Kako je polumaraton postao utrka na 10 km ili lekcija o kompromisu

Dio Sisačke ekipe na utrci

Postoji jedna riječ koju mnogi ili ne znaju ili je ne žele primjenjivati. Ta riječ je jedna od najbitnijih riječi u ljudskoj komunikaciji i odnosima, ali nekako se ona vrlo rijetko koristi. Odnosno ono što je iza te riječi i ono što ta riječ predstavlja je bitno. Ta riječ je kompromis. Kompromis u odnosima. Kada sam prije nekoliko dana B rekao da ću 14. 11. ići na Sisački noćni cener i na seminar na koji moram ići ona me je u čudu pogledala u rekla: «Jesi baš siguran?». Znao sam da mi je toga trenutka plan pao u vodu i čekao sam nastavak razgovora, a koji je bio vrlo kratak: «Rođendan ti je taj dan» rekla je B, a ja sam pokunjeno rekao «Pa znam, ali moram ići na utrku i seminar.» To ne bi bilo problem da nisam planirao ići u nedjelju na Starek (polumaraton u Zagrebu) pa bih tako izbivao dva dana iz kuće. «Ok» rekla je Kraljica «Biraj, nedjelja ili srijeda.» S obzirom da me ništa posebno ne veže za Starek, a Sisački noćni cener je trka koja je krenula nekom mojom idejom nije bilo teško za odlučiti gdje ću trčati. Međutim, tu me je B zaskočila. «Ako misliš trčati u srijedu, onda će obiteljski ručak biti u nedjelju. Ja ga planiram oko 13 sati pa se organiziraj». Eh, tu me je zaskočila. Više nije bilo opcija trčati polumaraton kako bih stignuo na ručak već sam se na licu mjesta prebacio na utrku od 10 km. 

Naravno da više nisam imao argumenata i da sam ju morao poslušati, jer ovo je kompromis. Kompromis za koji nije bilo druge nego ga prihvatiti pa makar bio i «nametnut».

U kakvom sam «stresu» bio vidi se i u činjenici da sam skužio da nemam svoj Garmin tek u Lekeniku tako da mi se nije dalo vraćati po njega. Možda je to dobro, jer ovo će biti prva utrka koju ću trčati bez sata, čisto po osjećaju. Dan je bio predivan i sunčan iako je vjetar na Jarunu puhao pa sam si rekao da ne želim nešto posebno jako trčati već ću odraditi trening i nakon toga doma na ručak. Na samom startu utrke bilo nas je oko 230 natjecatelja i nakon što je sudac dao signal za start utrke opet sam se «zeznuo» i krenu punom snagom tako da sam prvi kilometar bio na 3 mjestu. Jbt, treće mjesto na utrci!! Znao sam da ga neću moći zadržati, jer je bilo još 9 teških kilometara ispred mene, ali idem jako pa kako bude i koliko dugo bude. Nisam imao sat i nisam mogao apsolutno ništa pratiti pa čak niti disanje iako sam znao da sam debelo u crvenome. 

Patnja

Kilometar za kilometrom je prolazio i u tome me je preteklo nekih 5 natjecatelja te sam utrku završio ukupno 9. od 224 natjecatelja sa vremenom 42:10 min, a što je drugo moje najbolje vrijeme (samo 7 dana ranije trčao sam 10 km sa vremenom 41:55 min).

9/224

Nakon utrke popio sam sok i odmah se uputio doma na ručak. 

99% obitelji - Matija je u USA, ali je uvijek s nama 

LUDI VIKEND IZA MENE: MASLINE I ZAGREBAČKI NOĆNI CENER

Pored posla kojim se bavim, pored sporta koji živim postoji još jedna ljubav koju imam. To je maslinarstvo. Prije nekih 10-ak godina dobio sam od pokojne bake prvi komad zemlje gdje smo Barbara i ja posadili prvi naš maslinik od 36 maslina. Prilikom sadnje puno nam je pomogao Barbarin brat Ivan, a koji od prvog dana sudjeluje u branju maslina tako da sam ga ovu godinu i službeno promovirao u svojeg zamjenika. Nakon toga početnog maslinika broj maslina se povećavao pa smo posadili novi maslinik od 70-ak maslina pa nekih 16 tako da sve skupa danas imamo preko 130 stabala. Naši maslinici nalaze se u selu Dubravice, u zaleđu Skradina. Maslina je meni najdraže drvo i izuzetno «pametno» drvo. Ona ne rodi svake godine jednako tako da je proteklih godina berba bila samo druženje obitelji na friškom zraku. Prije dvije godine smo dobili oko 130 litara maslinovog ulja te je prema svim pokazateljima bila najava da će ova godina biti rekordna. 

Kraljica, Karolina i Kristina, a u pozadini Dubravice

Moram priznati da sam bio prije berbe nervozan, jer imamo ograničeno vrijeme branja s obzirom na posao i ostale obveze, ali iako je moja ekipa koju pored Ivana čine i Barbarina sestra Karolina i njezin suprug Feđa već uigrana to smo ove godine u berbu pozvali Barbarinog bratića Borisa Prpića i njegovu suprugu Kristinu da nam pomognu u branju. U dva dana ubrali smo 1 tonu maslina od kojih smo dobili 160 litara ulja te će ova godina biti prva godina u kojoj ćemo dio ulja i prodavati i na taj način podmiriti dio troškova. Iako se posao mora obaviti i nitko se ne buni dok bere to je i prilika da se podružimo i da se u jednom opuštenom ambijentu prisjetimo nekih dogodovština i uz čašu – dvije dalmatinskog crnog vina i zapjevamo. S obzirom da se maslinici nalaze u samom Nacionalnom parku «Krka» zezao sam ekipu da ću im početi naplaćivati ulaznice za branje, jer nema svatko mogućnost brati masline u nacionalnom parku. Nakon cjelodnevnog branja posao sa maslinama nije gotov, jer isti dan masline nosimo u uljaru na preradu tako da ono što poberemo taj dan na kraju dana imamo maslinovo ulje. Sada su slatke brige čekanja da se ulje «smiri» i staloži, a ona počinje degustacija i uživanje do slijedeće berbe.

U Uljari 

Tekuće zlato

Ulje

Naravno da sam ovaj vikend iskoristio i za kupanje u Krki,jer doći u Skradin, a ne okupati se u Krki je smrtni grijeh. :)

Ove godine «potrefilo» se  da smo branje maslina završili 4. 11. i to na Matijin rođendan te nakon par čaša vina uslijedila je i pjesma u daleku Ameriku barem da mu malo uljepšamo studentski život. 

Čim smo završili sa poslom oko branja maslina bilo je vrijeme za još jednu ljubav - trčanje Zagrebačkog noćnog cenera. Sada se vraćam na početak ovog bloga i moja nervoza nije bila u tome da li ćemo stići ubrati ili ne, već da li ću stići na utrku, jer Zagrebački noćni cener je trka koju ne propuštam. Bio sam na svih 7 utrka i jednostavno ne postoji razlog zbog kojeg bi propustio ovu utrku. Trčao sam po svakakvom vremenu, staze su se mijenjale, broj učesnika je rastao, ali moja ljubav prema ovoj utrci je velika i trajna. Pred sam start utrke prilikom zagrijavanja naletim na frenda Franka (to je onaj dobroćudni div iz mojih blogova) i on me pita kako ću ići ove godine. Ja mu kao iz puške opalim «do bola», a on stane me gledati neko vrijeme i kaže mi «sretno», vjerojatno misleći da sam lud. Pored toga što sam bio na svim cenerima još jedna zanimljiva stvar je da sam vjerojatno na svim utrkama bio u prva tri reda. Naime, ja volim startati iz prvog reda i to iz razloga što nakon starta mogu krenuti svojim tempom, jer oni koji su brži ti će me prestići, a oni koji su sporiji neće mi smetati na startu. Tako je i bilo ove godine. 

Pred start utrke

Iako sam bio umoran od dva dana rada, iako sam imao dosta teške biciklističke treninge i nisam se u potpunosti posvetio trčanju odlučio sam «gaziti do bola») pa koliko ide. Nakon starta krenuo sam kao da me je netko ispalio iz puške te sam prvi kilometar trčao tempom 3:40 min. Znao sam da ne mogu tim tempom trčati svih 10 kilometara pa sam utrku podijelio na segmente. Sa svojim divljacima nedavno sam razgovarao o motiviranost na treningu i utrci i moj stav je da «ako ne znaš kako onda samo jako». Utrku podijelim na manje dijelove, i onda te dijelove utrke pokušavam trčati nekim zadanim tempom. Tako je bilo i ove godine, jer sam utrku podijelio na 2x5 km. Prvih pet kilometara imao sam fantastičan prosjek pa sam si rekao da bi bilo lijepo da barem spustim 5 km ispod 20 min. Na žalost to nisam uspio, jer sam prvih 5 km trčao 20.02 min. Iako mi je to vrijeme za sada PB na 5 km tako da sam zadovoljan ipak kao sportaš me ovih 2 sekunde «bole» tako da sada imam novi motiv, a to je spustiti petaka na ispod 20 min. To je realno i vjerujem da će se to i uskoro dogoditi. Nakon prvih 5 km uhvatila me je mala kriza te mi je jedan kilometar tempo pao, a drugi kilometar sam «povratio» vrijeme te sam na satu vidio da bez obzira na sve da će ovo biti i PB na 10 km te je bilo samo pitanje koliko ću rušiti dosadašnji najbolji rezultat. Iako je prema mojem satu staza bila nešto duža od 10 km (za 220 km) to sam utrku završio sa vremenom 41:55 min, a «čistih» 10 km za 41:05 min. Ovo je takva utrka. Luda i brza. Tu dolaze dvije vrste trkača. Oni koje love rezultat i oni koji dolaze trčati za gušt. Ja sam onaj trkač koji trči za gušt loveći rezultat. Da sam dao sve od sebe vidi se i u činjenici da mi je puls bio 180 otkucaja cijelu utrku (max mi je 185) ili kako bi mi trkači rekli «zakucao sam se», ali sam i preživio. I to je ono što je bit. Dati sve od sebe pa kako bude.

Ulazak u cilj

GARMIN PROFIL TRČANJA
https://connect.garmin.com/modern/activity/3138870750#.W-XCi5tM9G8.email

MTB utrka "XC Climber" 2018 Petrinja

Prije nekoliko dana sudjelovao sam po prvi puta u MTB utrci koju je organizirao Bike around klub iz Petrinje u suradnji sa TK Petrinja. MTB utrka pod nazivom «XC Climber» vozila se po Hrastovačkoj Gori i okolnim brdskim putevima u dužini od 53 km. Ovo mi je bilo novo iskustvo i želio sam se okušati i u mtb-u pa sam se prijavio na navedenu utrku sa željom da ju samo završim. Utrka je startala točno u 11 sati sa središnjeg Petrinjskog trga i nakon par km koje smo vozili po asfaltu počela je vožnja po makadamu. Nekih 7-8 km od starta i nakon uzbrdice od 2 km staza je skretala duboko u šumu i tu me počela loviti panika, jer se baš bojim nizbrdica. Na jednoj usjeci koja je strmo padala prepao sam se i stisnuo obje kočnice. Bum. To je bila greška, jer sam preletio preko bicikla i svom težinom i dužinom pao na prsa i pošteno se ogulio. Koliko brzo sam pao toliko brzo sam se digao, jer me adrenalin pucao pa sam nastavio dalje kada sam vidio da je moj bike Cube neoštećen. U tome trenutku pomislio sam da mi ovo ne treba i da mogu odustati, ali kada sam vidio neke bicikliste ispred mene, a neke iza mene nastavio sam dalje. Malo – pomalo smirio sam se, a i staza je postala «malo» pitomija. Moram priznati da mnoge puteve nisam poznavao te da ću se svakako vratiti i ponovno odvesti ovu rutu (naravno, bez onog dijela gdje sam pao).

Doista je ova naša Hrastovačka Gora fantastična, a moram priznati da su dečki stazu za vožnju pripremili vrhunski. Prije svega, izuzetno je tehnički zahtjevna, upravo teška onako kako treba, vrhunski označena i vjerujem da će u narednim godinama ovaj standard organizacije se nastaviti ili samo povećavati. Bilo bi dobro kada bi se nekako oznake postavile trajnije pa da stazu mogu voziti i biciklisti namjernici, jer je doista fantastično da iz samog centra grada nakon 2-3 km počinje predivna divljina stvorena i za ovakav vid sportskog natjecanja i turizma. Cijelu stazu završio sam sa vremenom 2:59 sata i mogu biti i više nego zadovoljan sa vremenom, jer sam nakon pada i nakon početnog stresa uzrokovanog padom kao i činjenice da je to potpuno drugačija vrsta biciklizma skupio snagu i utrku dovezao i u više nego dobrom vremenu. Ova trka mi je pokazala da se mogu nositi u penjanju na brdo sa mnogo lakšim biciklistima, ali što mi to vrijedi kada se sve izgubi na nizbrdici. Ali, još jedan dan je iza mene i još jedno iskustvo koje ću sigurno ponoviti, a ako ne u utrci onda barem u vožnji sa svojim prijateljima.

Još jednom svaka čast organizatoru!

11Tri Beograd halfironman - Osobni rekord !!!!!

Na put prema Beogradu krenuli smo u nepotpunom sastavu, jer su dečki ostali doma zbog srpskih propisa o cijepljenju, a Klara je to iskoristila i odmah se ponudila da će ih ostati čuvati. Za razliku od prošle godine kada sam iznajmio apartman blizu Ade ove godine rezervirao sam kućicu na splavu na samoj Adi i sve je trebalo izgledati kao fantastičan provod. Domaćin nas je dočekao na Adi, odveo nas u kućicu, a nakon što smo se smjestili odvezao nas je na Skaradliju. Nekako sam si zamišljao: večera, a onda lagano romantika i spavanje, ali sve je ispalo drugačije. Htjeli smo večerati u restoranu «Dva jelena», ali kako je bio zauzet večerali smo u «Tri šešira». Očito je sudbina tako htjela jer smo i prošli puta večerali u istom restoranu. Po dolasku na splav čim je noć pala shvatio sam da sam pogriješio, jer nekih 300 m od nas su se nalazili splavovi tako da je cijelu noć tutnjala kakofonija čudnih zvukova. Da bi priča bila još bolja na splavu pored nas trajala je momačka večer tako da smo bili prisiljeni slaviti sa njima, tj. zaspali smo ranom zorom kada su sav alkohol popili. Subotu u jutro iskoristili smo za podizanje startnog broja i odlaska u kavu u Knez Mihailovu. Nakon kave odlazimo u restoran Manufaktura, a sudbina se ponovno poigrala, jer smo tamo otišli i prošli puta. Sjedamo na terasu i vidim dva muzičara koji se spremaju početi pjevati. Jedan od njih mi je poznat. Gdje sam ga vidio?? Razmišljam i shvaćam da je to Frano Lasić. Izgleda da svi mi starimo, a on ostaje takav kakav je desetljećima, jer od kada ga pamtim izgleda mi isto. Možda je tajna u 4 braka koji su iza njega ? 

Dolazi konobar, naručujem miješano meso, a on mi govori: «Ne». «Što ne?» pitam ga, a on će na to da uzmem dimljeni lungić. Barbara pokušava nešto naručiti, ali on zna što će i ona te govori «Piletina, sa povrćem i kajmakom». Nakon ovoga nema druge nego prihvatiti ponuđeno. Klopa dolazi, za 5 min počistio sam tanjur, a Barbara gleda mene, gleda tanjur, pa opet mene i onako tiho kaže: «Mislim da ti ovo neće biti dovoljno za sutra.» Zovem konobara, naručujem hamburger, a on samo cmokne ustima i kaže «Dimljena pljeskavica.».  Valjda on zna što ću jesti pa kako je sve to izgledalo baš simpatično, a u pozadini Frano davi «Stranca u noći» nisam se bunio, a pljeskavica je bila onako taman. Za dijete od 10 godina. Nakon ručka dolazimo u doma, uzimam bajk i odlazim u zonu ostaviti ga za utrku. Na povratku sa check in-a mislim si biti će ovo predivno poslije podne: rijeka, terasa pored rijeke, deci crnog vina i malo romantike. Sav veseo dolazim doma, a kad tamo urnebes. U kućici pored naše dopiru neki čudni zvukovi koji uši paraju, a na terasi hrpa cura slavi djevojačko. Ništa od terase, ništa od kupanja u rijeci, ništa od romantike već se povlačimo u kućicu i čekamo da slavlje završi. Kako su cure krenule dosta rano tako su i negdje oko 22 završile pa konačno možemo na spavanja, jer je dizanje u 5 sati.

Beast i ja - pripreme pred utrku

Taman što sam utonuo u pravi san budilice (3) zvone u isto vrijeme. Počinje me hvatati nervoza tako da smo se u prvih 15 min dizanja prepucavali i vikali jedno na drugo zbog gluposti, ali dolaskom u zonu sve se smirilo. Tu obavljam posljednje pripreme, razgovaram sa B i ekipom iz svog TK kluba X te sa muškom ekipom mojih divljeligaša koji su došli u Beograd odraditi štafetnu utrku. Franko mi postavlja pitanje kako planiram ići, a ja mu odgovaram kao i uvijek kada sam na utrci «do pola full gas, a onda ću početi pojačavati». Kako nas je sudbina pratila i ove godine (pa čak sam imao isti startni broj 1) želio sam poboljšati svoje prošlogodišnje vrijeme od 5 sati i 4 minute tako da mi je plan bio 4 sata i 59 min i time bi bio više nego zadovoljan. 

Nemanja Korać, Mihajlo Cvetković i Filip Rudaković

PLIVANJE

Start plivanja bio je u 7 sati, a ja sam odmah stao na mjesto gdje ću krenuti u prvom valu. Pored mene stoji glavna sutkinja i gleda mene i dečke pored mene. Ponovno se vrati na mene i pita me: «Što ćeš stvarno startati u prvom redu?», ja gledam nju i što da joj kažem. Ne zna ona što sam sve plivao pa čemu da se i trudim nešto objasniti. Plan plivanja je bio krenuti odmah među prvima tako da mogu normalno plivati, a ne da se pri kraju borim sa lošijim plivačima i da riskiram neke nepotrebne udarce. Sudac je označio start utrke i krenuli smo jako. Odmah u startu me prestiglo nekoliko plivača i nakon toga mogao sam plivati bez bilokakvih opterećenja. Međutim nakon 100-200 m osjećam da nečija ruka prolazi po mojem stopalu i to je trajalo do zadnjih 200 m kada se okrećem na leđa potpuno iznerviran i iz vode ga pitam kako su mu mama i ostala ženska rodbina. Mislim, da smo u grupi i da nema mjesta onda je to normalno, ali ako si brži ili ima mjesta pa što onda plivaš kao kukavica i draftaš se cijelu utrku. Dolazimo do kraja plivanja, izlazim iz vode i siguran sam da me u vodi nije čuo pa se ponovno okrećem prema njemu i upućujem mu nekoliko riječi koji su uključivale i mamu i sve ostalo. Plivanje završavam kao 8. ukupno sa vremenom 28.53 min (tempo 1:31 min) i to ispred Dejana Patrčevića – legende hrvatskog triatlona, profesionalca, prošlogodišnjeg  i ovogodišnjeg pobjednika  ove utrke.
BICIKL

Biciklistička staza je dosta ravna u pretežitom dijelu i vozi se 4 kruga po 22 km. Ravna staza skriva opasnost da se biciklista ne preforsira, jer se pedale stišću više nego što je realna mogućnost bicikliste tako da se na taj način cijedi snaga iz nogu. Prvih sat vremena vozim 37 km i cijelu utrku smjenjujem se u poretku sa Majom Urban – našom vrhunskom triatlonkom. Narednih sat vremena malo sam pao u tempu za nekih 500 m, ali sve je to i više nego super. Na bajku osjećam se dobro, noge malo zatežu ali ništa zabrinjavajuće te u zadnjih 10 km puštam Maju da ode računajući da moram noge malo odmoriti, jer me čeka trčanje. Trčanja se najviše bojim s obzirom da sam imao malo trkačkih treninga. Biciklistički segment završavam za 2.28:52 i prosječna brzina vožnje je ostala 37 km/h. O kakvom napretku na biciklu se radi govori činjenica da sam bajk startao sa 13. pozicije, a završio na 27. poziciji od preko 200 natjecatelja. 

TRČANJE

Na trčanje sam krenuo oprezno i kada sam prvi kilometar istrčao u tempu oko 5:00 rekao sam si da je ovo tempo koji trebam držati tijekom cijele utrke i ne dozvoliti niti da pojačam, a niti da padnem. Prvi krug od 5 km je prošao lagano i mentalno i fizički i krećem u 2 krug sa istom motivacijom. U drugom krugu već mogu ocijeniti gdje sam u odnosu na Mariju, Branku, Vuku i shvaćam da svi trčimo podjednakim tempom i da će sve ovo nekako na isti način završiti. U prvih sat vremena prolazim malo više od 12 km i shvaćam da bi to moglo biti fantastično trčanje s obzirom na uložen trening i da bi ovo vrijeme moglo biti u skladu sa svim mojim vremenima na polumaratonu. Nakon trećeg kruga vidim da imam preko 37 min za zadnji krug i da mi konačno vrijeme bude ispod 5 sati i taj krug prolazi u nekoj euforiji i saznanju da bi mogao ostvariti svoj PB. Međutim, ne želim još slaviti, jer je 5 km jaaaako dugo u ovakvoj utrci i dalje trčim u istom tempu ne želeći ništa prepustiti izvan zadanih okvira. Dolazi i 4. krug i malo – pomalo dolazim do zadnjih 3 km kada počinjem osjećati bolove u nogama koji bi se mogli razviti u grčeve. Dobro poznajem svoje tijelo i znam kako reagira i istog trenutku uzimam čokoladicu i coca-colu i bol prolazi. Dolazim do 19 km i 900 m i tu se treba popesti na neku uzbrdicu. Bolovi u nogama, činjenica da sam u vremenu koje sam želio govori mi da tu uzbrdicu odšetam te odlučujem napraviti prvu šetnju u cijeloj utrci. Čim sam počeo hodati jedan dečko mi viče da krenem, a ja mu odgovaram da se ne žurim da želim se lagano popesti na brdu pa onda zadnji kilometar pojačati na 4:30. Ovo je bilo ludo od mene, jer mi je on rekao da će me taj kilometar pejsati na to vrijeme. Nakon što sam se popeo odmah sam krenuo trčati sa njime i nakon 50-ak m nailazim na Mariju koja je u tome trenutku hodala. Pogledi su nam se sreli i siguran sam da si je mislila koji mi je klinac, jer sam baš trčao. Taj kilometar završavam sa tempom 4:37 !!!! Zadnji kilometar 4:37 ??!! 

Moj san o vremenu halfironman-a ispod 5 sati sam ostvario. Vrijeme utrke 4:52:38 h, a što je u odnosu na prošlu godinu 12 min brže. Baš sam bio veseo i baš su me emocije preplavile, a i moja Kraljica je pustila suzu kada je vidila veselje na meni. To je predivan osjećaj kada ostvariš nešto što si htio i ja sam čovjek koji 1,9 km plivanja, 90 km bicikla i 21 km trčanja može odraditi ispod 5 sati. 

Utrku završavam kao 41. od 198. natjecatelja, a 10. u svojoj kategoriji M40-45 s time da su i prvi i drugi na utrci iz moje kategorije, tj. ovo je najbrutalnija i najjača kategorija.

Nakon utrke grlim se sa jednim organizatorom (Danilom Bulatovićem) i govorim mu da me je zeznuo, jer je trka tako dobra da sam ove godine išao 4.52 h, a što znači da bi iduće godine trebao ići još brže. On kao iz puške ispaljuje «Pa brate, što ti se nije svidjelo na utrci da si tako požurio??».

Pored utrke bio mi je i moj trener Nemanja Korać koji je vjerujem ostao isto tako ugodno iznenađen i mogu reći da sam i sam ….. ne mogu ništa reći ….. još slavim….

P.S. Danilo, Darko molim sačuvati redni broj 1 i za slijedeću godinu za mene !!!

EUROPSKO VETERANSKO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU, BLED - 5 km utrka

Prošlo je nekoliko dana od završetka Europskog veteranskog prvenstva u daljinskom plivanju i utrke na 5 km. Za razliku od utrke na 3 km ova dulja dionica osjetno je smanjila broj natjecatelja tako da je u mojoj starosnoj kategoriji startalo 52 natjecatelja. Za utrku na 3 km možeš doći i polu spreman pa čak i nespreman, jer ćeš nekako doplutati do kraja, ali utrka na 5 km je ozbiljna duljina i na nju se ide kada si spreman i ona ne dopušta bilo kakve egzibicije u vodi. Staza je bila postavljena na način da se plivalo od starta 500 m zatim je bio okret i u ravnom pravcu plivalo se 2 km te nazad. Na takvoj stazi 25 plivača koji su startali u mojoj grupi se vrlo brzo izgubi tako da sam cijelu utrku plivao sam. Osjećao sam se dobro pa čak na neki način i iznenađujuće dobro što se tiče pluća, ali nakon nekih 3,5 km počeo sam osjećati nedostatak snage u rukama tako da mi je cilj bio pokušati držati isti tempo. S obzirom da su zabranjeni satovi u utrci ne mogu analizirati tempo plivanja i kako sam plivao, ali utrku sam završio kao 34. u svojoj kategoriji M40-45 sa vremenom 1:16.32 h. Ovo vrijeme je moja realnost i iako sam mislio da bi mogao nešto brže plivati ne mogu biti nezadovoljan sa vremenom plivanja, jer je to nekako u granicama mojih rezultata od prije nekoliko godina s time da sada imam osjetno manje kilometara u treninzima.

U mojoj starosnoj grupi, ali i u grupama iznad moje (M50-55, M60-65) ima tako opako brzih plivača koji plivaju ispod sat vremena 5 km, a kada se uzme u obzir da trenutno u RH možda tri ili četiri plivača seniora (naših reprezentativaca) plivaju ovo vrijeme tada se čovjek brzo otrijezni i vidi koliko smo slabi u plivanju iako bi željeli biti daleko bolji. Po meni tu su krivci i treneri kojima je lakše štopati vremena na 50 ili 100 m, jer da bi plivao maratone trebaš «rudariti». To je težak fizički rad i trenera i plivača, a mnogima se to ne da tako da ne čudi i činjenica da smo kao reprezentacija u daljinskom plivanju nakon odlaska naših zlatnih dečki Ivana Šitića i Duje Marina u zadnjoj grupi plivača i ako uopće i završe utrku smatra se kao uspijeh.

Masters plivanje u svijetu je način života, a na ovogodišnjem Prvenstvu bilo je preko 1300 plivača. Od tih 1300 plivača bilo nas je 10-ak iz RH,a ukupno u RH postoji nekih 30-40 aktivnih masters plivača. To je tužna i poražavajuća činjenica i koja se vrlo dugo neće promijeniti, jer ljudi se «srame» plivati. Ponovno ponavljam da je to način života koji uključuje treninge, putovanja, druženje, dobru hranu, nova mjesta pa bih volio da se ljudi više uključe u ovaj predivan sport.

EUROPSKO VETERANSKO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU, BLED - 3 km UTRKA

Trka je prava kada je Ona samnom

Volim biciklizam. Volim trčanje. Volim triatlon, ali moje srce kuca za daljinsko plivanje. Plivati u «otvorenim» vodama kada te nose valovi, struje, kada te prži Sunce, a drugi plivači guraju i ponekad udare poseban je osjećaj koji se za mene ne može mjeriti sa niti jednime drugime. Početkom ove godine (isti dan kada su otvorene prijave) prijavio sam se za utrke na 3 i 5 km na Europskom prvenstvu u daljinskom plivanju koje se održava od 8. do 9. 9. 2018. godine u Bledu, Slovenija. 

Iako znam da nisam najbolji i iako znam da nisam trenirao kako je trebalo, jer sam kao glavnu trku ove sezone odabrao Ironman u Klagenfurtu pred sam početak utrke osjećao sam «leptire» u trbuhu. Ja sam plivao u kategoriji 40-45 i moja grupa brojala je 37 natjecatelja, a plivalo se u dvije grupe tako da je ukupni broj natjecatelja u mojoj kategoriji bio 74. Temperatura vode bila je 21 stupanj, dakle savršena za plivanje. Čim je starter dao znak za početak utrke krenuo sam jako i iako je srce htjelo držati prvu grupu plivača to na žalost tijelo nije moglo pratiti tako da su nakon par stotina metara najbolji otišli naprijed, a ja sam ostao sam u sredini. Kada nemaš grupu za plivanje koja će te vući ili u kojoj ćeš se «šlepati» tada sam moraš naći motiv. Ja sam odlučio plivati najjače što mogu pri tome pokušavajući držati isti tempo tijekom cijele utrke. Osjećaj u vodi je bio fantastičan, niti u jednom trenutku nisam osjećao bilo kakve bolove i nakon okreta na pola staze čak sam pokušavao malo i pojačati. Nakon nekog vremena osjetio sam nečiju ruku na stopalima, a što je značilo da ne plivam sam već da je barem jedan plivač iza mene. To mi je dalo dodatni motiv da mu ne dozvolim da me prijeđe tako da sam pokušavao držati prednost u odnosu na njega barem za dužinu svojeg tijela. Nekih 100 do 200 m pred ciljem smo se poravnali te sam podignuo tempo plivanja i nisam htio dozvoliti da me prijeđe. Tako smo se nadmudrivali do nekih 60 – 70 m pred ciljem kada sam odlučio pojačati najjače što mogu i pokušati održati malu prednost koju sam imao u tome trenutku. Očito se on nije snašao, jer sam nakon par sekundi vidio da zaostaje tako da sam krenuo «all out» znajući da sam ga dobio. Naravno, došao sam u cilj ispred njega i 3 km sam isplivao za 42:35.9 min. Ovo vrijeme mi je donijelo i 34. mjestu u svojoj kategoriji, a zaostatak za prvime je 9:41 min.

Iako kao sportaši želimo postići što bolji plasman moj plasman je realnost s obzirom na broj treninga i kilometražu koju sam do sada preplivao, ali sam jako zadovoljan sa svojim vremenom, jer je to vrijeme vjerojatno moje najbolje vrijeme  na 3 km.  Nakon utrke i B je bila zadovoljna. :)

Posebno sam emotivno vezan za Bled i natjecanja na Bledu i pored trke ovakvo natjecanje donosi i druženje sa prijateljima. Na Bledu sam vidio puno svojih plivačkih prijatelja iz svih dijelova svijeta, a posebno mi je drago bilo vidjeti jednog Makedonca sa kojime sam plivao na Farosu 2007. godine, zatim legendu daljinskog plivanja Vojislava Mijića iz Šabca (organizator Šabačkog maratona od 19 km u Savi – plivao sam tamo 2006. godine) te druženje sa svojim prijateljima iz RH. 

SLIKA 1

Pred 11 godina na Bledu se održavalo Europsko prvenstvo u daljinskom plivanju i tamo je nastala slika broj 1. Na njoj se nalaze naše legende daljinskog plivanja i to s lijeve strane: Toni Pavičić Donkić za prijatelje «Briškula» - plivač koji ima za sada 2 plivanja iz Ocean 7 (La Manche i Gibraltar), čovjek koji je isplivao Zurich lake (26 km) i koji mi je puno pomogao kada sam u Zurichu 2009. godine plivao 12 sati u bazenu (29 km).

S desne strane nalazi se Siniša Staničić i svatko tko je barem jednom plivao neki maraton u RH čuo je o njemu. Čovjek profesionalno radi kao top manager u jednoj tvrtki, ima obitelj i 6 dana u tjednu brutalno trenira plivanje. Zadnjih 10 godina 1500 m pliva između 18-19 min i opako je brz i u drugim disciplinama. 

Slika 1

SLIKA 2

Nas trojica na ovogodišnjem natjecanju. Vjerujem da ćemo se i za 11 godina slikati ponovno pored neke vode, jer plivanje je naš život. Život koji je ispunjen predivnim trenucima druženja koje ovakav ambijent i sport donose.

Slika 2

Sutra je novi dan i nova utrka. Sutra je utrka na 5 kilometara i ja bih bio zadovoljan da tih 5 km otplivam oko sat i 10 min, ali to je utrka, a u utrci sve je moguće.

Plivačka ekipa - godine nas stišću, ali su nam srca mlada

Kraljica i dečki

Klara Ana i dečki

Domagoj Jakopović Ribafish i ja

Vojislav Mijić, Briškula i ja

Kranj 2007. (ljubav prema plivanju 

kod nas se razvija od malih nogu), dan prije nego je fotografirana

slika broj 2

Drugi s desna: pok. Berislav Gauš - vrhunski sportaš

"ZAVOLI SAVU"

Nekada moraš skočiti na glavu pa reći «hop»! Upravo ovako došlo je do moje zadnje sportske «avanture» kod koje je od ideje do realizacije prošlo oko mjesec dana. Inače sve svoje sportske aktivnosti pomno planiram i analiziram i vodim se idejom da sve tehničke pojedinosti treba svesti na minimum kako bi moja sportska izvedba bila neometana i neopterećena svime nebitnime. Sve je počelo prije mjesec dana u razgovoru sa svojim prijateljima - Savskim «barabama», braćom Draškom i Njegošem Đurićem prije plivačke utrke u Brčkome. U razgovoru kaže Njegoš svome bratu: «Sjećaš se kako smo mi prošle godine plivali Savom od Orašja do Brčkog», ovaj mu nešto odgovori, a meni se u glavi upali lampica. Ako su oni mogli plivati onda mogu i ja. I tako utrka u Brčkom je prošla, došlo je ljeto, a ja plivam 2-3 kilometra svaki dan i kao pripremam se za ovu avanturu. Jednom prilikom dok smo ležali na plaži kažem ja Barbari:»E znaš šta, odlučio sam plivati od Martinske Vesi do Siska ? (bitan je upitnik na kraju)», ona me pogleda i pita:»Da ti nije Sunce lupilo u glavu kada mi postavljaš ovako glupa pitanja? Čemu?», ja zašutim i što da joj odgovorim. Dani prolaze u meni ideja raste. Ovo je prilika sada ili nikada te odlazim u Lučku Kapetaniju u Sisku i tražim od njih da mi fotokopiraju tok rijeke Save. Na google-u gledam udaljenost i dolazi prvo otrežnjenje - 32-33 km. U jebem ti, ovo je više nego što sam mislio. Ovo je daleko više nego što sam ikada plivao. Najduža dionica koju sam u «komadu» isplivao je Gibraltarski tjesnac i to je bilo 2009. godine. Tada sam 22 km isplivao za 4:45 sati i time postao drugi Hrvat u povijesti (iza mog velikog prijatelja Tonija Pavičića Donkića – Briškule) i time imam jedno preplivavanje iz «Ocean 7» (7 najvećih svjetskih preplivavanja).

Kada nešto odlučim da ću napraviti onda više nema povratka. Idem do kraja bez obzira na sve.  Najužem krugu sportskih prijatelja onako skromno govorim vijest što sam odlučio plivati, a oni u čudu me gledaju. «Savom??» pitaju, a ja: «Da, Savom. Što je tu čudno?», a oni:»Ništa, ništa, ok, sretno.» Odlučujem se za termin plivanja i više nema uzmaka. Još jednom najavljujem Barbari da nam je vikend zauzet sa plivanjem, a ona mi govori:»OK, ako si tako odlučio vjerujem da znaš što radiš». Odlazim u Lučku Kapetaniju najavljujem plivanje te od HGSS-a dobivam prateći čamac i dečke koji će osiguravati plivanje. Pored njih akciji se uključuju i dečki iz Eko udruge «Kupa Vurot» (pogledajte na fejsu što dečki rade; svaka im čast – «misli globalno – djeluj lokalno») i kajakaš Filip Milešević koji su mi osiguranje i izvidnica na ruti. Kako uvijek postoje i hejteri i ne želeći dovesti u pitanje činjenicu da li sam to doista isplivao ili ne, u timu nam se pridružuje Darko Ričko kao službeni fotograf akcije i kao promatrač na čamcu Alen Kostelac – bivši Hrvatski reprezentativac u odbojci, bivši Mister sporta RH i izuzetno cijenjeni sisački sportaš. Naime, da bi plivanje bilo regularno od trenutka starta do dolaska u cilj plivač ne smije niti u jednom trenutku držati se za čamac ili neku drugu pomoć (deblo i sl.) ,a upravo to je bio i Alenov zadatak da pazi na regularnost plivanja i da nakon plivanja posvjedoči da nisam niti u jednom trenutku koristio bilo kakvu pomoć (ja sam sportaš i ja si to sigurno ne bi dozvolio, ali ima puno «nevjernih Toma» pa je to za njih). 

Start je bio u 7,20 sati i moja avantura plivanja Savom od Martinske Vesi do Siska je počela. 

Zašto baš od Martinske Vesi? Zato, jer od nje do Siska ima malo više od 30 km, zato što je to sjedište Općine i zato što postoji trkačka utrka od Siska do Trebarjeva Desnog koja prolazi kroz M. Ves i zato što preko Save u M. Vesi ide most, a slijedeći je tek u Sisku i zato što je to fora. 

Iako je noć prije starta izuzetno grmilo i nagoviještavala se jaka kiša jutro je svanulo sunčano i sve je upućivalo da će biti to lijep dan za plivanje. Kako sreća prati hrabre to sam tijekom cijelog plivanja imao oblačno vrijeme tako da nisam imao problema sa Suncem niti je postojala mogućnost da «izgorim po leđima» od Sunca.

Kako mnogi u Sisku i oko Siska pa tako i ja gledamo Savu kao jednu ružnu i zagađenu rijeku to sam ovim plivanjem htio razbiti predrasude kako svoje tako i druge pa sam ovu akciju plivanja nazvao «ZAVOLI SAVU» sa ciljem popularizacije sporta na Savi. Sava nije gorski potok da bi dno toka bilo vidljivo, a boja koju Sava ima nije boja «zagađenosti» već je to boja prirode koja ju okružuje, to je boja pijeska koji Sava diže sa dna dok teče.  Ona je za mene predstavljala nešto magično i mistično s jedne strane, a sa druge strane nešto moćno. 

Cijelo vrijeme dok sam plivao baš sam uživao. Osmijeh sa lica mi niti u jednom trenutku nije silazio. Bilo je doista predivno vidjeti i sve osobe koje su bile u ovu akciju uključene kako se vesele i kako svatko na svoj način mi želi pomoći da svi zajedno uspijemo doći do cilja. Nakon 2 sata plivanja sat je pokazao da sam prešao 10 km i 600 m te sam u tom trenutku bio malo razočaran, jer sam očekivao da ću brže plivati (u Brčkome sam 10 km isplivao za 1.32h). Međutim, to su bile druge okolnosti, jer je Sava bila puno viša te je tok bio brži. Ovaj termin na kraju ljeta je u stvari plivanje u najnižem toku rijeke tako da je bilo mjesta gdje je ona bila duboka 20-30 cm te sam u tim dijelovima plivao prsno ili sam se samo pustio da me tok «povuče» prema dubljim dijelovima. Takvih mjesta nije bilo puno, ali na tim mjestima su dečki u pratnji gasili motor i na veslima prolazili taj dio kako ga ne bi oštetili. 

Plivam, gledam oko sebe i nakon 3 sata prolazimo 15 km. Potpuno sam miran, jer osjećam da sam u životnoj formi i bitno je da ne «puknem», jer je očito da snage imam dovoljno. Dakle, u potpunosti sam se «poravnao» i sada plivam 5 km po satu, a što znači da sam oko 6. sata u Sisku. Tijekom plivanja slušam upute iz broda te prelazimo sa lijeve na desnu stranu kako ide matica rijeke te pravovremeno pijem i jedem. Od pića koristio sam isotonik (3 litre), 2 dcl coca-cole (na 4. satu kao nagrada), 1 red bull, 5 gela i 2 mala snickersa. 

Niti u jednom trenutku nisam upao u bilo kakvu krizu već iskreno bilo me je strah samog sebe. Niti u jednom trenutku nisam pao u ritmu i cijelo vrijeme sam držao prosjek od 5km/h te sam se čudio kako dobro plivam sa tako malo treninga, a posebno dugačkih treninga. Nakon 5. sata osjećam da sam pri kraju plivanja i vidim u čamcu komešanje koje potvrđuje moju pretpostavku da do kraja nema puno. Malo-pomalo naziru se vizure Galdovačkog mosta i znam da je plivanje pri kraju. Tu malo pojačavam tempo jer želim ispod mosta proći ispod 6 sati i što mi uspijeva za 2 minute. Prolazimo navoza za brodove Lučke uprave Sisak i do kraja plivanja imam par stotina metara. 

Na obalu izlazim nakon 6 sati i 10 minuta i vjerujem da sam jedini Hrvat koji je isplivao tok Save od M. Vesi do Siska.

Koliko sam veseo zbog ovog plivanja, jer sada Savu gledam jednim drugim očima to se nadam da će i drugi sportaši vidjeti koliko je ona lijepa i da će se okrenuti Savi, jer ona to zaslužuje. Ona je rijeka iz naše Himne (hvala Korni na šlagvortu) i moramo ju voliti i poštivati, a to ćemo najbolje napraviti kada ju budemo uživali. Uživali plivajući, kupajući se, pecajući, veslajući i na drugi način provodili vrijeme sa njom, u njoj i oko nje. 

Ovo plivanje donijelo mi je ideju za još jednom ludom stvari koju bih želio napraviti i B iako sam rekao da ću se smiriti (znaš da hoću, i 2019. godina je godina bez ironman utrke) ovu ideju ću pokušati realizirati u 2019. godini kao vrhunac sezone.

Ovim blogom želim se zahvaliti svima koji su bili uz mene virtualno, a posebno ekipi koja je bila uz mene dok sam plivao i sigurno je da ovo ne bih odradio bez njih ili bi mi bilo daleko teže i sporije, ali posebno se moram zahvaliti svojoj Kraljici koja je istrpila još jednu moju ludost i koja 6 sati nije niti u jednom trenutku, ali niti u jednom trenutku skidala pogled sa mene. Kada mi je bilo teško ona mi se nasmijala i namignula tako da iako sam plivao i nismo govorili mislim da smo si tijekom plivanja puno toga rekli očima. Hvala još jednom od srca svima koji su bili uz mene.