u „Luftinu kafanu“ gdje pijemo kafu i razgovaramo sa sinom vlasnika kafane. Ta kafana je poznata, jer je Ivo Andrić u njoj smjestio i dio radnje svojeg romana „Travničke hronike“ tako da je ovaj dan ako više ništa i ne vidimo u potpunosti ispunio sva očekivanja.

5 g kafe, rahatlokum, kolač 3 leće 
2 kocke šećera, cigareta i šibice

Čeif (cigareta Drina)

Oni koji čitaju moje blogove vidjeti će da imam poseban serijal blogova (moram uskoro napisati i još jedan) o spomenicima NOB-a. Fasciniran sam njima kao građevinama. Kada se svaki pogleda izgleda kao da je iz nekog filma naučne fantastike i siguran sam da se više nikada neće graditi takvi spomenici. Puno sam ih vidio, pisao o njima i ostaje mi još nekoliko da ih posjetim. Međutim, to mora biti isključivo biciklom. Kada sam se pripremao za ovo putovanje našao sam da je jedan takav spomenik pored Novog Travnika i nije bilo druge nego otići i to vidjeti. Radi se o Nekropoli Smrike (uguglajte). To je za mene nešto veličanstveno i kasnije nakon putovanja Dami i ja smo se složili da je to bio „highlight putovanja“. Čudo. Ja sam ostao bez riječi. 

Nekropola Smrike

Nakon posjeta Nekropoli idemo prema Vitezu, a vrijeme se počinje lagano mreškati. Sada nam slijedi možda još ozbiljnije brdo nego Komar, a to je prijevoj prema Zenici preko Vjetrenice. Opet se ista priča ponavlja. „Zupi kreni, a ja ću polako“. Metar po metar, okret po okret i penjem se na brdo, a nakon toga opet slijedi spust u Zenicu. Još jedna kafa u Zenici, ponovno javljanje Kraljici i idemo dalje. Tu svjesno zbog vremena propuštamo penjanje na Smetove i tu propuštam jedan spomenik NOB-a. Ostaje mi za neki drugi put.

Zupi zna. On se pouzda u Garmin. Ne budi kao Zupi. Kažem mu: „Zupi, ajmo pitati nekog jel smo na dobrom putu.“ „Nee, nema potrebe, Garmin pokazuje da idemo dobro“. I tako vozimo se nekih 15 km i dolazimo do raskrižja gdje se može lijevo i desno. Na samom raskrižju usred ničega neka pečenjarnica, a tamo njih dvojica uz rakijicu razmišljaju o prolaznosti života. Tu stajemo i kamo dalje. „Zupi, lijevo ili desno?“, pitam. „E jebiga, ne znam. Kaže Garmin desno.“ „OK, idem pitati.“ „Dečki kuda se ide za Žepče?“. U tome trenutku stariji me pogleda očima punom čuđenja i neke tuge da sam odmah shvatio da je ovaj dio bio čisti zajeb (namjerno tako pišem, jer..). Lik me gleda trenutak ili dva i kaže: „Prijatelju, ti si sve fulao. Vrati se u Zenicu i na drugu stranu“. E, jebem ti kada dozvoliš demokraciju. Ništa, okrećemo se prema Zenici, ja naprijed, Zupi nekih 200 m iza mene. Znam, nije normalna situacija, ali vjerojatno je mislio da sam popizdio i da bi mogao svašta reći. Vozim i umirem sam sebi tragikomičnosti situacije, a kada me je stigao i kada sam podijelio što mislim obojica se smijemo. Sada smo Garmin pustili i krećemo sa ispitivanjem. E, tu počinje opet panika. „Kuda se ide za Žepče?“ pitamo. Lik kojeg smo zaustavili objašnjava nam put i govori to je magistrala i da ne zna možemo li magistralom. O jebem ti, jesam li sada ja nešto pogriješio u planiranju. Ništa, idemo magistralom. Sva sreća da je cesta u nekom padu pa držimo 40 kmh dok pored nas tutnje cisterne, kamioni, auti. Dolazimo pred tunel. Zupi skreće. Ima samo mali odvojak. Ispred nas brdo, noć pada, a neka nabujala rijeka teče. O jebem ti, što sad. Čekamo nekoga da autom prođe i on nam objašnjava kojim putem do Žepča. Sva sreća da postoji neki mostić i idemo dužim putem, ali više ne magistralom. Život je lijep. Vozimo. Još malo do večere. Pred ulazak u Žepče stojimo i slikamo se pored najveće matice na svijetu. Slika nas vlasnik tvornice ispred koje je ta matica. 

Najveća matica na svijetu

Dolazimo u hotel. Gladni i promrzli. „Možemo li dobiti večeru?“, „Ne.“ odgovara konobar. „Mooolim??“ , „Imamo krstitke, kuhinja je zatvorena.“,  „Prijatelju, vozili smo 170 km, gladni smo, izmišljaj nešto, bilo što“. Vidio je stres u našim očima i donosi meni porciju teletine ispod peke. Zupiju piletinu. „Dečki još nešto za popiti?“ pita nas konobar. „Da, svakom još jedno pivo i ponovi večeru. Gladni smo“. „Ali rekao sam vam da kuhinja ne radi.“ „Uzmi od krstitki i donesi“. Ponovno smo večerali, krevet, spavanje.

TREĆI DAN – Žepče – Oriovac (Slavonski Brod) 150 km (el. gain 534 m, 5:04 h)

Jutro je svanulo maglovito i kišovito. Noge su mi ok, ali treba ponovno sjesti na bicikl i u tu maglu i kišu voziti. Nije mi se dalo. Znam da je danas lagana etapa, ali ipak voziti po tom vremenu nije neki gušt. Krećemo lagano da se noge zagriju. Nakon par km tunel. Zupi pokazuje idemo. Ok, samo 100 m. Nedugo, opet novi – samo 100 m. U daljini gledam brda i mislim si moramo opet u tunel. Nema drugog puta. I čim sam to pomislio ispred nas tunel. Opet 100 m pa 1100 m. Tu sam se prestrašio, ali Zupi pokazuje da idemo. Stisni se dolje, noge upregni i što brže prođi. Naravno da postoji zabrana za bicikliste. Ulazimo u tunel, a ona huka kamiona je zaglušujuća. Lako meni voziti kada vozim sa iskusnim biciklistom. Zupi stišće i izlazi u lijevo nekih metar i diže palac gore. Mislim si, jebate tu sam, vozim iza tebe već stotinama km, a ti mi u tunelu dižeš palac. Koji ti je? Evo njega opet. Palac gore. Izlazimo iz tunela i čim smo izašli cisterna nas prolazi. O jebate, sad skužio što je radio. Dok smo se vozili u tunelu iza nas je bila cisterna i Zupi je je vozaču pokazivao palac. Vozač je očito bio inteligentan i kada je vidio dva luđaka na biciklu nije nas htio prestizati već nas je štitio da nas ne prolaze i da nas netko ne lupi. 

Od Doboja do Dervente put je cijelom dužinom opet lagano uzbrdo, a cesta razrovana, a nigdje ništa za vidjeti. Tu sam dušu ispustio, jer me Zupi pustio naprijed. 

U Derventi okrijepa – palačinke i ostaje nam nekih 20 km ravnice do RH. Evo nas domaaaa. Prelazimo granicu i odlazimo na ručak. Nakon toga u Kuću piva na pivo i čekamo „Matiju Vegeterijanca“ da dođe po nas i da nas vodi kod sebe na spavanja. Slavonac, a vegeterijanac. Točka. Bez komentara. Večera, piće i spavanje, jer sutra je zadnji dan.

Zupi, Matija I ja

4. DAN – Oriovac – Sisak – 150 km (el. gain 490 m, 4:53 h)

Eeee, ovo će biti etapa za peglanje mozga. Ukupan el. gain je 500 m. Dakle, ravno kao tepsija. Dokle ti pogled puca ravno, pa opet ravno. Matija ide sa nama dio puta do Okučana (50 km). Rekao sam Zupiju da nema divljanja već vozimo kao do sada. Umjereno i pametno bez trošenja nepotrebne energije. Prvih 50 km prolazi nekom prosječnom brzinom od 30 kmh. Piće u Okučanima, pozdrav i svaki na svoju stranu. Matija doma,a mi prema Sisku. Od Okučana do Siska 80 Km i Zupi gubi kontrolu. Ne znam što mu se desilo, ali počeo je voziti opako. Ja iza. Noge lagane, mogu pratiti. Svih 80 km ispred mene stišće kao da je zadnje tako da smo tih 130 km od Oriovca do Siska provezli tempom 32 kmh. Na izlasku iz Brezovice, vičem mu da je dobar i da ga vodim na jedno mjesto. Pogađate?? Naravno, radi se opet o spomeniku – „Debeli brijest“, kao mjestu obilježavanja osnivanja Prvog partizanskog odreda – 22. lipnja 1941. godine. 

Debeli brijest

Moram priznati da sam nakon toga bio i euforičan s obzirom na postignuto, ali i tužan jer je jedan predivan vikend i druženje završilo. Međutim, sada sam svjestan nekih svojih mogućnosti te je dogovor da i iduće godine idemo negdje. Ali, ovaj put već znam da to neće biti 4 dana već puno duže. Kraljica se slaže. Ima konačno malo odmora od mene.

Isto tako, moram reći da je Zupi jedan od po meni u top 3 ili top 5 endurance vozača na ovim prostorima, a o kakvom se vozaču radi govori činjenica da je samo nekoliko tjedana prije naše vožnje odvezao rutu od 4500 km za 3 tjedna (Krško – Istanbul – Grčka, Albanija – Crna Gora – Italija i Jadranskom obalom do Krškog), a o ostalim postignućima vidite njegov Strava profil tako da sam s te strane bio u potpunosti opušten, jer sam znao da neće biti problema.

 UMJESTO KRAJA

Ovakve vožnje zahtijevaju malo opreme kako bi bili lakši tako da sam ja na put nosio:

-       rezervne hlače i majicu, čarape, šuškavac

-       kupaće gaće – mislio sam se kupati u Vrbasu, ali nas je kiša dovoljno okupala

-       dri-fit kratke hlače i majicu za po hotelu

-       natikače

-       četkica za zube i kaladont

-       punjači za elektroniku, rezervna guma, ampule za puniti zračnice

-       KARTICA, nešto gotovine 

-        

I ako trebam biti pametan:

-       ako se odlučite na ovako nešto krenite

-       isplanirajte rutu i krenite bez obzira na sve

-       dobro jedite, dobro se odmorite

-       nađite na putu neke znamenitosti da vam vožnja bude i izazov otkrivanja

-       uživajte i svaka distrakcija na putu je avantura i tako to shvatite

-       nađite društvo koje ne „kenjka“ već kojima je sve dobro

-       krenite

I Zupi, hvala još jednom! Doista.

Pizzeria Gema - Sisak

Cheers mate!