OCEANS SEVEN: ESTREHO DE GIBRALTAR

OCEANS SEVEN: ESTREHO DE GIBRALTAR

Stiliziran znak pod kojim plivam
(lijevo B - Barbara, sredina M - Matija, desno K - Klara)

Zadnja dva ljeta svjedoci smo pokušaja jedne od naših najboljih plivačica Dine Levačić da otpliva rutu Vis – Split (54 km). Prošle godine Dina Levačić je odustala 3 kilometra prije cilja, a ove godine zbog zdravstvenih razloga na 30 i nekom kilometru. Iako bi neki rekli da je to neuspjeh za mene je to fantastičan uspjeh, jer je na ovaj način Dina pokazala kako rad i upornost mogu ljudsko tijelo utrenirati da pliva i preko 50 kilometara u kontinuitetu. Dinu i njezine roditelje Željanu i Mladena znam dugi niz godina, jer se tijekom ljeta redovno viđamo po maratonima, a i klinci su nam bili zajedno u reprezentaciji i međusobno su plivali. Osim ovog plivanja Dina upravo piše hrvatsku povijest, ali i svjetsku povijest plivanja. Naime, ona je za sada jedina hrvatska plivačica koja ima otplivanih 3 najveća preplivavanja, a koja idu u grupu Oceans Seven te će ove godine ostvariti i svoje 4. preplivavanje – Tsugaru chanel.

OCEANS SEVEN naziv je 7 najvećih preplivanja na svijetu  po uzoru na 7 planinski vrhova preko 8000 m. I dok postoje brojni alpinisti koju su se popeli na svih 7 planinskih vrhova trenutno je u svijetu samo 14 osoba koje su uspješno preplivale svih 7 preplivavanja te će Dina kada završi biti sigurno među 20 osoba koji su to ostvarili. Svaka lokacija u ovoj grupi nosi svoje opasnosti pa tako na slijedećem preplivavanju u Japanu Dina će se boriti sa hladnim morem, jakim strujama i meduzama jedva vidljivim golim okom, ali smrtonosnima.

Ali, kakve to veze ima samnom?

Prije ovog triatlonskog života koje mi okupira pretežiti dio slobodnog vremena bavio sam se daljinskim plivanjem. Nisam nikada bio najbrži, ali sam putovao po svijetu i plivao te se družio sa najboljim plivačima svijeta. Još i danas imam kontakte ostvarene prije 15 i više godina kada sam vodu dijelio sa njima. Postoje brojne anegdote sa tih utrka tako na primjer: prvi sam plivač iz RH zajedno sa Aleksandrom Tompom koji je poslije Domovinskog rata plivao Utrku mira i prijateljstva Jarak – Šabac u duljini od 19 km. 

2006 - Jarak - Šabac

Bio sam u Cancunu cimer sa prvim olimpijskom pobjednikom u utrci na 10 km (London 2008,) Maarten van der Weijden (dečko je prebolio leukemiju, a nedavno je po kanalima u Nizozemskoj plivao bez prestanka preko 160 km), redovno se čujem sa 10-strukim prvakom svijeta i sigurno jednom od najvećih legendi daljinskog plivanja Petrom Stoychevom, bio sam član egipatskog tima i «coach» na pontonu za hranjenje tijekom 25 km utrke u Sevilli 2008. godine kada sam pratio svojeg «brata od druge mame» Mohameda El Zanatya (egipatskog plivača koji je također nastupio u Londonu 2008. godine). Plivao sam skoro na svim kontinentima svijeta i jedan blog nije dovoljan opisati sve što smo Kraljica i ja prošli dok smo putovali i dok sam plivao.

2007 - UAE - Ajman

Singapore 2007 - Mohamed i Maarten

Kada se spomene daljinsko plivanje moje srce preskoči i počne drugačije kucati. To je strast koja me tjera i danas da plivam.

Sve svoje utrke daljinskog plivanja gradio sam polagano i malo-pomalo dizao sam si ljestvicu i tražio dodatni motiv. Nakon nekoliko godina plivanja i nakon što sam tri puta preplivao Faros maraton (Stari Grad ) u duljini od 16 km odlučio sam se za ući u grupu osoba koje su plivale Oceans Seven te sam si za 2009. godine postavio cilj: Gibraltarski tjesnac. 

U trenutku kada sam odlučio plivati Dina još nije započela svoju avanturu preplivavanja te su u tome trenutku postojala sam dva plivača koja su nešto od tih kraljevskih preplivavanja isplivali.
Prvi plivač je legenda daljinskog i svjetskog plivanja: Veljko Rogošić koji je isplivao La Manche, a drugi je moj prijatelj Toni Pavičić Donkić – za prijatelje Briškula koji je isplivao La Manche i Gibraltarski tjesnac. Kako se svi sportaši vrlo lako prepoznaju tako sam se i ja sa Tonijem «kliknuo» na prvu i redovno smo u kontaktu. Te daleke 2009. godine bio sam kod njega u Zurichu i on me je pratio na 12 sati non stop plivanju u bazenu gdje sam otplivao 29 km. Danas se Toni vratio na svoj For i sa obitelji uživa plivajući za svoj gušt. Jedan od glavnih motiva je bila i predivna knjiga koju je Toni napisao, a to je Mt Everest Horizontal, a koja opisuje njegove pripreme za preplivavanje La Mancha i Gibraltara i tu lektiru preporučujem svim sportašima koji se bave sportovima izdržljivosti. 

ESTRECHO DE GIBRALTAR

Tarifa

Gibraltarski tjesnac je čudo prirode. To je 15 km uski prolaz između Atlantskog oceana i Sredozemnog mora gdje je temperatura mora između 16 – 17 stupnjeva tijekom cijele godine. O kakvom čudu prirode se radi govori i činjenica da se mora ne miješaju već Atlanski ocean u sredini tjesnaca dolazi do Sredozemnog mora, a Sredozemno more po obalama Europe i Afrike ne ulazi u Atlantski ocean. To je tjesnac koji su poštivali i stari Grci, a i u Kuranu postoji odlomak o njemu. Danas je to jedan od najprometnijih morskim prolaza gdje u prosjeku 300 prekooceanskih brodova prođe pa plivati među njima je ponekad kao pretrčavati autoput na kojem se promet odvija u oba smjera.

Da, tamo idemo plivati

Najjužniji dio Europe je mali španjolski gradić po nazivu Tarifa u kojem kilometarske pješčane plaže mame surfere, kitere i druge ovisnike o vjetru i jedrenju te i danas izgleda kao grad iz 70 godina pun hippija i VW kombija. S druge strane u taj gradić dolaze i plivači koji se žele upustiti u borbu sa strujama i hladnim morem Gibraltarskog tjesnaca. Ja sam te daleke 2009.godine u Tarifu išao sa svojim roditeljima, a Kraljica je ostala doma zajedno sa klincima s obzirom da je tada Klara bila mala i nije bilo razloga je voditi na tako dalek put. Kao i sva preplivavanja iz Oceans seven serije da bi krenuli morate poslati životopis sa opisom dosadašnjih postignuća, platiti određeni iznos novca (koji uključuje prateći brod, medicinsko osiguranje i sve potrebne dozvole) te čekati povoljno vrijeme za start. Ja sam svoj start čekao nekoliko dana i kada mi je organizator javio da krećem u ranu zoru 18. 9. 2009. godine bio sam potpuno spreman i motiviran. Večer prije starta javio sam Kraljici točno vrijeme polaska, a kako smo u to vrijeme izlazili u jedan kafić koji je imao nekoliko TV-a i kako sam bio dobar sa vlasnicima tog kafića oni su znali gdje sam i što idem plivati tako da su taj dan kada je B došla sa klincima na kavu upalili sve televizore i stavili live prijenos pozicije pratećeg broda. Otac me prije plivanja pitao «da li ću moći i jel me strah», a ja sam mu rekao «da me nije strah, da vjerujem da ću moći, a ako ne budem mogao da je to kraj. Ja dolazim do Afrike ili me nema». Možda to sada izgleda patetično, ali sam takav. Kada sam 2007. godine u Setubalu (Portugal) prvi puta odustao na utrci (10 km plivanja)  rekao sam si da je to prvi i zadnji puta da odustajem. Za mene odustanak nije opcija !

Pred start preplivavanja

Znajući da me Kraljica sa klincima gleda kao i svi gosti u kafiću nisam smio odustati i morao sam sve dati da dođem do cilja. Postoji i dvije grupe plivača, a to su oni koji plivaju u neoprenu i oni koji plivaju u kupaćim gaćama. Naravno, svi znate u čemu sam ja plivao. Start je takav da se brodom dolazi do najjužnije točke Europe, da se skoči iz broda i primi za obalu. Tada ide jedna fotografija da se ovjekovječi start te se kreće plivati. Nikada tijekom plivanja nije dozvoljeno primiti se za prateći brod, veslo ili bilo što drugo, osim u slučaju kada postoji opasnost za plivača, a  tada je dozvoljeno ući u prateći brod i pričekati da opasnost prođe i onda nastaviti. Ja sam plivao zajedno sa jednim amerikancem koji je svoje plivanje čekao nekoliko dana i prošao mu je termin, jer vrijeme mu nije bilo naklonjeno tako da je morao otkazati let i nadati se da će uspjeti startati u tom dodatnom periodu. Meni nije smetalo, jer je svatko od nas plivao svoj tempo, a kako su se struje izmjenjivali tako smo se i mi izmjenjivali pa sam u jednom trenutku ja bio nekih 20-30 metara ispred njega, a u drugom trenutku on. Prije samog starta organizator nam je rekao da nikada, ali nikada ne dižemo glavu preko pratećeg broda, jer to može biti najgore sa moral i psihu plivača, kada vidi da je cilj vrlo blizu, a do njega ima još puno plivati. Pored nas je išla manja barkica u kojoj je bio Ivo San Loren koji nam je davao piće. Malo – pomalo grabili smo prema Africi, a da smo ušli u afričke vode primijetio sam samo na promjeni zastave na pratećem brodu kada je kapetan skinuo Španjolsku i izvjesio Marokansku. Nekih 2 km prije cilja prateći brod je stao i kada smo doplivali do njega rečeno nam je da uđemo u njega. Zašto? Zbog čega? Koji je vrag? Pa plivao sam prema naprijed i nisu me struje vraćale prema sredini kanala? Brojna pitanja su mi prolazila po glavi, ali kapetan je bio neumoljiv. Još malo sam stajao, a onda sam primijetio da je mama na telefonu. Tada nisam znao s kime priča, ali mjesec dana kasnije bolno sam spoznao koliko visok račun može biti kada se priča nekoliko minuta iz Afrike sa Siskom. 

Vruća veza  Afrika - Sisak

Barbara je na ekranu vidjela da stojimo i odmah je nazvala mamu, a ona joj je prepričavala svaki dio mog razgovora sa kapetanom. Kako znam što znači riječ kapetana tužna srca sam ušao u brod, a tada mi je on rekao razlog prekida plivanja. To jutro iz Afrike je krenuo brod sa izbjeglicama i tijekom plovidbe se prevrnuo. Obalna straža Španjolske pretraživala je akvatorij za preživjelima ili mrtvima, a mi smo otišli sa pratećim brdom 1 ili 2km u stranu i tada je rekao da mogu nastaviti plivati. Kada plivaš nekoliko sati u hladnom moru pa izađeš na sunce i malo se ugriješ i ponovno kada skočiš u hladno more jedino što ti se može dogoditi je da se skroz zgrčiš i da se ne možeš pomaknuti. To se i meni dogodilo, ali sam primijenio svoju mantru kada imam grčeve i to je vrlo brzo prošlo. Sada me nije više ništa moglo zadržati da dođem do Afrike. Krenuo sam jako plivati,ali kada sam shvatio da u stvari sada dolazi najteži dio, jer je obala još relativno daleko, a čini se blizu, a topli afrički vjetar more tjera od obale vrlo brzo sam se smirio i počeo plivati kao do tada. Da «ubijem vrijeme» igrao sam se brojalice pa sam brojio «1, 2, 3, 4, 10,20,30, 100,200,300, 400, jel 400 ili 300, a u pm idem ispočetka…» Malo – pomalo došao sam i do obale i kapetan mi nije dao dozvolu da izađem van, jer sam morao nadoknaditi svaki metar koji smo se provezli brodom tako da sam još nekih 400-500 m plivao 2-3 m od obale. Kada je dao znak da je to kraj samo sam se okrenuo i istrčao na obalu skakajući od veselja. Postao sam treći Hrvat upisan u Oceans Seven i drugi Hrvat koji je isplivao Gibraltarski tjesnac. Organizator me je slikao, u kupaće sam skupio nekoliko kamenčića za Kraljicu i djecu i otplivao nazad na brod koji nas je vratio u Tarifu. Dužina koji sam isplivao bila je 22 km (do tada najduže mi je bilo 16 u moru) te sam plivao 4.45 h. 

ruta plivanja

Sutradan još pod euforijom plivanja, ali i z obzirom da sam cijeli pit narihtao za ovaj konkretan termin odlazimo nekih 80 km od tarife u gradić Cadiz gdje se održavalo Europsko veteransko prvenstvo u daljinskom plivanju. Naravno da sam i tamo plivao u utrci na 3 km, a koji sam rezultat postigao nije mi niti bilo bitno. Bitno je da sam vidio svoju ekipu iz RH i da smo se dobro poslije utrke proveli.

Dolazak u Afriku

Ekipa iz RH - Cadiz 2009

start utrke na 3 km

IRONMAN - Doslovni prijevod bi bio «željezni muškarac», ali danas ovo «man» označava i ženu. Ponekad mnogo više nego muškarca. U sportskom prijevodu to je svatko tko ničim izazvan otpliva 3,8 km zatim odveze 180 km biciklom i za kraj otrči jedan maraton. U mojem bi prijevodu to bilo: «Ljubavi vjeruj mi, ovo je zadnji i nikad više. Evo, Majke mi obećavam ti.» ( i tako nekoliko puta…).

 Za mene ove tri discipline znače način života. Život koji živim zadnjih 6 godina iako sam se puno prije toga bavio daljinskim plivanjem (ukupno 25 godina).

Kada se opisuje ova disciplina obično su ljudi začuđeni i neshvatljivo im je da netko to može odjednom proći, ali ja smatram da je to u svima nama. Samo je stvar koliko to jako želimo i koliko smo spremni se žrtvovati na tome putu.

Iako sam do sada završio jedan extreme ironman, 2 «obična» te sam u završnim pripremama za svoj četvrti te sam prijavio za slijedeću godinu još jedan za mene samo natjecanje i nije toliko bitno koliko uživam u treniranju do natjecanja. Upravo taj put čini samu utrku lijepom i zanimljivom.

ODRICANJE

Da bi se redovno moglo baviti pripremama za ovaj sport, ali i za svaki drugi potrebno je odricanja. Odricanje od svega nebitnoga u životu pa smo mi triatlonci – pogotovi oni koji se pripremaju za ironman ponekad i «sami sebi dovoljni». Ja nemam trening partnera. Ja nemam nikoga tko bi trenirao samnom pa preko 95 % treninga odrađujem sam. Ja sam vuk samotnjak. I tako mi je super. Tako sam se naučio i ponekad kada odem sa nekime na trening to se pretvori u nešto drugo. Ja znam svoje tijelo pomaknuti iz «comfort zone» i ne treba mi nitko drugi (iako iskreno bi ponekad volio imati nekoga uza sebe). U mojem slučaju ne bih ja ništa od ovoga mogao da mi nije Kraljice. Ona drži sve konce u svojim rukama i sve je u obitelji posloženo zahvaljujući njoj. Nebrojeno puta Ona sve posloži da se ja mogu samo posvetiti treningu. 

POSVEĆENOST

Treniram svaki dan. Svaki dan. I kada je dan odmora to je trening. I kada sam bolestan ipak nešto odradim. Postoji u godini nekoliko dana kada ne treniram, a to je obično poslije svake teže utrke kada uzmem par dana za odmor i sređivanje utisaka i «krpanje» tijela. Tijelo me za sada služi iako sam ovo ljeto iskoristio da konačno zaliječim povredu koju vučem skoro godinu dana – zadebljenje mišićno –tetivnog fleksora koljena lijevo i rektusa femorisa. 

MOTIVIRANOST

Puno puta svjedočio sam kada si «sportaš» postavi cilj pa kada taj cilj ostvari onda «izgori». Nema više motiva koji bi ga gurao naprijed. To je za mene najveća greška koja se može napraviti u sportu. Ja sam si tijekom cijele svoje sportske karijere postavljao realno ostvarive ciljeve koji su se s godinama bavljenja sportom povećavali. Prvi sam si zadao da isplivam 5 km, pa kada sam isplivao 5 km tada sam si zadao vrijeme plivanja, pa onda 10 km pa tako dalje sve do danas. Realno postavljanje ciljeva je najveći motiv koji si možemo postaviti da nam treninzi budu užitak.

TRENING

Uuuuu, što ja volim treninge. Dok se mučim i patim i dok mi znoj curi iz svake pore tijela uživam. Uživam u pomicanju vlastitih granica. Uživam u tome procesu kada tijelo postaje sve bolje, učinkovitije. Trening je varljiva stvar. Ponekad je vrlo malo vremena potrebno doći do određene razine utreniranosti, a kada se ona ostvari tada je pomicanje sporo i mukotrpno. Ali to je ono što volim.

UTRKE

Nekako su se moje ironman utrke posložile same po sebi. Sada kada ih analiziram one nisu na nekim atraktivnim lokacijama u svijetu, ali svaka utrka ima priču. Prvi ironman bio je Austria extreme ironman. Nakon toga uslijedila je Venezia pa Klagenfurt. Ove godine idemo u Podersdorf, a slijedeće Roth. Svaka od ovih utrka (osim Venezie) ima svoju povijest. Mislim da u ovu «kolekciju utrka» jedino bi mogla doći Kona sa svojom pričom, ali iskreno meni je to nebitno. Iako bi se kao sportaš volio okušati među najboljima od najboljih financijski razlozi i kako bi to moj frend Vedran rekao «ekonomska odgovornost prema obitelji» je kočnica zbog koje sigurno neću nikada tamo otići. I nije mi žao. 

Splash bar - Pješčana uvala

She is the One!

12. 7. 1997.

Zagreb. Početak devedesetih. Domovinski rat u punom jeku, a ja upravo došao na fakultet u Zagreb. Savska ulica. Sjećanja su još svježa kao toga dana. Vozim se šesticom prema fakultetu i na stanici ispred Studentskog centra ulazi Ona sa svojom prijateljicom Ivanom Pereković u tramvaj. Prijateljicu sam znao iz Siska i krenemo u razgovor, ali se sa Njom ne upoznajem. Čemu? Možda će netko reći da sam bio nekulturan, ali možda sam bio i pragmatičan. Čemu se upoznati sa nekime za koga znaš da ga više nikad nećeš vidjeti ili razgovarati? Jedino što sam u tome trenutku primijetio je kosa koja je bila ona prava afro frizura. Boje meda. Ne plava. Ne neka druga nijansa već boje meda. 

Nekoliko mjeseci kasnije odlazim na Filozofski fakultetu sa svojim jednim od najboljih prijatelja i sadašnjim kumom Kornelijem Pušićem kupiti neke knjige. U podrumu fakulteta nalazi se kafić i kažem Korniju, idemo dolje vidjeti, možda je netko iz Siska. Spuštamo se u podrum, prolazimo kafić, ali nikoga od naših sisčana nema dolje i idemo van. On je nekih dvije - tri stepenice ispred mene. Ja se penjem uz stepenice i buum. Tras. Nešto me je pogodilo. Taj trenutak ostao mi je u takvom sjećanju kao da se desio jučer. Mimoišao sam se sa Njom. Penjemo se na prvi kat, Korni se okreće, a ja sam pogođen. Pita me: «Što ti je?», a ja mu odgovaram sav zbunjen: «Upravo sam vidio curu koju ću oženiti.», «Aj, ne seri» govori mi on. 

12. 7. 1997.

Sudbina se poigrala da je Ona iz Siska. U to doba u Sisku su postojala dva kafića u koje se izlazilo i to su bili Vrebac do pol noći, a nakon toga se išlo Lordiju pa nije bilo šanse da se negdje ne sretnemo. Malo-pomalo trudio sam se kao slučajno naletjeti na Nju, a što mi je uspijevalo tako da smo počeli i komunicirati.

Odvažio sam se pozvati ju van. Bilo je to u Zagrebu, a kako se to tada radilo dogovor je bio ispred Knjižare Znanje na Trgu. Kasnila je nekoliko minuta. Poklonio sam joj ružu. Ona je tu ružu sačuvala i do danas (blog - studeni 2016). Prohodali smo 23. 11. 1994. godine i od tada gazimo svijetom zajedno.

Ja sam bučan. Ona je tiha. Ja sam emotivan. Ona je smirena. Ja sam brzoplet, ona je studiozna. Ja sam u pravu. Ponekad. Ona je u pravu. Svaki put. Mi smo različiti, ali se savršeno nadopunjujemo. Oženili smo se vrlo mladi 1997. godine (22 godine smo imali). Drugi u generaciji. Preživjeli smo sva iskušenja, iako sam siguran da je tada bilo nekih koji su se kladili da ćemo se vrlo brzo razvesti. Sve smo ih prevarili, jer smo i danas u sretnom braku. Situirali smo se, imamo dvoje prekrasne djece, završili škole, radimo, putujemo. Naravno da se i posvadimo. Naravno i da smo ljuti ponekad jedno na drugo i da se znamo ponekad i duriti, zna ponekad biti slike, ali nema tona. Ali to je naš život. I danas smo zaljubljeni kao prvog dana. Više smo zajedno nego što smo živjeli sami i doista ne znam kako je to više biti sam. Mi smo dvije polovice jedne cjeline. Počeli smo isto misliti, iste rečenice slagati. U stvari, volimo se. I iako svake godine 12. 7. slavimo godišnjicu braka, to je samo datum kada nam čestitaju roditelji i kumovi. Mi slavimo brak svaki dan. Hvala ti Barbara na svemu. Niti jedan dan, niti jedan sat niti jednu minutu ne bih mijenjao, jer je to naš život. Jer te volim. Volim što si uz mene uvijek i sada. Ti si meni moja Kraljica. 

DRŽAVNO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU I SPOMENIK KAMENI CVIJET

Fažana. Mali istarski gradić koji se nalazi nekoliko kilometara kraj Pule, ali gradić sa velikom i bogatom povijesti. Fažana je poznata po tvornici srdela te se tijekom kolovoza tamo organizira festival srdela. Fažana je poznata i po barci Batani - mali gaz, ravno dno i koso nagnute oplate. Batana ima  ravnu nagnutu pramčanu staturu, nema kobilice. Nekad je imala trokutasto jedro, a jarbol je prolazio kroz klupu. U Fažani se nalazi i Crkva Svetog Kuzme i Damjana, a posebnost crkve je da to najniža crkva na nadmorskoj visini u Istri (1 m). Fažana je ipak najpoznata kao rodno mjesto europskog i svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika u boksu velikog Mate Parlova.

Spomenik Mati Parlovu

U takvom gradiću bogate povijesti održalo se protekli vikend Državno Prvenstvo u daljinskom plivanju na 3 km. 

Kraljica nije bila zainteresirana da ide samnom na utrku, jer su njoj utrke ispod 5 sati nezanimljive pa je samnom išao moj tata Ivan zvani Ivo San Loren. Ivo San Loren je bio samnom na puno mojih utrka pa je to bio dodatni motiv da ovu utrku plivam najjače što mogu. Jutro je bilo kišovito, ali more je bilo kao ulje te je sve ukazivalo da će ovo biti fantastična utrka. Nekih sat vremena prije utrke dolazi moj prijatelj Žarko Salopek i nakon što smo se pozdravili kreće sa «trash talk»-om. «Puno sam trenirao. Sve ću pobijediti» i dr., a ja sam samo šutio, jer znao sam da je trenirao i da ga vodim sa jednom utrkom (Državno u Rijeci na bazenu) i da je sigurno došao spreman, a kao sportaš i «napaljen» na rezultat. Nisam se dao smesti, a Ivo San Loren je samo slušao priču iščekujući početak, a posebno kraj utrke.

Žarko Salopek Žare i ja

Nakon što je glavni sudac dao znak za start krenuo sam dosta jako želeći se pozicionirati na što bolje mjesto i pokušati pobjeći od Žareta, jer smo bili vrlo blizu na startu. Nekih 20-30 m od starta on mi se priključio i sada je počelo mentalno nadmudrivanje između nas dvojice. Moram priznati da više nikoga nisam pratio, ali isto tako znao sam da plivamo dosta jako i da bi moglo biti svašta do kraja. Plivalo se dva kruga po 1,5 km i prvi krug je protekao u tempo plivanju bez bilo kakvih ideja ili s njegove ili moje strane za bijegom. Glava pored glave, međusobni zaveslaji koordinirani prvi krug smo vrlo brzo završili. Ulaskom u drugi krug i nakon okreta oko prve bove Žare naglo skreće desno. Ja ga pratim, jer je do kraja cijeli krug i nema potrebe se odvajati. Plivamo jedno pored drugoga, ali niti ja niti on ne kreće naprijed. Nakon nekih 100-200 m plivanja shvaćam da smo u potpunosti fulali smjer, a to sam primijetio po morskom dnu. Druga bova nalazi se daleko na pučini i u prvom krugu se prema njoj gubi dno, a sada plivamo skoro u plićaku. Gledam iz vode i tražim bovu, a primjećujem da se Žare u potpunosti prepustio meni da vodim brigu oko orijentacije. U jednom trenutku nekih 20 m s lijeve strane vidim jednog plivača i tražim pogledom ispred njega da li ide na bovu. U tome trenutku vidim ju i vrijeme je za prvi pokušaj bijega. Puštam Žereta da malo krene naprijed smatrajući da će se «upecati» i da će krenuti još jače kada vidi da zaostajem. U tome trenutku on kreće, a ja radim manevar skoro pod pravim kutom i plivam za onim plivačem. Uskoro ga stižem, ali ga ne želim prestignuti već se neko vrijeme draftam i na taj način odmaram za završni sprint. Plivamo do bove i sada je ideja prvi okrenuti, jer na taj način mogu izabrati dobru putanju za završni sprint. Daljinsko plivanje je opaki sport. To je nadmudrivanje tijekom cijele utrke i na polovici utrke trebaš «graditi» završetak utrke. Bitno je sve kontrolirati i slagati kockice za kraj. Nakon okreta oko srednje bove plivamo paralelno ja i taj plivač, ali vidim da nas je Žare stigao. Znao sam da je potrošio dodatnu energiju, jer smo podjednaki i znam kako bi se ja osjećao na njegovom mjestu. Sada je vrijeme za «pecanje». Kreće #sharkmode. Plivamo sva trojica paralelno i krećem u akciju. Kontrolni sprint da vidim kako reagiraju. Obojica prihvaćaju «igru» i plivamo malo jače nego uobičajeno. Smirujem i plivam dalje. Ono što je sigurno je da u trenutku zadnjeg sprinta ne može me nitko dobiti. Možeš me pobijediti tijekom utrke, ali ako dođemo u zadnjih 200 m nema šanse. Ovdje počinjem graditi završni čin ove utrke i koristim još nekoliko trikova kako bi se postavio u najbolji položaj za završni napad. Koji su to trikovi? Eh, dugo godina plivam, imam puno utrka u nogama i rukama i ne mogu otkriti one male stvari koje čine razliku. Zato sam i bolji j završnom fazi od onoga tko je pored mene. Znam da na obali Ivo San Loren čeka i gleda kako će se ova priča razviti. Osjećam da se tempo diže, da svi krećemo naprijed, ali do cilja ima nekih 150 m. Još je rano za krenuti i puštam plivača pored sebe da krene. S desne strane vidim da Žare zaostaje i sada smo ostali nas dvojica. Plivamo, 100 m do kraja. Još neee, još strpljivo…. 70 m do kraja, bacam pogled na lijevu stranu i ne vidim Žareta. Znači on je zaostao. Nema opasnosti od njega. Nas dvojica. 50 m od cilja. Vidim da ovom putanjom plivanja ja imam ljepšu poziciju do cilja. Sad… sad je vrijeme krenuti. Dižem gas najjače što mogu… To su sekunde koje čine razliku. Ili ću puknuti ili ću dobiti ovaj dvoboj. Zadnjih 20 m pojačavam najjače što mogu i vidim da sam se odlijepio… Gotovo je. Ovaj dvoboj sam dobio. 3 km završio sam za 44:15 min. Tempo na 100 m - 1:29 min. I vodim Žareta 2:0. Zadovoljan sam sa ovom utrkom. Kontrolirano plivanje do kraja. Taktički sam je dobro posložio i dobro sam procijenio konkurenciju. S obzirom na to da tjedno imam samo 3 treninga plivanja vrhunski rezultat. Još da počnem jače trenirati gdje bi mi bio kraj. 

U nedjelju je bio odmor. Putovali smo iz Pule za Sisak iako sam imao u planu tu relaciju odraditi biciklom. Poslušao sam mudre riječi svoje Kraljice koja je rekla da ne idem da će biti loše vrijeme. Hm, opet je bila u pravu. U stvari, svaki put je u pravu.  Dolazimo doma, a telefon zvoni. Ivo San Loren zove da mi još jednom čestita i kaže da sam dobro taktički odradio utrku. To me veseli, jer on poznaje daljinsko plivanje i puno puta je bilo kritike. U ponedjeljak oblaci su se navlačili oko Siska, a ja sam imao dozvolu da mogu 2 dana sa biciklom na izlet. Hm, kuda ići. Plan je bio Sisak – Plitvice – Bihać – Kostajnica i doma. Zovem Plitvice kažu očekuju kišu. Zovem Slunj isto. A mene svrbi. Ja bih krenuo. Na kavi s dečkima gledamo prognozu i odlučujem ipak krenuti. Gdje? Pojima nemam. Na brzinu se oblačim, stavljam stvari na bajk za 2 dana i krećem. 

Pred put

Sisak – Kostajnica. Plan je bio prema Bihaću s ove strane, ali kiša u daljini me okreće. Idemo na drugu stranu. Dubica. Naravno, palačinke u «Starom fijakeru».

Palačinke u "Starom fijakeru"

Bjuti u Memorijalnom centru Jasenovac

Gdje sada? Banja Luka? Ne, odlučujem se za nešto drugo. Vozim za Jasenovac i tamo posjećujem Memorijalni centar «Jasenovac». To sam oduvijek htio vidjeti, a sada sam to i učinio. Oni koji čitaju moje blogove znaju da imam seriju blogova pod nazivom «Spomenici». Ideja je biciklom doći do nekog spomenika i tamo se slikati. Ne gledam razlog postavljanja spomenika već sam spomenik kao takav. Bjuti i ja smo bili na Kozari, Podgariću, Majuru (spomeniku Gordanu Ledereru), Sisku, a sada je došao red i na Jasenovac. Spomenik se zove «Kameni cvijet», a autor je Bogdan Bogdanović. 

Kameni cvijet

Spomenik je završen i svečano otvoren 1966. godine. I sama činjenica da je cvijet sagrađen od betona ima svoju simboliku. Kada se posjetitelj za vrijeme toplog, sunčanog dana nađe unutar spomenika, temperatura postaje iznimno visoka, što posjetitelju stvara dojam da se nalazi usred pakla. Nakon Jasenovca put me vodi prema Novskoj. Od Novske do Kutine ima nekih 25 km i tu osjećam posljedice vručine. Izuzetno je sparno i vruče i jedva čekam dolazak u Kutinu gdje sam se planirao odmoriti. Ulazim u grad, ali ne stajem nego idem dalje. Prvo mjesto je Repušnica i tu me grčevi počinju loviti u nogama. Nemam vode i vrijeme je za stati. Na plus 100 ispred dućana sjedi lokalni cuger. Vidiš mu po faci da su mu bubrezi hektolitre pive i žestice pročistili. Pitam ga da li mi može pogledati bike dok sam u dućanu. Pa naravno da može, jer ne ide nikuda. Ulazim u dućan, kupujem vodu i 2 pive. Pivo iz dućana. Tko nije probao mora doživjeti taj osjećaj. Sjedam pored njega, dajem mu pivo, a njegovo lice puno smijeha kao malo dijete koje je dobilo bonbone. Ispred nas kosi travu neki dečko i nemam ništa s njime. Nakon nekog vremena završava sa poslom i nešto komentira cuger. Pa daa? Znam ga. Dolazi do nas, a ja mu govorim znam te. Frajer me gleda u čudu i kada sam se predstavio on mi se počinje ispričavati, jer me nije prepoznao. Bio mi je stranka. Još i sada nekoliko desetaka vlasnika vikendica u okolici spominju provalnika koji im je uzeo stvari. Svijet je baš mali i rado bih ostao s njima, ali idem dalje.

Ekipa i ja

Iz Kutine prema Popovači i dalje prema Sisku. Dolazim u Sisak i pravac Gema. Pivo i voda. Vodai pivo, ne znam kojim redom sam popio, ali sve je nestalo u sekundi. Garmin pokazuje 170 km i do kuće imam 10 km. Nije fora. Prije nekih mjesec dana odvozio sam preko 200 km, a sada je vrijeme da tu dionicu povećam. Sjedam na bajk i nakon 204 km ukupno odvezenih gotov sam. Kraljica je bila u shoppingu sa Pilencetom i taman smo u isto vrijeme došli doma. “Gdje si bio?” pita me Kraljica. “Gdje sam,što?”, odlazim na put bez snova. Samo umor i veselje ispunjenog dana.

Pivo u Gemi

KESZTHELY HALFIRONMAN

Kraljica i ja 

Jednu ironman dionicu od Siska smjestio se madžarski grad Keszthely. Sam naziv ne znam niti pročitati, ali u njemu se već nekoliko godina za redom održava festival triatlona, jer tijekom vikenda skoro sve triatlonske discipline (osim ironmana) su zastupljene. S obzirom na blizinu, ali i informacije koje sam prikupio o utrci odluka je pala da idem na ovu utrku, tj. da će mi ovo biti 12 halfironman u mojoj sportskoj karijeri. Nekoliko dana prije utrke svi natjecatelji su dobili mail u kojem je bio link na stranicu organizatora – web shop.

Uz navedeni link svatko od nas je dobio poseban kod kojim smo u web shopu mogli izabrati stvari u protuvrijednosti od 50 eura i te bi nas stvari čekale u startnom i finisherskom paketu. Ostatak koji ne bi «potrošili» biti će doniran u humanitarne svrhe. Po meni totalno nešto novo i svaki finisherski paket je personaliziran. Ali krenimo na utrku.

Pred start utrke

PLIVANJE

Na brifingu dan prije utrke organizator nije bio siguran da li će biti «no wetsuit swim» ili «wetsuit swim» iako je temperatura Balatona bila 26 stupnjeva tako da sam u jutro ipak došao sa neoprenom. Naravno, da je utrka bila  «no wetsuit swim», a što meni nije nikakav problem. Start je sa glavne plaže i sigurno nekih 200 – 300 m dubina jezera je oko pol metra tako da se trebalo pažljivo plivati. Pliva se jedan krug od 1900 m, ali organizator nas je upozorio da će plivanje biti nešto duže s obzirom na valove koji su se upravo počeli dizati. Kao i uvijek start iz prvog reda, full gas naprijed i nekih 200 m sam bio u prvoj grupi plivača. S obzirom na valove ovdje nema onog bazenskog plivanja kada se ruka izdužuje već dolazi do izražaja ows plivanje – široki zaveslaji i maksimalno iskorištavanje snage vala. Samo plivanje je bilo stresno, jer je vrlo teško uhvatiti pravi ritam s obzirom na valove koji ga razbijaju, ali to je ono što volim. Tko nije probao plivati po valovima ne zna o čemu pišem, ali ovo me je podsjetilo na moje najbolje dane daljinskog plivanja. Oooo, jedva čekam 22. 6. i prvu ows utrku nakon dugo vremena.

Plivanje završavam u vremenu 34 min sa isplivanih 2080 m, a iz vode izlazim nekoliko metara ispred Dejana Patrčevića !!! Hej, ispred Deje !!!
Od samog izlaska iz jezera do T1 zone ima nekih 200 m i ulaskom u zonu vidim da je hrpa bicikala tamo, a što znači da sam opet dobro plivao

Ah, što reći? Kaljuža

BIKE

"Šaptač Beast-u"

Pred utrku u zoni - svaki natjecatelj je mogao imati 2 pratitelja
koji su mogli ući u zonu 

Ova biciklistička staza je čudo. Prvih 15 km vozi se na relativno lošem asfaltu dok se ne izađe iz grada, a onda sva ljepota dolazi do izražaja. Nakon tih početnih 15 km staza se nastavlja preko zatvorenog autuputa daljnjih 30 km gdje je okret i povratak drugom stazom autoputa 15 km. Tu je ponovni okret i nazad u grad. Tko kaže da je Madžarska ravna taj se grdno vara, jer je ova staza imala 970 m visinske razlike. Ja sam se patio na biciklu, jer ovakva konfiguracija staze gdje se izmjenjuju uzbrdica sa nizbrdicom kida ritam vožnje, a s obzirom na strah na nizbrdici ono što sam izgubio penjajući se nisam mogao nadoknaditi spuštanjem. Međutim, na bajku sam dao sve od sebe, ali svi sa kojima sam pričao si mu rekli da ova utrka nije utrka gdje se može loviti PB pa me je to na neki način utješilo. Prije same utrke popio sam 0,5 l izotoničnog pića, a na bajku pored 2 gela, energetske pločice popio sam sigurno preko 3 l tekućine. Iako Sunce nije pržilo kao dan ranije bilo je izuzetno vruće i sparno vrijeme tako da sam i na ostalim biciklistima mogao vidjeti da pate i da im nije svejedno dok su vozili. Još sam pod dojmom biciklističke staze koja je predivna i da se ova utrka održava u jesen ili rano proljeće siguran sam da bi bila još više popunjenija. Biciklistički dio utrke završio sam za 2:52 sata i sa prosječnom brzinom 30,8 km/h. Jesam li mogao brže?? Na ovoj utrci nisam.

TRČANJE

Uh, trčanje… što reći o trčanju koje je krenulo negdje oko 11.30 sati – taman kada je Sunce počelo isijavati. Staza je prokleto «nategnuta» tako da svaki pokušaj taktiziranja pada odmah u «vodu». Naime, prvih 1 km je ravan, onda slijedeći km je lagana uzbrdica, pa je opet ravno, pa je nekih 1,5 km nizbrdica. Trči se na 4 različite podloge – asfalt, kamene kocke, betonske kocke i šljunčana staza tako da je i ovo razlog zašto je vrlo teško postići ujednačen tempo trčanja. Nakon utrke u razgovoru sa Dejanom on je prokomentirao da je u ovoj utrci bitno izabrati model tenisica, jer mekaniji modeli mogu uzrokovati trkaču samo patnju pa čak i odustanak od trčanja. 

Ja trčim, a Kraljica se zeza

Moja taktika u trčanju je bila «samo preživjeti» i upisati još jednu utrku završenom. Nikakav rezultat na trčanju nisam lovio, jer mi je tijekom cijelog trčanja zadnja lijeva loža bila na granici otkazivanja tako da sam s obzirom na sve zadovoljan. Moram napisati da je na svim okrijepnim stanicama bilo svega i doista ova utrka je organizirana na jednom vrlo visokom nivou. Nisam siguran da ću se i iduće godine vratiti, jer mi je ideja vidjeti što više različitih mjesta i utrka, ali ovu utrku doista preporučujem svima. Trkačka staza je bila nešto duža (20 km 800 m) tako da sam taj segment odradio za 2:01.39 h.

Sve u svemu predivan vikend sa Kraljicom u Madžarskoj. Dok sam ja vozio bajk ona je uživala uz kavu i hladnu limunadu, ali na trčanju «pokrila» je sve bitne dijelove staze tako da imam fotke sa svih strana utrke. 

I za kraj, nakon dana odmora veseo sam što sam se natjecao na ovoj utrci. Bilo je teško, bilo je pakleno, ali ono što te ne uništi to te ojača.  I zato, idemo dalje u nove utrke, u nove pobjede, u nova predivna druženja....

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/3749278698#.XQX4DUREtkA.email

MOJE IGRAČKE. MOJI SNOVI.

Svi moji bicikli imaju ime. Možda je to čudno ili nastrano, ali je tako. Svaki muškarac voli igračke, a moji bicikli su moje igračke. Oni me ispunjavaju i čine sretnime. Ono što nikada, ali nikada ne radim su popravci  ili sređivanje bicikala. Ja samo vozim. Sve ostalo rade moji prijatelji i serviseri iz Alpha bike shop-a u Sisku i na tome sam im zahvalan. Kada sam kod njih šalimo se da sam ja veći profesionalac od profesionalaca, jer čak niti ne pumpam gume. A zašto bi? Tu su moji dečki kojima je to posao i to odlično rade. Ali, krenimo redom:

Sasvim normalan dan u Alpha Bike Shopu

CESTOVNI: «BJUTI» - Cervelo S3, di2 Ultegra, HED kotači, Quarq powermetar

Moja Bjuti. Nakon Fuji Ruboix, Williera Triestine ona je moj treći cestovni bajk. Ovo je izuzetno povozan i brz bajk s kojime baš uživam. Ovo je i bajk s kojim sam 2016. godine kao prvi Hrvat (i za sada jedini) završio extreme ironman (Austria extreme ironman). Kada sam se prošle godine prijavio za Klagenfurt ironman bio sam u nedoumici da li nastupiti sa TT ili sa Bjuti. Odluka je pala na Bjuti tako da ovaj bajk u svojoj povijesti ima završena 2 ironmana. Puno biciklističkih utrka smo prošli, pa čak 2-3 puta i pali, ali to je ljubav.

TT: «Beast» - Canyon Speedmax CF 8.0, Ultegra, Swissside Hadron 800 mm kotači

Ime govori sve. Brz, opasan bicikl s kojime sam završio 2017. godine Ironman Venezia i puno halfironman utrka. Ovo je brz «radni stroj» koji vozim većinom na utrkama. Jednostavno kada sjednem na njega sve zaboravim i postajemo jedno. Stroj koji grabi naprijed. 

MTB: «Branko Kockica» Cube Reaction C62 carbon frame

Ime bicikla je prijevod sa engleskog jezika. Kada sam prošle godine bio u Austriji na hiking-u vidio sam puno biciklista koji po brdima voze mtb. To je i bila ideja kada sam odlučio kupiti ovaj bicikl. Jake i kratke vožnje po brdima za nabijanje snage koja će se «raspodijeliti» na cestovnim biciklima.  

FIXIE made by Re.Cycles 

Svaki biciklist sanja o fixie biciklu. Kada smo se prije 5 godina uselili u novu kuću znao sam da će u Matijinoj sobi na zidu stajati jedan fixie. Kada sam ga naručio jedini uvjet je bio da rama ima priču. Sve ostalo sam prepustio Goranu, a o kakvoj ljepoti se radi vidi se na fotki. Sve je na tom bicikl napravljeno sa ljubavi i sa mjerom, a posebni «štih» daje legendarno Brooks B17 sjedalo.

Cilowas a Swissmanufacturer of bicyclesthat filed for bankruptcyin 2002. The bicycles were produced on the shores of Lake Genevain Romanel-sur-Lausannein the Vaudcanton.

"Cilo" is an acronymfor Charles Jan Lausanne-Oron. The abbreviation of the name from the manufacturer "Jan" was transformed in "i" for pronunciation purpose in French. "Lausanne-Oron" refers to a holding in Lausanne, associated to the industrialisation of the city at the turn of the 20th century.

Hans Knechtbecame world champion in 1946 riding a Cilo bicycle; other notable riders include Beat Breu,Daniel Gisiger, Hugo Koblet, and Tony Rominger.

Cilo co-sponsored the cycling team Cilo–Aufinawith Aufina from 1980 to 1986, and then with Atariand Ciclolineain 1992.

CESTOVNI: «Mr. Ribble» - Ribble Endurance 725, Shimano 105 R7000

Ovo je zadnja moja igračka s kojom se vraćam korijenima, jer je rama napravljena od čelika (Reynolds steel frame). Ovo je bicikl koji sam si kupio za duge i lagane vožnje. Iako je težak 12 kg (XL veličina) ona mu ne smeta da sa njime uživam u svakom kilometru. Ovo nije «napucan» bicikl skupom opremom, jer je ideja bila pojednostaviti sve i jednostavno uživati u vožnji.

Da li vi sanjate vaše bicikle? Ja da, ali bez obzira kakav bajk imate nemojte se opterećivati s time. Uvijek će biti boljih, opremljenijih, ali to nikako neće povećati radost vožnje. Zato samo vozite i uživajte.

SISAK POLUMARATON

copyright@Zdravko Stefanovski

Zadnjih 15-ak godina putujem sa Kraljicom po svijetu i natječem se u jednome od mojih sportova. Plivao sam, trčao sam, vozio sam bicikl na skoro svim kontinentima (osim Australije), ali sanjao sam utrku u rodnome gradu. Prije nekolikog godina došao sam u AK Sisak sa idejom da bi bilo lijepo po uzoru na Zagrebaćki noćni cener (najdraža trkačka utrka) organizirati Sisački noćni cener. Ove godine će biti 4. utrka. Nakon toga predložio sam da se organizira po uzoru na brojne gradove ligaško natjecanje na 5 km i ove godine idemo u 4. sezonu. Prije 3 godine osnovao sam Sisačku divlju trkačku ligu i skromno mogu reći da je ta liga napravila boom u gradu što se tiče trčanja, ali i biciklizma i plivanja. Hrpa ljudi koji se do toga trenutka nisu sustavno bavili treninzima ili uopće sportom krenulo je svaki dan trenirati. Ali, tu je falilo nešto. Sanjao sam sa pravu utrku u Sisku i na krilima podrške sisačkih sportaša AK Sisak krenuo je u organiziranje polumaratona. Hej, polumaraton u vlastitom gradu!!! Moj san postao je java, a na današnjoj utrci preko 550 natjecatelja je trčalo ulicama moga grada. I tu moja priča prestaje. Sve oko organizacije maratona, trasiranja staze, okrijepe organizirali su moji prijatelji iz AK Sisak. Ja sam početkom ove godine izišao iz Izvršnog odbora kluba, jednostavno iz razloga što su me ozljede načele i tražio sam sebe. Tražio sam neki motiv kako i što dalje, ali iskreno ja sam «vuk samotnjak». Cijeli svoj život treniram sam i naprosto nisam navikao biti u nekim okvirima, jer klub znači i odgovornost. Prema sebi, drugim članovima, prema zacrtanim ciljevima. I zato od srca zahvaljujem prof. Mrganu, Dragi Miličiću, Valentini Đureković i svima ostalima da ih ne nabrajam što su me danas učinili sretnime i što smo trčali našim gradom. 

Najljepše trkačice (naravno Sisčanke)

Jučer mi je u posjeti bio prijatelj iz BG-a Mihailo Živković i jučer sam odradio dva biciklistička treninga, jer sam si rekao da ne želim «patiti» na utrci, već ću trčati duboko u «comfort zoni» uživajući u svakom metru utrke. Zbog toga se nisam posebno niti pripremao za utrku, niti fizički niti psihički, a niti prehrambeno tako da sam na utrku došao samo sa jednim gelom i ideja je bila popiti ga negdje na 10 km. 

Mihailo i ja pred start utrke

Međutim,…. utrka je utrka i tu je sve krenulo drugačije i neplanirano. Na samom startu adrenalin me je spucao tako da sam krenuo jako znajući da ne mogu držati početni tempo, ali kada nisi siguran kako onda samo jako.  Dečki koji su trasirali stazu pobrinuli su se da trkači prođu pored bitnih građevina Siska tako da smo trčali pored NK Segesta, Starog Grada, preko Starog i Novog mosta, pored Segestice, Vrbine, 1., 2. 3. i 4. ulicom. Iz metra u metar patio sam, ali sam držao neki svoj zacrtanim tempo, a da sam patio vidi se i po pulsu koji je bio 180 tijekom cijele utrke!!! Na 11 kilometru stižem dvojicu svojih dečki (Vuksan i Ivančica) i nekih kilometar trčimo zajedno, ali onda Vuksan otpada, a dalje nastavljamo Ivančica i ja. Metar on metar ja idemo naprijed, ali nitko ne popušta. Dolazimo na 14-15 kilometar i tu čujem Ivančicu da počinje stenjati. U jednom trenutku sav zadihan počinje se lupati po nogama, jer su ga vjerojatno grčevi napali, ali ja čekam. Čekam svoju priliku, jer Shark napada neplanirano. Ta prilika je došla na usponu na Novi most kada odlučujem da je ovo prilika ili poginuti ili pobjeći. Ne mogu niti ja. Sve me boli, gel sam popio na 14. km (dakle zakasnio sam), ali idem pokušati. Počinjem na usponu dizati tempo i tu vidim da on počinje pucati, a konačan kraj je na nizbrdici niz most kada sam napravio solidnu prednost. Ostalo je još 5-6 km do kraja, osvrćem se oko sebe i vidim da su neki natjecatelji dovoljno iza da mogu ovim tempom nastaviti bez opasnosti da će me netko prijeći. Međutim,…. desna noga počinje me zatezati i počinjem svoju mantru da ta bol prođe. Prolazim 17. km (uspon na Podvožnjaku) i tu nisam siguran da li skrenuti lijevo ili nastaviti ravno. Odlučujem se na ravno. Trčim, gazim, znam da je kraj vrlo brzo i nekih 300 m shvaćam da sam pogrešno krenuo. Okret nazad, 300 m opet na pravi put, ali sada su me neki trkači prestigli, a među njima i Ivančica. Eh, da Ivančica je dečko od 28 godina, mlad, lud utreniran i sa predivnom curom i pun snage! Znam da mu je teško, znam da ja imam sape i krećem za njime. Lovim ga na 18. km, tu prelazim nekoliko trkača, ali tih 600 m viška me u glavi počinje smetati tako da jedva dolazim do Katedrale. Tu dobivam zadnju dozu adrenalina, jer se čuje glazba, publika oko staze plješće i imam još 2 km do kraja. Zadnja dva km. Prolazim pored svoje kuće i svojeg ureda. Pored suda. Prolazim cestom koju gazim svaki dan. To je poseban osjećaj i idem najjače koliko mogu. Ulazim u cilj sa vremenom 1.39.05 h (21700 m) i jedva stojim na nogama. Dao sam sve od sebe. Ovo je bio izuzetno težak i sparan dan i nije bio dan za rezultat. Uspoređujući ovaj rezultat sa trčanjem na halfironmanu od prije 3 tjedna trčao sam 4 m sporije (i bez 90 km bicikla), ali nije mi žao. Ovo je predivna utrka u voljenom gradu. 

Patnja na licu, ali cilj je blizu!

Međutim, … moram biti i malo kritičan, jer svaka kritika kod pametnih ljudi dovodi do popravne radnje i vjerujem da će se ovo prihvatiti. Prvi nedostatak: na okrijepnim stanicama je samo voda. Voda za piće na 26 i više stupnjeva nije dovoljna. Drugi puta pored vode treba organizirati colu i isotonik. I drugi nedostatak: 17. km! Markacija staze. Nisam samo ja fulao stazu već je bilo još dečki ispred mene koji su je fulali (pa čak i iz Siska) pa treba na markaciji poraditi.

I to je to. Vidimo se i slijedeće godine u Sisku! 

HVALA SVIMA!!

GARMIN PROFIL STAZE

https://connect.garmin.com/modern/activity/3684961279#.XOqqQZXce5U.email