Bratislava ili romantično putovanje sa Kraljicom

Prije nekoliko godina Kraljica i ja smo odlučili da barem jedan vikend u godini ostavimo za sebe. Sami bez djece i redovnih situacija u kojima se nalazimo. Taj vikend obično iskoristimo za jedno putovanje u kojem se baš onako kako treba biti posvetimo jedno drugome. Puno šetnje, razgovora, dobrog pića, jela, i .. svega ostaloga. I nemamo grižnju savjesti, jer smo djecu ostavili doma. Iako najviše volimo putovati svi četvoro zajedno. Kako smo zadnjih tri godine propustili te naše zajedničke vikende zbog covida, potresa pa obnove kuće nakon potresa i stresa u kojemu sam bio s obzirom na cjelokupnu situaciju ove godine smo odlučili ponovno „uhvatiti uzde“ i krenuti putovati. Prvi naš zajednički vikend bio je u Bratislavi. Iako je ona od Siska udaljena 4 i pol sata lagane vožnje uopće mi nije jasno kako sam ju do sada propustio posjetiti.

Obično Kraljici ne kažem kamo idemo pa je tako bilo i ovaj put. S obzirom da smo išli od petka do nedjelje znala je da idemo negdje blizu, a kako nisam bio niti u Bratislavi niti u Budimpešti ona je naslućivala da se radi o jednoj od te dvije lokacije, a o kojoj točno nije znala do trenutka samog polaska. 

S obzirom na ono što sam do sada prošao sa ekipom na biciklu i ono što imam u planu, jedan frend me zeza da se ovi vikendi tretiraju kao „kažnjenički“. 

Ali niti taj vikend nije protekao bez bicikla.U našim životima, sve se nekako vrti oko sporta i jednostavno to je tako. Na putu smo stali na kratak shopping da malo razveselim Kraljicu, a onda prije odlaska u hotel otišli smo na kavu u sjedište Isadore biciklističke opreme. Tamo smo popili kavicu, ja sam uživao gledajući opremu i dizajnere kako dizajniraju biciklističku odjeću, a u jednom trenutku pridružio nam se i vlasnik branda pa sam proveo nekoliko minuta u razgovoru sa njime. 

CEO Isadore Martin Velits

Nakon toga, smo baš uživali dva dana i napunili baterije sa naredni period i za nova iskušenja koja nas očekuju do novog putovanja.

Baš nas je očarala Bratislava. Predivan spoj stare tradiocionalne arhitekture u koju je uklopljena potpuno moderna arhitektura tako da su od grada napravili predivan spoj starog i novog. Sam centar grada je predivan sa puno lokala, caffe barova i restorana. Baš nam je bilo lijepo i to je grad u koji bi se htio ponovno vratiti.

A iskreno imali smo imali peh. Odnosno, ja sam fulao vikend (sad će me Kraljica ubiti ) . Naime, tjedan kasnije u Bratislavi se održavala biciklistička utrka. Možda sam se trebao strpiti do toga vikenda, ali vjerujem da bi onda doveo brak u pitanje. I sve ostalo što je u početku bloga opisano iza riječi „jela…“ 

STATISTIKA JE ZEZNUTA STVAR ili Tenerife u brojevima

Postoje dvije osobe u mojem svijetu biciklizma koje su moju ljubav i granice pomaknule u neke druge dimenzije. Prva je naravno Kraljica. Moja supruga. Barbara. Ona je tu uvijek pored mene bilo na trkama, bilo prije i nakon vožnje. Nema toga trenera koji će me motivirati jače od nje. Subota, 10 sati. „Idem na trening - vožnju. Nekih 4 sata“.  „Ok, ručak je u 13“. „Ali ne mogu doći prije 14“. „Ručak je u 13.“ I tako, dušu ispustim da trening od 4 sata zguram u 3 sata. Ali to je ona. Red se mora znati. Ali svaki put je tu pored mene i za mene. Izmasiraj me, budi uz mene, slikaj me, skuhaj mi, operi mi, voli me. 

Druga osoba koja je moj biciklizam podignula na višu ljestvicu je Dami Zupi. Puno ga biciklista zove Zupi, ali on je za mene Zupinator. Čovjeka kojeg sam upoznao i ne znam kako, ali smo se kliknuli na prvu. I puno smo zajedno vozili. Njegovo vikend druženje u Sloveniji je nešto što se ne propušta. To je za mene jedan od najvećih događaja u godini kada nas on okupi (svaki put u drugom dijelu Slovenije i sav trošak on snosi) i tri dana peglamo bike. I puno kave popijemo uz put. I pokoje pivo. E, taj Zupinator je „krivac“ za ovogodišnji moj odlazak na trening kamp na Tenerife. O tome sam pisao i neću dužiti već u ovom postu stavljam vožnje da prije svega meni budu podsjetnik na predivno provedeno vrijeme sa ljudima koje sam tamo upoznao, ali sa kojima ću nastaviti voziti. 

I to je je biciklizam. Sport koji povezuje ljude, a ja sam „bogat“ čovjek, jer imam prijatelje od Crne Gore pa do Švicarske. Bicikliste. Ljude koji žive drugačije. 

1. dan: 3:48 sati, 80 km, 1360 el gain

https://www.strava.com/activities/8780923030

2. dan: 5:48 sati, 114 km, 2583 el gain

https://www.strava.com/activities/8786380472

3. dan: 2:48 sati, 54 km, 1144 el gain

https://www.strava.com/activities/8791869491

4. dan: 5:12 sati, 88 km, 2328 el gain

https://www.strava.com/activities/8797602207

5. dan: 5:00 sati, 100 km, 1315 el gain

https://www.strava.com/activities/8803675094

6. dan: 5:32 sati, 105 km, 2320 el gain

https://www.strava.com/activities/8808708962

7. dan: 7:20 sati, 128 km, 3187 el gain

https://www.strava.com/activities/8820912378

I to je to. Trening kamp je završio, idemo u nove izazove. Sada u lipnju sa Kraljicom idem na jedno sportsko-romantično putovanje u jedan od najljepših dijelova svijeta, a u kolovozu čeka me ovogodišnji najveći izazov. Plivanje. Dugo i na otvorenom moru. U gradu sa preko 15 miliona stanovnika. Plivanje ispod 7 mostova koji spajaju dva kontinenta. Ali, o svemu kasnije kada dođe vrijeme.....

Teide I Punta de Tano

Emir I ja na Punta de Tano

Ne mogu reći da nisam imao strahopoštovanja prema otoku i omome što me čeka. Znao sam da ima puno brda i da sam izuzetno loš na brdu, jer sam težak tako da sam se pribojavao kako će to sve skupa izgledati. Zupi koji je na otoku već 7 godinu za redom i kroz apartman je prošlo nekoliko desetaka biciklista sam je rekao da će mu najveće dostignuće biti mene dovući do vrha vulkana Teide, a ja sam se na ovom kampu na vulkan popeo dva puta i to iz dva različita smjera. 

TEIDE

Prvi je iz smjera Chio (grad), a drugi je i smjera Vilaflora. Ima još nekoliko uspona na Teide, ali i ova dva su meni i Emiru (naravno da se i on samnom penjao) bila sasvim dovoljna za ovaj kamp.

I lagao bih kada ne bih napisao da sam patio, ali sam uživao i da sam se iz vožnje u vožnju dizao izdržljivost i snagu i da sam bio motiviran dati na svakoj vožnje sve od sebe, jer po to sam došao. Pomaknuti i probiti neke svoje granice i pripremiti se za ljetnu sezonu koja polako dolazi. Planova je puno, a ovaj kamp mi je pokazao da mogu dugo i jako voziti i da imam pravo barem razmisliti o još jednoj IM utrci.

Emir, Zupinator I ja na Teidi

Inače, Teide je vulkan na Tenerifima i njegov vrh je na 3715 m iznad mora i treći je po visini vulkan na svijetu. Teide je aktivan vulkan te je zadnja erupcija bila 1909 godine, a mi smo se penjali do 2.356 metara iznad mora i to je najviša točka do koje se biciklom može doći. Nakon ove točke do vrha ide žičara.

Pogled sa 2350 m - Teide
(majica je bijela od soli)

Osjećaj nakon osvajanja vulkana

 

PUNTA DE TANO

Punta de Tano je najzapadnija točka otoka i jedno od najstarijihpodručja otočja koje je nastalo pred više od 17 milijuna godina. To je park prirode i na njemu se nalazi svjetionik koji je od našeg smještaja bio udaljen 60 kilometara, ali brutalnih kilometara. Na toj udaljenosti napravili smo oko 1600 m elevacije, ali dolazak na puntu je nešto veličanstveno. Za sve nas ovo je najljepši dio otoka i da to nisam vidio ostala bi ona gorčina u ustima da sam mogao vidjeti, ali se nisam usudio odvesti s obzirom na konfiguraciju rute. Ovo je bila Emirova i moja zadnja ruta i kao šećer na kraju Zupinator ju je složio u dužini od 127 km i sa preko 3200 elevacije. Postojali su trenuci u drugoj polovini vožnje kada sam gledao brojeve autobusa i koji vozi doma, jer bilo mi je svega dosta. A onda vidim Emira kako pati pored mene, kada se i njemu cijedi znoj, kako se diže iz sica i proteže noge i mislim si idemo još malo. „Emire, kako si?“ pitam ga „Ma pusti. Stari jebeno je ovo.“ kaže mi. „Puls?“, pitam. „130“, odgovara. Gledam garmin. Pokazuje isti broj otkucaja. Dobro je, idemo dalje. I tako malo pomalo došlo smo i do kraja. Ok, stali smo u gradu koji se zove Santiago de Teide i maznuli malo pivo i pojeli lignje,ali trebalo je nadoknaditi tekućinu i snagu. To je bilo na 100 km i čekalo nas je još nekih 30-ak km do doma. Većinom uspon i hupser od 3 km (kako se ovdje promjeni percepcija!!). Nekada brdo, a danas hupser ! To je bit kampa. Pomaknuti percepciju svega. I da, taj hupser i sa preko 3000 m elevacije u nogama do njega ispentrao sam u cijelosti na velikoj šajbi.

 

Za večeru smo si radili ili paštu, ili smo odlazili u lokalnu pizzeriju (vrhunska pizza) ili u restoran koji se zvao 3.6, ali smo ga po glavnoj konobarici zvali Lili. Restoran se zove 3.6, jer je to prosječna cijena jela tako da smo u prosjeku ručak za nas 4 platili oko 50 eura (sa predjelom, glavnim jelima, 1-2 butelje vina, vodama i desertima).

Jednu večer smo išli u mongolski restoran u kojem za 15 eura jedeš koliko možeš i što hoćeš- sushi, mongolska pečenja koja rade od hrane koju pripremaju pred tobom i od onoga što sam si staviš da ti pripreme. Večera sa taksijem do tamo i nazad i sa jelom i pićima došla nas je po osobi 30 eura. Za usporedbu espresso je 1,20 eura, velika piva 2 eura, prosječno jelo oko 10 eura, 1.5 litre vode u dućanu 0,80 centi i tako dalje. Cijene su doista i više nego prisrtupačne pa kada se sve zbroji nije niti čudno da i najveći biciklistički timovi ovdje dolaze redovno na pripreme. 

U konačnici iako smo imali teške vožnje moram reći da je sve skupa bilo veličanstveno i hvala Zupiju i Jadranu što su mi omogućili da budem dio ovog predobrog kampa i druženja. Dečki, ja sam svoj termin već rezervirao za 2024. sezonu !!!

 

Punta de Tano

Pogled na Puntu są Los Gigantesa

 

Naravno veliki dio ovog kampa za mene je bilo uživanje u hrani i kavama na vožnjama. Ovo je sam mali dio onoga u čemu smo uživali na vožnjama, a posebno ističem Barraquito kavu - autentično piće od kave i likera. 

Barraquito coffee

OLA AMIGO !

Zupinator I ja

Emir I ja osvojili smo Punta de Tano

Kamp je vrlo jednostavno koncipiran i tu nema previše mudrolija. Zupi i Jadran koji su na otoku bili cijelo vrijeme stan u kojem smo bili smješteni rezerviraju i rasprodaju do kraja 10. mjeseca, jer je cijena niža i moraš znati ili ideš ili ne. To je mali stančić u koji stane 5 biciklista i nalazi se u sklopu urbanog kompleksa zgrada između kojih je bazen tako da smo imali i zanimaciju poslije vožnje. Neki sunčanjem, neki brčkanjem, a neki plivačkim treninzima u 15 m bazenu.U jutro je oko 7 sati dizanje, jutarnja higijena, malo šale i pošalice i plan za taj dan. Svatko od nas je odlazio u vožnje kada je htio i koliko je htio. Zupi je svako jutro nešto radio na kompjuteru, Profesor se odmarao, Jadran je bio kratko sa nama, ali mu je došla djevojka pa je otišao u drugi apartman sa njom, Emir i ja hedonizam. Jutarnja kavica, pecivo i čekanje da nam Zupi isplanira rutu. E, tu smo griješili iz dana u dan, jer on je svaki put napravio takvu rutu da smo mislili da je ona posljednja bila najteža. Na vožnje smo Emir i ja odlazili oko 10 sati i na vožnji smo se zadržavali nekih 6 – 7 sati (statistiku svojih vožnji objaviti ću na kraju).Otok je predivan, toliko različit u pojedinim dijelovima da uopće nemate osjećaj da ste na vulkanskom otoku, a ono što je posebno fascinantno je to da je sve, ali apsolutno sve podređeno biciklistima. Gdje god da se okreneš imaš vrlo velike i vidljive markacije, udaljenosti od pojedinih točaka tako da su kombinacije ruta čudesne. Ono što je možda čak i iritantno je koliko vozači paze na bicikliste i koliko god bili spori na usponu i koliko god uspon trajao niti jedan automobil neće vas pokušati prestići, trubiti ili na bilo koji drugi način smetati. Jednostavno začuđujuće i predivno. Kako je puno biciklista na svim cestama jednostavno se ne može desiti da te ne pozdrave ili klimanjem glave, dizanjem ruke ili pozdravom „ola amigo“. Upravo taj „ola amigo“ možda i najbolje opisuje i ljude na otoku i bicikliste i osobe u restoranima, kafićima, trgovinama. Ovdje se osjećaš kao da si došao prijatelju u goste. Ja sam poslije svake vožnje plivao 1500 m u bazenu osim predzadnjeg dana kada sam odradio 2 km + 1,5 km, jer sam išao na coffee ride i vratiti bicikl te sam imao vremena.Vrijeme na otoku je u prosjeku 30 stupnjeva, ali bilo je trenutaka kod El Medana kada smo Emir i ja vozili na 44 stupnja. Taj dan bilo je pakleno te smo stajanja radili od benzinske do benzinske kako bi si kupili vodu i isotonik. Još jedan dan bilo je pakleno – nekih 37 stupnjeva, ali kako je to veliki otok bilo je dijelova na kojima je temperatura bila 25 stupnjeva. Prevelik je to otok za ujednačenu temperaturu, ali vrlo brzo se čovjek aklimatizira, jer vlage uopće nema pa se vručina vrlo lako podnosi.Kažu da slika govori više od tisuću riječi tako da će u trećem dijelu bloga o biciklističkom kampu postati samo slike da pokušam predočiti neke trenutke sa vožnji. 

Los Americas playa

Emir ja na vrhu Teide

Zupinator, Emir I ja na Teide

Spremni za plažu

Emir, Profesor i ja 

Parada caffe bar - Chio

Mala škola održavanja bicikla

Ola amigo! 

 

IDEM NA TENERIFE. Ups....

pogled na vulkan El Teide iz aviona

Pogled sa El Teide

Kada me je prošle godine Zupi pitao da li idem s njime na biciklistički kamp na Tenerife moj odgovor bio je negativan,jer se situacija oko obnove nije riješila i imao sam drugih prioriteta koje je trebalo završiti. Ove godine nije me niti trebao pitati, već smo u razgovoru došli do toga da idem. Bilo je samo kupiti kartu i reći Kraljici. Eh, samo. 

I onda jednog dana u trenucima sreće tajnu da idem na Tenerife koju sam čuvao nekih 2 – 3 mjeseca podijelio sam prvo sa šogorom Feđom.

-       Znaš li kamo idem krajem ožujka?

-       Ne. Kamo?

-       Tenerife, sa dečkima, biciklistički kamp, 13 dana.

-       Jesi rekao Barbari?

-       Nisam.

-       Aj, kada ćeš joj to govoriti nazovi me i uključi mikrofon. Volio bih to čuti. Sretno nakon razgovora…

I onda je došao taj dan kada sam to rekao Barbari. Feđa je bio na telefonu i kada sam joj rekao prvo je pitala da li sam normalan. Onda kada sam rekao da je sve ok samnom, da sam sve organizirao i da sam već kupio kartu, e tu je stala. 

-       Ideš na 10 dana?

-       Tehnički da. 

-       Kako jebate tehnički da? Ideš ili ne Ideš?

-       13 dana, ali 3 dana otpadaju na putovanje, pokušao sam ublažiti situaciju.

-       Molim?? Nisi normalan………………………………………(malo smo šutjeli)………. (pa smo opet malo šutjeli)…………………….

-       Barem ću se odmoriti od tebe. Uživaj. Vozi. Pazi se.

-       Ja te volim. Ti si moja vječna Kraljica….

-       Aj ne pizdi…….

I tako sam otputovao ne Tenerife na biciklistički kamp. Helga je ostala doma, jer nisam imao kofer za nju, ali sam na otoku rentao bike i to za 15 eura po danu (španjolski brand MMR) i nisam požalio, jer je bike bio odličan. Niti jedna mana, niti jedan problem. Sjedi, vozi i uživaj.

Na otoku su me dočekala ekipa i to Zupi, Marko Fržop, Jadran Domančić i Emir Kobilić.

Ukratko o njima:

Dami Zupi – moj veliki i dragi prijatelj s kojima sam vozio prošlo ljeto po Bosni, koji je organizator ljetnog biciklističkog druženja u Sloveniji (jedva čekam i ovogodišnje s time da sam zbog njega odgodio jedan obiteljski izlet), endurance biciklista i puno bi mogao o njemu pisati, ali pogledajte njegov web: www.dami-zupi.hr i biti će vam jasno da čovjek živi biciklizam i voli ga jednako kao i ja.

Jadran Domančić – mlad, ambiciozan i vrhunski discipliniran sportaš, a posebno fantastičan triatlon trener koji primjenjuje određene nove trendove u treniranju tako da ako netko želi pomaknuti granice u jednom od ova tri sporta ili u sva tri Jadran je prava osoba. Možete ga kontaktirati preko njegovog službenog maila: jadrancoaching@gmail.com. Jadran ima u prosincu svoj biciklistički kamp u trajanju od 8 dana pa tko želi doživjeti malo ovog druženja, ugođaja, usputnih kavi, ali i dugih vožnji javite mu se.

Marko Fržop. Kada ga vidite možete ga zvati imenom, ali njegov nadimak je Profesor. Da, Profesor biciklizma i servisiranja bicikala. Čovjek je cijeli život u biciklizmu, a pratitelji MTB scene znati će da je vozio možda jednu od najtežih MTB etapnih utrka na svijetu -  „Cape epic“. I Profesor je ovdje došao pomicati svoje granice i trenirati, jer mu utrke upravo kreću tako da je on radio svoje vožnje sam. I kao kuriozitet ovog kampa (koji je za neke trajao preko 40 dana) je to da je Profesor vozio MTB i da je ubijao sa duljinama vožnji, postignutim watt-ima i visinskim elevacijama koje je ostvarivao. Brutalno je utreniran i sigurno je jedan od naših najboljih MTB vozača u ovom trenutku.

Profesor ima u Srimi pored Vodica svoju trgovinu i servis i ako vam treba bike srediti kao bebicu javite se Profesoru. Web njegove trgovine je: www.topsport.hr

I za kraj  „kao šećer na kraju“ ostavio sam svog drugara u patnji Emira Kobilića. Bosanac koji već preko 30 godina „pati u Švicarskoj“ bio je moj partner u vožnjama. Tu smo se u kampu upoznali i na prvu se odmah kliknuli. Lagane vožnje, puno usputnih kava, poneki tapas uz put da nam snagu vrati, poneko pivo na vožnji, a sigurno nakon vožnje bila je naša svakodnevnica. Zajedno smo skoro sve vožnje odvezli, zajedno smo na brdima psovali, znojili se, dijelili vodu, čokoladice, ali i osmjeh nakon vožnje. Neponovljiv je osjećaj kada onako umorni se penjemo na vulkan Teide i svakim okretajem pedale pomoćemo neke svoje granice, ali u toj patnji jedan drugoga pitamo koliki je puls kako bi znali da li da stanemo i odmorimo se ili da peglamo dalje. jednostavno to su trenuci koje ne možeš zaboraviti i sigran sam da nas u budućnosti očekuje još puno zajedničkih vožnji….. Emire, još jednom ti od srca hvala za nezaboravne trenutke provedene zajedno……..u kontaktu smo…..

A kako je bilo u kampu…..čitajte u drugom postu…….

Svjetionik Punta de Tano

Lava na El Teide

Los Gigantes

Plantaže banana

El Medano - raj za surfere i kitere

Pogled prema Masci

Penjanje na El Teide
(žuta naprijed Amber Kraak - pro tour biciklistica)