11TRIBelgrade halfironman utrka! I odmah PB!

Kada je organizator Beogradskog halfironmen-a objavio raspis i najavu za utrku nisam se dvoumio niti jednu sekundu te sam se prvi prijavio na utrku i kao takav prestigao sam i jednoga od organizatora Darka Savića kod prijava koji je dobio startni broj 2. Kako na zanimljivije utrke idemo svi zajedno to smo se u petak potrpali u auto Barbara, Klara i dečki i uz Bajaginu pjesmu «442 do Beograda» krenuli smo na put. Koliko sam želio brzo doći govori i činjenica da sam čak i zamolio sutkinju da mi raspravu koja je trebala biti  12 sati prebaci u 11 kako bi ju obavio ranije i kako bi krenuli na put što prije. Nakon 360 km dolazimo u Beograd i pred ulazak u grad dočekuje nas prijatelj Mihailo Živković i odvodi u stan, a nakon toga svi zajedno odlazimo u restoran kako bi večerali i proslavilo 16 godina braka njega i njegove supruge Lidije.

Subota je bila zadužena za kratak turistički obilazak Beograda i obveze prema organizatoru, a to je prijava na utrku, race briefing i ostavljanje bicikla u zonu izmjene. Kakav bi to turističko-sportski izlet bio da nismo probali roštilj te smo ručali u jednom od najpoznatijih i najstarijih beogradskih restorana «Tri šešira». Netko će me pitati: «A što je sa carboloadingom?». Ovo je tako predobro bilo da je ovaj put sve poznato oko prehrane palo u vodu, jer tko bi odolio kulinarskim iskušenjima koje grad pruža.

Došao je i dan utrke. Iako nisam cijelu noć oka sklopio i iako sam se budio svakih 10 min pred start osjećao sam se vrlo dobro i odmorno. Možda je to bio adrenalin pred trku, a možda je to bila činjenica da se natječem u Beogradu i da sam ovaj vikend konačno upoznao hrpu novih ljudi koje sam inače pratio kao sportaše na «Stravi» ili Fejsu ili je razlog bio što je utrku gledao moj trener ili sve zajedno. Ne znam, samo sam znao da ću dati sve od sebe  pa što bude. Dodatno je adrenalin pred sam utrke plivanja podignuo puhački orkestar koji je podizao atmosferu.

PLIVANJE:

Plivalo se u jezeru na Adi Ciganliji i to dva kruga od 950 metara. Organizator je natjecatelje podijelio u 4 brzinske grupe i iako mi je bio plan stati u drugu brzinsku grupu (30-35min plivanja) na sugestiju jednog od natjecatelja pomaknuo sam se u prvu brzinsku grupu (25-30 min) i to iz razloga što ova grupa prva starta tako da se smanjuje gužva na startu, a samim time i nepotrebno «štopanje» od strane sporijih plivača kao i mogućnost udarca. U prvi krug ušao sam nezagrijan tako da mi je bilo dosta teško uhvatitti ritam plivanja, ali sam plivao što sam bolje mogao. Iako je na dijelu plivačkog polja jednu bovu «pokrivalo» sunce koje je taman na tom mjestu izlazilo to mi nije smetalo, jer sam plivao po osjećaju za prostor i prvi krug sam odlično odradio. U drugom krugu sam se već dobro zagrijao i iako mi je ritam plivanja kvario jedan plivač koji me je skoro pol kruga lupkao po tabanima pokušao sam pojačati ritam plivanja i na neki način mu pobjeći. Međutim, u jednom trenutku smo se razdvojili tako da sam pola kruga plivao sam. Plivanje sam završio kao jedan od prvih natjecatelja. Konačno vrijeme plivanja: 28:46 min.

Nakon plivanja vrijeme provedeno u T1 zoni: 5:21 min.

BICIKL:

Ne znam što bih rekao za bicikl. Napravio sam početničku grešku, odnosno čak i ne početničku grešku već pacersku grešku zbog koje se sam sebe sramim. Naime, pred samu utrku kupio sam si nove cipele i u servisu su mi stavljalo blokee. Kako je kiša padala nekoliko dana pred utrku i kako sam vjerovao svom serviseru (iako me je on upozorio da ih zakačim na bicikl i da probam voziti) to nisam učinio već sam sav veseo što ću prvi put koristiti prave triatlonske cipele  odlučio sve to napraviti na trci. Koji promašaj!! Onaj osjećaj kada znaš da si dobar, kada je organizator postavio jaku brzu stazu, a to se ne možeš zakačiti na pedale. U prvom trenutku sam pomislio da nešto krivo radim, ali nakon par metara vožnje shvaćam u čemu je problem. U jednom trenutku kroz glavu mi kao strijela proleti misao «a da odustanem», a već u slijedećem trenutku porihtavam cipele na pedale i naslanjam plastiku na plastiku i krećem voziti. Kako je staza dosta ravna to gazim što jače mogu nadajući se da ću ovako moći voziti narednih 90 km.

Prvi krug prolazi, drugi krug prolazi, a ja stišćem što jače mogu i mislim si «jebate ide to tebi» i molim se samo da mi noga ne sklizne na uzbrdici «prilikom penjanja na most», jer ako mi se to desi nema šanse da se popnem, jer nema mi noga oslonac. U trećem krugu opet i dalje gnječim što jače mogu i prosjek vožnje dižem na ovim ravnim dijelovima, ali ih gubim na dijelovima na kojima se penjem. Prilikom penjanja na most noga mi skliže sa pedale i stajem na pol uzbrdice sav očajan da će me hrpa biciklista priječi. Međutim, ja kakav jesam smirujem disanje, porihtavam ponovno nogu na pedalu i polako počinjem vrtiti i juhuuuu na vrhu mosta sam. Ostaje još samo jedan krug i to vozim rutinski pazeći pri tome da ne padnem. Mislim da je ovo bila do sada moja «vožnja života», jer sam 88 km (malo je kraća staza bila) odvezao za 2:39:59 h. Vjerujem da sam mogao zakačiti pedale da bih još jače odvezao, jer sam se fantastično osjećao, ali i sa ovakvom vožnjom hrpa natjecatelja ostala je iza mene. Sa bajkom dolazim u T2 i tamo se zadržavam 1:40 min, a što je sigurno jedno od najkraćih mojih vremena provedenih u tranziciji. Prosječan puls tijekom vožnje mi je bio 148 tako da ovom trkom ponovno dolazim da spoznaje da me ovu zimu čega težak i krvav rad na trenažeru, ako želim novu sezonu još jače voziti.

TRČANJE:

Na trčanje krećem kao da se ništa do tada nije dešavalo i prvih sat vremena trčim 12 km i 200 km, a što je u prosjeku bolje za 700 m nego što trčim u utrkama polumaratona. Staza je dosta ravna i nema nekih većih oscilacija u terenu tako da mogu u potpunosti kontrolirati sve što je potrebno da trčanje odradim što bolje.

I ovdje se organizator dodatno potrudio tako da uz stazu nekih 7-8 bubnjara cza cijelo vrijeme trčanja daju ritam, a što dodatno pojačava doživljaj trčanja. Kakva bi to utrka u Beogradu bila da na nju ne dođe ekipa Beograd runners-a (442 Crew9 i svojim bodrenjem još jače napaljuju trkače.

Tijekom trčanja dobro se osjećam i nekako kalkuliran da li bi čak mogao do PB u polumaratonu, ali ipak sve skupa polako uzima snagu tako da sam polumaraton završio za 1:48 h.

Ukupno vrijeme utrke je 5:04 h i to mi je najbolje vrijeme na ovoj disciplini od kada se bavim triatlonom.
I ono najbitnije završio sam u ukupnoj kategoriji na 23. mjestu od 81 natjecatelja, a u svojoj starosnoj kategoriji na 8. mjestu od ukupno 22 natjecatelja s time da je ukupni pobjednik utrke naš profesionalni triatlonac Dejan Patrčević u mojoj kategoriji.
Ovu utrku posvećujem svom treneru Nemanji Koraću kao motivaciju za daljnji još jači rad! 

ZAKLJUČAK:

Cijeli ovaj turističko-sportski vikend ostati će mi u lijepom sjećanju. Organizator se doista potrudio da trka bude na posebnom nivou i ovdje moram pohvaliti volontere koji ne samo da su tijekom vožnje i trčanja promptno dodavali okrjepu nego su se i dodatno angažirali na način da su nas posebno bodrili. Kada iza sebe čuješ glas nekoliko njih koji viču «ajmooo» «samo jakoooo» dobivaš dodatnu snagu i pičiš dalje iako možda u tome trenutku baš i ne možeš.

Ja nisam našao niti jednu zamjerku u organizaciji, ali ako organizator želi da mu dogodine utrka bude još bolja onda imam dvije «prilike za poboljšanje», a to su postavljanje wc-a u zoni tranzicije kao i na stazi za trčanje.

Osim toga, moja preporuka bi bila da se nekako subota prije podne ostavi «za slobodne aktivnosti», jer na trku dolaze brojni natjecatelji izvan Srbije (i obiteljski) koji bi taj dio dana možda iskoristili za turistički obilazak Beograda tako da bi ovdje preporuka bila da se prijava, briefing i ostavljanje bicikla u zonu održi poslije podne.

Bez obzira na sve vidimo se i dogodine !!

Coach Nemanja i obitelj ironman Laskovic (dio Nemanjinih "bolida")

Prijatelj Mihailo Živković

Moj TK klub "X"

Moj trener Nemanja Korać

Restoran "Tri šešira" i moje curke

Ljepotica i zvijer

Trener srpske OWS repke i moj sportski frend Djordje Agbaba

GLINA - BICIKLISTIČKI MARATON + BRICK

DIO MOJE EKIPE IZ BK RODA (kumovi moji)

U životu triatlonaca vikend je rezerviran ili za odmor ili za trku ili za dugačak trening, a u mojem slučaju ovaj vikend je bio rezerviran za totalnu patnju. U subotu u jutro imao sam plivački trening (3,6 km za 57 min) i odmah poslije treninga morao sam odraditi obiteljsku dužnost, a to je berba grožđa u vinogradu Barbarinih roditelja. Da mi B ne prigovara, posao nosača grožđa shvatio sam dosta ozbiljno i energično sam držao monopol glavnog nosača. Naravno, da sam na kraju dana skoro pao u nesvijest od umora, ali što je to naspram veselja moje supruge taj dan, ali i u trenutku kada joj najavim da me neće biti skoro cijelu nedjelju.

Tako je bilo ove nedjelje gdje sam izišao iz kuće oko 9,30 sati u uputio se u Glinu na tradicionalni maraton koji organizira moj BK «Roda».  Duljina maraton je bilo 111 km i vozilo se na izuzetno tehnički zahtjevnoj stazi koja je imala sve što prava staze treba imati: ravnice, brdo, lagane uzbrdice.

Prvih sat vremena prosjek mi je bio 36,6 km/h, ali to mogu zahvaliti što sam vozio prvih 20-ak kilometara u grupi. Već na prvom brdo nastupilo je «otrežnjenje» kada sam otpao iz prve grupe i narednih 90-ak km vozio sam doslovno sam samcat. Iako je po trenerovom planu bila predviđena vožnja puno lakšim tempom i dosta kraća kakav bi to plan bio da se ponekad ne promijeni, a ja sam htio vidjeti koliko mogu jako tjerati u ovoj fazi fizičke spreme te sam doista stiskao koliko sam mogao tako da sam na kraju prosjek cijele vožnje imao 32,6 km/h, tj. cijeli maraton odvezao sam za 3h i 25min. Ono što me doista veseli je da sam nakon što sam ostao sam svaki sat neznatno dizao prosjek vožnje, odnosno bez obzira na konfiguraciju terena uspijevao sam zadržati isti tempo cijelu utrku iako je to vrlo teško kada voziš sam. Nakon odvežene utrke imao sam još kraći BRICK, tj. trčanje od 25 min i iako je bio plan da polako dižem tempo nisam mogao to učiniti, jer su me u zadnjoj preponi i loži počeli grčevi hvatati tako da sam držao jedan konstantan tempo od 5:40/km.

Nakon odrađenog treninga kratko sam se zadržao na gulašu u Glini i onako umoran, ali veseo zbog predivno ispunjene nedjelje došao sam svojoj dragoj i zajedno sa njom popio našu nedjelju zajedničku kavu. Možeš raditi što hoćeš i koliko dugo hoćeš, ali u nedjelju u 16,30 moraš biti doma na kavi !!

Analizirajući svoju vožnju imam samo jedan zaključak: moram još puuunooo raditi na biciklu. Dobro vozim, ali to nije niti približno kakav trebam biti. Dakle, coach sve znaš: ova zima je predviđena za duga i jaka stiskanja pedala. J
                                                Matko Josipović - mlada nada kluba i ja

                                                                           Bjuti i ja 

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/1969430028?share_unique_id=4

#8 GRAWE NOĆNI POLUMARATON

Krajem 8. mjeseca u Zagrebu tradicionalno se održava trka pod nazivom Grawe noćni maraton i to u raznim duljinama (od 4. km do maratona). Iako sam rekao da neću više sudjelovati na ovoj utrci s obzirom na fizičku zahtjevnost ove utrke nisam mogao odoliti činjenici da će na ovoj priredbi sudjelovati i preko 15 mojih divlje ligaša. Moj izbor je bio utrka na 21 km i to bi mi trebao biti 8. polumaraton ove godine.

Start utrke je na Bundeku i trči se dva kruga po zagrebačkom nasipu, a ovogodišnja utrka je bila po meni jedna od mojih najtežih utrka do sada.

Ne znam da li je to razlog što sam dan prije imao 70 km bicikla, a na sam dan utrke 40 km bicikla ili izuzetno visoka vlaga i sparina te vručina ili sve zajedno, ali na samom startu utrke znao sam da će me patnja pratiti tijekom cijelog trčanja.

Startao sam dosta oprezno, ali ipak malo prebrzo s obzirom na ono što sam planirao, ali kako sam trčao sa svojim frendom Mikijem međusobno smo se tijekom trčanja bodrili i pomagali.

Prvih 10 km proteklo je sasvim u redu, ali sam primijetio da mi noge polako postaju sve teže i teže tako da smo se Miki i ja u prvih 10 km međusobno prestizali te je ponekad udaljenost među nama bila i oko 50 m. Nakon prvog kruga dolaskom na okrijepnu stanicu Miki je bio kojih par koraka ispred mene i u trku je uzeo čašu vode dok sam ja zastao popiti i pojesti komadić banane. To je bilo dovoljno da mi Miki odmakne nekih 200 m te sam narednih 2 km polako ga počeo stizati te sam ga ubrzo i sustigao. Trčali smo zajedno do 15 km kada ja više nisam mogao pratiti tempo i kada mi je svega bilo dosta te sam čak u nekoliko navrata i počeo hodati. Fizički sam se osjećao toliko slabo i puno gore od trčanja u ironmanu da sam čak razmišljao da se odšetam do kraja.

Međutim, nakon par stotina metara ponovno sam skupio snagu i pokušao dostići Mikija, ali to u ovoj trci nije bilo moguće. Borio sam se sa samim sobom naredne metre te sam ponovno uspostavio svoj ritam trčanja i sve je bilo u redu do 18 km i 950 m. Tu sam stao. Noge su jednostavno prestale raditi i da u tome trenutku nije bilo klupe na koju sam pao sigurno bih pao niz nasip. Kako sam se ukipio i jednostavno pokušao nekim svojim «trkovima» smanjiti utjecaj grčeva to mi i nije baš nešto uspijevalo te su me pojedini trkači pitali «da li mi je dobro», a na što sam ja odgovarao da nije, ali da ne trebam pomoć. Mislio sam si da ću zadnja dva kilometra jednostavno propuzati, jer odustanak nije dolazio u obzir. Gledao sam filmiće kako ljudi u trkama pužu i kako im se tijelo grči par stotina metara prije cilja i kako su u stvari nemoćni bilo što napraviti kako bi ponovno pokrenuli tijelo da se nastavi kretati te sam u jednom trenutku pomislio da li je to ovo istovrsni slučaj. Međutim, želja za završetkom me je natjerala da se prvo počnem par metara gegati sa ukočenim nogama, ali onda su grčevi popustili i ponovno sam uhvatio svoj ritam trčanja te sam uspješno završio i svoj 8. ovogodišnji polumaraton. Iako je vrijeme trčanja bilo 1:54 h to je bilo i za očekivati, jer je ovo fizički najteža utrka do sada.

Nakon ove utrke brzo sam se «otrijeznio» i sam sebi obećao da više neću nastupati na ovoj utrci na 21 km, jer je ovo bilo doista «sportski nastrano».

Moram se osvrnuti da je bio i manjak okrijepnih stanica i da su iste bilo dosta loše, jer je na njima bila samo voda tako da se doista divim svima onima trkačima koji su trčali 30 km ili maraton.

Ono što je bilo lijepo na trci je ta pozitivna energija više tisuća trkača, a posebno me veseli što su svim moji divlji ligaši otrčali svoje prijavljene trke te smo se poslije trka zajednički družili i veselili, a što je i glavni smisao trčanja.

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/1940524870?share_unique_id=2