 |
| TK Sisak |
Jak. Brz. Legendaran. Upravo ove tri riječi opisuju moju 4. završenu ironman utrku.
Godinu dana treniranja, godinu dana patnje i odricanja i poneka svađa sa Kraljicom, jer me nema doma nedjeljom na ručku trebalo je svesti u jednu utrku. Jednu utrku u kojoj ću dati sve od sebe i vidjeti gdje sam.
Protekla godina bila je za mene vrlo teška. Počele su me ozljede načivati i to na najnezgodnijem mjestu za liječenje te sam malo-pomalo gubio onaj početni elan kako je vrijeme proticalo. Ovo je prva ironman utrka koji sam odrađivao nakon ljeta, a što je značilo da sam patio preko ljeta na vrućini i sparini pripremajući se za utrku.
Sam Podersdorf smjestio se pored Beča, ali ženski dio čitatelja možda će ga bolje locirati kada napišem da se nalazi na nekih 10 km od Pandorf outlet mall-a. Naravno da me shopping nije zanimao tako da smo Kraljica i ja na utrku krenuli u petak. Još prošle godine sam odlučio da više neću puno ranije dolaziti pred utrku na lice mjesta, jer je to dodatna patnja spavajući u tuđem krevetu i nepoštivajući dosadašnje rutine prije same utrke (prehrana, odmor i sve ostalo).
 |
| Miro Kožić, Romano Ščurić i Alen Pišpek - briefing pred utrku |
Ovo je i utrka za koju sam znao da će biciklistički segment proći super, jer sam doista krvavo radio i imao sam jako puno vožnji preko 150 km ili preko 5 sati na biciklu. Međutim, to je utrka koja traje puno sati i svašta se može dogoditi.
Nakon smještaja u hotel, odlazimo na registraciju te na bike servisu molim da mi napumpaju gume, jer sam primijetio da su malo opustile zbog vrućine. Lagano rasplivavanje u jezeru gdje je temperatura vode 25 stupnjeva i koje je na plivačkoj ruti za utrku najdublje 50 cm.
Na dan utrke probudio sam se smiren, a kako je hotel imao rani doručak od 4 sata uspio sam se dobro najesti, obaviti jutarnju higijenu i tuširanje i pripremiti se za start. Od hotela do starta imali smo nekih 10 min laganog hoda te dolaskom u zonu pripremam Beast-a za utrku.
Ovo je «old school» triatlon. Ovo je bio 32. po redu Podersdorf ironman i kako sam naziv kaže «legendarni». Oni nisu pokleknuli novim trendovima u ovom sportu tako da nema posebnih vrećica za bike i za trčanje već kao nekada pored bajka stavljaš ručnik, a na njega opremu za oba sporta. Ja sam bio spreman za ovo, jer na svaku utrku nosim plastičnu kantu pa sam opremu mogao složiti u nju bez da se bojim da će mi netko od susjeda bilo što uzeti, poremetiti ili na neki drugi način mi presložiti.
 |
| Pred start |
Nekih 15 min prije zatvaranje zone pipam gume da vidim da li je sve ok i prednja guma mi je skroz ispuštena. Ponovno je pipam, gledam na sat, još 14 min do kraja zone i pokušavam napumpati gumu, ali vjerojatno od nervoze to ne uspijevam. Još 12 min do zatvaranja zone, a ja stojim pored bajka i gledam što napraviti. U jednom trenutku uzimam bajk i trčim na Expo u bike servis da mi napumpaju gumu. Vraćam se u zonu, sve slažem do kraja, mažem se vazelinom i stavljam slušalice u uši da se smirim prije utrke. Kada se nešto loše desi tako se nešto i dobro treba desiti pa u slušalicama prvi takt glazbe koju čujem je od Eminema «Till I colapse.» Uuuuu, ovaj «ajnšpric» adrenalina mi je dobro došao i spreman odlazim na start utrke. Posljednji poljubac Kraljici, nekoliko fotki sa drugarima iz Srbije i ulazim u jezero.
 |
| Pred start |
PLIVANJE
Plivalo se dva kruga s time da je cijelom dužinom plivačke staze dubina vode bila oko 50 cm pa sam nebrojeno puta prstima zagrebao po pijesku. Ovaj je utrka dobra za loše plivače, jer tijekom plivanja mogu u svakom trenutku stati, čučnuti i odmoriti se. Taktika kod plivanja je uvijek ista: «full gas prvih 100-200 metara, a onda spustiti tempo plivanja u zonu malo jaču nego zona ugode i tako plivati do kraja». Nakon nekih 200 m izbivam među prvu grupu plivača, ali u narednih par stotina metara oni bolji odlaze, a ja ostajem plivati sa još dvojicom plivača. Jedno vrijeme plivamo paralelno sva trojica, ali nakon toga oni popuštaju i ja nastavljam plivati sam. Ali, vraga, nakon par metara osjetim diranje po stopalima, a što znači da se draftaju. Od nekih 300 m od starta do samog kraja oni plivaju iza mene iako sam pokušao sve da ih se otarasim. Plivam točno na bovu pa par metara od bove naglo skrećem u nadi da će se zaletiti, usporavam, ubrzavam, skupljam noge i naglo ih izbacujem u nadi da ću pogoditi strateško mjesto sredine njegovog lica, ali ništa ne pomaže. U drugom krugu kada sam već «ispizdio», jer imaju dovoljno vremena me proći ako su brži ili plivati pored mene, a ne me dekoncentrirati okrećem se na leđa i i vičem «fuck off, fuck off». Frajer me razumije, ali ništa ne poduzima, već nastavlja i dalje. Ok. Neka tako bude. Pojačavam i osjećam da se sve «otvorilo» i počinjem pojačavati prema startu. S obzirom da je voda bila 25 stupnjeva neopren je bio zabranjen te iz vode izlazim za 1h03 min.
BIKE
Malo sam razočaran, jer je plan bio plivati ispod sat vremena. Sve ok. Idemo dalje. U zoni mi treba par min za pripremiti se za bajk i taman kada sam ga krenuo uzeti primjećujem praznu gumu. U jebem ti, malo me to baca u depresiju, ali nema zastajanja. Sve je još pod kontrolom. Uzimam bajk istrčavam sa njime izvan zone prelazim startnu crtu i trčim na Expo. Sve se cijedi sa mene, frajer u bike servisu me već zna, odmah vadi novu gumu i za nekih 2-3 min krećem na utrku. Taman na izlasku iz Expo-a čujem glas: «Ajmooo Rafaaaaj», Kraljica se dere. Tu me je prebacilo. Klapna se spustila i upalio se «sharkmode». Krećem voziti koliko mogu. Možda i malo jače, ali dobro se osjećam. Prvi krug mi je proletio dok sam upoznao stazu. Prosječna brzina 34 km/h. Uuuu, bit će ovo opako. Noge lagane. Idem u drugi krug. Osjećaj je isti. Dok vozim gledam noge i mislim si: «O Bože, sve sam dobro napravio.» Lagane, jake. Gazim u treći krug i po sati vidim da mi je to možda i najbolje vrijeme na 90 km. Jako sam zadovoljan. Pijem kako treba. Jedem kako treba. Nema nikakvih problema. U četvrtom krugu vjetar pojačava. Puše čudno. Malo u prsa, malo sa boka, malo sa leđa. Nikakve posljedice ne osjećam, osim što se sada počinje staza puniti sa drugim natjecateljima, jer su se sada natjecateljima na ironmanu pridružili i natjecatelji na halfironman utrci. Nema problema. Gazim i dalje i držim svoj prosjek. Ulazim u 5. krug. Glava je i dalje jaka. Ne osjećam da sam u petom krugu iako kruženje na stazi može biti psihički iscrpljujuće. Staza je vrlo brza, asfalt fantastičan osim u jednom djelu (nekih 4 km) gdje se vozi između vinograda. Tu primjećujem da gubim po jednu minutu u odnosu na ostale segmente i to vrijeme koristim za prehranu i da malo smirim puls. Prolazi 5. krug i idem u šesti. Gotovo je. Znam da ću bajk odvesti super, ako mi se ne desi neki tehnički kvar. U 6. krugu počinjem malo pucati kako vjetar pojačava. Velik sam i jak. Trošim puno energije, a ne mogu više piti napitke koje sam si pripremio. Temperatura zraka je oko 36 stupnjeva i na bajku se vrlo lako zagrije piće pa pijem na silu pokušavajući dozirati taman koliko mi treba da si ne zatrujem tijelo i da ostane još prostora za trčanje. Nekih 8 km do kraja odlučujem se za gel umjesto pića, uzimam gel, a omot gela bacam. U tom trenutku stiže me sudac na motoru (ma gdje se samo stvorio?) i mrtav hladan mi kaže: «Mislim da ti je nešto palo.», «Meni? Nije!» pravim se lud, a on mi kaže: «Odi nazad i pokupi što si bacio.» Ja mu govorim: «Daj mi penalty, samo da se ne vraćam», a on mi odgovara: »Ne, odi uzmi i sve ok.». Slušam ga, stajem, okrećem se na biciklu i nekih 300 m vozim nazad, kupim omot gela, okrećem bicikl i držim omot u ruci da ga vidi. Nakon što sam prošao suca stavljam ga u dres i stišćem dalje. Ostalo je nekih 7 km i do kraja i evo Rafe na trčanju. Biciklistička staza je u potpunosti ravna i nema niti jedne sekunde, ali doslovno niti jedne sekunde da možeš prestati pedalirati. Staza je i vrlo teška, jer bez obzira što je ravna ima nekih 8 okreta skroz pod pravim kutem pa kada se to pomnoži sa 6 krugova ispada da je 48 mjesta na kojima skoro staneš i krećeš skoro od 0 kmh. To je izuzetno fizički teško, jer se prekida ritam pedaliranja, ritam disanja, ritam snage okretanja pedale. Nakon svega biciklistički segment završavam za 5.25 h sa prosječnom brzinom skoro 33 kmh. Idemo u trčanje. Sada kada gledam ovu tablicu ne silazi mi osmjeh sa lica. Do 150 km prosječno oko 35 kmh.
TRČANJE
Trkačka staza je u potpunosti ravna i trči se 4 kruga. Od T2 zone trči se 5.5 km u jednom smjeru i nazad. Staza 2.5 km prolazi kroz naseljeni dio gdje je hrpa navijača, a onda daljnjih 3 km smo prepušteni sebi i svojim demonima. Dio staze poznat je pod nazivom «hell», jer je u potpunosti bez hlada ili bili kakvog vjetra tako da tih 6 km (tamo i nazad) u svakom krugu predstavlja doista mentalno preispitivanje samog sebe. Prvi krug prolazi ok, ali u drugom krugu počinjem patiti. Gledam na sat puls mi se strašno diže, a tempo trčanja nikakav. Sam sebi govorim izdrži do 25-27 km i onda da i hodam 3 sata završiti ću utrku. Dok ponirem u najdublje zone svoga uma vrijeme i kilometraža prolazi. Tražim Kraljicu pored staze i na kraju 3. kruga ju vidim. Dogovor je da mi tada da posebno piće koje sam pripremio za zadnji krug: «Kerozin za kraj». Uzimam bidon i krećem, ali čim sam se odmakao tijelo posustaje. Iako je do kraja još 10 km to nisu običnih 10 km već onih najgorih 10 km između 30. i 40. km kada se sve može promijeniti. Taman računam u glavi što i kako dalje kada iza jednog grma Miro Kožić (kasnije sam dobio informaciju da nije završio utrku zbog tehničkog kvara na biciklu) mi viče: «Ajmoooo Rafooo, imaš PB». Tu sam malo živnuo i počinjem trčkarati, ali ne zadugo. U glavi računam. Loviti rezultat i riskirati DNF ili pomalo se dokoturati do kraja utrke i završiti istu. Odlučujem se za ovu drugu opciju, ali cijelo vrijeme me boli njegov podstrek pa svako toliko pokušavam trčati, jer znam da se svaki metar računa. U tom trenutku počinje se javljati zadnja lijeva loža i spuštam tempo, jer je do kraja ostalo vrlo vrlo malo. Gledam sat. Kalkuliram. Čini mi se da bi to ipak moglo biti PB. Računam kada sam rezervirao stol za večeru pa da ću imati i dovoljno vremena se pripremiti i za večeru pa počinjem trčkarati.
 |
| Patnja na trčanju |
Kako metri prolaze znam da imam PB pa počinjem trčati, jer do kraja ostaje par stotina metara. To je to. Još nekih 300-400 m i skupljam snagu za kraj. Trčim prema cilju, uzimam hrvatsku zastavu od Kraljice i utrčavam u cilj. Gledam sat: 11 sati 03 min. (total: 53/162, kategorija 13/32). Neopisivo sam veseo, jer sam svoje vrijeme popravio za nekih 8-9 min. Nije sub 11. Fulao sam za 3 minute i lagao bih kada bih rekao da me ne bole tih 180 sekundi. Ali to je sport. Drugi put biti će bolje. Ili neće. Vidjet ćemo.
Eto, još jedna sezona je završila. Moja 4. ironman utrka je uspješno završila i kako su godine prolazile postajao sam sve brži.
 |
| Kraj utrke |
 |
| Dvije ljubavi - Domovina uvijek i svugdje i Ona |
Iako me Kraljica prati skoro na svi utrkama moram se posebno zahvaliti svojem šogoru Feđi i šogorici Karolini. Ekipa volim vas, ali vi ste luđi od mene. Prije 2 godine Venezia, ove godine Kotor i Podersdorf. Prevaliti toliki put, stajati uz stazu (iako bi Feđa rekao: «Ljubavi samo da znaš Venezia je bila fantastična, dok si se ti patio mi smo ju razgledavali, a niti Parndorf mall nije bio loš») da bi bili uz mene puno mi znači.
 |
| Holubi i mi |
Hvala mome treneru Nemanji Korać – coach opet smo super posao napravili. Hvala svim mojim prijateljima iz svih dijelova svijeta što su bili uz mene prije utrke, ali i nakon utrke. Puno hvala mojem TK X – (samo ću reći X i sve se zna) te hvala i mojim prijateljima iz TK Sisak.
I za kraj želio bih reći……eh, ne… neću ništa sada reći, već u idućem blogu…….
GARMIN PROFIL UTRKE
https://balancer.pentek-timing.at/results.html?pnr=13800&cnr=1&bib=103
Nema komentara:
Objavi komentar