ZAGREB POLUMARATON

Novi dan, novi izazov. Nakon što sam uspješno završio svoju omiljenu biciklističku utrku i nakon što sam odspavao u svome krevetu svanuo je novi dan i novi izazov. U Zagrebu se održavala utrka «Zagrebački maraton», a  sklopu kojega su bile i utrke građana na 5 km i polumaraton. Kako je Zagreb blizu Siska i kako nema nekih posebnih troškova osim kotizacije odlučio sam ovu utrku «iskoristiti» za ostvarenje svojeg godišnjeg plana, a to je barem 12 polumaratona istrčati ove godine.

Međutim, ova utrka ima i posebno značenje za mene, jer smo nekako na početku ideje o Sisačkoj divljoj trkačkoj ligi (o tome ću napisati poseban blog) došli do toga da će nam ta utrka biti «kruna lige», odnosno da će se puno ligaša odlučiti istrčati svoj prvi polumaraton upravo na toj utrci.

Meni je to puno značilo, jer je konačno došao kraj mojim odlascima na utrke «kao jado». Bio sam na puno utrka sam samcat i neposredno prije utrke sreo bi pojedine poznanike ili prijatelje s kojima bi izmijenio koju rečenicu, ponekad otišao na kavu i ništa više od toga. Sa ljubomorom sam gledao pojedina društva kako se zajednički smiju, kako se zajednički pripremaju za utrku, kako se bodre, kako slikaju selfije, a ja sam u tome mnoštvu stajao sam.

Međutim, ovome je došao kraj i ja sam zbog toga bio izuzetno veseo. Nas 20-30 potrpalo se u aute i svaki sa svojim mislima uputili smo se u Zagreb na utrku. Mnogi od mojih ligaša ganjali su svoja najbolja vremena, bilo je natjecatelja koji su po prvi puta trčali polumaraton pa čak i maraton tako da je atmosfera pred utrku bila i više nego pozitivna i puna smijeha i veselja. Ja sam prilikom dogovora jasno rekao da ja nemam nikakav «imperativ» što se tiče trke i mogu pomoći onome tko to želi i na način kako to želi. Iako su cure na ovaj prijedlog odustale, vjerojatno bojeći se vlastitih mogućnosti (ali u konačnici dobro da je tako, jer će imati više volje dolaziti na ostale trke) kao dobrovoljac se javio moj frend Franko Simić – dobroćudni div od 115 kg kojemu sam obećao da ću trčati uz njega cijelu trku i «vući» ga prema njegovom najboljem rezultatu. Imao sam i ja tremu pred utrku, jer sam trebao taktički odraditi utrku na način da ostvarimo njegov PB iako nismo imali puno zajedničkih treninga kako bi se upoznao sa njegovim bioritmom i načinom i mogućnostima trčanja.

Na startu se pojavilo preko 7000 natjecatelja i iako je bio dogovor da se nađemo na samom početku to nismo uspjeli ostvariti tako da kada sam čuo startni pucanj iz pištolja pojurio sam naprijed vođen adrenalinom i energijom koju natjecatelji na startu stvaraju. Nakon prvog kilometra zaustavio sam se i polako trčkarao čekajući Franka da se nađemo i da krenemo zajedno trčati. Na 2 km smo se konačno spojili i krenuli smo trčati. Trčanje u svome tempu je izuzetno teško, a trčanje u tuđem tempu je još teže, a pogotovo kada trebaš trčati po «rubu» pazeći da taj rub ne prijeđeš i na taj način upropastiš plan zajedničkog dogovora. Prije utrke pitao sam Franka kako želi trčati, a on mi je rekao da je njegov motiv ispod 2 h. Međutim, u mojoj glavi rađala se jedna druga ideja i plan za njega. S obzirom da je njegov prvi half bio u Rijeci i tamo je trčao 1:57h nekako sam zamislio da bi trebali trčati ispod 1:55h i na taj način ostvariti njegov PB.

Prvih 10 km vrlo brzo je prošlo i Franko me je slušao sve što sam mu tijekom utrke govorio što se tiče disanja, tempa i hidratacije tako da smo u konačnici istrčali 11 km u prvih sat vremena i znao sam da možemo ostvariti plan koji sam mu namijenio. Iako je u takvom trčanju strpljenje jedna od najbitnijih stvari u nekoliko navrata morao sam smiriti Franka da ne «ode» za drugim trkačima i na taj način da ne uprska ono što je bio dogovor.

Od 10 do 15 km trčali smo opet istim tempom, neznatno bržim od prvih 10 km i polako se pripremali za zadnjih 5-6 km kada je krenulo brže trčanje.

Negdje na 16-17 km imalo smo tempo ispod 5 min/km, a što mi je pokazalo da Franko ima snage za sam kraj utrke kada je bio plan dati sve od sebe i pokušati ostvariti najbolji rezultat. Svakim metrom kojim smo se približavali cilju osjećao sam da će to biti vrhunski rezultat i nisam dao Franku da gleda na sat kako se ne bi opterećivao prolazima, otkucajima srca ili nećemu drugome.

U jednom trenutku Franko mi par stotina metara govori da mu se javlja u zadnjoj loži grč, a ja mu odgovaram «ma kakav grč, broji korake i piči naprijed, imamo još malo». On stojički trpi bol, ali se ne buni i polako idemo prema cilju. Zadnjih 200 m daje gas kao da ga je netko izbacio iz pračke i ulijećemo u cilj sa vremenom 1:49.49 h po njegovom satu, a po službenom mjerenju 1:52h.

Izuzetno veseli grlimo se i veselimo, jer smo ostvarili ono što smo i planirali, čak i više nego što je bio plan.

Da je polumaraton izuzetno fizički tako i mentalno teška disciplina vidi se i po činjenici da je sa nama u utrci sudjelovao naš ligaš Davor Stiperski koji je ganjao rezultat 1.45-1.50h i došao je negdje u tome prosjeku, ali mu je i cilju bilo izuzetno teško, jer je potrošio svu energiju tako da smo mu morali i pomoći da povrati snagu. Ovo pišem kao podsjetnik da je planiranje utrke i pravilna raspodjela snage i energije ključ uspjeha bez obzira na sve ostale parametre koji su pojavljuju unutar trke.

Nakon što su se svi oporavili čekali smo naše trkače na maratonu da završe svoju utrku te smo se onako svi skupa skupili i otišli na zajednički ručak.

Ovo je bio predivan dan u mojem životu, odnosno ovo je bio predivan vikend u mojem životu oplemenjen mojim sportskim prijateljima i društvom koje volim i u kojem se najbolje snalazim.

Hvala Vam ligaši moji, što više neću na utrke odlaziti sam….

GARMIN PROFIL TRČANJA

https://connect.garmin.com/modern/activity/2066033693?share_unique_id=10 

 

UMAG GRANDFONDO - biciklistička utrka 89 km

Iz godine u godinu moji dečki iz BK Roda kao i ja sa njima iščekujemo biciklističku utrku «Umag Grandfondo» te nam ova utrka dođe kao vrhunac sezone. Kao i proteklih godina i ove godine uputila se prava ekspedicija u Umag i to ukupno 9 vozača i još nekoliko osoba u pratnji. Sama utrka je podijeljena na «malu» u dužini od 89 km i «veliku» u dužini od 136 km te je većina  mojih dečki nastupili na maloj utrci dok su samo najspremniji i najbolji od nas nastupili u velikoj. Petak kada smo kretali na put nije izgledao baš obećavajuće, jer se u Sisku izmjenjivao pljusak sa laganom kišom tako da smo strepili od vremena koje će nas čekati u Umagu. Svakim kilometrom kojim smo se približavali Umagu vrijeme je postajalo sve bolje tako da nas je Umag dočekao okupan suncem.

Nakon dolaska u Umag smjestili smo se u apartmane u kojima i inače spavamo kada tamo odlazimo, a večerali smo  u Pizzeria «Rustica» (preporuka je pizza Rusty – pljeskavica omotana tijestom sa šunkom i sirom). Pregledavanje opreme, pripremanje bicikla za utrku i iščekujući početak utrke tonemo u san svaki sa svojim mislima i očekivanjima u utrci.

Ja kod biciklističkih utrka nemam neki poseban motiv u pogledu plasmana, jer svjestan sam svojih mogućnosti i ograničenja i snage u nogama te su mi jedini motivi izbjeći pad na utrci i pokušati voziti što bolje svoje vrijeme.

Subotnje jutro osvanulo je okupano suncem, a prognoza je najavljivala oko 20 stupnjeva, dakle idealno vrijeme za biciklističku vožnju. Iako bi netko rekao da nije problem voziti 90 km konfiguracija staze je takva da se u konačnici prelazi oko 1200 m nadmorske visine i staza je tehnički dosta zahtjevna (prije dvije godine je kiša padala i na ovoj utrci sam pao, ali bez većih posljedica za sebe i bicikl). Na startu se okupilo oko 655 biciklista od kojih je 400 sudjelovalo na maloj utrci, a ostatak na velikoj.

Krenulo se dosta jako tako da je i u «zatvorenoj vožnji» bilo nekoliko padova, a sama vožnja je bila dosta stresna, jer na samom startu postoji nekoliko «hupsera» tako da je brzina kretanja bila od 30 km/h do 60 km/h, a što u konačnici znači i često dizanje pulsa. S obzirom da ja imam strah od nizbrdice odmah na početku je glavna grupa otišla, a ja sam ostao sa jednom grupom s kojom sa vozio prvih 30-40 km, tj. do trenutka prvog većeg spuštanja kada mi se grupa odvojila i ja sam ostao sam.

Narednih 20-30 km vozio sam sam pokušavajući sustići neke bicikliste te kada sam konačno priključio grupu oni su se ponovno na nizbrdici odvojili tako da sam ponovno ostao sam. Međutim, meni to nije neki problem, jer ionako u triatlonu vrijedi «no draft» pravilo te sam vožnju doživljavao kao trening.

Nekih 15 km prije cilja par stotina metara iza sebe ugledao sam jednu grupicu kako me sustiže i polako sam spustio brzinu da me stignu i da se «povezem» s njima. Ono što ne mogu shvatiti i ono što mi najviše diže živac su vozači koji voze u grupi, a ne žele dati smjenu tako da smo se na vrhu izmjenjivali ja i još jedan slovenac skoro 1 km prije kraja. Tu sam odlučio da ću se pokušati odvojiti od grupe te sam slovenca pitao da li idemo, ali on mi je odgovorio «sretno», a što je značilo «prijatelju stisni gas». Iako iskreno mi je bilo dosta teško zadnjih kilometar sam odšprintao i odvojio se od grupe tako da sam u cilj ušao sam.

Utrku od 89 km odvezao sam za 2:59:19h, tj. prosječna brzina mi je bila 29,7 km/h, a prosječni puls 159. U odnosu na 2015. godinu kada sam vozio istu utrku u vremenu od 3:33:07h vidi se znatan napredak, ali i motiv da slijedeću godinu odvezem kao "pravi dečki".

Prosječna snaga kojom sam vozio je 226 W, a NP 272 W.

Nakon utrke, a kako to već tradicionalno biva odlučio sam se okupati u moru tako da sam obavio jedno kraće plivanje od 1200 m te je time moj dan bio u potpunosti ispunjen.

U stvari, nije bio još.

Nakon utrke svi zajedno ponovno smo otišli na ručak u gore navedenu pizzeriu te je tek nakon toga moj dan bio ispunjen.

Laganih 3,5 sata trebalo nam je od Umaga do Siska te sam u kuću ušao u 21 h – taman da poljubim Barbaru i Klaru i ostavim biciklističku opremu i u auto ostavim trkačku opremu, jer me je čekala nedjelja i …… stay tuned.

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2058450075?share_unique_id=12

11TRIBelgrade halfironman utrka! I odmah PB!

Kada je organizator Beogradskog halfironmen-a objavio raspis i najavu za utrku nisam se dvoumio niti jednu sekundu te sam se prvi prijavio na utrku i kao takav prestigao sam i jednoga od organizatora Darka Savića kod prijava koji je dobio startni broj 2. Kako na zanimljivije utrke idemo svi zajedno to smo se u petak potrpali u auto Barbara, Klara i dečki i uz Bajaginu pjesmu «442 do Beograda» krenuli smo na put. Koliko sam želio brzo doći govori i činjenica da sam čak i zamolio sutkinju da mi raspravu koja je trebala biti  12 sati prebaci u 11 kako bi ju obavio ranije i kako bi krenuli na put što prije. Nakon 360 km dolazimo u Beograd i pred ulazak u grad dočekuje nas prijatelj Mihailo Živković i odvodi u stan, a nakon toga svi zajedno odlazimo u restoran kako bi večerali i proslavilo 16 godina braka njega i njegove supruge Lidije.

Subota je bila zadužena za kratak turistički obilazak Beograda i obveze prema organizatoru, a to je prijava na utrku, race briefing i ostavljanje bicikla u zonu izmjene. Kakav bi to turističko-sportski izlet bio da nismo probali roštilj te smo ručali u jednom od najpoznatijih i najstarijih beogradskih restorana «Tri šešira». Netko će me pitati: «A što je sa carboloadingom?». Ovo je tako predobro bilo da je ovaj put sve poznato oko prehrane palo u vodu, jer tko bi odolio kulinarskim iskušenjima koje grad pruža.

Došao je i dan utrke. Iako nisam cijelu noć oka sklopio i iako sam se budio svakih 10 min pred start osjećao sam se vrlo dobro i odmorno. Možda je to bio adrenalin pred trku, a možda je to bila činjenica da se natječem u Beogradu i da sam ovaj vikend konačno upoznao hrpu novih ljudi koje sam inače pratio kao sportaše na «Stravi» ili Fejsu ili je razlog bio što je utrku gledao moj trener ili sve zajedno. Ne znam, samo sam znao da ću dati sve od sebe  pa što bude. Dodatno je adrenalin pred sam utrke plivanja podignuo puhački orkestar koji je podizao atmosferu.

PLIVANJE:

Plivalo se u jezeru na Adi Ciganliji i to dva kruga od 950 metara. Organizator je natjecatelje podijelio u 4 brzinske grupe i iako mi je bio plan stati u drugu brzinsku grupu (30-35min plivanja) na sugestiju jednog od natjecatelja pomaknuo sam se u prvu brzinsku grupu (25-30 min) i to iz razloga što ova grupa prva starta tako da se smanjuje gužva na startu, a samim time i nepotrebno «štopanje» od strane sporijih plivača kao i mogućnost udarca. U prvi krug ušao sam nezagrijan tako da mi je bilo dosta teško uhvatitti ritam plivanja, ali sam plivao što sam bolje mogao. Iako je na dijelu plivačkog polja jednu bovu «pokrivalo» sunce koje je taman na tom mjestu izlazilo to mi nije smetalo, jer sam plivao po osjećaju za prostor i prvi krug sam odlično odradio. U drugom krugu sam se već dobro zagrijao i iako mi je ritam plivanja kvario jedan plivač koji me je skoro pol kruga lupkao po tabanima pokušao sam pojačati ritam plivanja i na neki način mu pobjeći. Međutim, u jednom trenutku smo se razdvojili tako da sam pola kruga plivao sam. Plivanje sam završio kao jedan od prvih natjecatelja. Konačno vrijeme plivanja: 28:46 min.

Nakon plivanja vrijeme provedeno u T1 zoni: 5:21 min.

BICIKL:

Ne znam što bih rekao za bicikl. Napravio sam početničku grešku, odnosno čak i ne početničku grešku već pacersku grešku zbog koje se sam sebe sramim. Naime, pred samu utrku kupio sam si nove cipele i u servisu su mi stavljalo blokee. Kako je kiša padala nekoliko dana pred utrku i kako sam vjerovao svom serviseru (iako me je on upozorio da ih zakačim na bicikl i da probam voziti) to nisam učinio već sam sav veseo što ću prvi put koristiti prave triatlonske cipele  odlučio sve to napraviti na trci. Koji promašaj!! Onaj osjećaj kada znaš da si dobar, kada je organizator postavio jaku brzu stazu, a to se ne možeš zakačiti na pedale. U prvom trenutku sam pomislio da nešto krivo radim, ali nakon par metara vožnje shvaćam u čemu je problem. U jednom trenutku kroz glavu mi kao strijela proleti misao «a da odustanem», a već u slijedećem trenutku porihtavam cipele na pedale i naslanjam plastiku na plastiku i krećem voziti. Kako je staza dosta ravna to gazim što jače mogu nadajući se da ću ovako moći voziti narednih 90 km.

Prvi krug prolazi, drugi krug prolazi, a ja stišćem što jače mogu i mislim si «jebate ide to tebi» i molim se samo da mi noga ne sklizne na uzbrdici «prilikom penjanja na most», jer ako mi se to desi nema šanse da se popnem, jer nema mi noga oslonac. U trećem krugu opet i dalje gnječim što jače mogu i prosjek vožnje dižem na ovim ravnim dijelovima, ali ih gubim na dijelovima na kojima se penjem. Prilikom penjanja na most noga mi skliže sa pedale i stajem na pol uzbrdice sav očajan da će me hrpa biciklista priječi. Međutim, ja kakav jesam smirujem disanje, porihtavam ponovno nogu na pedalu i polako počinjem vrtiti i juhuuuu na vrhu mosta sam. Ostaje još samo jedan krug i to vozim rutinski pazeći pri tome da ne padnem. Mislim da je ovo bila do sada moja «vožnja života», jer sam 88 km (malo je kraća staza bila) odvezao za 2:39:59 h. Vjerujem da sam mogao zakačiti pedale da bih još jače odvezao, jer sam se fantastično osjećao, ali i sa ovakvom vožnjom hrpa natjecatelja ostala je iza mene. Sa bajkom dolazim u T2 i tamo se zadržavam 1:40 min, a što je sigurno jedno od najkraćih mojih vremena provedenih u tranziciji. Prosječan puls tijekom vožnje mi je bio 148 tako da ovom trkom ponovno dolazim da spoznaje da me ovu zimu čega težak i krvav rad na trenažeru, ako želim novu sezonu još jače voziti.

TRČANJE:

Na trčanje krećem kao da se ništa do tada nije dešavalo i prvih sat vremena trčim 12 km i 200 km, a što je u prosjeku bolje za 700 m nego što trčim u utrkama polumaratona. Staza je dosta ravna i nema nekih većih oscilacija u terenu tako da mogu u potpunosti kontrolirati sve što je potrebno da trčanje odradim što bolje.

I ovdje se organizator dodatno potrudio tako da uz stazu nekih 7-8 bubnjara cza cijelo vrijeme trčanja daju ritam, a što dodatno pojačava doživljaj trčanja. Kakva bi to utrka u Beogradu bila da na nju ne dođe ekipa Beograd runners-a (442 Crew9 i svojim bodrenjem još jače napaljuju trkače.

Tijekom trčanja dobro se osjećam i nekako kalkuliran da li bi čak mogao do PB u polumaratonu, ali ipak sve skupa polako uzima snagu tako da sam polumaraton završio za 1:48 h.

Ukupno vrijeme utrke je 5:04 h i to mi je najbolje vrijeme na ovoj disciplini od kada se bavim triatlonom.
I ono najbitnije završio sam u ukupnoj kategoriji na 23. mjestu od 81 natjecatelja, a u svojoj starosnoj kategoriji na 8. mjestu od ukupno 22 natjecatelja s time da je ukupni pobjednik utrke naš profesionalni triatlonac Dejan Patrčević u mojoj kategoriji.
Ovu utrku posvećujem svom treneru Nemanji Koraću kao motivaciju za daljnji još jači rad! 

ZAKLJUČAK:

Cijeli ovaj turističko-sportski vikend ostati će mi u lijepom sjećanju. Organizator se doista potrudio da trka bude na posebnom nivou i ovdje moram pohvaliti volontere koji ne samo da su tijekom vožnje i trčanja promptno dodavali okrjepu nego su se i dodatno angažirali na način da su nas posebno bodrili. Kada iza sebe čuješ glas nekoliko njih koji viču «ajmooo» «samo jakoooo» dobivaš dodatnu snagu i pičiš dalje iako možda u tome trenutku baš i ne možeš.

Ja nisam našao niti jednu zamjerku u organizaciji, ali ako organizator želi da mu dogodine utrka bude još bolja onda imam dvije «prilike za poboljšanje», a to su postavljanje wc-a u zoni tranzicije kao i na stazi za trčanje.

Osim toga, moja preporuka bi bila da se nekako subota prije podne ostavi «za slobodne aktivnosti», jer na trku dolaze brojni natjecatelji izvan Srbije (i obiteljski) koji bi taj dio dana možda iskoristili za turistički obilazak Beograda tako da bi ovdje preporuka bila da se prijava, briefing i ostavljanje bicikla u zonu održi poslije podne.

Bez obzira na sve vidimo se i dogodine !!

Coach Nemanja i obitelj ironman Laskovic (dio Nemanjinih "bolida")

Prijatelj Mihailo Živković

Moj TK klub "X"

Moj trener Nemanja Korać

Restoran "Tri šešira" i moje curke

Ljepotica i zvijer

Trener srpske OWS repke i moj sportski frend Djordje Agbaba