PAPUK TRAIL I TREK UTRKA - 28 KM

Budilicu sam postavio za 5:25 u jutro. Probudio sam se u 5:23. Koliko slabo spavam više mi ni budilica ne treba da se dignem na vrijeme. Brzopotezno tuširanje, nešto voća i spreman čekam Franka da dođe po mene. U 6,00 kupimo ispred «Plavog devet» Vladimira kojega neke generacije u Sisku znaju kao Ljaljca, neke kao Silvera, a ja ga od srca zovem Stari. Pozdravljamo se sa ostalom ekipom ligaša i svaki u svojem autu vozimo do grada Velike. U Velikoj je sve malo osim nogometnog stadiona koji vjerojatno podsjeća stanovnike na neke druga vremena. Vremena privatizacije kada je lokalni moćnik bestijalno i besramno iz obližnjeg kamenoloma uzimao kamen i prodavao ga malo za svoju korist malo za gradnju stadiona. On je sada u zatvoru, što je bilo sa kamenolomom ne znam, ali ono po što smo došli u Veliku je trek i trail utrka «Papuk 2017». Dok se dio ekipe odlučio za 18 km, nekolicina nas idemo na dužu utrku od 28 km. Raspoloženje pred utrku je onakvo kakvo treba biti: šala i pošalica, lagano «nabrijavanje» za start i dogovor oko strategije utrke (kao da ćemo po tome trčati, jer uvijek krene drugačije nego što se planira). Start utrke na 28 km je u 9.30 sati i nakon što je organizator dao signal za start krećemo na utrku. Prvih kilometar polako trčkaramo da se zagrijemo i nakon 2 km kada počinje prvi veći uspon pitam Franka koliki mu je puls. Odgovor je : 190. U jbt, 190, neće biti dobro, a 26 km ispred nas. Ali Franko se ne da i polako se penjemo prema prvoj kontrolnoj točki. Negdje 150 m ispod nje vidim Franka i Silvera kako sjede na kamenu i vičem «Jel ide?». Franko mi odgovara «sami ti idi» i ja dajem gas i odlazim u utrku sam. Možda sam se ponio bezobrazno, jer sam ga ostavio, a plan je bio da idemo zajedno, ali ako je izgovor da je jednostavno adrenalin odradio svoje i da su me i pejzaž i atmosfera i ostali natjecatelji povukli, onda sorry Franko nadam se da razumiješ. Prvih 13 km je konstantan uspon i na samom vrhu u najvišoj točki uspona oko staze ima malo snijega. Ja sam se «zakačio» za jednog natjecatelja po imenu Vedran i sa njime sam trčao negdje do 18 km kada više nisam mogao pratiti njego tempo (ako ćeš slučajno pročitati blog i ako ćeš se prepoznati hvala ti puno). To je bilo odlučujuće za ostatak utrke, jer se on fantastično snalazio u orijentaciji i doista smo dobili na vremenu birajući ispravne staze.  Nakon 18 km polako se spajamo na stazu kojom su išli natjecatelji na 18 km i u jednom trenutku vidim Silviju samu na stazi. Pitam ju jel prva, a ona mi odgovara da nije da su naše cure ispred nje. «Kako to? Što se desilo?» pitam ju dalje, a ona mi odgovara «Niš, ostala sam sa Romanom i Jerkom. Oni su onda još usporili pa sam ih ja ostavila i krenula sama». Ajde dobro, «Jel ti treba nešto» pitam ju, a ona mi viče «Ne». Krećem dalje i nakon par stotina metara dolazim na kontrolnu točku broj 7 i tamo vidim ostatak naših cura. Kratko se pozdravljamo, uzimam čašu coca cole i komadić špeka sa roštilja i idem dalje. Ako sam ostavio Franka samog nije red da se vučem po stazi i sada pokušavam loviti vrijeme. Nekako u glavi računam da bi 3 sata i 45 min bilo realno vrijeme, ali ima još puno do kraja. Skoro 9 km i svašta se na  tom putu može dogoditi. Idem dalje na način da ravno trčim, nizbrdo pokušavam «ugasiti» butine koje me od spuštanja bole više nego ijedan drugi mišić, ali ne popuštam i stišćem koliko mogu. Zadnji par kilometara je pretežito spuštanje i ono mi je u konačnici daleko gore nego penjanje. Konstantno zabijanje prsta u tenisicu i konstantna bol u butinama počinju mi sve više i više smetati tako da sam u nekoliko navrata morao kratko stati i ispuhati se. Dolazim do predzadnje kontrolne točke i sada je nekih 3 km do cilja i opet konstantno spuštanje. Stišćem koliko mogu želeći popraviti svoje zamišljeno vrijeme i shvaćam da ću ga dobro popraviti. Sada se više ne radi o 3:45 h već razmišljam o 3:30 h. Konačno dolazim na asfalt i do kraja je ostalo par stotina metara. Izvlačim posljednje atome snage i energije i trčim prema cilju. Gotovo je. Stigao sam kao prvi od nas ligaša. 26,6 km završio sam za 3:32 sata i čekam ostatak ekipe da polako počne dolaziti. Kako nas je Franko vozio uopće ne razmišljajući ostavljamo ključ kod njega i sada ga u mokroj majici i ostaloj opremi moram čekati. Nakon određenog vremena osjećam da mi je baš hladno, a kada mi je Martina rekla da su mi usnice poplavile cure mi daju svoj šuškavac i prsluk. Malo-pomalo naši trkači dolaze te nakon što su svi stigli odlazimo na grah, pivo (neki coca colu) i kavu. Kratki osvrt na utrku dok su nam svježe emocije i raspoloženje i nakon toga ponovno svaki u svoj auto i polako odlazimo kući ispunjena srca predivnim danom, predivnim druženjem, predivnim ljudima kojima smo bili okruženi. Ova prva generacija trail ligaša položila je ispit i pomaknula svoje granice i vjerujem da ćemo se u slijedećoj sezoni ponovno uputiti na jednu (ili više) ovakvih utrka, ali u većem broju. Ponosan i zahvaljujem se svim svojim ligašima koji su mi uveličali i uljepšali ovaj dan, a to su: Silvija, Vlatka, Maja, Chupo, Marina, Martina, Katarina, Franko, Jerko, Roman, Vladimir, Saša i Domi. Vrhunska utrka u vrhunskom društvu. Posebno hvala ekipi iz Sport Janus koji nam je omogućio trčanje u fantastičnim Brooks tenisicama Cascadia i Caldera. Vrhunska utrka u vrhunskoj opremi!

 PRED START UTRKE

VI VIDITE SAMO KAVU, OVO NISU UNUČIĆI 

BLAŽEN MEĐU ŽENAMA - I 

POGLED IZNAD OBLAKA

  DVA ŠUMSKA PATULJKA 

 JERKO I ROMAN - probudili se, obukli, 

otrčali 18 km i ušli u legendu

 DIO PEJZAŽA

 KONAČNO U CILJU

BLAŽEN MEĐU ŽENAMA - II

STRIKE THE POSE

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2349595477#.Whm_Zf1PNe8.email

NEMANJA KORAĆ

1. 
   Nemanja ili treneru predstavi nam se . Tko si ? Što si? Čime se baviš?

- Trenerskim poslom se bavim oko 7 godina, najčešće sarađujem sa ljudima iz sveta triatlona, ali neretko su tu i sportisti iz sveta trčanja, biciklizma i plivanja.

2. Molio bih te da nam kažeš koji je tvoj najljepši sportski događaj u kojem si sudjelovao?

- Svaki sportski događaj je poseban i iza sebe nosi lepu priču. Ovaj put bih izdvojio ITU Svetsko prvenstvo u triatlonu 2010. godine, kao i Evropski kup u Grčkoj iste godine.

3. Mene treniraš već drugu godinu, ali pored mene imaš puno drugih sportaša koje treniraš. Što očekuješ od sportaša kojeg treniraš? Kako motivirati sportaša amatera ?

- Za sportistu koji se bavi sportovima izdržljivosti je najbitnije, pored upornosti, volje i želje za treningom, da bude realan u pogledu svojih trenutnih mogućnosti i ciljeva, kao i da poseduje strpljenje koje igra veoma važnu ulogu u sportovima kao što su daljinsko trčanje, triatlon, biciklizam, plivanje … Obzirom da najveću grupu sportista sa kojima sarađujem čine oni koji se sportom bave na amaterskom nivou, odnosno sve rade iz čiste ljubavi prema tom sportu, njih nije teško motivisati. Naprotiv, često se dešava da ih moram “kočiti” u treningu, kako se ne bi desio suprotan efekat od planiranog, već da forma bude tempirana u vreme kada je glavno takmičenje na programu.

4. Znam da pratiš našu Sisačku divlju trkačku ligu i da si upoznat da su mnogi ligaši trkači amateri. Molio bih te dana nam ukratko objasniš neki trkački termin po tvojem izboru.

- Fartlek trening, za čije se korene u primeni u sistemu treninga vezuje Švedska, podrazumeva miks dva metoda treninga – intervalnog i kontinuiranog. To je zapravo veoma jednostavna forma trčanja gde se smenjuju brže (tempo) i sporije (oporavak) trčanje. Fartlek trčanje se može praktikovati na vreme (npr. 60sec brza deonica + 60sec oporavak) ili na distancu (npr. 200 + 200m po istom principu). Početnicima u trčanju, pogotovo onima koji tek počinju upražnjavati sportske aktivnosti, bih savetovao da smenjuju periode laganog, umerenog trčanjem i hodanja.

5. I za kraj 3 najbolje trkačke pjesme po tvome izboru i 3 najzanimljivije trke po tvome izboru.

-  Nisam veliki ljubitelj slušanja muzike tokom treninga trčanja, više volim osluškivati oko sebe, pogotovo ako trčim u prirodi. Uprkos tome, moj izbor bi bio nešto od Linkin Park-a, ACDC i možda neki electro house mix ☺

Što se trka tiče, zanimljivo je trčati po praznim ulicama većih gradova, pa bih izdvojio Maratone i polumaratone u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.

SISAČKA DIVLJA TRKAČKA LIGA

Kako godine polako prolaze tako se svatko u jednom trenutku uhvati analiziranja prošlosti i svega što je do sada postigao. Niti ja nisam izuzetak. U jednom trenutku gledajući sve akreditacije, pehare, medalje koje krase moju teretanu razmišljao sam kako to sve skupa podijeliti sa nekime i prenijeti svoja iskustva koje sam tijekom svoje sportske karijere stekao na nekoga drugoga. Analizirajući i sva svoja sportska ostvarenja shvatio sam da mi nešto u njima fali. U prvi trenutak nisam znao što, ali onda iznenada kako to vrlo često kod mene biva ideja je došla sama. Probati ću okupiti u jednu grupu sve sisačke trkače na način koji nije do sada bio viđen, a to je u jednu ligu u kojoj neće biti međusobnih natjecanja, sudaca, poretka već u jednu ligu u kojoj će se svaki sudionik natjecati sam sa sobom i pomicati vlastite granice. Bilo je to točno prije godinu dana i iskreno nadao sam se da će ovaj koncept lige zaživjeti, ali niti u najljepšim snovima nisam vjerovao da će se ona razviti na način na koji se razvila. Svaki učesnik u ovoj ligi pristupa sportu, drugom sudioniku, samoj stazi sa poštovanjem i veseljem. Ovo je liga kako ja želim reći «najbolja zabava u gradu» u kojoj zaljubljenici u trčanje u suradnji i uz poticaj drugih ostvaruju svoje rezultate, tj. pomiču svoje granice.

Ovo je liga u kojoj se širi poštovanje, ljubav, ovo je liga u kojoj svaki sudionik može dobiti odgovor na neko pitanje, ovo je liga u kojoj prevladava onaj pravi sportski i ljudski duh koji se ponekad u ovim ludim i brzim vremenima zaboravi.

Ovo je liga u kojoj se misli i na drugoga – onoga sporijega, onoga ranjivijega. Ono na što sam ponosan je povjerenje koje mi moji ligaši ukazuju kada prihvaćaju moje ideje za treninge, a posebno kada je unutar lige donesena odluka da idemo sa humanitarnom akcijom «24 sata non-stop trčanja» za kupnju trkačkih invalidskih kolica. Odluka je pala u par minuta i u roku od nekoliko sati skupilo se 48 trkača koji su «nosili» teret neprekidnog trčanja. Njima su se na stazi pridružili brojni drugi hodači, trkači i mogu reći predstavnici skoro svih sportskih klubova u Sisku. Bilo je predivno vidjeti ta nasmijana, razdragana lica znanih i neznanih trkača koji su svojim prisustvom uveličali ovu akciju i siguran sam da nikada do sada nitko nije okupio ovoliki broj raznih sportaša na jednom mjestu kao što smo mi ligaši. Isto tako, siguran sam da će i slijedeća akcija biti još bolje organizirana i posjećenija, jer nas vodi ljubav, a ne mržnja i vrijeđanje kao neke koji su zalutali u sport, jer kako objasniti da postoje osobe koje javno i otvoreno pozivaju druge da ne nastupaju u vlastitom gradu na sportskim natjecanjima. Posebno je bilo emotivno na kraju akcije kada smo objavili vijest da smo skupili potreban iznos za trkačka invalidska kolica. Siguran sam da je bilo onih kojima je u tome trenutku oko zasuzilo kao i meni, jer je jedan od najljepših osjećaja kada nekome nešto daš otvorena srca, a za to ne očekuješ ništa za uzvrat.

Ova liga ide u novu godinu još jača, još bolja.

Ovo je i za mene poticaj da «moje ideje ne presuše» u pogledu novih treninga i ovom prilikom mogu najaviti jednu novu trku, odnosno «1. RAFIN IZAZOV» koji će se održati u prosincu. A o čemu se radi, pridružite nam se i pratite nas na facebook grupi «Sisačka divlja trkačka liga».

Dragi moji ligaši, puno Vam svima hvala na predivnih godinu dana zajedničkog druženja i idemo u novu godinu svi zajedno kao do sada sa osmjehom i trčanjem.

ZAGREBAČKI NOĆNI CENER

Zagrebački noćni cener. Što reći o toj utrci? Ova trka govori sama za sebe od organizacije, natjecatelja, organizatora. To je jedna od meni najdražih utrka i s ponosom mogu reći da sam nastupio na svima do sada održanima. Nekako Wingsi, Cener i Zagrepčanka su moje utrke koje ne propuštam nizašto na svijetu i što se mene tiče tako će biti i nadalje. Ove godine posebna se atmosfera razvijala prije početka utrke pa i za vrijeme cijele utrke. Par dana prije utrke moja malenkost i ja bili smo izloženi «napadima» i agresijom jedne nebitne osobe koja se nikako ne može pomiriti da mi ovakvi veseli i nekonfliktni nismo za nju društvo pa na sve načine ne samo mene nego i moje ligaše želi obezvrijediti i uvrijediti. Ali kao što sam napisao ONA je nebitna.

Otišao sam u neke druge vode pa je vrijeme da se vratim na utrku. Ove godine na utrci je nastupilo preko 25 trkača – ligaša, a ne samo da smo nastupili kao natjecatelji već smo imali uz stazu i navijače koji su samo zbog ove utrke išli sa nama iz Siska. Prije utrke TK Petrinja je u svojim prostorijama organizirao radionicu izrade navijačkih plakata te naoružani osmijehom, dobrom atmosferom i plakatima u nekoliko automobila krenuli smo u Zagreb na utrku.

Ja sam se dogovorio sa svojom prijateljicom Silvijom Rimaj kao i sa još nekim curama i Frankom (to je onaj dobroćudni div iz priče o Zagrebačkom polumaratonu) da ću im pomoći ostvariti njihova najbolja vremena na 10 km, odnosno da ćemo pokušati trčati na malo drugačiji način. Plan je bio izaći iz comfort zone i trčati «na nož» od početka do kraja utrke.

S obzirom da je na utrci nastupilo preko 2500 natjecatelja plan je bio stati odmah uz startnu liniju, a sve kako bi izbjegli nepotrebnu gužvu na startu i samim time nepotrebno rasipanje vremena. S obzirom da znam kako to izgleda na samom startu plan je bio povući malo brže 2- 3 km da se «izvučemo» iz gužve, a onda uhvatiti svoj ritam i držati ga do kraja utrke. Nakon početnih dva do tri km svi su iz naše grupe otpali osim Silvije koja se nije dala i pratila me u korak. Moram priznati da me je doista iznenadila njezina volja i želja, a posebno snaga da trči u tempu koji je za nju do utrke bio «naučna fantastika». Iz koraka u korak, iz metra u metar išli smo naprijed i prema tempu trčanja znao sam da smo tu negdje. U jednom trenutku negdje na 8 km počela mi je zaostajati, ali tada ju je trgnuo moj glas i dogovor da me može poslati u k… kada dođemo u cilj. Ali u mojem tempu i u skladu sa dogovorom. Možda sam bio i malo sebičan, jer nisam želio dozvoliti da mi «pobjegne» pozitivan omjer pejsanja, jer sam do sada uspješno i sa guštom doveo do PB Mirka Maleševića i Franka Simića na polumaratonu, a tako sam zamislio i sa Silvijom. U zadnjem km kada je već očito bilo da noge polako posustaju vičem Silviji «da je sada sve na njoj i da sam ja napravio što sam mogao», ona prihvaća izgovoreno i diže tempo. Korak po korak, metar po metar i ulazimo u Zrinjevac i od cilja nas dijeli 100 m. U tome trenutku gledam Silviju i vjerujem da je u tome trenutku dala 110 % i trči, u stvari šprinta ka cilju. Gledam na sat i počinjem se smijati, a u oku mi suza. Dobro, reći su malo znoja da mi je upalo, ali tražim Silviju i vidim je kako se naslanja na ogradu. Sve mi je jasno. Tako mi je i samome bilo na ovoj trci pred dvije godine kada sam od umora skoro povratio (prosjek trčanja mi je bio 4:06 J ). Kada se oporavila govorim joj 49.48 min, a ona mi govori «odi u kurac». Ovo mi je jedna od najboljih psovki koju sam dobio i nije mi nimalo krivo, jer je nakon toga uslijedio zagrljaj i zahvala.

A ostali? Pa naravno kada je pozitivna atmosfera svi su dali svoj maksimum i svatko od nas tko je trčao dao je sve od sebe, a to je najbitnije. Dati sve od sebe. Nekada rezultat dođe, a nekada ne. To je sport. To je ljepota sporta, jer te tjera da svaki put budeš još bolji. Da taj trening i odricanje ima smisla i da polako pomičeš vlastite granice.

Vama, ekipo iz lige puno hvala, jer sam trčao sa vama i više na utrke ne idem sam.

Nakon utrke, dogovor je bio da odemo svi zajedno na cugu, ali kako se mi siščani držimo zajedno nismo se odlučili otići negdje u Zagreb već kod našeg siščanina koji je u Velikoj Gorici otvorio palačinkarnicu i kada smo nahrupili nas 20-ak čovjeku je vjerojatno pozlilo od posla koji ga je čekao, jer je trebalo nahraniti gladne i vesele trkače. Još jedan predivan dan, još jedna predivna utrka u mojem životu. Život je lijep u malim stvarima.

GARMIN PROFIL TRČANJA

https://connect.garmin.com/modern/activity/2298517937#.WgCHv883REc.email