Bio je to vikend za pamćenje. Još uvijek sam pod dojmom pozitivne atmosfere i veselja od nedjeljne utrke. Moje najdraže. Zagrebački noćni cener – utrka na 10 km centrom Zagreba. Do sada sam nastupio na svih 8 utrka i svaka mi je posebna, ali ova zadnja nadmašila je sve moje snove, sve moje emocije.
Prije nekih tjedan dana zovem prijateljicu Maju i pitam ju da li bi ona bila voljna pustiti mog frenda Andreja da ide samnom trčati. U tome trenutku ona mi govori da je zauzet, ali ako se nešto izdešava da bi mogli zajedno na utrku. Prolaze dani, a ja na dan utrke objavljujem da odlazim na Cener. U tome trenutku zvoni mi telefon.» Bok, jel ti ideš danas na Cener?», «Pa da, što si ti mislila?», «Pa mislila sam da je idući tjedan» govori mi Maja. «Ma neee, danas je» odgovaram, «Hej, ja danas dolazim do tebe i ako kolica stanu u moj auto idemo na utrku, ok?», odgovaram Maji. Nakon sat vremena kolica su potrpana u moj auto i sa osmjehom na licu odlazim u Zagreb, a iza mene Maja i Andrej. Volim tog klinca. Kada smo prije 2 godine se okupili u sklopu Sisačke divlje trkačke lige i organizirali 24 sata non stop trčanje, on mi je bio motiv. Zbog njega je sve to krenulo, ali je preraslo u jednu prelijepu priču u kojoj smo skupili novac za 2 trkačkih kolica. Volimo se zezati. Volimo prostačiti. Uuuu, baš volimo prostačiti on i ja.
Kada se sretnemo Maji padne mrak na oči, jer svaki put pošaljem preko Andreja poruku za njegovu učiteljicu. Poruka je …. reći ću da je nadahnuta. Poruka od koje Maju boli glava 3 dana, a Andrej i ja umiremo od smijeha. Tako je i bilo u nedjelju. Čim smo se susreli poslali smo jedan drugoga u rodni kraj. Čisto da se zna kamo idemo.
Kao pravi sportaši krećemo se zagrijavati, a cure nam prilaze. Glumimo frajere, ali one se hoće sa nama slikati. Kao i na svakoj utrci startamo iz prvog startnog reda gdje pored nas stoje Franko (dobri div iz mojih trkačkih blogova), Miki i njegov sin Jakša. Dogovor je da krenemo polako u tempu oko 5:20 min/km. Nisam trčao od 20. 9., tj. od Beogradskog halfironman-a i ovo mi je bilo prvo trčanje pa nisam uopće znao kako će mi tijelo reagirati, a tim više što sam u nedjelju prije podne imao izuzetno težak biciklistički test i plivanje.
Par sekundi do starta, Andrej i ja smo spremni i čekamo da Gradonačelnik Zagreba da signal za start. Rijeka od preko 3000 trkača krenula je zagrebačkim ulicama trčati. Krenuli smo Andrej i ja izuzetno jako, ali jednostavno dogovor prije starta pada u vodu. Krećem trčati kao da nemam kolica ispred sebe, a Andrej umire od smijeha i viče mi «Ajde Markoooo!», a ja umirem. Trčim koliko me noge nose, ali jednostavno kako nas brži trkači prolaze oni Andreju daju rukom «5» i plješću, a to mi je dodatni motiv. On u kolicima bodri oko sebe trkače, plješće i zahvaljuje se gledateljima, ma jednostavno to ne mogu opisati kakav je to bio doživljaj. Čista euforija ljubavi, sreće, osmijeha i veselja. U jednom trenutku on se okreće prema meni i viče mi «Marko ja te volim!», a ja zadihan vičem i njemu «Odi u p… m…. volim i ja tebe!». I tako trčimo kada nas negdje u sredini 5-og kilometra stižu Miki i Jakša. Miki preuzima kolica, a ja trčim pored njih. Nakon nekoliko stotina metara kolica preuzima Jakša i prolazimo pored Zagreb runners-a koji nas obasipavaju konfetama. Adrenalin se diže u nebesa, svi vrište, ja preuzimam kolica i pičimo prema cilju koliko nas noge nose.
Andrej i dalje mi viče da požurim, a ja jedva da se krećem. Noge su mi kao dva drvena panja od jutrošnjeg bicikla i utrke, ali dajem sve od sebe. Ekipa nas prolazi, svi plješću i ulazimo u špalir gledatelja dugačak nekih 200-300 m i u tome trenutku vjerujem da se sve skupilo i poklopilo, jer Andrej plješće, maše,a meni suza u oku. Sva sreća da je u tome trenutku kiša počela pomalo rominjati i da mi je lice puno znoja, ali ….. To je euforija. Ulazimo u cilj i obojica dobivamo medalju. U cilju nas čekaju Jakša i Miki koji su lovili rezultat od 45 min, ali na žalost ove godine im je pobjegao, a zato postoji iduća godina. Iako ova utrka za mene je rezultatski nebitna i iako sam rezultat podredio sreći jednog klinca ne mogu, a da ne kažem da sam ipak odlično trčao i utrku završavamo za 47:09 min.
Nisam se niti ispuhao kako treba, a mali Pizdek me pita kada idemo opet na utrku. S obzirom da su se kolica pokazala odličnima, a i Andrej je super mislim da ćemo u 2020. zajedno odraditi još koju utrku zajedno.
Ova utrka ima za mene i još jedno posebno značenje, a to je da sam sa tom utrkom zvanično završio sezonu 2019. i započeo sa sezonom 2020. U ovu novu sezonu idem sa skoro definiranim svim utrkama, ali idem i u neizvjesnost, jer sam odlučio sam sebe trenirati. Ovo će biti potpuno novo iskustvo i baš se veselim samom trenažnom procesu, a za rezultat vidjet ćemo. Uvijek idem istim motivom: «Do pol utrke full gas, a nakon toga pojačati!».
Nema komentara:
Objavi komentar