ZADAR HALFIRONMAN

Ova godina je za razliku od prošlih potpuno drugačija i to u svakom pogledu pa tako i u sportskom, jer mi je ovogodišnji Zadar halfironman bio prvi i posljednji u ovoj godini. Trebao je to biti i sportski izlet za cijelu obitelj, ali na kraju sam samo ja otišao na utrku. Da, znam. Kraljica je ostala doma,a samim time i moj osjećaj pred utrku je bio nekako čudan. Iščekivanje utrke. Nada da će ona negdje biti pored mene, jer u mojih dosadašnjih 4 ironmana i 14 halfironmana ovo je možda druga ili treća utrka da nismo zajedno. Puno mi to znači, a i ona kuži utrku pa zna gdje me dočekati da me pobodri i da mi «izvuče» zadnji atom snage. Mi smo jedno: ja odrađujem, a ona je pored mene. Ali, sve je nekako drugačije pa tako je i ova utrka, ali pristup utrci je uvijek isti. «Full gas do pol utrke, a onda pojačati». Ali, ove godine i ova taktika je bila malo drugačija, jer zadnjih 6 mjeseci nisam uopće trčao. Jednostavno mi se nije dalo. Uživao sam u biciklu, puuuno sam ga vozio, plivao, a trčanje sam stavio po strani. Plan prije utrke je bio «ubiti se na plivanju, dokrajčiti se na biciklu, a pokušati preživjeti trčanje.» Sve dok nije došla poruka: «Ti se sutra ne zajeb… nego se potrudi da pobjediš.» Jebiga, opet ista taktika kao uvijek pa što bude.

sharkmode on

PLIVANJE

Kao i svaku utrku do sada pokušavam startati što prije, odnosno taktika je krenuti odmah iz prvog reda,jer bolji plivači će me prestići, a oni sporiji mi neće smetati. Krenuo sam iz prvog startnog reda sa legendama hrvatskog triatlona Darkom Škevinom, Josipom Miladin Živkovićem i vrhunskim triatloncem iz Srbije – Darkom Savićem. Ovi dečki znaju plivati. 3, 2, 1, start: krenuo sam plivati kao da je utrka na 25 metara, a ne na 1.9 km. U prvih par metara dobivam ih sve sigurno za dužinu tijela, ali u tome trenutku osjećam slabost. Ruke mi teške, dečki me stižu. Evo problema, nismo ni krenuli, a motori skoro u leru rade. Od starta do prve bove ima nekih 150 m i to je bila čista agonija. Teški zaveslaji, dečki ispred mene. Uh, nije dobro. Međutim, znam o čemu se radi i siguran sam da će se motori upaliti. Dolazimo na okret i nakon okreta dečki su mi s lijeve strane, a ja odlazim s unutarnje strane – prema obali. To mi odgovara, jer ih mogu vizualno pratiti, a nitko mi ne smeta na plivanju. Nitko me po nogama ne lupa, nitko mi ne krati zaveslaj. Kako plivamo osjećaj se vraća i na prvom kilometru, to je to. Sve je onako kako treba biti. Darko mi je nekih dvije dužine ispred mene. Uh, odlično je trenirao plivanje, uplivan je, ali i ja. Znam da imam bolji pravac i da dolazim na slijedeću bovu direktno, a on «iz kosa» tako da ću tu dobiti onaj gubitak na stazi. Dolazi druga bova i tu već polako stižemo pro cure koje su startale 2 min prije nas. Okrećem ispred njega, dajem gas i krećem konačno plivati kako spada. Prestižemo nekoliko pro cura i onda Darka ostavljam dužinu tijela. Malo-pomalo dolazi i kraj plivačke dionice. Izlazim par sekundi iz vode ispred njega, ali do T1 ima uzbrdica i polako se šetam, ne želim dizati puls, a on šprinta ispred mene. Vrijeme plivanja 28 min.

Alen Pišpek i ja (moj veliki sportski prijatelj,
čovjek koji me je uveo u daljinsko plivanje) 

Čisto da se razumijemo. Ja sam sportaš i triatlon za mene je prvenstveno pomicanje vlastitih granica i prvenstveno se natječem protiv sebe samog, ali ako naiđem na konkurenciju onda je to to. Ja protiv sebe,  ja protiv drugih. 

Izlazak iz mora

BICIKL

Tko god je nastupio na ovoj utrci reći će da je biciklistička staza teška. Možda ne najteža, ali svakako je izuzetno «dinamična»,jer nema odmora. Non-stop traži od natjecatelja da rade. Malo uzbrdice, malo nizbrdice i nema odmora. Osjećaj na biciklu je fantastičan. Potpuno suvereno sam vozio, imamo sam osjećaj da mogu odraditi sve što je potrebno. U nekom trenutku stižem Darka i prolazim ga. Uf, odličan osjećaj, jer je on vrhunski biciklist i nešto slično prošle godine mi je napravio na utrci u Kotoru. Došao, malo vozio i prošao. I otišao. «Pay back time». Nakon njega stižem i Miladina i Škevina. Vozimo i izmjenjujemo se. Kad treba stisnuti stišćem, kad treba voziti jako, vozim jače. Malo oni mene prestignu, malo ja njih. Na 70. km počinje puhati vjetar. Nije to pravi vjetar već tzv. «jebivjetar». Ono, tu je, ne vidiš ga, ne osjetiš ga osim kada ti puše u prsa. Miladin je ipak jači vozač i odlazi. Škevin isto tako, ali na žalost na 80-om kilometru u zadnjoj šikani prije odlaska u T2 vidim Darka kako ga dečki dižu sa poda. Ruka mu je oguljena, pao je. Pa kak? Prolazi mi u glavi, ali kako se dignuo i stajao na nogama procjenjujem da je sve ok (na žalost kasnije sam čuo da mi se tubular odlijepio na kotaču, pao je i prelomio nadlaktičnu kost). Biciklistički segment završavam za 2:31 h, sa prosječnom brzinom 35,5 kmh (prije dvije godine 37 kmh).

Igor Mandušić i ja (Igor je brutalan biciklista)

TRČANJE

Prije svega svaka čast organizatoru. Kapa do poda za ovogodišnju trkačku rutu. Jedna od najljepših trkačkih staza na kojima sam nastupio. Ali isto tako, jedna od zahtjevnijih što se tiče podloge za trčanje. Kamene ploče, beton, makadam, drvene ploče, asfalt i šljunak se izmjenjuju na trkačkoj dionici, ali 3 kruga koliko se trči vrlo brzo prodju. Kako nisam trčao preko 6 mjeseci rekao sam sebi da idem otrčati barem 10 km pa onda kako bude. Međutim, noge su me slušale tako da sam dionicu otrčao bez stajanja. Nisam forsirao, nisam se vukao već sam ušao u «zonu» i jednostavno se sve poklopilo. Trčao sam bez opterećenja i bez bilo kakvog stresa te sam polumaraton završio sa 1:58 h.

Ukupno vrijeme utrke je 5:05 h, a s kojim vremenom sam više nego zadovoljan s obzirom da je to utrka bez trkačkih treninga.

Utrka je gotova! Kad je nova?

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/5657699786

ŠTO DALJE?

Volim okrugle brojeve. 4 ironman utrke i 15 halfironman utrka nisu okrugli brojevi. Iskreno, meni ljepše zvuči kombinacija 5 – 20 pa eto, što dalje. Igra se nastavlja, jer taj osjećaj prije utrke kada se tijelo «napumpa» adrenalinom, a nakon utrke bolom u svakom mišiću je nešto što volim. To je ono što si želim u slijedećoj godini. Lagano se «kažnjavati». Volim tu bol, volim «šušur» oko utrke, volim svoje prijatelje na utrci. Volim pomicati svoje granice. I zato, vidimo se i u slijedećoj godini, a neke od utrke su: Zadar, Roth, Beograd. I još pokoja, ali tu je Kraljica da kaže zadnju. Gdje idem, a gdje ne. 

ZAVIŽAN CHALLENGE

Pogled sa Zavižana

Lijepši pogled sa Zavižana

Početkom tjedna na jednoj od naših svakodnevnih kava na kojoj se isključivo govori o biciklizmu spomenuta je vožnja MTB-om na Zavižan. Nakon što su mi dečki objasnili o čemu se radi i koji je plan prva stvar koju sam napravio nakon kave je uplata kotizacije za vožnju. Ne mogu reći za trku iako se na neki način radi o utrci, ali uvažavajući ovu situaciju sa covid-19 ove godine utrka je bila organizirana kao izazov. Naime, Brdsko biciklistički klub «Senj» već 20 godina organizira možda jednu od najtežih biciklističkih utrka na ovim prostorima, a to je uspon na Zavižan iz Senja. Kako je ova godina specifična i polako se pripremamo na «novo – normalno» ove godine nije bila organizirana utrka za zajedničkim startom nego svatko onaj tko se prijavio za utrku mogao je krenuti kada hoće, stisnuti štopericu i na cilju je isključiti. Rezultat se upisuje u STRAVA grupu «Zavižan challenge» i radi se poredak.

Svi spremni za pokret

Zajednička fotka pred start

Kotizacija je 80 kuna i za taj iznos organizator se stvarno pobrinuo da startni paket bude popunjen do kraja. Pored samog doživljaja penjanja na Zavižan, u paketu je startna kava u kafiću u centru Senja, piće na vrhu Zavižana, bidon, gel i 20 % popusta na hranu u jednom restoranu u Senju. Stvarno, svaka čast dečki.

Pred start

Iz Siska nas je krenulo 7 vozača i tri pratnje, a iz Novske su nam se pridružili još dvoje vozača tako da nas je startalo 9 iz Senja. Staza u dužini od 38 km počinje sa same rive u Senju i penje se na Zavižan i pri tome se savladava preko 1700 m visinske razlike. Dan prije starta u Senju je puhala bura, bilo je kišovito i tmurno vrijeme tako da me je Kraljica u nekoliko navrata pitala da li idemo. Nakon što smo donijeli konačnu odluku da idemo pa makar se okupali samo u Senju na put smo krenuli u 6 i nakon 2.30 sata uz stajanje bili smo u Senju. Brzopotezno spremanje, uštimavanje opreme i pogled u visinu prema Zavižanu. Iznad njega crni oblaci svima nama tjerali su strah u kosti, a bura nije prestala puhati. Prije samog starta dočekao nas je organizator i rekao da smo mu mi prvi ove godine (ja sam imao startni broj 1) i onda je i on pogledao u nebo. Samo je prokomentirao «Bit će vam bura». I na tome je stao. A kada domaćin to kaže onda smo znali da će biti teško. Odmah nakon starta nakon nekih 2-3 km počinje brutalan uspon koji traje. I traje. I traje i kada mislite «jebem ti kad će prestati» i taman kada se ponadate da će nakon prvog zavoja put se malo zaravnati nastavlja se uzbrdica. I traje. Odmah nakon starta Alen Kostelac je krenuo jako, a ja za njime iako sam rekao da idem turistički uživati u vožnji. Ali, kao mnogo puta do sada u glavi me «prebrikalo» i upalio se #sharkmode.   

Gazio sam koliko sam mogao i za prvih sat vremena prošao sam 12,5 km. Ulaskom u drugi sat počinje možda i najteži dio, a to je po meni od tog dvaneastog km pa do negdje šesnaestog kada je uspon jednako težak kao na početku, ali je sada makadam pa kotači znaju proklizati. Kako smo se penjali sve više i više tako je bura jačala, a o kojoj snazi se radi govori i činjenica da je od tri cure koje su startale njih dvije vjetar srušio sa bicikla. Oni malobrojni ravni dijelovi za koje bi u normalnim uvjetima koristili za opuštanje mišića i ganjanje brzine prolazili smo kao samo penjanje, jer iako ispred sebe vidiš relativno ravnu cestu ili u blagom padu, a ti ne možeš ništa već «krampaš» kao da je uzbrdica.

Pogled za milijun dolara

Ulaskom u drugi sat vožnje vidim da sam prošao 27,5 km i mislim si da bi ovo mogao biti rezultat oko 2:30 h. Moram biti iskren da napisati da se nisam raspitao točno koliko je iz Senja do vrha, a putokazi su govorili da ima oko 33 km. Nakon dvadesetosmog km staza počinje sa blagim usponom i tu sam išao na snagu (velika šajba cijelim putem) dok kasnije u razgovoru Alen mi govori da je on vrtio na maloj, ali je pojačao kadencu. Znao sam da je on ispred mene i nekako u glavi sam računao da bi mogao biti nekih 10-15 min, ali isto tako znao sam da su i ostali iza mene nekih 10-15 min tako da su pozicije bile utvrđene i ne bi trebalo biti nikakvih iznenađenja, ako noge izdrže.

Od tridesetog kilometra ulazimo u Nacionalni park «Sjeverni Velebit» i ponovno kreće makadam. Cesta je odlična i u velikom dijelu je sjenovita tako da nije problem niti po pravom ljetnom sparnom danu voziti ovaj dio. Zadnjih 500 m je opet uzbrdica kao na početku vožnje tako da je trebalo izvući sve iz sebe i stisnuti do kraja, ali svaka kap znoja, svaka muka vrijedila je pogleda sa Zavižana. Biti na planini i s jedne strane gledati Velebit, a sa druge strane gledati Jadransko more je nešto neopisivo i svakome preporučujem tko nije bio na Zavižanu da ode planinariti ili se šetati, jer skoro do vrha se može doći i autom. Dugih i brutalnih 38 km sa preko 1700 m visinske razlike uspio sam završiti za 2:44 min i mogu reći da sam apsolutno zadovoljan, jer je ovo vrijeme pokazatelj da sam u formi, ali isto tako između sebe komentirali smo da nije bilo bure da bi svi išli barem 10-ak min brže. Svi smo završili vožnju i sada je slijedio onaj jednako lijep trenutak. Zajedničke fotografije na vrhu, fantastična travarica u Planinarskom domu i povratak u Senj. 

Tko kaže da biciklisti ne mogu nazdraviti rakijom ?

Prvih 30 km je spuštanje niz brdo i u jednom trenutku na spuštanju počeli su me grčevi loviti u nogama, jer je tako bilo hladno da sam se i ja smrznuo. Međutim, kako je visina padala tako je i temperatura rasla te smo se vratili na razinu mora i u pravi ljetni dan. Spust je u mjesto «Sveti Juraj» i do Senja smo imali još 10 km vožnje. Tih zadnjih 10 km mi je u stvari bilo i najteže.Kakva bi to trka na moru bila bez kupanja pa smo se okupali i skinuli sa sebe prašinu i znoj. Ovo je bilo predivno iskustvo. Predivna staza, odličan domaćin i stvarno ne vidim razlog zašto sve to ne ponoviti. Tko hoće iskusiti ovaj osjećaj, ovu stazu ovdje sam i vrlo rado ću prihvatiti novi – stari izazov i ponoviti vožnju. I samo pazite izazov traje do 31. 10. 2020. godine.

Vedran Cvanciger i ja - dva stara druga sa "otrova" i  bicikla

Nismo reklama za sardine već smo se smrznuli na vrhu

Spust

Nakon spusta u Sv. Juraj

GARMIN - PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/5254287859

A ŠTO DA RADIM? KAKO DALJE? Nekoliko misli o sezoni 2020 i gubitku ROTH-a...

Kada sam prije nekih 7 mjeseci stisnuo «enter» na tipkovnici i kada sam vidio da sam na popisu od 4000 natjecatelja mojoj sreći nije bilo kraja. Ovaj osjećaj se desi vjerojatno jednom u životu, a meni je uspjelo iz prvog puta. Upravo sam se prijavio na svoju 5. ironman utrku i to ne bilo kakvu već IRONMAN ROTH. Jedno od najpoznatijih i najcjenjenijih utrka na svijetu. Trebala je to biti moja posljednja ironman utrka. Trebala je to biti utrka za pamćenje. Nekako prije same prijave prekinuo sam trenerski odnos sa Nemanjom i to samo iz razloga što sam «pukao». Preko 15 godina treniram po planu i programu (što daljinsko plivanje, što triatlon), preko 15 godina moj dan je u cijelosti isplaniran i to više nisam htio. Primjetio sam da više ne uživam u «igri» već da sam počeo odrađivati treninge pa sam tražio nešto novo. Tražio sam ponovno onaj plamen, ono nešto. Jedna od ideja je bila da «putujem sam». Da sam sebi radim treninge, da se sam motiviram i da sam pomičem granice. Polako sam krenuo na put i iskreno, uživao sam. Svaki dan nešto novo. Svaki dan radio sam ono što želim i kako želim. I osjećao sam da napredujem. Mentalno. Sportski. Svi oni koji se prijavljuju za ironman utrku imaju barem 7 mjeseci pa čak do godinu dana unaprijed isplaniran plan treninga, jer je sve podređeno toj utrci. Ironman Roth trebao je biti moj «peak sezone». Nekoliko test utrka prije Roth-a, Roth i nakon toga nekoliko utrka za kraj - gušt na kraju sezone (Beograd halfironman). I sve je na putu bilo dobro. Tijelo je slušalo, pod kontrolom sam držao ozljedu lijeve noge, glava je bila jaka, pomicao sam granice. A onda se dogodila «corona». Onda je sve stalo. Iako sam bio svjestan da do toga treba doći potajno sam se nadao da će se pandemija smiriti i da će se Roth održati. Međutim, nada je jedno, a realnost drugo i prije nekoliko dana dobili smo informaciju da se utrka otkazuje. 

U trenutcima kada se ljudi bore za egzistenciju ili čak za život ovo otkazivanje je «kap u moru» beznačajnih stvari, ali opet s druge strane ne želim se predati. Pokušavam u ovim ludim, potpuno novim vremenima živjeti najbolje što mogu. Pokušavam naći neki smisao u trenutku kada je  očito jedini smisao dočekati slijedeći dan. 

Sve je stalo. Sudovi ne radi, stranke ne dolaze i ja sam prestao raditi. S jedne strane sam smiren, jer smo svi doma, a s druge strane godine treninga rade svoje. Moje tijelo nije naviklo na odmor, moja glava treba zanimaciju. U ovim trenucima otkazivanja najvažnije utrke sezone pojedini sportaši padaju u depresiju i bezvoljnost, jer mjeseci treninga su «bačeni u vodu». Ja sam prvi dan patio zbog otkazivanja, ali treba u lošim stvarima naći smisao. Ok, ako je utrka odgođena nastavljam trenirati kao da nije. Za koju utrku u ovom trenutku pojima nemam, ali kada se situacija smiri možda će se nešto naći. To je jedna opcija. Druga opcija je da nastavljam trenirati smanjenim kapacitetima i pokušati naći nove motive. Novih motiva ima. Kratkoročnih i dugoročnih. Kratkoročni su provesti dosta vremena na zwiftu i tamo voziti zajedničke vožnje u sigurnosti doma, provesti dosta vremena na traci za trčanje. Kako živimo na selu  i na našem brdu pored nas živi još samo 4 osobe mi smo u fantastičnoj izolaciji, jer iza kuće imamo stazu kroz šumu dugačku 3 km tako da dosta vremena provodimo na njoj. Nigdje nikoga nema. Sami na stazi. Jedan od dugoročnih ciljeva je «presložiti sezonu» i izvući najbolje. Ove godine mi ostaju, ako se situacija do ljeta smiri biciklističke rute (bike packing) koja sam želio odvesti. Vjerujem da će jesen biti puna utrka i da ću se na nekoj od njih natjecati. Kraj 8. mjeseca nudi Podersdorf ironman pa…. tko zna… Možda je ovo vrijeme da krenem ove godine smanjeno pa da slijedeća bude oproštajna. Kažu da natjecatelji iz 2020. godine imaju prednost prilikom prijava za «Ironman Roth 2021», pa zašto ne iskoristiti tu prednost. Roth, vidimo se 2021.!!

#OSTANIDOMA, Treninzi u doba Corone !

Petak. Odlazak na posao iako su sve rasprave bile odgođene i sud je počeo raditi sa smanjenim kapacitetom. Ne želeći sjediti u uredu odlazim doma kositi travu, a u tome trenutku zvoni mi telefon. Zove me Kraljica: «Hej ovo nema smisla, bit će sve gore i gore, zovem Matiju da vidim u kakvom je stanju sa fakultetom i ako je slobodan da ih vratimo doma.» Apsolutno, odgovaram. I tada je krenuo stres. Stotine poruka smo izmijenili. Kraljica je 8 sati provela pred kompjuterom proučavajući rute, cijene, smjerove. Posebno je gledala mjesta dolaska u Europu izbjegavajući Njemačku, Italiju, Tursku. Ona zove mene, ja zovem nju, ona zove Matiju, ja zovem Matiju. Svi zajedno se dopisujemo. Proučavamo pravila oko izlaska iz USA, oko ulaska u EU, oko ulaska u RH. Vijesti se izmjenjuju svakih par sati. Ludnica. Curi nam vrijeme. U jednom trenutku Kraljica nalazi karte koje su prihvatljive. Matija se nećka. Bi krenuo ne bi krenuo. Konačno se odlučuje da ide, ali Kraljica šalje poruku: «Gotovo. Zaboravite. Karte su se prodale.» Nervozan ja, nervozan Matija. Nervozna Barbara. Nova poruka od Barbare: «Našla sam dvije karte, sve odgovara, ali cijena sumanuta.» Traži dalje, odgovaram. U jednom trenutku ponovno poruka: «Našla sam iz preko NY. Požurite sa odlukom. Ostale su 4 karte na letu.» Matiju zovem on mi odgovara da se boje preko NY, on bi preko Atlante. Kao sigurnije je. Zovem Kraljicu. Traži dalje. Ona mi odgovara: «Ljudi zadnje 4 karte.» Zovem Matiju: «Zadnje 4 karte, NY ideš ili ne ideš?» Odgovori odmah. Čekam njegovu poruku. Šaljem Barbari «Kupuj dvije.» Ona kupuje, Matija odgovara da idu. Spremajte se. Pakirajte stvari. Imate let za par sati. «Što ću sa stvarima koje ne vozim? Što ću sa autom?». Ostavljaj ih. Odite kupiti maske i pakirajte samo najvrijednije stvari. Auto ostavlja kod trenera. Uzimaju stvari. Subota u jutro. Barbara luda.

Ja luđi. U ovakvim stvarima ja sam oduzet. Jednostavno ukomiram se. Jedino mi mozak radi. Ona je smirenija. Staloženija. Studioznija, ali neodlučnija. Ja režem. Dobro se upotpunjujemo. Uspjeli smo se svi organizirati. Lete u subotu u jutro. Javljaju se sa aerodroma. Sve ok. Nakon 5 min. Nije. Andrea ne može letjeti!!! Zašto? Zbog čega? Što se dešava?? «Nije stanovnik EU», odgovara Matija. Šok. Nevjerica. Poruka stiže: «Sve ok.» Što je bilo? «Nisu je htjeli pustiti, ali se snašla i pokazala im osobnu iskaznicu od prošlog ljeta kada je bila prijavljena u RH». Boarding. Prva stepenica preskočena. Poruka. Štooo je? «Ne možemo uzletjeti. Izlazimo iz aviona. Dolazni terminal u NY ispražnjen zbog corona virusa.» Ponovno poruka nakon sat vremena. Krećemo. Prva stepenica preskočena. Dolaze u NY. Sve ok. Tri sata čekanja. Boarding. Kreću prema Europi. Lagano opuštanje. Nedjelja u jutro dolaze. Nervozan dižem se u 5:47. Gledam mobitel. Kraljica spava u drugoj sobi. Oboje nervozni do bola. Dižem se iz kreveta oko 6.20 sati. Odlazim na wc. Vrti mi se. Nekako čudno. Pripisujem to nervozi. Odlazim trčati. Tuširam se, a Kraljica me strelja. «Gdje si? U Zagrebu je potres. Ne gledaš mobitel. «Kako da gledam mobitel kad sam pod tušem? Kakav potres?». Svađa. Pokušavam objasniti. Ne želi prihvatiti objašnjenje. Primjenjujemo onu staru indijansku »poslije dizanja pol sata šutnja.» Smirujemo se. Gdje su? Bruxelles. Odlično. Let je na vrijeme. Očekujemo ih oko 12.35. Odlično. Zovemo roditelje. Oni su ok. Zovemo sestre u Zagreb. I oni su ok. Ispred zgrade, ali ok. Opet nervozni. Još uvijek šutimo i tiho pripremamo ručak. Ne želimo ga ureknuti. Dok ih ne vidimo nema veselja. Opet nervoza. Vani je hladno i vjetrovito. Baš me briga. Odlazim sa Bjuti na «laganu vožnju». Samo misli pročistiti. Ništa od toga. Ubijam se na biciklu. Tempo do bola. 

Vožnja u doba Corone

Nisu učinkovite, ali su lijepe

Dolazim doma. Odlazimo na aerodrom. Još 20 min i vidimo ih. Avion slijeće. Putnici izlaze. Naših nema. Ok. Spremni smo za to. Vjerojatno čekaju stvari, jer dolaze iz Amerike. Poruka od Matije: «Ne puštaju nas.» «Mooolim???». Dan ranije Srbija donosi odluku da zatvara granice i ne pušta više nikog u Srbiju. Niti svoje građane. Na granici Matija nam šalje poruku: «Rekli su nam, da ako je njihovi neće pustiti, zašto da ju mi pustimo.» Govorim da im pokaže osobnu od prošlog ljete. U Tampi je prošlo. Poruka stiže: «Istekla je. Glupa amerikanka nije skužila, ali naši su vidjeli u terminalu da je istekla.» Vrijeme prolazi. Očaj. Tuga. Nevjerica. Matija može ući, ali ne želi. Ne želi ostaviti djevojku. Razumijemo ga. Ponovno poruka: «Vraćaju nas u Dohu u 16 sati». Kakvu crnu Dohu?. «Tata što da radimo? Znao sam da ne trebamo dolaziti.», «Marko što da radimo?». Mozak radi. Zovem jednog gospodina. Prijatelja. Velikog čovjeka. Moju stranku sa velikih i brojnim poznanstvima. Ako mi on ne može pomoći oni su za 2 sata u avionu za Dohu. Odmah se javlja, usprkos potresu u Zagrebu. Rikardo pomažite. Objašnjavam situaciju. Odmah se angažira. Zovi ovog. Zovem ga. Ne može mi pomoći. Zovi onog. Ne može mi niti on pomoći i pustiti ih dok ne dobije zapovijed od neposredno višeg čina. Vrijeme prolazi. Tik – tak. Tik – tak. Još sat vremena do odlaska u avion. Kraljica šeta po aerodromu. U očima suze. Tjeram je od sebe, jer da je uz mene raspao bi se i ja. Moram biti jak. Razmišljati. Zovem Rikarda. Ne mogu mi te osobe pomoći. Zovem Ambasadu Srbije. Sluša me službenik. Nakon pitanja za pomoć, poklapa mi slušalicu. Ponovno zovem Rikarda. Ima ideju. Prenosim Barbari. U očima nada. Vrijeme prolazi. Ostaje 60 min do odlaska aviona. «Pa zar stvarno će ih pustiti da odu u Dohu?». Razmišljam i dalje. Govorim glasno. Ako odu, reći ću im da kupe kartu ili za Bahrein ili za Dubai. U Bahreinu imam prijatelja pa će ih negdje smjestiti. U Dubaiu imam nekoliko pa svakih 15 dana kod jednoga. Preživjeti će. Ponovno poruka Rikarda. Zove jednog bivšeg ministra. Ne može pomoći. Rikardo se ne predaje. Tješi me i traži dalje. U tome trenutku postoje vjerojatno 3 ili 4 osobe u RH koje mogu donijeti odluku da Andrea uđe u RH. Zovemo jednoga od njih. Javlja se. Govori mi da ga nazovem za 15 min. Ostaje 45 min do leta. Zovem ga. Ne javlja se. Na koordinaciji je. Zovem Rikarda. On zove mene. Postoji nada. Jedan fax. Samo jedan fax ili jedan poziv prave osobe i Andrea je u RH. «Mole se putnici za Dohu da krenu prema izlazu». Zovem Matiju da im kaže da ih ne stave na taj let, već na bilo koji sutradan, da dobijemo na vremenu. Očajan. Kraljica plače. Gotovo je. Navirujemo se na pomična vrata da ih barem vidimo. U tome trenutku dolazi poruka: «Puštaju nas!!!». Pokušavamo se nasmijati, ali smo oprezni. Zovem Rikarda. Zahvaljujem se. Šaljem poruku osobi X. Zahvaljujem se. Čekamo ih. Dolaze u 17 sati u RH. Plačemo svi. Poznavajući naše nismo im ništa govorili. Nemaju pojima da nam stižu. Odlazimo u Budaševo kod Barbarinih.  Izlaze iz kuće. Kada su ih ugledali Barbarina majka počinje plakati da ju nisam nikada takvu vidio. Tata stoji nekih 20 m dalje. Suza u oku. Odlazimo do mojih. Izlazimo iz auta. Mama na prozoru. Zanijemila je kada ih je vidjela. Matija??? Jesi to ti??? Dolazi Ivo San Loren. Gleda. Nije mu jasno. Kada je informacija došla do mozga problijedio je. Stoje i gledaju. Izmjenjuju par rečenica i konačno odlazimo doma. Sada je sve lakše. sSada možemo biti i 3 mjeseca u karanteni. Sutradan ih Barbara zove i prepričava što smo preživjeli. Što se događalo. Svi plaču. Sada je vrijeme stalo. Spremni smo za to. Koliko god trebalo. Svi smo zajedno. Preko 7 mjeseci nismo se vidjeli. Organizirali smo se ok. Klinci u jutro rade školske i fakultetske obveze. Treniraju. Ja treniram. Puno. Nije mi problem naći motiva. Pojima nemam kada će biti utrke i uopće da li će ih biti, ali nije mi bitno. Totalno sam motiviran i fokusiran. Smiren i staložen. Bicikl, trčanje i gume za simulaciju plivanja. U mojem pain cavu. Iznad mene su moji. Andrea je sa nama. Starci ne izlaze već 15 dana iz kuće pa im donosim hranu. Zezam se sa mamom da testiram njezine kulinarske sposobnosti, jer treba skuhati ono što donesem. U ovim ludim trenucima tražimo smisao.  Idemo naprijed. Svi zajedno. Volimo se. Kamin gori. Toplo je. Niti snijeg nam nije pokvario atmosferu. Škola, treninzi, dečki. Mi. Ovo će proći. Ostati će uspomene. 

Dva dana kasnije budim se noću i razmišljam. Jel ono bio ružan san? Ili se stvarno dogodilo? A onda shvaćam da su pored nas. Spavaju. Opušteni i mirni. Mirniji sam i ja. 

P.S.

Rikardo puuuno puno hvala još jednom. Ne znam koje riječi reći kojima bi iskazao svoje poštovanje i zahvalu, jer bez Tebe mi ne bi bili danas zajedno.

Pismo Matijinog trenera

Rapha #festive500 IZAZOV, LUMTU, KU U KU (kupanje u Kupi)

Kraj kalendarske godine donosi zbrajanje rezultata. Poslovnih, privatnih, sportskih. Kraj godine za mene je jedno od ljepših sportskih razdoblja, jer u periodu od Badnjaka do Novogodišnje noći testiram samog sebe i to je vrijeme pored obitelji posvećeno i meditaciji. Meditaciji na biciklu. To je vrijeme Rapha #festive500 izazova, a koji se sastoji da se u navedenom periodu vani odveze najmanje 500 km. Dakle, hladnoća, vjetar, zubato sunce, kiša, snijeg sastavni su pratitelji ovog mojeg izazova. Volim ovaj period voziti sam i svaki od ovogodišnjih 512 km proveo sam u samoći. Za vrijeme vožnje imam dovoljno vremena razmisliti o protekloj godini i o onome što me čeka u sljedećoj. Ovo je vrijeme kada uživam na biciklu na poseban način, jer sam od svoje biciklističke ekipe ja vjerojatno jedini na cesti. Vuk Samotnjak. Ovo je vrijeme kada moje misli odlutaju prema mojim prijateljima biciklistima koji nisu sa nama (Škrbo, Profesor), ali oni mi daju snage da vozim i da uživam u ovom predivnom sportu. Da uživam u ovom predivnom načinu života, jer biti MAMIL (Middle age man in Lycra) je za mene ponos, a ne sramota. Ove godine krenuo sam dosta jako i na sam Badnjak odvezao sam 140 km i na taj način postavio solidne temelje za daljnje vožnje. Taj dan bio je izuzetno hladan, jer sam prvu vožnju imao već u 7:15 sati kada je temperatura bila -5. Međutim, to mi nije najhladnije vrijeme, jer sam prošle godine vozio na -9. Drugi dan je bio rutinski, ali treći dan vožnje bio je mentalno dosta iscrpljujući, jer sam vozio preko 100 km, ali na kraju dana onako umoran i promrzao znao sam da više nema te sile koja bi me spriječila da ovaj izazov odvezem do kraja i da ga po treći put uspješno završim. Ostali dani bili su uživancija za voziti te sam izazov završio za 7 umjesto za 8 dana (sedmi dan vozio sam paradnih 15 km, tako da se može reći da je izazov završen za 6 dana).

Svake godine prije samog izazova kupim si i Rapha biciklističku kapu kao podsjetnik na ove dane, ali ju ne stavljam na glavu do završetka izazova. Ljepota ovog izazova je što na kraju svi oni koji su uspješno završili dobiju od Raphe (moj najbolji i jedini biciklistički brand) mali prišivak kao podsjetnik na uspješno okončanje izazova, a moji prišivci se nalaze na mojoj zimskoj jakni kao podsjetnik na ove dane, ali i kao neka vrsta obavijesti drugim biciklistima o mojoj ludosti vožnje po hladnome.

Ove godine ovaj period je bio poseban u našoj obitelji. Ove godine Matija je po prvi puta ostao u Americi tako da ovi Božićni blagdani nisu onakvi kakve smo navikli imati u našoj obitelji. Možda je i to razlog što me Kraljica nije posebno sputavala da vozim i da se na neki način patim na hladnoći, jer kada smo svi zajedno, a imamo ograničeno vrijeme biti jedni sa drugima onda je prava umješnost uhvatiti svaki dan par sati za vožnju, a da obitelj ne pati. Ovogodišnju vožnju zato posvećujem svom sinu da ustraje na putu na kojem se nalazi.

Kao i svake godine vrijeme između Božića i Nove godine posvećeno je tradicionalnom tulumu kod nas kada okupimo obitelj i najintimnije prijatelje te se zajednički u smijehu prisjećamo proteklih dana koji su ostali iza nas.

Novogodišnju noć već nekoliko godina provodimo doma, uz kamin i slušajući glasno TV kako bi buka sa TV-a utišala detonacije petardi. Naš Max se boji petardi pa smo doma i čuvamo dečke. Međutim, razlog zašto smo doma je i u činjenici da se svake godine na sam 1. 1. u 12 sati kupam u Kupi (ispred Pizzeria Gema) i ta tradicija je od 2013. godine kada sam se po prvi puta okupao. Tijekom ovih proteklih godina nailazio sam (baš me briga) na svakakve komentare od onih pozitivnih pa do onih negativnih, ali kada bi se osvrtao na zle i negativne komentare onda u životu ne bih ništa postigao. Ja imam svoj film koji vrtim, imam veliku podršku prije svega Kraljice koja mi to omogućava, imam podršku ostatka obitelji i iskrenih prijatelja i to je to. To je ono što je pokretač mojeg #sharkmode. 

Ove godine pozitivno «ludilo» se nastavilo u pravom obujmu tako da nas je ove godine bilo 12 u Kupi. Pored nas Siščana došli su moji dečki iz Brčkog (braća Njegoš i Draško Đurić i Aleksandar Tutić) te je ovogodišnje kupanje imalo i međunarodni karakter. Ove godine imali smo i sponzora Barber shop Ivančica (kojoj se puno zahvaljujemo na ručnicima) tako da ovo postaje doista lijepa tradicija i siguran sam da će slijedeće godine biti još više plivača. Sisak je specifičan, jer u njemu odlično nije uvijek odlično, a loše je uvijek gore pa tko uspije sa bilo čime u Sisku uspjeti će bilo gdje.

Nakon kupanja i puno pozitive i smijeha moje misli okrenute su ka 2020. godini, a za koju sam siguran da će biti na neki način prekretnica u mojoj sportskoj karijeri. Tijelo je reklo dosta, imam želju završiti još jedan Ironman (ove godine biti će to ROTH) i sa jednom od najpoznatijih i najcjenjenijih Ironman utrka završio bih ovu priču. Ostaju mi kraće utrke, ostaju mi Aplski prijevoji za biciklističke vožnje, ostaje mi coffee ride sa ekipom po mome kraju. Ali, godina je duga pa ……