10.4.23

Teide I Punta de Tano

Emir I ja na Punta de Tano

Ne mogu reći da nisam imao strahopoštovanja prema otoku i omome što me čeka. Znao sam da ima puno brda i da sam izuzetno loš na brdu, jer sam težak tako da sam se pribojavao kako će to sve skupa izgledati. Zupi koji je na otoku već 7 godinu za redom i kroz apartman je prošlo nekoliko desetaka biciklista sam je rekao da će mu najveće dostignuće biti mene dovući do vrha vulkana Teide, a ja sam se na ovom kampu na vulkan popeo dva puta i to iz dva različita smjera. 

TEIDE

Prvi je iz smjera Chio (grad), a drugi je i smjera Vilaflora. Ima još nekoliko uspona na Teide, ali i ova dva su meni i Emiru (naravno da se i on samnom penjao) bila sasvim dovoljna za ovaj kamp.

I lagao bih kada ne bih napisao da sam patio, ali sam uživao i da sam se iz vožnje u vožnju dizao izdržljivost i snagu i da sam bio motiviran dati na svakoj vožnje sve od sebe, jer po to sam došao. Pomaknuti i probiti neke svoje granice i pripremiti se za ljetnu sezonu koja polako dolazi. Planova je puno, a ovaj kamp mi je pokazao da mogu dugo i jako voziti i da imam pravo barem razmisliti o još jednoj IM utrci.

Emir, Zupinator I ja na Teidi

Inače, Teide je vulkan na Tenerifima i njegov vrh je na 3715 m iznad mora i treći je po visini vulkan na svijetu. Teide je aktivan vulkan te je zadnja erupcija bila 1909 godine, a mi smo se penjali do 2.356 metara iznad mora i to je najviša točka do koje se biciklom može doći. Nakon ove točke do vrha ide žičara.

Pogled sa 2350 m - Teide
(majica je bijela od soli)

Osjećaj nakon osvajanja vulkana

 

PUNTA DE TANO

Punta de Tano je najzapadnija točka otoka i jedno od najstarijihpodručja otočja koje je nastalo pred više od 17 milijuna godina. To je park prirode i na njemu se nalazi svjetionik koji je od našeg smještaja bio udaljen 60 kilometara, ali brutalnih kilometara. Na toj udaljenosti napravili smo oko 1600 m elevacije, ali dolazak na puntu je nešto veličanstveno. Za sve nas ovo je najljepši dio otoka i da to nisam vidio ostala bi ona gorčina u ustima da sam mogao vidjeti, ali se nisam usudio odvesti s obzirom na konfiguraciju rute. Ovo je bila Emirova i moja zadnja ruta i kao šećer na kraju Zupinator ju je složio u dužini od 127 km i sa preko 3200 elevacije. Postojali su trenuci u drugoj polovini vožnje kada sam gledao brojeve autobusa i koji vozi doma, jer bilo mi je svega dosta. A onda vidim Emira kako pati pored mene, kada se i njemu cijedi znoj, kako se diže iz sica i proteže noge i mislim si idemo još malo. „Emire, kako si?“ pitam ga „Ma pusti. Stari jebeno je ovo.“ kaže mi. „Puls?“, pitam. „130“, odgovara. Gledam garmin. Pokazuje isti broj otkucaja. Dobro je, idemo dalje. I tako malo pomalo došlo smo i do kraja. Ok, stali smo u gradu koji se zove Santiago de Teide i maznuli malo pivo i pojeli lignje,ali trebalo je nadoknaditi tekućinu i snagu. To je bilo na 100 km i čekalo nas je još nekih 30-ak km do doma. Većinom uspon i hupser od 3 km (kako se ovdje promjeni percepcija!!). Nekada brdo, a danas hupser ! To je bit kampa. Pomaknuti percepciju svega. I da, taj hupser i sa preko 3000 m elevacije u nogama do njega ispentrao sam u cijelosti na velikoj šajbi.



 

Za večeru smo si radili ili paštu, ili smo odlazili u lokalnu pizzeriju (vrhunska pizza) ili u restoran koji se zvao 3.6, ali smo ga po glavnoj konobarici zvali Lili. Restoran se zove 3.6, jer je to prosječna cijena jela tako da smo u prosjeku ručak za nas 4 platili oko 50 eura (sa predjelom, glavnim jelima, 1-2 butelje vina, vodama i desertima).

Jednu večer smo išli u mongolski restoran u kojem za 15 eura jedeš koliko možeš i što hoćeš- sushi, mongolska pečenja koja rade od hrane koju pripremaju pred tobom i od onoga što sam si staviš da ti pripreme. Večera sa taksijem do tamo i nazad i sa jelom i pićima došla nas je po osobi 30 eura. Za usporedbu espresso je 1,20 eura, velika piva 2 eura, prosječno jelo oko 10 eura, 1.5 litre vode u dućanu 0,80 centi i tako dalje. Cijene su doista i više nego prisrtupačne pa kada se sve zbroji nije niti čudno da i najveći biciklistički timovi ovdje dolaze redovno na pripreme. 

U konačnici iako smo imali teške vožnje moram reći da je sve skupa bilo veličanstveno i hvala Zupiju i Jadranu što su mi omogućili da budem dio ovog predobrog kampa i druženja. Dečki, ja sam svoj termin već rezervirao za 2024. sezonu !!!

 

Punta de Tano

Pogled na Puntu są Los Gigantesa

 


Naravno veliki dio ovog kampa za mene je bilo uživanje u hrani i kavama na vožnjama. Ovo je sam mali dio onoga u čemu smo uživali na vožnjama, a posebno ističem Barraquito kavu - autentično piće od kave i likera. 

Barraquito coffee














7.4.23

OLA AMIGO !

Zupinator I ja

Emir I ja osvojili smo Punta de Tano

Kamp je vrlo jednostavno koncipiran i tu nema previše mudrolija. Zupi i Jadran koji su na otoku bili cijelo vrijeme stan u kojem smo bili smješteni rezerviraju i rasprodaju do kraja 10. mjeseca, jer je cijena niža i moraš znati ili ideš ili ne. To je mali stančić u koji stane 5 biciklista i nalazi se u sklopu urbanog kompleksa zgrada između kojih je bazen tako da smo imali i zanimaciju poslije vožnje. Neki sunčanjem, neki brčkanjem, a neki plivačkim treninzima u 15 m bazenu.U jutro je oko 7 sati dizanje, jutarnja higijena, malo šale i pošalice i plan za taj dan. Svatko od nas je odlazio u vožnje kada je htio i koliko je htio. Zupi je svako jutro nešto radio na kompjuteru, Profesor se odmarao, Jadran je bio kratko sa nama, ali mu je došla djevojka pa je otišao u drugi apartman sa njom, Emir i ja hedonizam. Jutarnja kavica, pecivo i čekanje da nam Zupi isplanira rutu. E, tu smo griješili iz dana u dan, jer on je svaki put napravio takvu rutu da smo mislili da je ona posljednja bila najteža. Na vožnje smo Emir i ja odlazili oko 10 sati i na vožnji smo se zadržavali nekih 6 – 7 sati (statistiku svojih vožnji objaviti ću na kraju).Otok je predivan, toliko različit u pojedinim dijelovima da uopće nemate osjećaj da ste na vulkanskom otoku, a ono što je posebno fascinantno je to da je sve, ali apsolutno sve podređeno biciklistima. Gdje god da se okreneš imaš vrlo velike i vidljive markacije, udaljenosti od pojedinih točaka tako da su kombinacije ruta čudesne. Ono što je možda čak i iritantno je koliko vozači paze na bicikliste i koliko god bili spori na usponu i koliko god uspon trajao niti jedan automobil neće vas pokušati prestići, trubiti ili na bilo koji drugi način smetati. Jednostavno začuđujuće i predivno. Kako je puno biciklista na svim cestama jednostavno se ne može desiti da te ne pozdrave ili klimanjem glave, dizanjem ruke ili pozdravom „ola amigo“. Upravo taj „ola amigo“ možda i najbolje opisuje i ljude na otoku i bicikliste i osobe u restoranima, kafićima, trgovinama. Ovdje se osjećaš kao da si došao prijatelju u goste. Ja sam poslije svake vožnje plivao 1500 m u bazenu osim predzadnjeg dana kada sam odradio 2 km + 1,5 km, jer sam išao na coffee ride i vratiti bicikl te sam imao vremena.Vrijeme na otoku je u prosjeku 30 stupnjeva, ali bilo je trenutaka kod El Medana kada smo Emir i ja vozili na 44 stupnja. Taj dan bilo je pakleno te smo stajanja radili od benzinske do benzinske kako bi si kupili vodu i isotonik. Još jedan dan bilo je pakleno – nekih 37 stupnjeva, ali kako je to veliki otok bilo je dijelova na kojima je temperatura bila 25 stupnjeva. Prevelik je to otok za ujednačenu temperaturu, ali vrlo brzo se čovjek aklimatizira, jer vlage uopće nema pa se vručina vrlo lako podnosi.Kažu da slika govori više od tisuću riječi tako da će u trećem dijelu bloga o biciklističkom kampu postati samo slike da pokušam predočiti neke trenutke sa vožnji. 

Los Americas playa

Emir ja na vrhu Teide
Zupinator, Emir I ja na Teide

Spremni za plažu

Emir, Profesor i ja 

Parada caffe bar - Chio

Mala škola održavanja bicikla

Ola amigo! 


 

5.4.23

IDEM NA TENERIFE. Ups....

pogled na vulkan El Teide iz aviona

Pogled sa El Teide

Kada me je prošle godine Zupi pitao da li idem s njime na biciklistički kamp na Tenerife moj odgovor bio je negativan,jer se situacija oko obnove nije riješila i imao sam drugih prioriteta koje je trebalo završiti. Ove godine nije me niti trebao pitati, već smo u razgovoru došli do toga da idem. Bilo je samo kupiti kartu i reći Kraljici. Eh, samo. 

I onda jednog dana u trenucima sreće tajnu da idem na Tenerife koju sam čuvao nekih 2 – 3 mjeseca podijelio sam prvo sa šogorom Feđom.

-       Znaš li kamo idem krajem ožujka?

-       Ne. Kamo?

-       Tenerife, sa dečkima, biciklistički kamp, 13 dana.

-       Jesi rekao Barbari?

-       Nisam.

-       Aj, kada ćeš joj to govoriti nazovi me i uključi mikrofon. Volio bih to čuti. Sretno nakon razgovora…

I onda je došao taj dan kada sam to rekao Barbari. Feđa je bio na telefonu i kada sam joj rekao prvo je pitala da li sam normalan. Onda kada sam rekao da je sve ok samnom, da sam sve organizirao i da sam već kupio kartu, e tu je stala. 

-       Ideš na 10 dana?

-       Tehnički da. 

-       Kako jebate tehnički da? Ideš ili ne Ideš?

-       13 dana, ali 3 dana otpadaju na putovanje, pokušao sam ublažiti situaciju.

-       Molim?? Nisi normalan………………………………………(malo smo šutjeli)………. (pa smo opet malo šutjeli)…………………….

-       Barem ću se odmoriti od tebe. Uživaj. Vozi. Pazi se.

-       Ja te volim. Ti si moja vječna Kraljica….

-       Aj ne pizdi…….

I tako sam otputovao ne Tenerife na biciklistički kamp. Helga je ostala doma, jer nisam imao kofer za nju, ali sam na otoku rentao bike i to za 15 eura po danu (španjolski brand MMR) i nisam požalio, jer je bike bio odličan. Niti jedna mana, niti jedan problem. Sjedi, vozi i uživaj.

Na otoku su me dočekala ekipa i to Zupi, Marko Fržop, Jadran Domančić i Emir Kobilić.

Ukratko o njima:

Dami Zupi – moj veliki i dragi prijatelj s kojima sam vozio prošlo ljeto po Bosni, koji je organizator ljetnog biciklističkog druženja u Sloveniji (jedva čekam i ovogodišnje s time da sam zbog njega odgodio jedan obiteljski izlet), endurance biciklista i puno bi mogao o njemu pisati, ali pogledajte njegov web: www.dami-zupi.hr i biti će vam jasno da čovjek živi biciklizam i voli ga jednako kao i ja.

Jadran Domančić – mlad, ambiciozan i vrhunski discipliniran sportaš, a posebno fantastičan triatlon trener koji primjenjuje određene nove trendove u treniranju tako da ako netko želi pomaknuti granice u jednom od ova tri sporta ili u sva tri Jadran je prava osoba. Možete ga kontaktirati preko njegovog službenog maila: jadrancoaching@gmail.com. Jadran ima u prosincu svoj biciklistički kamp u trajanju od 8 dana pa tko želi doživjeti malo ovog druženja, ugođaja, usputnih kavi, ali i dugih vožnji javite mu se.

Marko Fržop. Kada ga vidite možete ga zvati imenom, ali njegov nadimak je Profesor. Da, Profesor biciklizma i servisiranja bicikala. Čovjek je cijeli život u biciklizmu, a pratitelji MTB scene znati će da je vozio možda jednu od najtežih MTB etapnih utrka na svijetu -  „Cape epic“. I Profesor je ovdje došao pomicati svoje granice i trenirati, jer mu utrke upravo kreću tako da je on radio svoje vožnje sam. I kao kuriozitet ovog kampa (koji je za neke trajao preko 40 dana) je to da je Profesor vozio MTB i da je ubijao sa duljinama vožnji, postignutim watt-ima i visinskim elevacijama koje je ostvarivao. Brutalno je utreniran i sigurno je jedan od naših najboljih MTB vozača u ovom trenutku.

Profesor ima u Srimi pored Vodica svoju trgovinu i servis i ako vam treba bike srediti kao bebicu javite se Profesoru. Web njegove trgovine je: www.topsport.hr

I za kraj  „kao šećer na kraju“ ostavio sam svog drugara u patnji Emira Kobilića. Bosanac koji već preko 30 godina „pati u Švicarskoj“ bio je moj partner u vožnjama. Tu smo se u kampu upoznali i na prvu se odmah kliknuli. Lagane vožnje, puno usputnih kava, poneki tapas uz put da nam snagu vrati, poneko pivo na vožnji, a sigurno nakon vožnje bila je naša svakodnevnica. Zajedno smo skoro sve vožnje odvezli, zajedno smo na brdima psovali, znojili se, dijelili vodu, čokoladice, ali i osmjeh nakon vožnje. Neponovljiv je osjećaj kada onako umorni se penjemo na vulkan Teide i svakim okretajem pedale pomoćemo neke svoje granice, ali u toj patnji jedan drugoga pitamo koliki je puls kako bi znali da li da stanemo i odmorimo se ili da peglamo dalje. jednostavno to su trenuci koje ne možeš zaboraviti i sigran sam da nas u budućnosti očekuje još puno zajedničkih vožnji….. Emire, još jednom ti od srca hvala za nezaboravne trenutke provedene zajedno……..u kontaktu smo…..

A kako je bilo u kampu…..čitajte u drugom postu…….



Svjetionik Punta de Tano





Lava na El Teide

Los Gigantes



Plantaže banana

El Medano - raj za surfere i kitere


Pogled prema Masci

Penjanje na El Teide
(žuta naprijed Amber Kraak - pro tour biciklistica)


9.2.23

1/2023


Prošlo je mjesec dana od mojeg zadnjeg bloga i odlučio sam svaki mjesec pisati o napredku ili nazadku u procesu treniranja kao i u odnosu na neke novogodišnje odluke koje sam u prethodnom blogu si zadao za 2023. godine.

Pa krenimo redom…

Biciklizam

Jedna od novogodišnjih odluka je bila i otići sa Brbom na jedan izlet i tamo voziti jedan krug sa njime. Ova novogodišnja odluka je otpala, jer je u međuvremenu Brba dobio otkaz na poslu i više ne mogu ostvariti ovaj novogodišnji plan.

U ostalom dijelu planovi se ostvaruju i 25. 3. idem na jedan predivan put sa biciklističkom ekipom i tome se neopisivo veselim.

Kako sam platio i prijevoz i smještaj mogu smatrati da je na meni malo se pripremiti za izazove koji me tamo čekaju, ali kako će ekipa biti savršena i kako će tamo biti moj dragi prijatelj Zupi apsolutno se ne brinem oko toga.

Naravno, kao kruna zadnjeg dana siječnja pao je i prvi paketich ride.

Trčanje

Ništa. Ne trčim. Neda mi se. Samo brzo hodam, ali ću se morati natjerati ako mislim koju trku uhvatiti u triatlonu ove godine.

Plivanje

A joj. Toga me je bilo najviše strah, ali se ispostavilo da nisam imao potrebe. Plivam vrlo redovito i iako sam u prvom mjesecu bio nekoliko dana prehlađen te iako sam bio na skijanju uspio sam ostvariti svoj mjesečni plan od 40 km.

Što se tiče plivanja uspio sam upasti na startnu listu za Bosphorus Samsung swimming race koja će se održati dana 20. 8. 2023. godine u Istanbulu na stazi duljine 7 km. To je utrka koja se pliva iz azijskog dijala Istanbula u europski i kada to isplivam biti ću prvi Hrvat koji je Europu spojio sa dva kontinenta (sa Afrikom – Gibraltar 2009. godine) i ova utrka sa Azijom.

To ostvarenje bit će za mene i kruna moje plivačke karijere, ali do tada imam puno duljina u bazenu preplivati.

Plan je polako dizati kilometražu te ću biti zadovoljan ako u 5. – 6. mjesecu ukupnu kilometražu podignem na nekih 60-70 km mjesečno.

Boks

Uf, luda stvar. Počeo sam trenirati boks i oduševio sam se. Mislim da ću u narednom periodu sve više i više vremena posvećivati boksu, jer doista to je plemenita vještina. Kako ne volim dizati tegove to sam uz boks počeo malo i raditi na snazi i izdržljivosti, jer tijekom ljeta će mi trebati kako za plivanje tako i za bicikl.

U konačnici svaki dan siječnja sam imao neku aktivnost i svaki dan sam popio šalicu čaja te sam svaki tjedan uživao u jednoj dobroj cigari tako da se držim zadanih ciljeva…barem u siječnju

 

 

8.1.23

Pogled preko ramena, Rapha #festive500 i planovi za 2023 !

Paketich ride - Pepsi i espresso


Kažu da ne treba gledati unazad već naprijed i u potpunosti se slažem sa time, ali da si postavim neke ciljeve u narednoj 2023. godini trebam ipak analizirati proteklu. I kako to najbolje napraviti nego onime čemu posvećujem zadnji tjedan u godini i tako unazad 5 godina. Da, to je Rapha #festive500 izazov. Za one koji ne znaju o čemu se radi, ukratko to je vožnja od najmanje 500 km od 24. 12. zaključno sa 31. 12., a može se voziti ili vani (to je moja opcija) ili na trenažeru ili kombinacija ovih dviju vožnji. Ja sam ovom izazovu posvećen već 6. godinu (ove godine startam po 6. puta) i nekako to je ušlo u našu obitelj kao tradicija. Naravno, vožnje planiram ili ranom zorom ili navečer, odnosno kada dođem u priliku da „ukradem“ dnevno sat ili dva od obiteljskih događaja i obiteljskih druženja (ponekad je to teško, ali tko želi nešto postići nađe i način).

Kao i svake godine uvijek prvi – drugi dan krenem malo jače, odnosno pokušam napraviti što više kilometara kako bi izazov držao pod kontrolom na način da me ništa ne spriječi u njegovom ostvarenju.

Tako sam i ove godine napravio preko 200 km u prva dva dana i znao sam da i ove godine imam završen izazov. Ostalo je bila rutinerska vožnja s time da sam treći dan vožnje pao sa bicikla (na kružnom toku sam se okliznuo, ali niti meni niti biciklu nije ništa bilo). Ove godine vrijeme me je i poslužilo tako da sam izazov završio u 6. danu (ukupno 9 vožnji u 5 dana). Kao i svih dosadašnjih vožnji do sada prije samog izazova kupim si kapu Rapha #festive500 i ne otvaram je do prvog dana slijedeće godine. To je trenutak kada ju po prvi puta stavljam na glavu kao nagradu za uspješno okončanu sezonu i izazov. 

Iako je ponekad teško izaći iz tople kuće i krenuti po vjetru, kiši, hladnoći, mokroj i ponekad zaleđenoj cesti na vožnju to je ono što me jača. To je ono što volim. To je trenutak kada u trenucima opće histerije oko blagdana pronalazim mir i gdje na biciklu meditiram. Završavam u glavi sve poslove, evociram lijepe uspomene iz godine i radim planove za slijedeću. I zato ću svake godine koliko god budem mogao voziti ovaj izazov. To je vrijeme za mene i moje misli. To je vrijeme koje ljubomorno čuvam i iako mi je ponekad teško voziti sam to sam ja. Vuk samotnjak na biciklu. Barem zadnji tjedan u godini. 

Protekla 2022. godina bila je zanimljiva. Ne mogu reći da je bila vrhunska, jer to nije, ali svakako da sam zadovoljan. Tijekom te 2022. godine privodili smo kraju obnovu kuće i kako je godina odmicala to se moj stres oko majstora smanjivao, a većinu posla preuzimala je Kraljica. Unutarnje uređenje i opremanje je bilo njezino. Ja sam bio zadužen za financije tako da je to jedan od razloga što nisam vozio onoliko puno koliko sam htio. Međutim, u konačnici ostvario sam jedan od svojih biciklističkih ciljeva, a to je vožnja od Siska do Jajca, tj. 220 km. To je bila prva ruta Zupijeve i moje vožnje po Bosni (o tome sam pisao blog). Pored toga, ostvario sam još jedan svoj cilj, a to je jednodnevni odlazak na more biciklom. Bilo je to na jedan od najtoplijih dana u godini kada sam vozio od Siska do Obrovca u kontinuitetu od 270 km. 

Sisak - Obrovac, zadnji odmor u Gračacu 

To mi nije najduža jednodnevna vožnja, ali sigurno je jedna od najtežih, jer sam vozio sam i zadnjih 30-40 km sam zbog početničke greške u planiranju hidratacije u potpunosti dehidrirao, a što je rezultiralo općom malksalošću dan kasnije kada sam trebao voziti preostalih 60 km od Obrovca do Dubravica (selo iznad Skradina). Tih 60 km sam vozio preko 3 sata sa stajanjima svakih 5 km. Dva puta sam povraćao, nekoliko puta sam silazio sa bicikla i ležao u travi po nekoliko minuta da dođem sebi i iako sam mogao zvati prijatelje da dođu po mene (braću Marenzi iz Skradina) pomalo sam došao do kuće i kada sam se Kraljici javio da sam stigao legnuo sam spavati i spavao sam nekoliko sati kao oduzet. 

Pored ovih vožnji kao i godinu prije bio sam počašćen da budem Zupijev gost u Sloveniji. Tri predivna biciklistička dana u „Beloj Krajini“. Bela Krajina u Sloveniji, a u Hrvatskoj to je Gorski Kotar te ih rijeka Kupa dijeli. Kao i svake godine Zupi je ispao vrhunski domaćin te smo imali smještaj u privatnoj kući nekih 20 m od rijeke Kupe, 5 m od kafića. Za razliku od 2021. godine kada smo puno više vozili prošlu godinu bio je čisti hedonizam. Prvi dan druženje uz roštilj, kupanje u Kupi i planiranje rute za slijedeći dan. Drugi dan Zupijevog tradicionalnog druženja u Sloveniji proveli smo u vožnji Belom Krajinom od nekih 120 km, a nakon vožnje odmor u Kupi bio je neprocjenjiv. 

To je trenutak kada smo se poslije vožnje onako umorni bacili u Kupu i dok smo se brčkali vrijeme se tako pogoršalo da je počela padati tako jaka kiša da je to bilo nezamislivo. Međutim, to je bio veličanstven trenutak kada smo se svi koji smo tamo bili nekako još više povezali i siguran sam da će svi taj trenutak pamtiti kao jedan od boljih u svojih vožnji protekle godine. Treći dan bio je coffee ride, a kako nikada nisam bio u Lukovdolu – rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića moj je prijedlog bio da odemo tamo i vidimo njegov spomenik. Da, ne mogu si pomoći. Gdje god idem gledam da obiđem jedan spomenik iz NOB-a, ali neću sada o tome, jer sam dužan opisati 3 spomenika koje sam posjetio 2022. godine.

Protekle 2022. godine sam se opustio. Nabacio sam nekoliko kila, nisam se uopće trkao niti u jednoj disciplini i konačno je vrijeme da to promijenim u 2023. godine, jer sada više nemam izgovora obnovom kuće. Kako bi rekao Zvonko Bogdan „život teče u laganom ritmu“ i vrijeme je da ubacim neki red i stegu u svoj život ponovno te da prionem malo ozbiljnijem pristupu sportu. Bilo je u 2022. godini još predivnih vožnji od kojih izdvajam vožnju sa Vecom, Blažom i Dejanom na Kozaru, zatim su mi u posjetu došli iz Beograda Marko i Stefan pa sam ih provezao svojim krajem te sa sa Kraljicom bio na planinarskom vikendu u Nassfeldu, ali naravno da sam ponio i Helgu pa sam i tamo vozio. Uglavnom, bilo je sve skupa odlično.

Blaž, Vec i ja na Kozari (240 km ride)

Nassfeld
Stefan i Marko

Kako godine prolaze osjećam da ne mogu svaki dan trenirati, ali imam želju. Osim onih biciklističkih vožnji ponovno sam pronašao motiv u plivanju. Duuugom plivanju. I iskreno baš uživam. Kada imam duže treninge Kraljicu više ne zamaram nekim glupostima i vrijeme je da i nju pustim malo na miru. Kraj godine sam završio sa treningom 80 x 100 free (stp 1:50 min, tempo 1:29 min). Počeo sam sporadično uživati u dobrim cigarama tako da nakon svega trebalo mi je nekoliko dana da mi se sve misli slegnu i da si konačno postavim ciljeve za 2023. godinu. Oni su sportski i „hedonistički“ pa kako bi mogao kao i prehodnih godina raditi analizu 2023. godine trebam ih postaviti jasno da vidim da li sam ih uspio ostvariti. Pa eto, moji ciljevi za 2023. godinu su:

1.  svaki dan fizička aktinost pa barem 20 min šetnje  - želim da mi Garmin profil bude popunjen sa 365 aktivnosti

2.     svaki dan šalica čaja  - o kavi ne trebam ništa pisati, jer je to strast

3.     svaki tjedan jedna dobra cigara

4.     odvesti ove godine barem 10.000 km biciklom (proteklu sam završio sa 8.000 km)

5.     sa Zupijem ponovno imati „naš“ biciklistički tour – ove godine imam novu rutu od nekih 8 dana

6.     voziti barem 30 dana izvan poznatih biciklističkih staza

Ovdje moram malo zastati i dopuniti: Plan je da tijekom 2023. godine vozim barem 30 vožnji na nekim novim lokacijama, a već imam u planu jedan biciklistički kamp, zatim sa Brbom jednu vožnju izvan RH te sa Kraljicom idem na jedno lijepo romantično putovanje, a koje uključuje i jednu ozbiljnu i totalno cool biciklističku utrku.

7.     jednu posebnu plivačku utrku

I ovdje moram dodati da sam u vrijeme kada sam pisao ovaj blog uplatio kotizaciju za utrku, ali dok mi ime ne osvane na startnoj listi ne objavljujem javno ništa. Kao i svaki put Kraljica će biti oduševljena na drugu informaciju. Prvi puta kada joj nešto kažem ostatak razgovora je njezin. Ja šutim i slušam. Ovo je nešto što si priželjkujem već nekoliko godina i nadam se da ću uspjeti upasti na startnu listu. Trka nije u RH, pored domaćina kojih može biti oko 1500 dozvoljeno je da starta još 1300 stranaca s time da se ta kvota popuni u jednom danu. Da, utrka od cca 3000 plivača.

8.     sa Zupijem imam plan za biciklističkom pričom života i bio bih zadovoljan da to ostvarimo ako ne u ovoj onda u ovoj i slijedećoj godini 

9.     punooo paketich ride sa Vecom, ali i konačno zajednički odlazak na kupanje u Senj biciklima

A što je sa triatlonom? Triatlon je predivan. Ja ga volim i biti će što će biti. Ja se održavam i u svakom trenutku sam spreman odraditi half ironman tako da ću o triatlonu odlučivati spontano.

10.  nekoliko putovanja sa Kraljicom i barem jedno duže sa cijelom obitelji


Već nekoliko godina Kraljica me zeza da su mi ruke atrofirale, jer ništa fizički sa rukama ne radim niti ih treniram tako da sam odlučio ove godine u sklopu priprema za plivanje ubacivati funkcionalne treninge snage te naučiti boksati.

Prvi dan vožnje








Zadnji paketich ride 2022

A sada je vrijeme da se prepustim da vrijeme pokaže što sam ostvario, a što će ostati samo želja i plan.