26.5.19

SISAK POLUMARATON

copyright@Zdravko Stefanovski
Zadnjih 15-ak godina putujem sa Kraljicom po svijetu i natječem se u jednome od mojih sportova. Plivao sam, trčao sam, vozio sam bicikl na skoro svim kontinentima (osim Australije), ali sanjao sam utrku u rodnome gradu. Prije nekolikog godina došao sam u AK Sisak sa idejom da bi bilo lijepo po uzoru na Zagrebaćki noćni cener (najdraža trkačka utrka) organizirati Sisački noćni cener. Ove godine će biti 4. utrka. Nakon toga predložio sam da se organizira po uzoru na brojne gradove ligaško natjecanje na 5 km i ove godine idemo u 4. sezonu. Prije 3 godine osnovao sam Sisačku divlju trkačku ligu i skromno mogu reći da je ta liga napravila boom u gradu što se tiče trčanja, ali i biciklizma i plivanja. Hrpa ljudi koji se do toga trenutka nisu sustavno bavili treninzima ili uopće sportom krenulo je svaki dan trenirati. Ali, tu je falilo nešto. Sanjao sam sa pravu utrku u Sisku i na krilima podrške sisačkih sportaša AK Sisak krenuo je u organiziranje polumaratona. Hej, polumaraton u vlastitom gradu!!! Moj san postao je java, a na današnjoj utrci preko 550 natjecatelja je trčalo ulicama moga grada. I tu moja priča prestaje. Sve oko organizacije maratona, trasiranja staze, okrijepe organizirali su moji prijatelji iz AK Sisak. Ja sam početkom ove godine izišao iz Izvršnog odbora kluba, jednostavno iz razloga što su me ozljede načele i tražio sam sebe. Tražio sam neki motiv kako i što dalje, ali iskreno ja sam «vuk samotnjak». Cijeli svoj život treniram sam i naprosto nisam navikao biti u nekim okvirima, jer klub znači i odgovornost. Prema sebi, drugim članovima, prema zacrtanim ciljevima. I zato od srca zahvaljujem prof. Mrganu, Dragi Miličiću, Valentini Đureković i svima ostalima da ih ne nabrajam što su me danas učinili sretnime i što smo trčali našim gradom. 
Najljepše trkačice (naravno Sisčanke)
Jučer mi je u posjeti bio prijatelj iz BG-a Mihailo Živković i jučer sam odradio dva biciklistička treninga, jer sam si rekao da ne želim «patiti» na utrci, već ću trčati duboko u «comfort zoni» uživajući u svakom metru utrke. Zbog toga se nisam posebno niti pripremao za utrku, niti fizički niti psihički, a niti prehrambeno tako da sam na utrku došao samo sa jednim gelom i ideja je bila popiti ga negdje na 10 km. 
Mihailo i ja pred start utrke
Međutim,…. utrka je utrka i tu je sve krenulo drugačije i neplanirano. Na samom startu adrenalin me je spucao tako da sam krenuo jako znajući da ne mogu držati početni tempo, ali kada nisi siguran kako onda samo jako.  Dečki koji su trasirali stazu pobrinuli su se da trkači prođu pored bitnih građevina Siska tako da smo trčali pored NK Segesta, Starog Grada, preko Starog i Novog mosta, pored Segestice, Vrbine, 1., 2. 3. i 4. ulicom. Iz metra u metar patio sam, ali sam držao neki svoj zacrtanim tempo, a da sam patio vidi se i po pulsu koji je bio 180 tijekom cijele utrke!!! Na 11 kilometru stižem dvojicu svojih dečki (Vuksan i Ivančica) i nekih kilometar trčimo zajedno, ali onda Vuksan otpada, a dalje nastavljamo Ivančica i ja. Metar on metar ja idemo naprijed, ali nitko ne popušta. Dolazimo na 14-15 kilometar i tu čujem Ivančicu da počinje stenjati. U jednom trenutku sav zadihan počinje se lupati po nogama, jer su ga vjerojatno grčevi napali, ali ja čekam. Čekam svoju priliku, jer Shark napada neplanirano. Ta prilika je došla na usponu na Novi most kada odlučujem da je ovo prilika ili poginuti ili pobjeći. Ne mogu niti ja. Sve me boli, gel sam popio na 14. km (dakle zakasnio sam), ali idem pokušati. Počinjem na usponu dizati tempo i tu vidim da on počinje pucati, a konačan kraj je na nizbrdici niz most kada sam napravio solidnu prednost. Ostalo je još 5-6 km do kraja, osvrćem se oko sebe i vidim da su neki natjecatelji dovoljno iza da mogu ovim tempom nastaviti bez opasnosti da će me netko prijeći. Međutim,…. desna noga počinje me zatezati i počinjem svoju mantru da ta bol prođe. Prolazim 17. km (uspon na Podvožnjaku) i tu nisam siguran da li skrenuti lijevo ili nastaviti ravno. Odlučujem se na ravno. Trčim, gazim, znam da je kraj vrlo brzo i nekih 300 m shvaćam da sam pogrešno krenuo. Okret nazad, 300 m opet na pravi put, ali sada su me neki trkači prestigli, a među njima i Ivančica. Eh, da Ivančica je dečko od 28 godina, mlad, lud utreniran i sa predivnom curom i pun snage! Znam da mu je teško, znam da ja imam sape i krećem za njime. Lovim ga na 18. km, tu prelazim nekoliko trkača, ali tih 600 m viška me u glavi počinje smetati tako da jedva dolazim do Katedrale. Tu dobivam zadnju dozu adrenalina, jer se čuje glazba, publika oko staze plješće i imam još 2 km do kraja. Zadnja dva km. Prolazim pored svoje kuće i svojeg ureda. Pored suda. Prolazim cestom koju gazim svaki dan. To je poseban osjećaj i idem najjače koliko mogu. Ulazim u cilj sa vremenom 1.39.05 h (21700 m) i jedva stojim na nogama. Dao sam sve od sebe. Ovo je bio izuzetno težak i sparan dan i nije bio dan za rezultat. Uspoređujući ovaj rezultat sa trčanjem na halfironmanu od prije 3 tjedna trčao sam 4 m sporije (i bez 90 km bicikla), ali nije mi žao. Ovo je predivna utrka u voljenom gradu. 
Patnja na licu, ali cilj je blizu!
Međutim, … moram biti i malo kritičan, jer svaka kritika kod pametnih ljudi dovodi do popravne radnje i vjerujem da će se ovo prihvatiti. Prvi nedostatak: na okrijepnim stanicama je samo voda. Voda za piće na 26 i više stupnjeva nije dovoljna. Drugi puta pored vode treba organizirati colu i isotonik. I drugi nedostatak: 17. km! Markacija staze. Nisam samo ja fulao stazu već je bilo još dečki ispred mene koji su je fulali (pa čak i iz Siska) pa treba na markaciji poraditi.
I to je to. Vidimo se i slijedeće godine u Sisku! 
HVALA SVIMA!!

GARMIN PROFIL STAZE

Nema komentara:

Objavi komentar