FAST.HARD.LEGENDARY. Podersdorf ironman.

TK Sisak 

Jak. Brz. Legendaran. Upravo ove tri riječi opisuju moju 4. završenu ironman utrku.

Godinu dana treniranja, godinu dana patnje i odricanja i poneka svađa sa Kraljicom, jer me nema doma nedjeljom na ručku trebalo je svesti u jednu utrku. Jednu utrku u kojoj ću dati sve od sebe i vidjeti gdje sam.

Protekla godina bila je za mene vrlo teška. Počele su me ozljede načivati i to na najnezgodnijem mjestu za liječenje te sam malo-pomalo gubio onaj početni elan kako je vrijeme proticalo. Ovo je prva ironman utrka koji sam odrađivao nakon ljeta, a što je značilo da sam patio preko ljeta na vrućini i sparini pripremajući se za utrku.

Sam Podersdorf smjestio se pored Beča, ali ženski dio čitatelja možda će ga bolje locirati kada napišem da se nalazi na nekih 10 km od Pandorf outlet mall-a. Naravno da me shopping nije zanimao tako da smo Kraljica i ja na utrku krenuli u petak. Još prošle godine sam odlučio da više neću puno ranije dolaziti pred utrku na lice mjesta, jer je to dodatna patnja spavajući u tuđem krevetu i nepoštivajući dosadašnje rutine prije same utrke (prehrana, odmor i sve ostalo).  

Miro Kožić, Romano Ščurić i Alen Pišpek - briefing pred utrku

Ovo je i utrka za koju sam znao da će biciklistički segment proći super, jer sam doista krvavo radio i imao sam jako puno vožnji preko 150 km ili preko 5 sati na biciklu. Međutim, to je utrka koja traje puno sati i svašta se može dogoditi.

Nakon smještaja u hotel, odlazimo na registraciju te na bike servisu molim da mi napumpaju gume, jer sam primijetio da su malo opustile zbog vrućine. Lagano rasplivavanje u jezeru gdje je temperatura vode 25 stupnjeva i koje je na plivačkoj ruti za utrku najdublje 50 cm. 

Na dan utrke probudio sam se smiren, a kako je hotel imao rani doručak od 4 sata uspio sam se dobro najesti, obaviti jutarnju higijenu i tuširanje i pripremiti se za start. Od hotela do starta imali smo nekih 10 min laganog hoda te dolaskom u zonu pripremam Beast-a za utrku.

Ovo je «old school» triatlon. Ovo je bio 32. po redu Podersdorf ironman i kako sam naziv kaže «legendarni». Oni nisu pokleknuli novim trendovima u ovom sportu tako da nema posebnih vrećica za bike i za trčanje već kao nekada pored bajka stavljaš ručnik, a na njega opremu za oba sporta. Ja sam bio spreman za ovo, jer na svaku utrku nosim plastičnu kantu pa sam opremu mogao složiti u nju bez da se bojim da će mi netko od susjeda bilo što uzeti, poremetiti ili na neki drugi način mi presložiti.

Pred start

Nekih 15 min prije zatvaranje zone pipam gume da vidim da li je sve ok i prednja guma mi je skroz ispuštena. Ponovno je pipam, gledam na sat, još 14 min do kraja zone i pokušavam napumpati gumu, ali vjerojatno od nervoze to ne uspijevam. Još 12 min do zatvaranja zone, a ja stojim pored bajka i gledam što napraviti. U jednom trenutku uzimam bajk i trčim na Expo u bike servis da mi napumpaju gumu. Vraćam se u zonu, sve slažem do kraja, mažem se vazelinom i stavljam slušalice u uši da se smirim prije utrke. Kada se nešto loše desi tako se nešto i dobro treba desiti pa u slušalicama prvi takt glazbe koju čujem je od Eminema «Till I colapse.» Uuuuu, ovaj «ajnšpric» adrenalina mi je dobro došao i spreman odlazim na start utrke. Posljednji poljubac Kraljici, nekoliko fotki sa drugarima iz Srbije i ulazim u jezero. 

Pred start

PLIVANJE

Plivalo se dva kruga s time da je cijelom dužinom plivačke staze dubina vode bila oko 50 cm pa sam nebrojeno puta prstima zagrebao po pijesku. Ovaj je utrka dobra za loše plivače, jer tijekom plivanja mogu u svakom trenutku stati, čučnuti i odmoriti se. Taktika kod plivanja je uvijek ista: «full gas prvih 100-200 metara, a onda spustiti tempo plivanja u zonu malo jaču nego zona ugode i tako plivati do kraja». Nakon nekih 200 m izbivam među prvu grupu plivača, ali u narednih par stotina metara oni bolji odlaze, a ja ostajem plivati sa još dvojicom plivača. Jedno vrijeme plivamo paralelno sva trojica, ali nakon toga oni popuštaju i ja nastavljam plivati sam. Ali, vraga, nakon par metara osjetim diranje po stopalima, a što znači da se draftaju. Od nekih 300 m od starta do samog kraja oni plivaju iza mene iako sam pokušao sve da ih se otarasim. Plivam točno na bovu pa par metara od bove naglo skrećem u nadi da će se zaletiti, usporavam, ubrzavam, skupljam noge i naglo ih izbacujem u nadi da ću pogoditi strateško mjesto sredine njegovog lica, ali ništa ne pomaže. U drugom krugu kada sam već «ispizdio», jer imaju dovoljno vremena me proći ako su brži ili plivati pored mene, a ne me dekoncentrirati okrećem se na leđa i i vičem «fuck off, fuck off». Frajer me razumije, ali ništa ne poduzima, već nastavlja i dalje. Ok. Neka tako bude. Pojačavam i osjećam da se sve «otvorilo» i počinjem pojačavati prema startu. S obzirom da je voda bila 25 stupnjeva neopren je bio zabranjen te iz vode izlazim za 1h03 min.

BIKE

Malo sam razočaran, jer je plan bio plivati ispod sat vremena. Sve ok. Idemo dalje. U zoni mi treba par min za pripremiti se za bajk i taman kada sam ga krenuo uzeti primjećujem praznu gumu. U jebem ti, malo me to baca u depresiju, ali nema zastajanja. Sve je još pod kontrolom. Uzimam bajk istrčavam sa njime izvan zone  prelazim startnu crtu i trčim na Expo. Sve se cijedi sa mene, frajer u bike servisu me već zna, odmah vadi novu gumu i za nekih 2-3 min krećem na utrku. Taman na izlasku iz Expo-a čujem glas: «Ajmooo Rafaaaaj», Kraljica se dere. Tu me je prebacilo. Klapna se spustila i upalio se «sharkmode». Krećem voziti koliko mogu. Možda i malo jače, ali dobro se osjećam. Prvi krug mi je proletio dok sam upoznao stazu. Prosječna brzina 34 km/h. Uuuu, bit će ovo opako. Noge lagane. Idem u drugi krug. Osjećaj je isti. Dok vozim gledam noge i mislim si: «O Bože, sve sam dobro napravio.» Lagane, jake. Gazim u treći krug i po sati vidim da mi je to možda i najbolje vrijeme na 90 km. Jako sam zadovoljan. Pijem kako treba. Jedem kako treba. Nema nikakvih problema. U četvrtom krugu vjetar pojačava. Puše čudno. Malo u prsa, malo sa boka, malo sa leđa. Nikakve posljedice ne osjećam, osim što se sada počinje staza puniti sa drugim natjecateljima, jer su se sada natjecateljima na ironmanu pridružili i natjecatelji na halfironman utrci. Nema problema. Gazim i dalje i držim svoj prosjek. Ulazim u 5. krug. Glava je i dalje jaka. Ne osjećam da sam u petom krugu iako kruženje na stazi može biti psihički iscrpljujuće. Staza je vrlo brza, asfalt fantastičan osim u jednom djelu (nekih 4 km) gdje se vozi između vinograda. Tu primjećujem da gubim po jednu minutu u odnosu na ostale segmente i to vrijeme koristim za prehranu i da malo smirim puls. Prolazi 5. krug i idem u šesti. Gotovo je. Znam da ću bajk odvesti super, ako mi se ne desi neki tehnički kvar. U 6. krugu počinjem malo pucati kako vjetar pojačava. Velik sam i jak. Trošim puno energije, a ne mogu više piti napitke koje sam si pripremio. Temperatura zraka je oko 36 stupnjeva i na bajku se vrlo lako zagrije piće pa pijem na silu pokušavajući dozirati taman koliko mi treba da si ne zatrujem tijelo i da ostane još prostora za trčanje. Nekih 8 km do kraja odlučujem se za gel umjesto pića, uzimam gel, a omot gela bacam. U tom trenutku stiže me sudac na motoru (ma gdje se samo stvorio?) i mrtav hladan mi kaže: «Mislim da ti je nešto palo.», «Meni? Nije!» pravim se lud, a on mi kaže: «Odi nazad i pokupi što si bacio.» Ja mu govorim: «Daj mi penalty, samo da se ne vraćam», a on mi odgovara: »Ne, odi uzmi i sve ok.». Slušam ga, stajem, okrećem se na biciklu i nekih 300 m vozim nazad, kupim omot gela, okrećem bicikl i držim omot u ruci da ga vidi. Nakon što sam prošao suca stavljam ga u dres i stišćem dalje. Ostalo je nekih 7 km i do kraja i evo Rafe na trčanju. Biciklistička staza je u potpunosti ravna i nema niti jedne sekunde, ali doslovno niti jedne sekunde da možeš prestati pedalirati. Staza je i vrlo teška, jer bez obzira što je ravna ima nekih 8 okreta skroz pod pravim kutem pa kada se to pomnoži sa 6 krugova ispada da je 48 mjesta na kojima skoro staneš i krećeš skoro od 0 kmh. To je izuzetno fizički teško, jer se prekida ritam pedaliranja, ritam disanja, ritam snage okretanja pedale. Nakon svega biciklistički segment završavam za 5.25 h sa prosječnom brzinom skoro 33 kmh. Idemo u trčanje. Sada kada gledam ovu tablicu ne silazi mi osmjeh sa lica. Do 150 km prosječno oko 35 kmh. 

TRČANJE

Trkačka staza je u potpunosti ravna i trči se 4 kruga. Od T2 zone trči se 5.5 km u jednom smjeru i nazad. Staza 2.5 km prolazi kroz naseljeni dio gdje je hrpa navijača, a onda daljnjih 3 km smo prepušteni sebi i svojim demonima. Dio staze poznat je pod nazivom «hell», jer je u potpunosti bez hlada ili bili kakvog vjetra tako da tih 6 km (tamo i nazad) u svakom krugu predstavlja doista mentalno preispitivanje samog sebe. Prvi krug prolazi ok, ali u drugom krugu počinjem patiti. Gledam na sat puls mi se strašno diže, a tempo trčanja nikakav. Sam sebi govorim izdrži do 25-27 km i onda da i hodam 3 sata završiti ću utrku. Dok ponirem u najdublje zone svoga uma vrijeme i kilometraža prolazi. Tražim Kraljicu pored staze i na kraju 3. kruga ju vidim. Dogovor je da mi tada da posebno piće koje sam pripremio za zadnji krug: «Kerozin za kraj». Uzimam bidon i krećem, ali čim sam se odmakao tijelo posustaje. Iako je do kraja još 10 km to nisu običnih 10 km već onih najgorih 10 km između 30. i 40. km kada se sve može promijeniti. Taman računam u glavi što i kako dalje kada iza jednog grma Miro Kožić (kasnije sam dobio informaciju da nije završio utrku zbog tehničkog kvara na biciklu) mi viče: «Ajmoooo Rafooo, imaš PB». Tu sam malo živnuo i počinjem trčkarati, ali ne zadugo. U glavi računam. Loviti rezultat i riskirati DNF ili pomalo se dokoturati do kraja utrke i završiti istu. Odlučujem se za ovu drugu opciju, ali cijelo vrijeme me boli njegov podstrek pa svako toliko pokušavam trčati, jer znam da se svaki metar računa. U tom trenutku počinje se javljati zadnja lijeva loža i spuštam tempo, jer je do kraja ostalo vrlo vrlo malo. Gledam sat. Kalkuliram. Čini mi se da bi to ipak moglo biti PB. Računam kada sam rezervirao stol za večeru pa da ću imati i dovoljno vremena se pripremiti i za večeru pa počinjem trčkarati. 

Patnja na trčanju

Kako metri prolaze znam da imam PB pa počinjem trčati, jer do kraja ostaje par stotina metara. To je to. Još nekih 300-400 m i skupljam snagu za kraj. Trčim prema cilju, uzimam hrvatsku zastavu od Kraljice i utrčavam u cilj. Gledam sat: 11 sati 03 min. (total: 53/162, kategorija 13/32). Neopisivo sam veseo, jer sam svoje vrijeme popravio za nekih 8-9 min. Nije sub 11. Fulao sam za 3 minute i lagao bih kada bih rekao da me ne bole tih 180 sekundi. Ali to je sport. Drugi put biti će bolje. Ili neće. Vidjet ćemo.

Eto, još jedna sezona je završila. Moja 4. ironman utrka je uspješno završila i kako su godine prolazile postajao sam sve brži.

Kraj utrke

Dvije ljubavi - Domovina uvijek i svugdje i Ona

Iako me Kraljica prati skoro na svi utrkama moram se posebno zahvaliti svojem šogoru Feđi i šogorici Karolini. Ekipa volim vas, ali vi ste luđi od mene. Prije 2 godine Venezia, ove godine Kotor i Podersdorf. Prevaliti toliki put, stajati uz stazu (iako bi Feđa rekao: «Ljubavi samo da znaš Venezia je bila fantastična, dok si se ti patio mi smo ju razgledavali, a niti Parndorf mall nije bio loš») da bi bili uz mene puno mi znači. 

Holubi i mi

Hvala mome treneru Nemanji Korać – coach opet smo super posao napravili. Hvala svim mojim prijateljima iz svih dijelova svijeta što su bili uz mene prije utrke, ali i nakon utrke. Puno hvala mojem TK X – (samo ću reći X i sve se zna) te hvala i mojim prijateljima iz TK Sisak.

I za kraj želio bih reći……eh, ne… neću ništa sada reći, već u idućem blogu…….

GARMIN PROFIL UTRKE

https://balancer.pentek-timing.at/results.html?pnr=13800&cnr=1&bib=103

https://connect.garmin.com/modern/activity/4009491987#.XW0sDhC-gUw.email

OCEANS SEVEN: ESTREHO DE GIBRALTAR

OCEANS SEVEN: ESTREHO DE GIBRALTAR

Stiliziran znak pod kojim plivam
(lijevo B - Barbara, sredina M - Matija, desno K - Klara)

Zadnja dva ljeta svjedoci smo pokušaja jedne od naših najboljih plivačica Dine Levačić da otpliva rutu Vis – Split (54 km). Prošle godine Dina Levačić je odustala 3 kilometra prije cilja, a ove godine zbog zdravstvenih razloga na 30 i nekom kilometru. Iako bi neki rekli da je to neuspjeh za mene je to fantastičan uspjeh, jer je na ovaj način Dina pokazala kako rad i upornost mogu ljudsko tijelo utrenirati da pliva i preko 50 kilometara u kontinuitetu. Dinu i njezine roditelje Željanu i Mladena znam dugi niz godina, jer se tijekom ljeta redovno viđamo po maratonima, a i klinci su nam bili zajedno u reprezentaciji i međusobno su plivali. Osim ovog plivanja Dina upravo piše hrvatsku povijest, ali i svjetsku povijest plivanja. Naime, ona je za sada jedina hrvatska plivačica koja ima otplivanih 3 najveća preplivavanja, a koja idu u grupu Oceans Seven te će ove godine ostvariti i svoje 4. preplivavanje – Tsugaru chanel.

OCEANS SEVEN naziv je 7 najvećih preplivanja na svijetu  po uzoru na 7 planinski vrhova preko 8000 m. I dok postoje brojni alpinisti koju su se popeli na svih 7 planinskih vrhova trenutno je u svijetu samo 14 osoba koje su uspješno preplivale svih 7 preplivavanja te će Dina kada završi biti sigurno među 20 osoba koji su to ostvarili. Svaka lokacija u ovoj grupi nosi svoje opasnosti pa tako na slijedećem preplivavanju u Japanu Dina će se boriti sa hladnim morem, jakim strujama i meduzama jedva vidljivim golim okom, ali smrtonosnima.

Ali, kakve to veze ima samnom?

Prije ovog triatlonskog života koje mi okupira pretežiti dio slobodnog vremena bavio sam se daljinskim plivanjem. Nisam nikada bio najbrži, ali sam putovao po svijetu i plivao te se družio sa najboljim plivačima svijeta. Još i danas imam kontakte ostvarene prije 15 i više godina kada sam vodu dijelio sa njima. Postoje brojne anegdote sa tih utrka tako na primjer: prvi sam plivač iz RH zajedno sa Aleksandrom Tompom koji je poslije Domovinskog rata plivao Utrku mira i prijateljstva Jarak – Šabac u duljini od 19 km. 

2006 - Jarak - Šabac

Bio sam u Cancunu cimer sa prvim olimpijskom pobjednikom u utrci na 10 km (London 2008,) Maarten van der Weijden (dečko je prebolio leukemiju, a nedavno je po kanalima u Nizozemskoj plivao bez prestanka preko 160 km), redovno se čujem sa 10-strukim prvakom svijeta i sigurno jednom od najvećih legendi daljinskog plivanja Petrom Stoychevom, bio sam član egipatskog tima i «coach» na pontonu za hranjenje tijekom 25 km utrke u Sevilli 2008. godine kada sam pratio svojeg «brata od druge mame» Mohameda El Zanatya (egipatskog plivača koji je također nastupio u Londonu 2008. godine). Plivao sam skoro na svim kontinentima svijeta i jedan blog nije dovoljan opisati sve što smo Kraljica i ja prošli dok smo putovali i dok sam plivao.

2007 - UAE - Ajman

Singapore 2007 - Mohamed i Maarten

Kada se spomene daljinsko plivanje moje srce preskoči i počne drugačije kucati. To je strast koja me tjera i danas da plivam.

Sve svoje utrke daljinskog plivanja gradio sam polagano i malo-pomalo dizao sam si ljestvicu i tražio dodatni motiv. Nakon nekoliko godina plivanja i nakon što sam tri puta preplivao Faros maraton (Stari Grad ) u duljini od 16 km odlučio sam se za ući u grupu osoba koje su plivale Oceans Seven te sam si za 2009. godine postavio cilj: Gibraltarski tjesnac. 

U trenutku kada sam odlučio plivati Dina još nije započela svoju avanturu preplivavanja te su u tome trenutku postojala sam dva plivača koja su nešto od tih kraljevskih preplivavanja isplivali.
Prvi plivač je legenda daljinskog i svjetskog plivanja: Veljko Rogošić koji je isplivao La Manche, a drugi je moj prijatelj Toni Pavičić Donkić – za prijatelje Briškula koji je isplivao La Manche i Gibraltarski tjesnac. Kako se svi sportaši vrlo lako prepoznaju tako sam se i ja sa Tonijem «kliknuo» na prvu i redovno smo u kontaktu. Te daleke 2009. godine bio sam kod njega u Zurichu i on me je pratio na 12 sati non stop plivanju u bazenu gdje sam otplivao 29 km. Danas se Toni vratio na svoj For i sa obitelji uživa plivajući za svoj gušt. Jedan od glavnih motiva je bila i predivna knjiga koju je Toni napisao, a to je Mt Everest Horizontal, a koja opisuje njegove pripreme za preplivavanje La Mancha i Gibraltara i tu lektiru preporučujem svim sportašima koji se bave sportovima izdržljivosti. 

ESTRECHO DE GIBRALTAR

Tarifa

Gibraltarski tjesnac je čudo prirode. To je 15 km uski prolaz između Atlantskog oceana i Sredozemnog mora gdje je temperatura mora između 16 – 17 stupnjeva tijekom cijele godine. O kakvom čudu prirode se radi govori i činjenica da se mora ne miješaju već Atlanski ocean u sredini tjesnaca dolazi do Sredozemnog mora, a Sredozemno more po obalama Europe i Afrike ne ulazi u Atlantski ocean. To je tjesnac koji su poštivali i stari Grci, a i u Kuranu postoji odlomak o njemu. Danas je to jedan od najprometnijih morskim prolaza gdje u prosjeku 300 prekooceanskih brodova prođe pa plivati među njima je ponekad kao pretrčavati autoput na kojem se promet odvija u oba smjera.

Da, tamo idemo plivati

Najjužniji dio Europe je mali španjolski gradić po nazivu Tarifa u kojem kilometarske pješčane plaže mame surfere, kitere i druge ovisnike o vjetru i jedrenju te i danas izgleda kao grad iz 70 godina pun hippija i VW kombija. S druge strane u taj gradić dolaze i plivači koji se žele upustiti u borbu sa strujama i hladnim morem Gibraltarskog tjesnaca. Ja sam te daleke 2009.godine u Tarifu išao sa svojim roditeljima, a Kraljica je ostala doma zajedno sa klincima s obzirom da je tada Klara bila mala i nije bilo razloga je voditi na tako dalek put. Kao i sva preplivavanja iz Oceans seven serije da bi krenuli morate poslati životopis sa opisom dosadašnjih postignuća, platiti određeni iznos novca (koji uključuje prateći brod, medicinsko osiguranje i sve potrebne dozvole) te čekati povoljno vrijeme za start. Ja sam svoj start čekao nekoliko dana i kada mi je organizator javio da krećem u ranu zoru 18. 9. 2009. godine bio sam potpuno spreman i motiviran. Večer prije starta javio sam Kraljici točno vrijeme polaska, a kako smo u to vrijeme izlazili u jedan kafić koji je imao nekoliko TV-a i kako sam bio dobar sa vlasnicima tog kafića oni su znali gdje sam i što idem plivati tako da su taj dan kada je B došla sa klincima na kavu upalili sve televizore i stavili live prijenos pozicije pratećeg broda. Otac me prije plivanja pitao «da li ću moći i jel me strah», a ja sam mu rekao «da me nije strah, da vjerujem da ću moći, a ako ne budem mogao da je to kraj. Ja dolazim do Afrike ili me nema». Možda to sada izgleda patetično, ali sam takav. Kada sam 2007. godine u Setubalu (Portugal) prvi puta odustao na utrci (10 km plivanja)  rekao sam si da je to prvi i zadnji puta da odustajem. Za mene odustanak nije opcija !

Pred start preplivavanja

Znajući da me Kraljica sa klincima gleda kao i svi gosti u kafiću nisam smio odustati i morao sam sve dati da dođem do cilja. Postoji i dvije grupe plivača, a to su oni koji plivaju u neoprenu i oni koji plivaju u kupaćim gaćama. Naravno, svi znate u čemu sam ja plivao. Start je takav da se brodom dolazi do najjužnije točke Europe, da se skoči iz broda i primi za obalu. Tada ide jedna fotografija da se ovjekovječi start te se kreće plivati. Nikada tijekom plivanja nije dozvoljeno primiti se za prateći brod, veslo ili bilo što drugo, osim u slučaju kada postoji opasnost za plivača, a  tada je dozvoljeno ući u prateći brod i pričekati da opasnost prođe i onda nastaviti. Ja sam plivao zajedno sa jednim amerikancem koji je svoje plivanje čekao nekoliko dana i prošao mu je termin, jer vrijeme mu nije bilo naklonjeno tako da je morao otkazati let i nadati se da će uspjeti startati u tom dodatnom periodu. Meni nije smetalo, jer je svatko od nas plivao svoj tempo, a kako su se struje izmjenjivali tako smo se i mi izmjenjivali pa sam u jednom trenutku ja bio nekih 20-30 metara ispred njega, a u drugom trenutku on. Prije samog starta organizator nam je rekao da nikada, ali nikada ne dižemo glavu preko pratećeg broda, jer to može biti najgore sa moral i psihu plivača, kada vidi da je cilj vrlo blizu, a do njega ima još puno plivati. Pored nas je išla manja barkica u kojoj je bio Ivo San Loren koji nam je davao piće. Malo – pomalo grabili smo prema Africi, a da smo ušli u afričke vode primijetio sam samo na promjeni zastave na pratećem brodu kada je kapetan skinuo Španjolsku i izvjesio Marokansku. Nekih 2 km prije cilja prateći brod je stao i kada smo doplivali do njega rečeno nam je da uđemo u njega. Zašto? Zbog čega? Koji je vrag? Pa plivao sam prema naprijed i nisu me struje vraćale prema sredini kanala? Brojna pitanja su mi prolazila po glavi, ali kapetan je bio neumoljiv. Još malo sam stajao, a onda sam primijetio da je mama na telefonu. Tada nisam znao s kime priča, ali mjesec dana kasnije bolno sam spoznao koliko visok račun može biti kada se priča nekoliko minuta iz Afrike sa Siskom. 

Vruća veza  Afrika - Sisak

Barbara je na ekranu vidjela da stojimo i odmah je nazvala mamu, a ona joj je prepričavala svaki dio mog razgovora sa kapetanom. Kako znam što znači riječ kapetana tužna srca sam ušao u brod, a tada mi je on rekao razlog prekida plivanja. To jutro iz Afrike je krenuo brod sa izbjeglicama i tijekom plovidbe se prevrnuo. Obalna straža Španjolske pretraživala je akvatorij za preživjelima ili mrtvima, a mi smo otišli sa pratećim brdom 1 ili 2km u stranu i tada je rekao da mogu nastaviti plivati. Kada plivaš nekoliko sati u hladnom moru pa izađeš na sunce i malo se ugriješ i ponovno kada skočiš u hladno more jedino što ti se može dogoditi je da se skroz zgrčiš i da se ne možeš pomaknuti. To se i meni dogodilo, ali sam primijenio svoju mantru kada imam grčeve i to je vrlo brzo prošlo. Sada me nije više ništa moglo zadržati da dođem do Afrike. Krenuo sam jako plivati,ali kada sam shvatio da u stvari sada dolazi najteži dio, jer je obala još relativno daleko, a čini se blizu, a topli afrički vjetar more tjera od obale vrlo brzo sam se smirio i počeo plivati kao do tada. Da «ubijem vrijeme» igrao sam se brojalice pa sam brojio «1, 2, 3, 4, 10,20,30, 100,200,300, 400, jel 400 ili 300, a u pm idem ispočetka…» Malo – pomalo došao sam i do obale i kapetan mi nije dao dozvolu da izađem van, jer sam morao nadoknaditi svaki metar koji smo se provezli brodom tako da sam još nekih 400-500 m plivao 2-3 m od obale. Kada je dao znak da je to kraj samo sam se okrenuo i istrčao na obalu skakajući od veselja. Postao sam treći Hrvat upisan u Oceans Seven i drugi Hrvat koji je isplivao Gibraltarski tjesnac. Organizator me je slikao, u kupaće sam skupio nekoliko kamenčića za Kraljicu i djecu i otplivao nazad na brod koji nas je vratio u Tarifu. Dužina koji sam isplivao bila je 22 km (do tada najduže mi je bilo 16 u moru) te sam plivao 4.45 h. 

ruta plivanja

Sutradan još pod euforijom plivanja, ali i z obzirom da sam cijeli pit narihtao za ovaj konkretan termin odlazimo nekih 80 km od tarife u gradić Cadiz gdje se održavalo Europsko veteransko prvenstvo u daljinskom plivanju. Naravno da sam i tamo plivao u utrci na 3 km, a koji sam rezultat postigao nije mi niti bilo bitno. Bitno je da sam vidio svoju ekipu iz RH i da smo se dobro poslije utrke proveli.

Dolazak u Afriku

Ekipa iz RH - Cadiz 2009

start utrke na 3 km

IRONMAN - Doslovni prijevod bi bio «željezni muškarac», ali danas ovo «man» označava i ženu. Ponekad mnogo više nego muškarca. U sportskom prijevodu to je svatko tko ničim izazvan otpliva 3,8 km zatim odveze 180 km biciklom i za kraj otrči jedan maraton. U mojem bi prijevodu to bilo: «Ljubavi vjeruj mi, ovo je zadnji i nikad više. Evo, Majke mi obećavam ti.» ( i tako nekoliko puta…).

 Za mene ove tri discipline znače način života. Život koji živim zadnjih 6 godina iako sam se puno prije toga bavio daljinskim plivanjem (ukupno 25 godina).

Kada se opisuje ova disciplina obično su ljudi začuđeni i neshvatljivo im je da netko to može odjednom proći, ali ja smatram da je to u svima nama. Samo je stvar koliko to jako želimo i koliko smo spremni se žrtvovati na tome putu.

Iako sam do sada završio jedan extreme ironman, 2 «obična» te sam u završnim pripremama za svoj četvrti te sam prijavio za slijedeću godinu još jedan za mene samo natjecanje i nije toliko bitno koliko uživam u treniranju do natjecanja. Upravo taj put čini samu utrku lijepom i zanimljivom.

ODRICANJE

Da bi se redovno moglo baviti pripremama za ovaj sport, ali i za svaki drugi potrebno je odricanja. Odricanje od svega nebitnoga u životu pa smo mi triatlonci – pogotovi oni koji se pripremaju za ironman ponekad i «sami sebi dovoljni». Ja nemam trening partnera. Ja nemam nikoga tko bi trenirao samnom pa preko 95 % treninga odrađujem sam. Ja sam vuk samotnjak. I tako mi je super. Tako sam se naučio i ponekad kada odem sa nekime na trening to se pretvori u nešto drugo. Ja znam svoje tijelo pomaknuti iz «comfort zone» i ne treba mi nitko drugi (iako iskreno bi ponekad volio imati nekoga uza sebe). U mojem slučaju ne bih ja ništa od ovoga mogao da mi nije Kraljice. Ona drži sve konce u svojim rukama i sve je u obitelji posloženo zahvaljujući njoj. Nebrojeno puta Ona sve posloži da se ja mogu samo posvetiti treningu. 

POSVEĆENOST

Treniram svaki dan. Svaki dan. I kada je dan odmora to je trening. I kada sam bolestan ipak nešto odradim. Postoji u godini nekoliko dana kada ne treniram, a to je obično poslije svake teže utrke kada uzmem par dana za odmor i sređivanje utisaka i «krpanje» tijela. Tijelo me za sada služi iako sam ovo ljeto iskoristio da konačno zaliječim povredu koju vučem skoro godinu dana – zadebljenje mišićno –tetivnog fleksora koljena lijevo i rektusa femorisa. 

MOTIVIRANOST

Puno puta svjedočio sam kada si «sportaš» postavi cilj pa kada taj cilj ostvari onda «izgori». Nema više motiva koji bi ga gurao naprijed. To je za mene najveća greška koja se može napraviti u sportu. Ja sam si tijekom cijele svoje sportske karijere postavljao realno ostvarive ciljeve koji su se s godinama bavljenja sportom povećavali. Prvi sam si zadao da isplivam 5 km, pa kada sam isplivao 5 km tada sam si zadao vrijeme plivanja, pa onda 10 km pa tako dalje sve do danas. Realno postavljanje ciljeva je najveći motiv koji si možemo postaviti da nam treninzi budu užitak.

TRENING

Uuuuu, što ja volim treninge. Dok se mučim i patim i dok mi znoj curi iz svake pore tijela uživam. Uživam u pomicanju vlastitih granica. Uživam u tome procesu kada tijelo postaje sve bolje, učinkovitije. Trening je varljiva stvar. Ponekad je vrlo malo vremena potrebno doći do određene razine utreniranosti, a kada se ona ostvari tada je pomicanje sporo i mukotrpno. Ali to je ono što volim.

UTRKE

Nekako su se moje ironman utrke posložile same po sebi. Sada kada ih analiziram one nisu na nekim atraktivnim lokacijama u svijetu, ali svaka utrka ima priču. Prvi ironman bio je Austria extreme ironman. Nakon toga uslijedila je Venezia pa Klagenfurt. Ove godine idemo u Podersdorf, a slijedeće Roth. Svaka od ovih utrka (osim Venezie) ima svoju povijest. Mislim da u ovu «kolekciju utrka» jedino bi mogla doći Kona sa svojom pričom, ali iskreno meni je to nebitno. Iako bi se kao sportaš volio okušati među najboljima od najboljih financijski razlozi i kako bi to moj frend Vedran rekao «ekonomska odgovornost prema obitelji» je kočnica zbog koje sigurno neću nikada tamo otići. I nije mi žao. 

Splash bar - Pješčana uvala

She is the One!

12. 7. 1997.

Zagreb. Početak devedesetih. Domovinski rat u punom jeku, a ja upravo došao na fakultet u Zagreb. Savska ulica. Sjećanja su još svježa kao toga dana. Vozim se šesticom prema fakultetu i na stanici ispred Studentskog centra ulazi Ona sa svojom prijateljicom Ivanom Pereković u tramvaj. Prijateljicu sam znao iz Siska i krenemo u razgovor, ali se sa Njom ne upoznajem. Čemu? Možda će netko reći da sam bio nekulturan, ali možda sam bio i pragmatičan. Čemu se upoznati sa nekime za koga znaš da ga više nikad nećeš vidjeti ili razgovarati? Jedino što sam u tome trenutku primijetio je kosa koja je bila ona prava afro frizura. Boje meda. Ne plava. Ne neka druga nijansa već boje meda. 

Nekoliko mjeseci kasnije odlazim na Filozofski fakultetu sa svojim jednim od najboljih prijatelja i sadašnjim kumom Kornelijem Pušićem kupiti neke knjige. U podrumu fakulteta nalazi se kafić i kažem Korniju, idemo dolje vidjeti, možda je netko iz Siska. Spuštamo se u podrum, prolazimo kafić, ali nikoga od naših sisčana nema dolje i idemo van. On je nekih dvije - tri stepenice ispred mene. Ja se penjem uz stepenice i buum. Tras. Nešto me je pogodilo. Taj trenutak ostao mi je u takvom sjećanju kao da se desio jučer. Mimoišao sam se sa Njom. Penjemo se na prvi kat, Korni se okreće, a ja sam pogođen. Pita me: «Što ti je?», a ja mu odgovaram sav zbunjen: «Upravo sam vidio curu koju ću oženiti.», «Aj, ne seri» govori mi on. 

12. 7. 1997.

Sudbina se poigrala da je Ona iz Siska. U to doba u Sisku su postojala dva kafića u koje se izlazilo i to su bili Vrebac do pol noći, a nakon toga se išlo Lordiju pa nije bilo šanse da se negdje ne sretnemo. Malo-pomalo trudio sam se kao slučajno naletjeti na Nju, a što mi je uspijevalo tako da smo počeli i komunicirati.

Odvažio sam se pozvati ju van. Bilo je to u Zagrebu, a kako se to tada radilo dogovor je bio ispred Knjižare Znanje na Trgu. Kasnila je nekoliko minuta. Poklonio sam joj ružu. Ona je tu ružu sačuvala i do danas (blog - studeni 2016). Prohodali smo 23. 11. 1994. godine i od tada gazimo svijetom zajedno.

Ja sam bučan. Ona je tiha. Ja sam emotivan. Ona je smirena. Ja sam brzoplet, ona je studiozna. Ja sam u pravu. Ponekad. Ona je u pravu. Svaki put. Mi smo različiti, ali se savršeno nadopunjujemo. Oženili smo se vrlo mladi 1997. godine (22 godine smo imali). Drugi u generaciji. Preživjeli smo sva iskušenja, iako sam siguran da je tada bilo nekih koji su se kladili da ćemo se vrlo brzo razvesti. Sve smo ih prevarili, jer smo i danas u sretnom braku. Situirali smo se, imamo dvoje prekrasne djece, završili škole, radimo, putujemo. Naravno da se i posvadimo. Naravno i da smo ljuti ponekad jedno na drugo i da se znamo ponekad i duriti, zna ponekad biti slike, ali nema tona. Ali to je naš život. I danas smo zaljubljeni kao prvog dana. Više smo zajedno nego što smo živjeli sami i doista ne znam kako je to više biti sam. Mi smo dvije polovice jedne cjeline. Počeli smo isto misliti, iste rečenice slagati. U stvari, volimo se. I iako svake godine 12. 7. slavimo godišnjicu braka, to je samo datum kada nam čestitaju roditelji i kumovi. Mi slavimo brak svaki dan. Hvala ti Barbara na svemu. Niti jedan dan, niti jedan sat niti jednu minutu ne bih mijenjao, jer je to naš život. Jer te volim. Volim što si uz mene uvijek i sada. Ti si meni moja Kraljica. 

DRŽAVNO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU I SPOMENIK KAMENI CVIJET

Fažana. Mali istarski gradić koji se nalazi nekoliko kilometara kraj Pule, ali gradić sa velikom i bogatom povijesti. Fažana je poznata po tvornici srdela te se tijekom kolovoza tamo organizira festival srdela. Fažana je poznata i po barci Batani - mali gaz, ravno dno i koso nagnute oplate. Batana ima  ravnu nagnutu pramčanu staturu, nema kobilice. Nekad je imala trokutasto jedro, a jarbol je prolazio kroz klupu. U Fažani se nalazi i Crkva Svetog Kuzme i Damjana, a posebnost crkve je da to najniža crkva na nadmorskoj visini u Istri (1 m). Fažana je ipak najpoznata kao rodno mjesto europskog i svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika u boksu velikog Mate Parlova.

Spomenik Mati Parlovu

U takvom gradiću bogate povijesti održalo se protekli vikend Državno Prvenstvo u daljinskom plivanju na 3 km. 

Kraljica nije bila zainteresirana da ide samnom na utrku, jer su njoj utrke ispod 5 sati nezanimljive pa je samnom išao moj tata Ivan zvani Ivo San Loren. Ivo San Loren je bio samnom na puno mojih utrka pa je to bio dodatni motiv da ovu utrku plivam najjače što mogu. Jutro je bilo kišovito, ali more je bilo kao ulje te je sve ukazivalo da će ovo biti fantastična utrka. Nekih sat vremena prije utrke dolazi moj prijatelj Žarko Salopek i nakon što smo se pozdravili kreće sa «trash talk»-om. «Puno sam trenirao. Sve ću pobijediti» i dr., a ja sam samo šutio, jer znao sam da je trenirao i da ga vodim sa jednom utrkom (Državno u Rijeci na bazenu) i da je sigurno došao spreman, a kao sportaš i «napaljen» na rezultat. Nisam se dao smesti, a Ivo San Loren je samo slušao priču iščekujući početak, a posebno kraj utrke.

Žarko Salopek Žare i ja

Nakon što je glavni sudac dao znak za start krenuo sam dosta jako želeći se pozicionirati na što bolje mjesto i pokušati pobjeći od Žareta, jer smo bili vrlo blizu na startu. Nekih 20-30 m od starta on mi se priključio i sada je počelo mentalno nadmudrivanje između nas dvojice. Moram priznati da više nikoga nisam pratio, ali isto tako znao sam da plivamo dosta jako i da bi moglo biti svašta do kraja. Plivalo se dva kruga po 1,5 km i prvi krug je protekao u tempo plivanju bez bilo kakvih ideja ili s njegove ili moje strane za bijegom. Glava pored glave, međusobni zaveslaji koordinirani prvi krug smo vrlo brzo završili. Ulaskom u drugi krug i nakon okreta oko prve bove Žare naglo skreće desno. Ja ga pratim, jer je do kraja cijeli krug i nema potrebe se odvajati. Plivamo jedno pored drugoga, ali niti ja niti on ne kreće naprijed. Nakon nekih 100-200 m plivanja shvaćam da smo u potpunosti fulali smjer, a to sam primijetio po morskom dnu. Druga bova nalazi se daleko na pučini i u prvom krugu se prema njoj gubi dno, a sada plivamo skoro u plićaku. Gledam iz vode i tražim bovu, a primjećujem da se Žare u potpunosti prepustio meni da vodim brigu oko orijentacije. U jednom trenutku nekih 20 m s lijeve strane vidim jednog plivača i tražim pogledom ispred njega da li ide na bovu. U tome trenutku vidim ju i vrijeme je za prvi pokušaj bijega. Puštam Žereta da malo krene naprijed smatrajući da će se «upecati» i da će krenuti još jače kada vidi da zaostajem. U tome trenutku on kreće, a ja radim manevar skoro pod pravim kutom i plivam za onim plivačem. Uskoro ga stižem, ali ga ne želim prestignuti već se neko vrijeme draftam i na taj način odmaram za završni sprint. Plivamo do bove i sada je ideja prvi okrenuti, jer na taj način mogu izabrati dobru putanju za završni sprint. Daljinsko plivanje je opaki sport. To je nadmudrivanje tijekom cijele utrke i na polovici utrke trebaš «graditi» završetak utrke. Bitno je sve kontrolirati i slagati kockice za kraj. Nakon okreta oko srednje bove plivamo paralelno ja i taj plivač, ali vidim da nas je Žare stigao. Znao sam da je potrošio dodatnu energiju, jer smo podjednaki i znam kako bi se ja osjećao na njegovom mjestu. Sada je vrijeme za «pecanje». Kreće #sharkmode. Plivamo sva trojica paralelno i krećem u akciju. Kontrolni sprint da vidim kako reagiraju. Obojica prihvaćaju «igru» i plivamo malo jače nego uobičajeno. Smirujem i plivam dalje. Ono što je sigurno je da u trenutku zadnjeg sprinta ne može me nitko dobiti. Možeš me pobijediti tijekom utrke, ali ako dođemo u zadnjih 200 m nema šanse. Ovdje počinjem graditi završni čin ove utrke i koristim još nekoliko trikova kako bi se postavio u najbolji položaj za završni napad. Koji su to trikovi? Eh, dugo godina plivam, imam puno utrka u nogama i rukama i ne mogu otkriti one male stvari koje čine razliku. Zato sam i bolji j završnom fazi od onoga tko je pored mene. Znam da na obali Ivo San Loren čeka i gleda kako će se ova priča razviti. Osjećam da se tempo diže, da svi krećemo naprijed, ali do cilja ima nekih 150 m. Još je rano za krenuti i puštam plivača pored sebe da krene. S desne strane vidim da Žare zaostaje i sada smo ostali nas dvojica. Plivamo, 100 m do kraja. Još neee, još strpljivo…. 70 m do kraja, bacam pogled na lijevu stranu i ne vidim Žareta. Znači on je zaostao. Nema opasnosti od njega. Nas dvojica. 50 m od cilja. Vidim da ovom putanjom plivanja ja imam ljepšu poziciju do cilja. Sad… sad je vrijeme krenuti. Dižem gas najjače što mogu… To su sekunde koje čine razliku. Ili ću puknuti ili ću dobiti ovaj dvoboj. Zadnjih 20 m pojačavam najjače što mogu i vidim da sam se odlijepio… Gotovo je. Ovaj dvoboj sam dobio. 3 km završio sam za 44:15 min. Tempo na 100 m - 1:29 min. I vodim Žareta 2:0. Zadovoljan sam sa ovom utrkom. Kontrolirano plivanje do kraja. Taktički sam je dobro posložio i dobro sam procijenio konkurenciju. S obzirom na to da tjedno imam samo 3 treninga plivanja vrhunski rezultat. Još da počnem jače trenirati gdje bi mi bio kraj. 

U nedjelju je bio odmor. Putovali smo iz Pule za Sisak iako sam imao u planu tu relaciju odraditi biciklom. Poslušao sam mudre riječi svoje Kraljice koja je rekla da ne idem da će biti loše vrijeme. Hm, opet je bila u pravu. U stvari, svaki put je u pravu.  Dolazimo doma, a telefon zvoni. Ivo San Loren zove da mi još jednom čestita i kaže da sam dobro taktički odradio utrku. To me veseli, jer on poznaje daljinsko plivanje i puno puta je bilo kritike. U ponedjeljak oblaci su se navlačili oko Siska, a ja sam imao dozvolu da mogu 2 dana sa biciklom na izlet. Hm, kuda ići. Plan je bio Sisak – Plitvice – Bihać – Kostajnica i doma. Zovem Plitvice kažu očekuju kišu. Zovem Slunj isto. A mene svrbi. Ja bih krenuo. Na kavi s dečkima gledamo prognozu i odlučujem ipak krenuti. Gdje? Pojima nemam. Na brzinu se oblačim, stavljam stvari na bajk za 2 dana i krećem. 

Pred put

Sisak – Kostajnica. Plan je bio prema Bihaću s ove strane, ali kiša u daljini me okreće. Idemo na drugu stranu. Dubica. Naravno, palačinke u «Starom fijakeru».

Palačinke u "Starom fijakeru"

Bjuti u Memorijalnom centru Jasenovac

Gdje sada? Banja Luka? Ne, odlučujem se za nešto drugo. Vozim za Jasenovac i tamo posjećujem Memorijalni centar «Jasenovac». To sam oduvijek htio vidjeti, a sada sam to i učinio. Oni koji čitaju moje blogove znaju da imam seriju blogova pod nazivom «Spomenici». Ideja je biciklom doći do nekog spomenika i tamo se slikati. Ne gledam razlog postavljanja spomenika već sam spomenik kao takav. Bjuti i ja smo bili na Kozari, Podgariću, Majuru (spomeniku Gordanu Ledereru), Sisku, a sada je došao red i na Jasenovac. Spomenik se zove «Kameni cvijet», a autor je Bogdan Bogdanović. 

Kameni cvijet

Spomenik je završen i svečano otvoren 1966. godine. I sama činjenica da je cvijet sagrađen od betona ima svoju simboliku. Kada se posjetitelj za vrijeme toplog, sunčanog dana nađe unutar spomenika, temperatura postaje iznimno visoka, što posjetitelju stvara dojam da se nalazi usred pakla. Nakon Jasenovca put me vodi prema Novskoj. Od Novske do Kutine ima nekih 25 km i tu osjećam posljedice vručine. Izuzetno je sparno i vruče i jedva čekam dolazak u Kutinu gdje sam se planirao odmoriti. Ulazim u grad, ali ne stajem nego idem dalje. Prvo mjesto je Repušnica i tu me grčevi počinju loviti u nogama. Nemam vode i vrijeme je za stati. Na plus 100 ispred dućana sjedi lokalni cuger. Vidiš mu po faci da su mu bubrezi hektolitre pive i žestice pročistili. Pitam ga da li mi može pogledati bike dok sam u dućanu. Pa naravno da može, jer ne ide nikuda. Ulazim u dućan, kupujem vodu i 2 pive. Pivo iz dućana. Tko nije probao mora doživjeti taj osjećaj. Sjedam pored njega, dajem mu pivo, a njegovo lice puno smijeha kao malo dijete koje je dobilo bonbone. Ispred nas kosi travu neki dečko i nemam ništa s njime. Nakon nekog vremena završava sa poslom i nešto komentira cuger. Pa daa? Znam ga. Dolazi do nas, a ja mu govorim znam te. Frajer me gleda u čudu i kada sam se predstavio on mi se počinje ispričavati, jer me nije prepoznao. Bio mi je stranka. Još i sada nekoliko desetaka vlasnika vikendica u okolici spominju provalnika koji im je uzeo stvari. Svijet je baš mali i rado bih ostao s njima, ali idem dalje.

Ekipa i ja

Iz Kutine prema Popovači i dalje prema Sisku. Dolazim u Sisak i pravac Gema. Pivo i voda. Vodai pivo, ne znam kojim redom sam popio, ali sve je nestalo u sekundi. Garmin pokazuje 170 km i do kuće imam 10 km. Nije fora. Prije nekih mjesec dana odvozio sam preko 200 km, a sada je vrijeme da tu dionicu povećam. Sjedam na bajk i nakon 204 km ukupno odvezenih gotov sam. Kraljica je bila u shoppingu sa Pilencetom i taman smo u isto vrijeme došli doma. “Gdje si bio?” pita me Kraljica. “Gdje sam,što?”, odlazim na put bez snova. Samo umor i veselje ispunjenog dana.

Pivo u Gemi

KESZTHELY HALFIRONMAN

Kraljica i ja 

Jednu ironman dionicu od Siska smjestio se madžarski grad Keszthely. Sam naziv ne znam niti pročitati, ali u njemu se već nekoliko godina za redom održava festival triatlona, jer tijekom vikenda skoro sve triatlonske discipline (osim ironmana) su zastupljene. S obzirom na blizinu, ali i informacije koje sam prikupio o utrci odluka je pala da idem na ovu utrku, tj. da će mi ovo biti 12 halfironman u mojoj sportskoj karijeri. Nekoliko dana prije utrke svi natjecatelji su dobili mail u kojem je bio link na stranicu organizatora – web shop.

Uz navedeni link svatko od nas je dobio poseban kod kojim smo u web shopu mogli izabrati stvari u protuvrijednosti od 50 eura i te bi nas stvari čekale u startnom i finisherskom paketu. Ostatak koji ne bi «potrošili» biti će doniran u humanitarne svrhe. Po meni totalno nešto novo i svaki finisherski paket je personaliziran. Ali krenimo na utrku.

Pred start utrke

PLIVANJE

Na brifingu dan prije utrke organizator nije bio siguran da li će biti «no wetsuit swim» ili «wetsuit swim» iako je temperatura Balatona bila 26 stupnjeva tako da sam u jutro ipak došao sa neoprenom. Naravno, da je utrka bila  «no wetsuit swim», a što meni nije nikakav problem. Start je sa glavne plaže i sigurno nekih 200 – 300 m dubina jezera je oko pol metra tako da se trebalo pažljivo plivati. Pliva se jedan krug od 1900 m, ali organizator nas je upozorio da će plivanje biti nešto duže s obzirom na valove koji su se upravo počeli dizati. Kao i uvijek start iz prvog reda, full gas naprijed i nekih 200 m sam bio u prvoj grupi plivača. S obzirom na valove ovdje nema onog bazenskog plivanja kada se ruka izdužuje već dolazi do izražaja ows plivanje – široki zaveslaji i maksimalno iskorištavanje snage vala. Samo plivanje je bilo stresno, jer je vrlo teško uhvatiti pravi ritam s obzirom na valove koji ga razbijaju, ali to je ono što volim. Tko nije probao plivati po valovima ne zna o čemu pišem, ali ovo me je podsjetilo na moje najbolje dane daljinskog plivanja. Oooo, jedva čekam 22. 6. i prvu ows utrku nakon dugo vremena.

Plivanje završavam u vremenu 34 min sa isplivanih 2080 m, a iz vode izlazim nekoliko metara ispred Dejana Patrčevića !!! Hej, ispred Deje !!!
Od samog izlaska iz jezera do T1 zone ima nekih 200 m i ulaskom u zonu vidim da je hrpa bicikala tamo, a što znači da sam opet dobro plivao

Ah, što reći? Kaljuža

BIKE

"Šaptač Beast-u"

Pred utrku u zoni - svaki natjecatelj je mogao imati 2 pratitelja
koji su mogli ući u zonu 

Ova biciklistička staza je čudo. Prvih 15 km vozi se na relativno lošem asfaltu dok se ne izađe iz grada, a onda sva ljepota dolazi do izražaja. Nakon tih početnih 15 km staza se nastavlja preko zatvorenog autuputa daljnjih 30 km gdje je okret i povratak drugom stazom autoputa 15 km. Tu je ponovni okret i nazad u grad. Tko kaže da je Madžarska ravna taj se grdno vara, jer je ova staza imala 970 m visinske razlike. Ja sam se patio na biciklu, jer ovakva konfiguracija staze gdje se izmjenjuju uzbrdica sa nizbrdicom kida ritam vožnje, a s obzirom na strah na nizbrdici ono što sam izgubio penjajući se nisam mogao nadoknaditi spuštanjem. Međutim, na bajku sam dao sve od sebe, ali svi sa kojima sam pričao si mu rekli da ova utrka nije utrka gdje se može loviti PB pa me je to na neki način utješilo. Prije same utrke popio sam 0,5 l izotoničnog pića, a na bajku pored 2 gela, energetske pločice popio sam sigurno preko 3 l tekućine. Iako Sunce nije pržilo kao dan ranije bilo je izuzetno vruće i sparno vrijeme tako da sam i na ostalim biciklistima mogao vidjeti da pate i da im nije svejedno dok su vozili. Još sam pod dojmom biciklističke staze koja je predivna i da se ova utrka održava u jesen ili rano proljeće siguran sam da bi bila još više popunjenija. Biciklistički dio utrke završio sam za 2:52 sata i sa prosječnom brzinom 30,8 km/h. Jesam li mogao brže?? Na ovoj utrci nisam.

TRČANJE

Uh, trčanje… što reći o trčanju koje je krenulo negdje oko 11.30 sati – taman kada je Sunce počelo isijavati. Staza je prokleto «nategnuta» tako da svaki pokušaj taktiziranja pada odmah u «vodu». Naime, prvih 1 km je ravan, onda slijedeći km je lagana uzbrdica, pa je opet ravno, pa je nekih 1,5 km nizbrdica. Trči se na 4 različite podloge – asfalt, kamene kocke, betonske kocke i šljunčana staza tako da je i ovo razlog zašto je vrlo teško postići ujednačen tempo trčanja. Nakon utrke u razgovoru sa Dejanom on je prokomentirao da je u ovoj utrci bitno izabrati model tenisica, jer mekaniji modeli mogu uzrokovati trkaču samo patnju pa čak i odustanak od trčanja. 

Ja trčim, a Kraljica se zeza

Moja taktika u trčanju je bila «samo preživjeti» i upisati još jednu utrku završenom. Nikakav rezultat na trčanju nisam lovio, jer mi je tijekom cijelog trčanja zadnja lijeva loža bila na granici otkazivanja tako da sam s obzirom na sve zadovoljan. Moram napisati da je na svim okrijepnim stanicama bilo svega i doista ova utrka je organizirana na jednom vrlo visokom nivou. Nisam siguran da ću se i iduće godine vratiti, jer mi je ideja vidjeti što više različitih mjesta i utrka, ali ovu utrku doista preporučujem svima. Trkačka staza je bila nešto duža (20 km 800 m) tako da sam taj segment odradio za 2:01.39 h.

Sve u svemu predivan vikend sa Kraljicom u Madžarskoj. Dok sam ja vozio bajk ona je uživala uz kavu i hladnu limunadu, ali na trčanju «pokrila» je sve bitne dijelove staze tako da imam fotke sa svih strana utrke. 

I za kraj, nakon dana odmora veseo sam što sam se natjecao na ovoj utrci. Bilo je teško, bilo je pakleno, ali ono što te ne uništi to te ojača.  I zato, idemo dalje u nove utrke, u nove pobjede, u nova predivna druženja....

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/3749278698#.XQX4DUREtkA.email