SISAČKA DIVLJA TRKAČKA LIGA

Kako godine polako prolaze tako se svatko u jednom trenutku uhvati analiziranja prošlosti i svega što je do sada postigao. Niti ja nisam izuzetak. U jednom trenutku gledajući sve akreditacije, pehare, medalje koje krase moju teretanu razmišljao sam kako to sve skupa podijeliti sa nekime i prenijeti svoja iskustva koje sam tijekom svoje sportske karijere stekao na nekoga drugoga. Analizirajući i sva svoja sportska ostvarenja shvatio sam da mi nešto u njima fali. U prvi trenutak nisam znao što, ali onda iznenada kako to vrlo često kod mene biva ideja je došla sama. Probati ću okupiti u jednu grupu sve sisačke trkače na način koji nije do sada bio viđen, a to je u jednu ligu u kojoj neće biti međusobnih natjecanja, sudaca, poretka već u jednu ligu u kojoj će se svaki sudionik natjecati sam sa sobom i pomicati vlastite granice. Bilo je to točno prije godinu dana i iskreno nadao sam se da će ovaj koncept lige zaživjeti, ali niti u najljepšim snovima nisam vjerovao da će se ona razviti na način na koji se razvila. Svaki učesnik u ovoj ligi pristupa sportu, drugom sudioniku, samoj stazi sa poštovanjem i veseljem. Ovo je liga kako ja želim reći «najbolja zabava u gradu» u kojoj zaljubljenici u trčanje u suradnji i uz poticaj drugih ostvaruju svoje rezultate, tj. pomiču svoje granice.

Ovo je liga u kojoj se širi poštovanje, ljubav, ovo je liga u kojoj svaki sudionik može dobiti odgovor na neko pitanje, ovo je liga u kojoj prevladava onaj pravi sportski i ljudski duh koji se ponekad u ovim ludim i brzim vremenima zaboravi.

Ovo je liga u kojoj se misli i na drugoga – onoga sporijega, onoga ranjivijega. Ono na što sam ponosan je povjerenje koje mi moji ligaši ukazuju kada prihvaćaju moje ideje za treninge, a posebno kada je unutar lige donesena odluka da idemo sa humanitarnom akcijom «24 sata non-stop trčanja» za kupnju trkačkih invalidskih kolica. Odluka je pala u par minuta i u roku od nekoliko sati skupilo se 48 trkača koji su «nosili» teret neprekidnog trčanja. Njima su se na stazi pridružili brojni drugi hodači, trkači i mogu reći predstavnici skoro svih sportskih klubova u Sisku. Bilo je predivno vidjeti ta nasmijana, razdragana lica znanih i neznanih trkača koji su svojim prisustvom uveličali ovu akciju i siguran sam da nikada do sada nitko nije okupio ovoliki broj raznih sportaša na jednom mjestu kao što smo mi ligaši. Isto tako, siguran sam da će i slijedeća akcija biti još bolje organizirana i posjećenija, jer nas vodi ljubav, a ne mržnja i vrijeđanje kao neke koji su zalutali u sport, jer kako objasniti da postoje osobe koje javno i otvoreno pozivaju druge da ne nastupaju u vlastitom gradu na sportskim natjecanjima. Posebno je bilo emotivno na kraju akcije kada smo objavili vijest da smo skupili potreban iznos za trkačka invalidska kolica. Siguran sam da je bilo onih kojima je u tome trenutku oko zasuzilo kao i meni, jer je jedan od najljepših osjećaja kada nekome nešto daš otvorena srca, a za to ne očekuješ ništa za uzvrat.

Ova liga ide u novu godinu još jača, još bolja.

Ovo je i za mene poticaj da «moje ideje ne presuše» u pogledu novih treninga i ovom prilikom mogu najaviti jednu novu trku, odnosno «1. RAFIN IZAZOV» koji će se održati u prosincu. A o čemu se radi, pridružite nam se i pratite nas na facebook grupi «Sisačka divlja trkačka liga».

Dragi moji ligaši, puno Vam svima hvala na predivnih godinu dana zajedničkog druženja i idemo u novu godinu svi zajedno kao do sada sa osmjehom i trčanjem.

ZAGREBAČKI NOĆNI CENER

Zagrebački noćni cener. Što reći o toj utrci? Ova trka govori sama za sebe od organizacije, natjecatelja, organizatora. To je jedna od meni najdražih utrka i s ponosom mogu reći da sam nastupio na svima do sada održanima. Nekako Wingsi, Cener i Zagrepčanka su moje utrke koje ne propuštam nizašto na svijetu i što se mene tiče tako će biti i nadalje. Ove godine posebna se atmosfera razvijala prije početka utrke pa i za vrijeme cijele utrke. Par dana prije utrke moja malenkost i ja bili smo izloženi «napadima» i agresijom jedne nebitne osobe koja se nikako ne može pomiriti da mi ovakvi veseli i nekonfliktni nismo za nju društvo pa na sve načine ne samo mene nego i moje ligaše želi obezvrijediti i uvrijediti. Ali kao što sam napisao ONA je nebitna.

Otišao sam u neke druge vode pa je vrijeme da se vratim na utrku. Ove godine na utrci je nastupilo preko 25 trkača – ligaša, a ne samo da smo nastupili kao natjecatelji već smo imali uz stazu i navijače koji su samo zbog ove utrke išli sa nama iz Siska. Prije utrke TK Petrinja je u svojim prostorijama organizirao radionicu izrade navijačkih plakata te naoružani osmijehom, dobrom atmosferom i plakatima u nekoliko automobila krenuli smo u Zagreb na utrku.

Ja sam se dogovorio sa svojom prijateljicom Silvijom Rimaj kao i sa još nekim curama i Frankom (to je onaj dobroćudni div iz priče o Zagrebačkom polumaratonu) da ću im pomoći ostvariti njihova najbolja vremena na 10 km, odnosno da ćemo pokušati trčati na malo drugačiji način. Plan je bio izaći iz comfort zone i trčati «na nož» od početka do kraja utrke.

S obzirom da je na utrci nastupilo preko 2500 natjecatelja plan je bio stati odmah uz startnu liniju, a sve kako bi izbjegli nepotrebnu gužvu na startu i samim time nepotrebno rasipanje vremena. S obzirom da znam kako to izgleda na samom startu plan je bio povući malo brže 2- 3 km da se «izvučemo» iz gužve, a onda uhvatiti svoj ritam i držati ga do kraja utrke. Nakon početnih dva do tri km svi su iz naše grupe otpali osim Silvije koja se nije dala i pratila me u korak. Moram priznati da me je doista iznenadila njezina volja i želja, a posebno snaga da trči u tempu koji je za nju do utrke bio «naučna fantastika». Iz koraka u korak, iz metra u metar išli smo naprijed i prema tempu trčanja znao sam da smo tu negdje. U jednom trenutku negdje na 8 km počela mi je zaostajati, ali tada ju je trgnuo moj glas i dogovor da me može poslati u k… kada dođemo u cilj. Ali u mojem tempu i u skladu sa dogovorom. Možda sam bio i malo sebičan, jer nisam želio dozvoliti da mi «pobjegne» pozitivan omjer pejsanja, jer sam do sada uspješno i sa guštom doveo do PB Mirka Maleševića i Franka Simića na polumaratonu, a tako sam zamislio i sa Silvijom. U zadnjem km kada je već očito bilo da noge polako posustaju vičem Silviji «da je sada sve na njoj i da sam ja napravio što sam mogao», ona prihvaća izgovoreno i diže tempo. Korak po korak, metar po metar i ulazimo u Zrinjevac i od cilja nas dijeli 100 m. U tome trenutku gledam Silviju i vjerujem da je u tome trenutku dala 110 % i trči, u stvari šprinta ka cilju. Gledam na sat i počinjem se smijati, a u oku mi suza. Dobro, reći su malo znoja da mi je upalo, ali tražim Silviju i vidim je kako se naslanja na ogradu. Sve mi je jasno. Tako mi je i samome bilo na ovoj trci pred dvije godine kada sam od umora skoro povratio (prosjek trčanja mi je bio 4:06 J ). Kada se oporavila govorim joj 49.48 min, a ona mi govori «odi u kurac». Ovo mi je jedna od najboljih psovki koju sam dobio i nije mi nimalo krivo, jer je nakon toga uslijedio zagrljaj i zahvala.

A ostali? Pa naravno kada je pozitivna atmosfera svi su dali svoj maksimum i svatko od nas tko je trčao dao je sve od sebe, a to je najbitnije. Dati sve od sebe. Nekada rezultat dođe, a nekada ne. To je sport. To je ljepota sporta, jer te tjera da svaki put budeš još bolji. Da taj trening i odricanje ima smisla i da polako pomičeš vlastite granice.

Vama, ekipo iz lige puno hvala, jer sam trčao sa vama i više na utrke ne idem sam.

Nakon utrke, dogovor je bio da odemo svi zajedno na cugu, ali kako se mi siščani držimo zajedno nismo se odlučili otići negdje u Zagreb već kod našeg siščanina koji je u Velikoj Gorici otvorio palačinkarnicu i kada smo nahrupili nas 20-ak čovjeku je vjerojatno pozlilo od posla koji ga je čekao, jer je trebalo nahraniti gladne i vesele trkače. Još jedan predivan dan, još jedna predivna utrka u mojem životu. Život je lijep u malim stvarima.

GARMIN PROFIL TRČANJA

https://connect.garmin.com/modern/activity/2298517937#.WgCHv883REc.email

POREČ HALFIRONMAN ili kako samo pobijedio sebe

Subota. Rano jutro. Pogled kroz prozor nije obećavao ništa dobro. Magla. Onakva pravo sisačka. Lagani doručak, tržnica, kava sa Barbarom. U Gemi. Onako pravo sisački. Poljubac. I odlazak na put prema Poreču. Odlazak prema zadnjoj utrci ove sezone, odlazak prema halfiromen utrci. Put je protekao u razgledavanju predivnih pejzaža Gorskog Kotara koji su bili okupani suncem. Dolazak u Poreč, uzimanje startnog broja, ostavljanje bicikla u zoni i čekiranje u hotelu. Lagana večera i sređivanje opreme za utrku. Organizator utrke, TK Swibir doista se trudi iz godine u godinu biti sve bolji i bolji u organizaciji utrke, ali i cijelog pristupa triatlonu u RH. Tako ove godine nije bilo službenog briefinga već su svi natjecatelji nekoliko dana pred utrku na svoje mailove dobili sve potrebne podatke o utrci. Ono što ovu utrku razlikuje od drugih na kojima sam do sada bio je osobni pristup svakom natjecatelju. Naime, ulaskom u zonu svakog od nas dočekao je jedan volonter koji nas je «smjestio» na naše mjesto te nam pokazao sve bitno vezano za ponašanje u zoni (kako se ulazi, gdje se oprema odlaži, smjer izlaska i dr. bitne stvari da bi tranzicija protekla u što boljem redu). Doista, ekipa svaka Vam čast. Predivno iskustvo.

Nedjelja. Iako sam navio sat za 6:00 h, probudio sam se u 5:54, obavio jutarnje tuširanje i higijenu te se uputio na doručak. Pogled kroz prozor nije obećavao ništa lijepo. Magla. Opet. Skoro kao u Sisku. Mislim si «O, Josipa jebem ti pjesmu baš pogađaš u sridu».U zoni sam bio među prvima i obavio sam posljednje pripreme za trku. Ili sam barem mislio da sam sve obavio.

PLIVANJE

Negdje 20 minuta prije starta plivanja oblačim neopren odijelo i molim frenda da mi ga zakopča na leđima. Pokušava par minuta i govori mi da ga ne može zakopčati. «Kako ne možeš?» pitam ga. «Cif je potrgan» govori mi on. «Ma daj, ne zezaj» govorim mu glasom punim strepnje. Tik – tak, tik – tak. Vrijeme prolazi, on mi viče «Sorry stari, moram se ići oblačiti». Pokušavam sam popraviti cif, ali shvaćam da to neće biti moguće, skidam neopren i odlučujem plivati bez njega. 449 natjecatelja sa neoprenom i jedan bez. Ili «sred pušaka bajoneta». Ekipa me gleda u čudu, gledam  i ja njih sa zavisti. Prijatelj Igor Mandušić postavlja mi pitanje zašto nisam u neoprenu i sav očajan govorim mu da mi se potrgao, a on mi govori da ima dva rezervna u sobi. E jebiga, start je za 3 minute. Ali ono što te ne uništi to te i ojača i bez obzira na jutarnju maglu, hladnoću u zraku (more je bilo idealnih 18) smještam se u prvom redu za plivanje i nakon starta krećem oprezno da me netko ne udari. Plivam nekih 50 m vaterpolo stilom (glava visoko gore, širi zaveslaj) i malo pomalo probijam se u vrh druge grupe plivača gdje ostajem tijekom cijelog plivanja. Nakon isplivanih 2 km izlazim iz vode sa vremenom plivanja 30:30 min. Hm, i nije tako loše s obzirom na stres koji sam imao prije plivanja. Trčim u zonu, oblačim cipele i kacigu, uzimam bajk i krećem iz zone. Vrijeme provedeno u T1: 5:37 min.

BICIKL

Kli-klik. Da, to je zvuk koji trebam čuti, a koji na žalost nisam čuo nekoliko tjedana ranije u Beogradu. Neposredno pred bajk čujem organizatora kako govori da pažljivo vozimo, jer je cesta mokra i skliska. U jebem ti… najgora vijest. Krećem oprezno dok se malo ne zagrijem na bajku, jer mi za to više treba s obzirom da sam plivao bez neoprena. Prvih 2,5 km je izlaz iz resorta i dolazak na stazu gdje se vozi 4 kruga po 22 km te se ponovno vraća na isto mjesto. Stres. Čisti stres za mene je bio bicikl. Kada na jednom mjestu od 22 km imate preko 400 biciklista koji voze svakakvim brzinama (od 50 kmh do 20 kmh), kada je cesta mokra i blatnjava od zemlje, kada svakih par stotina metara postoje ležeći policajci, a asfalt je 12 km sasvim u redu, a drugih 10 km katastrofa i kada svako toliko nalijećete na bidone koji su uslijed trešnje i prelazaka preko ležećih policajaca ispali sa bicikla i kada je sve to obavijeno u maglu koja nikako da se digne onda «voziš kao po jajima» i paziš da ne padneš. Vidio sam tijekom vožnje nekoliko gadnih padova pri čemu je intervenirala i hitna pomoć i to ti još više aktivira čip u glavi da ne žuriš. Ja se bojim nizbrdica i neke brze i divljačke vožnje tako da onaj loš dio staze skoro pa cijelu vozim na dropovima, a na onom bržem dijelu staze uzimam poziciju na aerobarovima i pokušavam nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ukupna visinska razlika je 1000 m i s obzirom na sve tijekom vožnje pojeo sam nekoliko energetskih gumenih bonbona i 3 gela. 3 gela, možda dva više nego što sam trebao. Hm, bicikl prolazi super i sam se sebi čudim koliko snage imam u nogama i ne osjećam apsolutno ništa od bolova u nogama. Da sam na nekoj drugoj ravnijoj stazi siguran sam da bih ovaj put bicikl razvalio, a tim više što sam tjedan dana ranije imao dvije utrke i to biciklističku od 89 km i polumaraton. Uglavnom bicikl završavam za 2:48:58 h i to mi je sigurno jedna od boljih biciklističkih vožnju do sada. Prije samog ulaska u zonu uz cestu vidim svoje roditelje koji su me došli pobodriti i pratiti tijekom utrke, jer je B ostala doma zajedno sa Klarom i dečkima. Vrijeme u T2 2:09 min i krećem na trčanje.

TRČANJE

Prvi kilometar 4:46, drugi kilometar 5:01, treći kilometar 5:07, četvrti i peti kilometar po 5:26 i 5:37 i onda sam se ugasio. Ovo trčanje nije bilo «Patnja mladog Werthera» već je to bila čista agonija Rafe. Iz koraka u korak bilo mi je sve lošije i lošije u želudcu. Da li je tome razlog ona dva gela koja sam popio na bajku ili nešto drugo doista ne znam, ali imao sam osjećaj i da ću povratiti i da ću se s oproštenjem «usrati». Noge su bile ok, ali kada trčiš gledajući gdje je na stazi WC i pri tome razmišljaš da li ući u njega ili ne, jer ako uđeš što će se tamo desiti, tj. hoću li uopće moći izaći iz njega, ili će me ekipa koja ih bude došla čistiti izvaditi, onda ti se sve zgadi i jedva čekaš da sve to završi. Nakon utrke gledao sam malo trčanje na Svjetskom prvenstvu u dugom triatlonu na Hawaiima i gledam kako Frodeno hoda pa se sagne i hvata se za trbuh. Stari moj, i meni je tako bilo. Trčim 500 m, pa hodam 200 m pa se hvatam za želudac i molim se da bol što prije prođe, a pri tome me starci gledaju i navijaju onda se osjećaš toliko loše i jadno da …. bi bio negdje drugdje. Ali, nema odustanka i korak po korak idem naprijed, a kilometraža ostaje iza mene. Trčanje sam pregurao sa dva gutljaja vode i dva gutljaja coca-cole i samo trčanje od 20 km završavam za 2:04:50 h. Preživio sam. Završio sam utrku nakon 5:32:05 h (181/261 ukupno). S obzirom na sve i nije to loše vrijeme. Nakon utrke odlazim se u sobu otuširati i konačno na WC. Koje olakšanje iako sa strepnjom mislim o putu koji me čeka. Za one koji me znaju bio sam toliko očajan da sam iz hotela uzeo WC papir, a vi znate onda u kakvom sam stanju bio.

Bez obzira na sve jako sam zadovoljan sa utrkom. Ovo je jedno novo iskustvo i sada kada analiziram gdje sam pogriješio vidim da je to u novim gelovima koje sam pio prvi puta, ali i u večeri koju sam pojeo, jer ista u potpunosti odudara od onoga što inače jedem prije utrke. Ono kada dođeš u hotel, "šveđani" :) odu spavati, a ti imaš cijeli restoran za sebe… I još jedno iskustvo «uvijek, ali uvijek treba prije odlaska na utrku dobro prekontrolirati svu opremu». Povratak doma prošao je u iščekivanju zagrljaja sa svojim curama. Poljubci. Krevet. Sada 15 dana odmora od svega i ponovno pripreme za novu sezonu. Imam još puno toga za odraditi u narednom periodu. Za kraj nakon utrke moram si zadati tri bitna zadatka za slijedeću godinu: 1. smršaviti, 2. pojačati bicikl i 3. smršaviti. Hvala roditeljima, koji su bili pored meni i koji su eto vidjeli ono što i sami znaju, a to je da ja nikada ne odustajem bez obzira na sve.

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2114619963?share_unique_id=14