SWIM SEA: 11TRIBelgrade halfironman utrka! I odmah PB!

Kada je organizator Beogradskog halfironmen-a objavio raspis i najavu za utrku nisam se dvoumio niti jednu sekundu te sam se prvi prijavio na utrku i kao takav prestigao sam i jednoga od organizatora Darka Savića kod prijava koji je dobio startni broj 2. Kako na zanimljivije utrke idemo svi zajedno to smo se u petak potrpali u auto Barbara, Klara i dečki i uz Bajaginu pjesmu «442 do Beograda» krenuli smo na put. Koliko sam želio brzo doći govori i činjenica da sam čak i zamolio sutkinju da mi raspravu koja je trebala biti 12 sati prebaci u 11 kako bi ju obavio ranije i kako bi krenuli na put što prije. Nakon 360 km dolazimo u Beograd i pred ulazak u grad dočekuje nas prijatelj Mihailo Živković i odvodi u stan, a nakon toga svi zajedno odlazimo u restoran kako bi večerali i proslavilo 16 godina braka njega i njegove supruge Lidije.

Subota je bila zadužena za kratak turistički obilazak Beograda i obveze prema organizatoru, a to je prijava na utrku, race briefing i ostavljanje bicikla u zonu izmjene. Kakav bi to turističko-sportski izlet bio da nismo probali roštilj te smo ručali u jednom od najpoznatijih i najstarijih beogradskih restorana «Tri šešira». Netko će me pitati: «A što je sa carboloadingom?». Ovo je tako predobro bilo da je ovaj put sve poznato oko prehrane palo u vodu, jer tko bi odolio kulinarskim iskušenjima koje grad pruža.

Došao je i dan utrke. Iako nisam cijelu noć oka sklopio i iako sam se budio svakih 10 min pred start osjećao sam se vrlo dobro i odmorno. Možda je to bio adrenalin pred trku, a možda je to bila činjenica da se natječem u Beogradu i da sam ovaj vikend konačno upoznao hrpu novih ljudi koje sam inače pratio kao sportaše na «Stravi» ili Fejsu ili je razlog bio što je utrku gledao moj trener ili sve zajedno. Ne znam, samo sam znao da ću dati sve od sebe pa što bude. Dodatno je adrenalin pred sam utrke plivanja podignuo puhački orkestar koji je podizao atmosferu.

PLIVANJE:

Plivalo se u jezeru na Adi Ciganliji i to dva kruga od 950 metara. Organizator je natjecatelje podijelio u 4 brzinske grupe i iako mi je bio plan stati u drugu brzinsku grupu (30-35min plivanja) na sugestiju jednog od natjecatelja pomaknuo sam se u prvu brzinsku grupu (25-30 min) i to iz razloga što ova grupa prva starta tako da se smanjuje gužva na startu, a samim time i nepotrebno «štopanje» od strane sporijih plivača kao i mogućnost udarca. U prvi krug ušao sam nezagrijan tako da mi je bilo dosta teško uhvatitti ritam plivanja, ali sam plivao što sam bolje mogao. Iako je na dijelu plivačkog polja jednu bovu «pokrivalo» sunce koje je taman na tom mjestu izlazilo to mi nije smetalo, jer sam plivao po osjećaju za prostor i prvi krug sam odlično odradio. U drugom krugu sam se već dobro zagrijao i iako mi je ritam plivanja kvario jedan plivač koji me je skoro pol kruga lupkao po tabanima pokušao sam pojačati ritam plivanja i na neki način mu pobjeći. Međutim, u jednom trenutku smo se razdvojili tako da sam pola kruga plivao sam. Plivanje sam završio kao jedan od prvih natjecatelja. Konačno vrijeme plivanja: 28:46 min.

Nakon plivanja vrijeme provedeno u T1 zoni: 5:21 min.

BICIKL:

Ne znam što bih rekao za bicikl. Napravio sam početničku grešku, odnosno čak i ne početničku grešku već pacersku grešku zbog koje se sam sebe sramim. Naime, pred samu utrku kupio sam si nove cipele i u servisu su mi stavljalo blokee. Kako je kiša padala nekoliko dana pred utrku i kako sam vjerovao svom serviseru (iako me je on upozorio da ih zakačim na bicikl i da probam voziti) to nisam učinio već sam sav veseo što ću prvi put koristiti prave triatlonske cipele odlučio sve to napraviti na trci. Koji promašaj!! Onaj osjećaj kada znaš da si dobar, kada je organizator postavio jaku brzu stazu, a to se ne možeš zakačiti na pedale. U prvom trenutku sam pomislio da nešto krivo radim, ali nakon par metara vožnje shvaćam u čemu je problem. U jednom trenutku kroz glavu mi kao strijela proleti misao «a da odustanem», a već u slijedećem trenutku porihtavam cipele na pedale i naslanjam plastiku na plastiku i krećem voziti. Kako je staza dosta ravna to gazim što jače mogu nadajući se da ću ovako moći voziti narednih 90 km.

Prvi krug prolazi, drugi krug prolazi, a ja stišćem što jače mogu i mislim si «jebate ide to tebi» i molim se samo da mi noga ne sklizne na uzbrdici «prilikom penjanja na most», jer ako mi se to desi nema šanse da se popnem, jer nema mi noga oslonac. U trećem krugu opet i dalje gnječim što jače mogu i prosjek vožnje dižem na ovim ravnim dijelovima, ali ih gubim na dijelovima na kojima se penjem. Prilikom penjanja na most noga mi skliže sa pedale i stajem na pol uzbrdice sav očajan da će me hrpa biciklista priječi. Međutim, ja kakav jesam smirujem disanje, porihtavam ponovno nogu na pedalu i polako počinjem vrtiti i juhuuuu na vrhu mosta sam. Ostaje još samo jedan krug i to vozim rutinski pazeći pri tome da ne padnem. Mislim da je ovo bila do sada moja «vožnja života», jer sam 88 km (malo je kraća staza bila) odvezao za 2:39:59 h. Vjerujem da sam mogao zakačiti pedale da bih još jače odvezao, jer sam se fantastično osjećao, ali i sa ovakvom vožnjom hrpa natjecatelja ostala je iza mene. Sa bajkom dolazim u T2 i tamo se zadržavam 1:40 min, a što je sigurno jedno od najkraćih mojih vremena provedenih u tranziciji. Prosječan puls tijekom vožnje mi je bio 148 tako da ovom trkom ponovno dolazim da spoznaje da me ovu zimu čega težak i krvav rad na trenažeru, ako želim novu sezonu još jače voziti.

TRČANJE:

Na trčanje krećem kao da se ništa do tada nije dešavalo i prvih sat vremena trčim 12 km i 200 km, a što je u prosjeku bolje za 700 m nego što trčim u utrkama polumaratona. Staza je dosta ravna i nema nekih većih oscilacija u terenu tako da mogu u potpunosti kontrolirati sve što je potrebno da trčanje odradim što bolje.

I ovdje se organizator dodatno potrudio tako da uz stazu nekih 7-8 bubnjara cza cijelo vrijeme trčanja daju ritam, a što dodatno pojačava doživljaj trčanja. Kakva bi to utrka u Beogradu bila da na nju ne dođe ekipa Beograd runners-a (442 Crew9 i svojim bodrenjem još jače napaljuju trkače.

Tijekom trčanja dobro se osjećam i nekako kalkuliran da li bi čak mogao do PB u polumaratonu, ali ipak sve skupa polako uzima snagu tako da sam polumaraton završio za 1:48 h.

Ukupno vrijeme utrke je 5:04 h i to mi je najbolje vrijeme na ovoj disciplini od kada se bavim triatlonom.
I ono najbitnije završio sam u ukupnoj kategoriji na 23. mjestu od 81 natjecatelja, a u svojoj starosnoj kategoriji na 8. mjestu od ukupno 22 natjecatelja s time da je ukupni pobjednik utrke naš profesionalni triatlonac Dejan Patrčević u mojoj kategoriji.
Ovu utrku posvećujem svom treneru Nemanji Koraću kao motivaciju za daljnji još jači rad!

ZAKLJUČAK:

Cijeli ovaj turističko-sportski vikend ostati će mi u lijepom sjećanju. Organizator se doista potrudio da trka bude na posebnom nivou i ovdje moram pohvaliti volontere koji ne samo da su tijekom vožnje i trčanja promptno dodavali okrjepu nego su se i dodatno angažirali na način da su nas posebno bodrili. Kada iza sebe čuješ glas nekoliko njih koji viču «ajmooo» «samo jakoooo» dobivaš dodatnu snagu i pičiš dalje iako možda u tome trenutku baš i ne možeš.

Ja nisam našao niti jednu zamjerku u organizaciji, ali ako organizator želi da mu dogodine utrka bude još bolja onda imam dvije «prilike za poboljšanje», a to su postavljanje wc-a u zoni tranzicije kao i na stazi za trčanje.

Osim toga, moja preporuka bi bila da se nekako subota prije podne ostavi «za slobodne aktivnosti», jer na trku dolaze brojni natjecatelji izvan Srbije (i obiteljski) koji bi taj dio dana možda iskoristili za turistički obilazak Beograda tako da bi ovdje preporuka bila da se prijava, briefing i ostavljanje bicikla u zonu održi poslije podne.

Bez obzira na sve vidimo se i dogodine !!

Coach Nemanja i obitelj ironman Laskovic (dio Nemanjinih "bolida")