16.6.19

KESZTHELY HALFIRONMAN

Kraljica i ja 
Jednu ironman dionicu od Siska smjestio se madžarski grad Keszthely. Sam naziv ne znam niti pročitati, ali u njemu se već nekoliko godina za redom održava festival triatlona, jer tijekom vikenda skoro sve triatlonske discipline (osim ironmana) su zastupljene. S obzirom na blizinu, ali i informacije koje sam prikupio o utrci odluka je pala da idem na ovu utrku, tj. da će mi ovo biti 12 halfironman u mojoj sportskoj karijeri. Nekoliko dana prije utrke svi natjecatelji su dobili mail u kojem je bio link na stranicu organizatora – web shop.
Uz navedeni link svatko od nas je dobio poseban kod kojim smo u web shopu mogli izabrati stvari u protuvrijednosti od 50 eura i te bi nas stvari čekale u startnom i finisherskom paketu. Ostatak koji ne bi «potrošili» biti će doniran u humanitarne svrhe. Po meni totalno nešto novo i svaki finisherski paket je personaliziran. Ali krenimo na utrku.
Pred start utrke
PLIVANJE
Na brifingu dan prije utrke organizator nije bio siguran da li će biti «no wetsuit swim» ili «wetsuit swim» iako je temperatura Balatona bila 26 stupnjeva tako da sam u jutro ipak došao sa neoprenom. Naravno, da je utrka bila  «no wetsuit swim», a što meni nije nikakav problem. Start je sa glavne plaže i sigurno nekih 200 – 300 m dubina jezera je oko pol metra tako da se trebalo pažljivo plivati. Pliva se jedan krug od 1900 m, ali organizator nas je upozorio da će plivanje biti nešto duže s obzirom na valove koji su se upravo počeli dizati. Kao i uvijek start iz prvog reda, full gas naprijed i nekih 200 m sam bio u prvoj grupi plivača. S obzirom na valove ovdje nema onog bazenskog plivanja kada se ruka izdužuje već dolazi do izražaja ows plivanje – široki zaveslaji i maksimalno iskorištavanje snage vala. Samo plivanje je bilo stresno, jer je vrlo teško uhvatiti pravi ritam s obzirom na valove koji ga razbijaju, ali to je ono što volim. Tko nije probao plivati po valovima ne zna o čemu pišem, ali ovo me je podsjetilo na moje najbolje dane daljinskog plivanja. Oooo, jedva čekam 22. 6. i prvu ows utrku nakon dugo vremena.
Plivanje završavam u vremenu 34 min sa isplivanih 2080 m, a iz vode izlazim nekoliko metara ispred Dejana Patrčevića !!! Hej, ispred Deje !!!
Od samog izlaska iz jezera do T1 zone ima nekih 200 m i ulaskom u zonu vidim da je hrpa bicikala tamo, a što znači da sam opet dobro plivao
Ah, što reći? Kaljuža
BIKE
"Šaptač Beast-u"

Pred utrku u zoni - svaki natjecatelj je mogao imati 2 pratitelja
koji su mogli ući u zonu 
Ova biciklistička staza je čudo. Prvih 15 km vozi se na relativno lošem asfaltu dok se ne izađe iz grada, a onda sva ljepota dolazi do izražaja. Nakon tih početnih 15 km staza se nastavlja preko zatvorenog autuputa daljnjih 30 km gdje je okret i povratak drugom stazom autoputa 15 km. Tu je ponovni okret i nazad u grad. Tko kaže da je Madžarska ravna taj se grdno vara, jer je ova staza imala 970 m visinske razlike. Ja sam se patio na biciklu, jer ovakva konfiguracija staze gdje se izmjenjuju uzbrdica sa nizbrdicom kida ritam vožnje, a s obzirom na strah na nizbrdici ono što sam izgubio penjajući se nisam mogao nadoknaditi spuštanjem. Međutim, na bajku sam dao sve od sebe, ali svi sa kojima sam pričao si mu rekli da ova utrka nije utrka gdje se može loviti PB pa me je to na neki način utješilo. Prije same utrke popio sam 0,5 l izotoničnog pića, a na bajku pored 2 gela, energetske pločice popio sam sigurno preko 3 l tekućine. Iako Sunce nije pržilo kao dan ranije bilo je izuzetno vruće i sparno vrijeme tako da sam i na ostalim biciklistima mogao vidjeti da pate i da im nije svejedno dok su vozili. Još sam pod dojmom biciklističke staze koja je predivna i da se ova utrka održava u jesen ili rano proljeće siguran sam da bi bila još više popunjenija. Biciklistički dio utrke završio sam za 2:52 sata i sa prosječnom brzinom 30,8 km/h. Jesam li mogao brže?? Na ovoj utrci nisam.
TRČANJE
Uh, trčanje… što reći o trčanju koje je krenulo negdje oko 11.30 sati – taman kada je Sunce počelo isijavati. Staza je prokleto «nategnuta» tako da svaki pokušaj taktiziranja pada odmah u «vodu». Naime, prvih 1 km je ravan, onda slijedeći km je lagana uzbrdica, pa je opet ravno, pa je nekih 1,5 km nizbrdica. Trči se na 4 različite podloge – asfalt, kamene kocke, betonske kocke i šljunčana staza tako da je i ovo razlog zašto je vrlo teško postići ujednačen tempo trčanja. Nakon utrke u razgovoru sa Dejanom on je prokomentirao da je u ovoj utrci bitno izabrati model tenisica, jer mekaniji modeli mogu uzrokovati trkaču samo patnju pa čak i odustanak od trčanja. 
Ja trčim, a Kraljica se zeza
Moja taktika u trčanju je bila «samo preživjeti» i upisati još jednu utrku završenom. Nikakav rezultat na trčanju nisam lovio, jer mi je tijekom cijelog trčanja zadnja lijeva loža bila na granici otkazivanja tako da sam s obzirom na sve zadovoljan. Moram napisati da je na svim okrijepnim stanicama bilo svega i doista ova utrka je organizirana na jednom vrlo visokom nivou. Nisam siguran da ću se i iduće godine vratiti, jer mi je ideja vidjeti što više različitih mjesta i utrka, ali ovu utrku doista preporučujem svima. Trkačka staza je bila nešto duža (20 km 800 m) tako da sam taj segment odradio za 2:01.39 h.
Sve u svemu predivan vikend sa Kraljicom u Madžarskoj. Dok sam ja vozio bajk ona je uživala uz kavu i hladnu limunadu, ali na trčanju «pokrila» je sve bitne dijelove staze tako da imam fotke sa svih strana utrke. 
I za kraj, nakon dana odmora veseo sam što sam se natjecao na ovoj utrci. Bilo je teško, bilo je pakleno, ali ono što te ne uništi to te ojača.  I zato, idemo dalje u nove utrke, u nove pobjede, u nova predivna druženja....


GARMIN PROFIL UTRKE

31.5.19

MOJE IGRAČKE. MOJI SNOVI.

Svi moji bicikli imaju ime. Možda je to čudno ili nastrano, ali je tako. Svaki muškarac voli igračke, a moji bicikli su moje igračke. Oni me ispunjavaju i čine sretnime. Ono što nikada, ali nikada ne radim su popravci  ili sređivanje bicikala. Ja samo vozim. Sve ostalo rade moji prijatelji i serviseri iz Alpha bike shop-a u Sisku i na tome sam im zahvalan. Kada sam kod njih šalimo se da sam ja veći profesionalac od profesionalaca, jer čak niti ne pumpam gume. A zašto bi? Tu su moji dečki kojima je to posao i to odlično rade. Ali, krenimo redom:
Sasvim normalan dan u Alpha Bike Shopu
CESTOVNI: «BJUTI» - Cervelo S3, di2 Ultegra, HED kotači, Quarq powermetar
Moja Bjuti. Nakon Fuji Ruboix, Williera Triestine ona je moj treći cestovni bajk. Ovo je izuzetno povozan i brz bajk s kojime baš uživam. Ovo je i bajk s kojim sam 2016. godine kao prvi Hrvat (i za sada jedini) završio extreme ironman (Austria extreme ironman). Kada sam se prošle godine prijavio za Klagenfurt ironman bio sam u nedoumici da li nastupiti sa TT ili sa Bjuti. Odluka je pala na Bjuti tako da ovaj bajk u svojoj povijesti ima završena 2 ironmana. Puno biciklističkih utrka smo prošli, pa čak 2-3 puta i pali, ali to je ljubav.

TT: «Beast» - Canyon Speedmax CF 8.0, Ultegra, Swissside Hadron 800 mm kotači
Ime govori sve. Brz, opasan bicikl s kojime sam završio 2017. godine Ironman Venezia i puno halfironman utrka. Ovo je brz «radni stroj» koji vozim većinom na utrkama. Jednostavno kada sjednem na njega sve zaboravim i postajemo jedno. Stroj koji grabi naprijed. 

MTB: «Branko Kockica» Cube Reaction C62 carbon frame
Ime bicikla je prijevod sa engleskog jezika. Kada sam prošle godine bio u Austriji na hiking-u vidio sam puno biciklista koji po brdima voze mtb. To je i bila ideja kada sam odlučio kupiti ovaj bicikl. Jake i kratke vožnje po brdima za nabijanje snage koja će se «raspodijeliti» na cestovnim biciklima.  


FIXIE made by Re.Cycles 
Svaki biciklist sanja o fixie biciklu. Kada smo se prije 5 godina uselili u novu kuću znao sam da će u Matijinoj sobi na zidu stajati jedan fixie. Kada sam ga naručio jedini uvjet je bio da rama ima priču. Sve ostalo sam prepustio Goranu, a o kakvoj ljepoti se radi vidi se na fotki. Sve je na tom bicikl napravljeno sa ljubavi i sa mjerom, a posebni «štih» daje legendarno Brooks B17 sjedalo.
Cilowas a Swissmanufacturer of bicyclesthat filed for bankruptcyin 2002. The bicycles were produced on the shores of Lake Genevain Romanel-sur-Lausannein the Vaudcanton.
"Cilo" is an acronymfor Charles Jan Lausanne-Oron. The abbreviation of the name from the manufacturer "Jan" was transformed in "i" for pronunciation purpose in French. "Lausanne-Oron" refers to a holding in Lausanne, associated to the industrialisation of the city at the turn of the 20th century.
Hans Knechtbecame world champion in 1946 riding a Cilo bicycle; other notable riders include Beat Breu,Daniel Gisiger, Hugo Koblet, and Tony Rominger.
Cilo co-sponsored the cycling team Cilo–Aufinawith Aufina from 1980 to 1986, and then with Atariand Ciclolineain 1992.


CESTOVNI: «Mr. Ribble» - Ribble Endurance 725, Shimano 105 R7000
Ovo je zadnja moja igračka s kojom se vraćam korijenima, jer je rama napravljena od čelika (Reynolds steel frame). Ovo je bicikl koji sam si kupio za duge i lagane vožnje. Iako je težak 12 kg (XL veličina) ona mu ne smeta da sa njime uživam u svakom kilometru. Ovo nije «napucan» bicikl skupom opremom, jer je ideja bila pojednostaviti sve i jednostavno uživati u vožnji.

Da li vi sanjate vaše bicikle? Ja da, ali bez obzira kakav bajk imate nemojte se opterećivati s time. Uvijek će biti boljih, opremljenijih, ali to nikako neće povećati radost vožnje. Zato samo vozite i uživajte.


26.5.19

SISAK POLUMARATON

copyright@Zdravko Stefanovski
Zadnjih 15-ak godina putujem sa Kraljicom po svijetu i natječem se u jednome od mojih sportova. Plivao sam, trčao sam, vozio sam bicikl na skoro svim kontinentima (osim Australije), ali sanjao sam utrku u rodnome gradu. Prije nekolikog godina došao sam u AK Sisak sa idejom da bi bilo lijepo po uzoru na Zagrebaćki noćni cener (najdraža trkačka utrka) organizirati Sisački noćni cener. Ove godine će biti 4. utrka. Nakon toga predložio sam da se organizira po uzoru na brojne gradove ligaško natjecanje na 5 km i ove godine idemo u 4. sezonu. Prije 3 godine osnovao sam Sisačku divlju trkačku ligu i skromno mogu reći da je ta liga napravila boom u gradu što se tiče trčanja, ali i biciklizma i plivanja. Hrpa ljudi koji se do toga trenutka nisu sustavno bavili treninzima ili uopće sportom krenulo je svaki dan trenirati. Ali, tu je falilo nešto. Sanjao sam sa pravu utrku u Sisku i na krilima podrške sisačkih sportaša AK Sisak krenuo je u organiziranje polumaratona. Hej, polumaraton u vlastitom gradu!!! Moj san postao je java, a na današnjoj utrci preko 550 natjecatelja je trčalo ulicama moga grada. I tu moja priča prestaje. Sve oko organizacije maratona, trasiranja staze, okrijepe organizirali su moji prijatelji iz AK Sisak. Ja sam početkom ove godine izišao iz Izvršnog odbora kluba, jednostavno iz razloga što su me ozljede načele i tražio sam sebe. Tražio sam neki motiv kako i što dalje, ali iskreno ja sam «vuk samotnjak». Cijeli svoj život treniram sam i naprosto nisam navikao biti u nekim okvirima, jer klub znači i odgovornost. Prema sebi, drugim članovima, prema zacrtanim ciljevima. I zato od srca zahvaljujem prof. Mrganu, Dragi Miličiću, Valentini Đureković i svima ostalima da ih ne nabrajam što su me danas učinili sretnime i što smo trčali našim gradom. 
Najljepše trkačice (naravno Sisčanke)
Jučer mi je u posjeti bio prijatelj iz BG-a Mihailo Živković i jučer sam odradio dva biciklistička treninga, jer sam si rekao da ne želim «patiti» na utrci, već ću trčati duboko u «comfort zoni» uživajući u svakom metru utrke. Zbog toga se nisam posebno niti pripremao za utrku, niti fizički niti psihički, a niti prehrambeno tako da sam na utrku došao samo sa jednim gelom i ideja je bila popiti ga negdje na 10 km. 
Mihailo i ja pred start utrke
Međutim,…. utrka je utrka i tu je sve krenulo drugačije i neplanirano. Na samom startu adrenalin me je spucao tako da sam krenuo jako znajući da ne mogu držati početni tempo, ali kada nisi siguran kako onda samo jako.  Dečki koji su trasirali stazu pobrinuli su se da trkači prođu pored bitnih građevina Siska tako da smo trčali pored NK Segesta, Starog Grada, preko Starog i Novog mosta, pored Segestice, Vrbine, 1., 2. 3. i 4. ulicom. Iz metra u metar patio sam, ali sam držao neki svoj zacrtanim tempo, a da sam patio vidi se i po pulsu koji je bio 180 tijekom cijele utrke!!! Na 11 kilometru stižem dvojicu svojih dečki (Vuksan i Ivančica) i nekih kilometar trčimo zajedno, ali onda Vuksan otpada, a dalje nastavljamo Ivančica i ja. Metar on metar ja idemo naprijed, ali nitko ne popušta. Dolazimo na 14-15 kilometar i tu čujem Ivančicu da počinje stenjati. U jednom trenutku sav zadihan počinje se lupati po nogama, jer su ga vjerojatno grčevi napali, ali ja čekam. Čekam svoju priliku, jer Shark napada neplanirano. Ta prilika je došla na usponu na Novi most kada odlučujem da je ovo prilika ili poginuti ili pobjeći. Ne mogu niti ja. Sve me boli, gel sam popio na 14. km (dakle zakasnio sam), ali idem pokušati. Počinjem na usponu dizati tempo i tu vidim da on počinje pucati, a konačan kraj je na nizbrdici niz most kada sam napravio solidnu prednost. Ostalo je još 5-6 km do kraja, osvrćem se oko sebe i vidim da su neki natjecatelji dovoljno iza da mogu ovim tempom nastaviti bez opasnosti da će me netko prijeći. Međutim,…. desna noga počinje me zatezati i počinjem svoju mantru da ta bol prođe. Prolazim 17. km (uspon na Podvožnjaku) i tu nisam siguran da li skrenuti lijevo ili nastaviti ravno. Odlučujem se na ravno. Trčim, gazim, znam da je kraj vrlo brzo i nekih 300 m shvaćam da sam pogrešno krenuo. Okret nazad, 300 m opet na pravi put, ali sada su me neki trkači prestigli, a među njima i Ivančica. Eh, da Ivančica je dečko od 28 godina, mlad, lud utreniran i sa predivnom curom i pun snage! Znam da mu je teško, znam da ja imam sape i krećem za njime. Lovim ga na 18. km, tu prelazim nekoliko trkača, ali tih 600 m viška me u glavi počinje smetati tako da jedva dolazim do Katedrale. Tu dobivam zadnju dozu adrenalina, jer se čuje glazba, publika oko staze plješće i imam još 2 km do kraja. Zadnja dva km. Prolazim pored svoje kuće i svojeg ureda. Pored suda. Prolazim cestom koju gazim svaki dan. To je poseban osjećaj i idem najjače koliko mogu. Ulazim u cilj sa vremenom 1.39.05 h (21700 m) i jedva stojim na nogama. Dao sam sve od sebe. Ovo je bio izuzetno težak i sparan dan i nije bio dan za rezultat. Uspoređujući ovaj rezultat sa trčanjem na halfironmanu od prije 3 tjedna trčao sam 4 m sporije (i bez 90 km bicikla), ali nije mi žao. Ovo je predivna utrka u voljenom gradu. 
Patnja na licu, ali cilj je blizu!
Međutim, … moram biti i malo kritičan, jer svaka kritika kod pametnih ljudi dovodi do popravne radnje i vjerujem da će se ovo prihvatiti. Prvi nedostatak: na okrijepnim stanicama je samo voda. Voda za piće na 26 i više stupnjeva nije dovoljna. Drugi puta pored vode treba organizirati colu i isotonik. I drugi nedostatak: 17. km! Markacija staze. Nisam samo ja fulao stazu već je bilo još dečki ispred mene koji su je fulali (pa čak i iz Siska) pa treba na markaciji poraditi.
I to je to. Vidimo se i slijedeće godine u Sisku! 
HVALA SVIMA!!

GARMIN PROFIL STAZE

19.5.19

GRANDFONDO SISAK

Daj mi suhu stazu. Posjedni me na Bjuti pa ćeš vidjeti što je «shark mode». Za razliku od prošlog tjedna i halfironman utrke, a posebno biciklističkog segmenta, današnja utrka je sasvim nešto drugo. Ove godine u Sisku moj BK «Roda» organizirao je po 4. puta biciklističku utrku «GRANDFONDO SISAK» u dužini od 122 km. Za one koji ne znaju «grandfondo» označava biciklističke utrke preko 100 km. Ove godine bile su organizirane dvije staze i to mala u duljini od 85 km (tzv. pussy) i velika od 122 km. Obje utrke bile su za cestovne bicikle, ali i za MTB pa se na startu skupilo preko 200 biciklista. Start utrke je u centru Siska i «zatvorenom vožnjom» vozilo se do Petrinje, a na izlasku iz Petrinje prema Hrvatskoj Kostajnici (nekih 15 km od Siska) utrka počinje. Iako mi je trener napisao program i plan da vozim lagano u «zoni 1», brate ovo je utrka. «Kak ćeš voziti u takvoj zoni kada te puca adrenalin, a osjećaš se jako.» Naravno da sam stisnuo gas do daske od prvog kilometra pa što bude. Prvih 15 km je u stvari i najteži dio utrke, jer se penjemo na 3 brda pa tko to preživi i kome se noge u tome trenutku ne «zakisele» ima šansu da odveze ostali dio utrke sasvim pristojno. Krenuo sam jako. Krenuo sam prejako na ta brda, ali kako je ovo moj «domaći teren» znao sam da poslije njih ide ravan blago u padu dio staze tako da sam znao da će biti prilike se odmoriti i vratiti puls i noge u normalu. Nakon zadnjeg brda stignuo sam grupu od nekih 6 biciklista i vičem im da krenemo zajedno raditi, odnosno voziti na smjenu. Dok su se oni prestrojili ja sam već odmakao i stiskao sam par km sam, a da bi me oni stigli i krećemo zajedno raditi. Od brda Jošavice do Hrvatske Kostajnice ima nekih 15 km i staza je skroz ravna, ali na tome dijelu gubimo jednu curu i jednog dečka i ostajemo nas 4 sami. Dobro radimo. Smjene se daju, vozimo kontrolirano tako da smo do Kostajnice imali sasvim lijep prosjek.
Na spuštanju u Kostajnicu pretječe nas neka budaletina koja u jednom trenutku bez bilo kakve naznake koči i počinje skretati u lijevo. Stišćem kočnicu na biciklu, Bjuti posrće i samo zbog činjenice da je staza bila suha izbjegavamo zaletanje sa preko 40 km/h u auto. To me je malo dekoncentiralo, ali vrlo brzo se sve vraća u normalu. Na izlazu iz Kostajnice kupimo jednog dečka i sada nas ima 5-6 za zajednički radi do Hrvatske Dubice. To je nekih 15 km, staza je blago valovita sa nekoliko većih hupsera i tu počinju prvi problemi za dvojicu u našoj grupi. Jedan ostaje iza, a mi pametno grabimo prema Dubici. U samom mjestu put nas vodi uz jedno kraće brdo i nakon što smo njega odvalili kreće onaj dosadniji dio staze. Preko 20 km ravnice, asfalt vrlo vrlo loš i tu polako počinjem patiti. Kako se smjene daju po jednu minutu nakon svoga reda odlazim na zadnje mjesto i sada imam dovoljno vremena se odmoriti. Tako je i bilo. Na kraju grupe jedem energetsku pločicu, pijem elektrolite i kao novi jurim dalje. Na tome dijelu gubimo jednog vozača i napadamo dalje nas 4. Vrlo brzo gubimo još jednog i ostajemo nas trojica. Malo-pomalo dolazimo i u Sunju gdje me počinju grčevi loviti u desnoj nozi, ali ponovno jedem, pijem i imam svoju mantru i to sve prolazi, a noge ponovno rade kako treba. Prolazimo Sunju i sada ponovno imamo dva manja brda i nekoliko hupsera gdje smo svi zajedno i kontrolirano držimo dobar tempo. Spuštamo se niz brdo prema Blinjskom Kutu i tu kreće ravnica od nekih 5 km prema Komarevu gdje nas čeka ponovno brdo i nekoliko hupsera. Dajemo smjenu i stvarno super radimo kada se počinjemo penjati prema Komarevu. Tu pucam. Noge više ne rade kako treba i zaostajem nekih 50-ak metara. Pokušavam stiskati, ali svaki put kada stisnem dođe hupser tako da udaljenost ostaje 50 m. Vidim da se dečki ogledaju i čini mi se da malo smanjuju brzinu i daju mi šansu da ih stignem, a što na izlazu iz Komareva i činim. Opet smo nas trojica i sada je red da im se odužim i prvo im vičem «hvala», a onda krećem na prvo mjesto da povučem koliko mogu. Vozimo ponovno jedan iza drugoga, dajemo smjenu i dolazimo u Sisak. Zadnjih 2 km ravnice odvaljujemo i zajedno se penjemo na zadnje brdo. Tu sam na drugoj poziciji, ali kada smo poravnali krećem naprijed. Kod vodotornja skrećemo desno i govorim im da krenu naprijed, jer je sada ponovno nizbrdica i ne želim zadnji km pasti i razbiti se. I oni voze oprezno i u Lađarskoj ponovno poravnavamo. Izlazim na prvo mjesto, ispod Starog mosta zakrećem i prvi sam na mostu. Ne znam, što se dešava na kraju. Možda nisu imali snage, možda su mi pustili, ali ulazim u cilj kao prvi od nas trojice. Grandfondo Sisak – 123 km odvaljeno za 3:34.43 h, prosječna brzina 34.6 km/h, @229 W, NP 261; chip time: 3:09:35 h (@39.56 kmh). 
I za one koji su mislili da je biciklistički segment u Kotoru bio moj maksimum, želim reći da shark nikada ne spava. On pliva i vreba dok ne krene u napad. A onda je kasno. Ova utrka je cijela bila u «shark modu». Ja sam zadovoljan i motiviran za dalje. Idući tjedan u Sisku je halfmarathon pa moram odlučiti: krenuti na «nož» ili jednostavno guštati i trčati uživajući u ambijentu svog grada uz 550 natjecatelja koji će samnom startati. 
GARMIN PROFIL UTRKE

14.5.19

OCEAN LAVA MONTENEGRO HALFIRONMAN

There is only one shark. Me.
Čudo. Ako bih morao jednom riječju opisati Ocean Lava Montenegro halfironman utrku na kojoj sam se natjecao prije nekoliko dana onda bi to upravo ta riječ bila sasvim dovoljna da opiše sve što se dešavalo na utrci i oko utrke. Ove godine Ocean Lava Montenegro je imala svoje 4. izdanje i Igor Majer i njegova supruga Marija Majer sa preko 250 volontera  su omogućili da svih 609 natjecatelja dožive utrku u najboljem svijetlu.
Lako je organizirati utrku kada je lijepo vrijeme, ali savršenu utrku treba organizirati po lošem vremenu, a sve vremenske prognoze su govorile da će na dan utrke biti kiša i veliko nevrijeme. Međutim kako sreća prati hrabre, tako nas je vrijeme poslužilo, ali da krenem od početka….
Uvijek uz mene
PUTOVANJE
Od Siska do Kotora ima 750 kilometara i ta udaljenost ne bi predstavljala nikakav problem za vožnju da se veliki dio puta ne vozi kroz mjesta i po jadranskoj magistrali tako da smo put podijelili u dva dijela: 1. od Siska do Skradina gdje smo prespavali i  2. od Skradina do Kotora. Smjestili smo se u predivnoj kući na samoj obali mora – nekih 200 m od starta utrke i na samoj šetnici gdje se odvijala trkačka dionica tako da smo bili u centru sportskog zbivanja. 
Na sam dan dolaska obavio sam sve potrebno oko registracije i bili smo slobodni za razgledavanje Kotora i fantastičnu kavu i kolače u Slastičarnici Forza (velika preporuka za sve ljubitelje fantastičnih kolača; nekoliko komada je završilo i u Sisku).
Iako sam o ovoj utrci čuo sve najbolje htio sam se i sam uvjeriti, jer već dugi niz godina kombiniramo sportski događaj sa turizmom tako da sam jedini ja od svih natjecatelja iz TK Sisak nastupio na ovoj utrci dok je cijela moja ekipa iz Siska bila na halfironmenu u Zadru. Moram priznati da sam bio malo ljubomoran, jer su svi moji bili tamo, ali sve priče koje su se širile oko ove utrke jednostavno nisam mogao ignorirati tako da smo ove godine ipak otišli u Kotor. Jedna od priča je i stand up komedija – briefing Igora Majera i moram priznati da sam se dobro nasmijao, a siguran sam da je svojim opisom utrke i pravilima na utrci razbio i svaku tremu onih koji su po prvi puta nastupili na ovakvoj utrci.
Iako su vremenske prognoze najavljivale loše vrijeme pitanja na briefingu bila su samo u pogledu toga da li će se plivati cijela dužina ili ne s obzirom da je more bilo izuzetno hladno. Koliko ?? Nastavite dalje čitati……
Prije starta utrke
PLIVANJE
SHARK MODE
Na sam dan utrke organizator je izvršio službeno mjerenje mora i živa na termometru se zaustavila na broju 12.5 stupnjeva celzijusa tako da je plivačka dionica smanjenja za nekih 900 m. Iako sam se dan ranije rasplivavao bez neoprena i nisam osjetio preveliku hladnoću na dan utrke možda zbog rane zore ili svega ostalo što me čekalo tijekom dana nisam se najbolje priviknuo na hladnoću tako da je start bio dosta konfuzan. Bio sam maksimalno koncentriran i s obzirom da se startalo sa jedne male plaže bilo je za očekivati da će biti gužva na startu. Ako je gužva na startu, onda radim ono što najbolje znam, a to je start iz prvog reda i full gas od prvog metra. Na prvom okretu nakon 200 m plivanja bio sam u prvoj grupi i nakon tih početnih 200 m puls mi se smirio, tijelo se priviknulo i bilo je vrijeme da se počne plivati. Zaveslaj po zaveslaj letimo stazom (pored mene je plivala Željka Šaban Miličić – kasnije pobjednica ženske utrke) te nakon isplivanih 1100 m izlazim iz mora kao 8. natjecatelj sa vremenom 15.51 min.
Ulazak u T1 je dosta dugačak tako da sam u T1 proveo 3:54 min i nisam se posebno žurio, jer je najava bila da će na biciklu početi padatikiša pa sam se tako i pripremio. 

BICIKL
Bicikl se vozi 4 kruga i to prvi krug u dužini od 28 km (Kotor – mjesto Kamenari), zatim se od Kamenara vozi 17 km i nazad i ponovno Kamenari – Kotor. Prvih 40 km osjećam se lagano, noge su odmorne, vozim i guštam, jer znam da će ovo biti dobra vožnja. Iako je staza tehnički zahtjevna i ima nekoliko većih brda (7 i više posto uzbrdice) to mi ne čini nikakav problem, ali spuštanja niz brdo već da. Bojim se nizbrdice i tu si ne mogu pomoći, ali nalazim se u «shark mode» i prvih sat vremena držim odličan prosjek na biciklu. Nakon 40 km na samom usponu na Perast počinje prvo pomalo, ali onda i sve više padati kiša koja u jednom trenutku prelazi u pljusak pa odmah u glavi radim prebacivanje iz «shark moda» u «survival mode». Pola utrke je prošlo, imam neko «zašparano vrijeme» i polako popuštam, jer ne želim riskirati bilo kakav pad i time eventualno ozljedu. Kako kiša prestaje polako pojačavam, ali ne do kraja, jer je cesta mokra i vozim maksimalno oprezno. Na 70 km znam da više ne mogu odvesti planirano vrijeme, ali nije me brige, jer je još 20 km do kraja ovog dijela utrke. Ovo je prilika da analiziram svoju vožnju i mogu reći da sam zadovoljan, jer je puls bio dosta nizak, noge lagane i da je vrijeme bilo malo bolje siguran sam da bih imao PB na bajku. Ovako je na kraju biciklistički segment završen za 2:43 h sa prosječnom brzinom od 33 kmh. Nije loše, jer u T2 odlazim lakih nogu i ovo mi je pokazatelj da su se biciklistički treninzi pokazali ispravnima, ali i da ima puno prostora za napredak. Moram priznati da sam noge i štedio, jer ostaje mi trčanje, a na trčanju sam najslabiji i tu se uvijek «raspadnem». Obično sam na trčanje dolazio «prazan» i sa teškim nogama tako da je trčanje više bila agonija nego sportska aktivnost.

TRČANJE
Noge lagane pogled naprijed
U T2 ostajem nekih 3.43 min i na izlasku iz zone tranzicije molim se da mi lijeva noga izdrži i da ne bude nekih posebnih bolova. Na samom izlasku primjećujem Kraljicu i to mi daje dodatnu snagu. Krećemo…… prvih kilometar tempo 4:39 min. «Ej, koji ti je?» pitam samog sebe. «Što radiš čovječe?, smanji brzinu, nećeš izdržati» govorim sam sebi i pokušavam usporiti. Kada sam pomislio da sam ušao u zonu nekih 5:15 min/km sat pokazuje 4:45. Prolaze dva – tri km tempo je isti, a ja se osjećam super. Noge lagane, puls smiren, sve ok. Mašina radi kako treba. Nakon 6. km tempo raste na nekih 4.35 i osjećam se fantastično. To je to. To je trčanje koje sam tražio. Ulazim u zonu meditacije i jednostavno ne postoji ništa drugo oko mene osim staze i mene na stazi. Opet «shark mode».  
Osmijeh Kraljici
Tempo je do 17 km potpuno isti kada mi pada na 4:45 min/km. Gledam sat, preračunavam udaljenost, vremena i shvaćam da bi ovo moglo biti fantastično vrijeme trčanja. Već slijedeći kilometar dižem tempo na 4:28 i to je to. Ostaju još tri kilometra kada prolazim pored trenera i navijača koji su bili sa njime (obitelj Lasković i dr.) i to mi daje dodatnu snagu. Letim po stazi prema cilju i u cilj utrčavam kao 98. natjecatelj ukupno sa vremenom 4 sata i 42 min (u svojoj kategoriji 25/70), trčanje završavam sa vremenom 1:35 h (tempo 4:37).
Kao i na svim prethodnim utrkama Kraljica mi dolazi u susret i ponovno joj u oku vidim suzu. Iako joj svaki put kažem da je ovo zadnja utrka, ne mogu si pomoći i svaki put ispadnem bezobrazan, jer ju prevarim. Ali takva količina emocija ne samo mene, nego i ljudi oko staze, volontera, organizatora, pratnje i dr. me čine ispunjenime i to je razlog zašto se svaki put vraćam na start utrke. 
Mihailo Živković
Naravno Kraljica ne bi bila Kraljica da mi nije donijela omiljeno piće nakon utrke (za one koji ne čitaju blogove to je Coca Cola), a posebno se moram zahvaliti svojoj šogorici Karolini i šogoru Feđi Holub koji su samo zbog mene i ove utrke u petak došli iz Zagreba da budu uz nas i da nas prate u ovoj avanturi. sa nama je bio i moj prijatelj Mihailo Živković koji zbog povrede nije startao, ali je sigurno proživljavao svaki metar utrke. 
Holubi i mi
Hvala i Igoru, hvala svim ostalim organizatorima, hvala posebno volonterima i građanima Kotora kao i svim natjecateljima i gledateljima za ovaj vrhunski sportski doživljaj zbog kojega sam bogatiji i ispunjeniji sportaš i čovjek.
Kako je utrka bila na Majčin dan ovu utrku i svoj 11 završen halfironman posvećujem svojoj mami koji je uvijek tu kada ju trebam. Mama volim te… 
Za mamu!
 GARMIN PROFIL UTRKE












28.4.19

OTVORENO BAZENSKO PRVENSTVO RH U PLIVANJU NA 5 KM

Ovaj vikend u Rijeci održalo se Otvoreno bazensko prvenstvo RH u plivanju na 5km, a na kojem sam se i ja natjecao. Prošlo je puno godina od kada sam zadnji put plivao utrku na 5 km, jer jednostavno tijekom vremena izgubio sam motiv, počela su me ramena boliti i jednostavno našao sam se u drugome sportu (triatlonu). Međutim, daljinsko plivanje je moja prva i najveća ljubav i zadnjih nekoliko mjeseci posvetio sam se malo jačim treninzima plivanja, jer sam baš želio nastupiti na ovom natjecanju i nekako vidjeti gdje sam i da li ima smisla vratiti se na početak i ponovno se upustiti u utrke u daljinskom plivanju (Kraljica će me ubiti, jer nije dosta da me prati na triatlonskim utrkama – sada će me ponovno početi pratiti i na plivačkim). Zadnji treninzi pokazali su da imam formu, a jedan od odličnih pokazatelja je bilo i plivanje 6,5 km u komadu u malom bazenu (260 puta) gdje sam nakon te dionice imao snage još plivati, a tijelo nije pokazivalo nikakve znakove umora. 
Dizanje u 6, lagana vožnja do Rijeke i na bazenu na Kantridi stigao sam u 8 sati, naravno prvi. Jutarnja kava, novine i čekanje starta. Polako su natjecatelji počeli pristizati, a što je značilo da je vrijeme za rasplivavanje te sam se rasplivao 500 m. Bio sam smiren. U glavi sam složio priču da je to još jedan dan u «uredu» i da se ništa ne treba razlikovati od redovnih mojih treninga. Dobro, plivati ću malo brže.
Pred sam start dobivam hrpu poruka od svoje ekipe iz Siska i odlazim na startni blok. Start nije iz «vode» već sa svake strane bloka, a u stazi plivamo po dvojica – jedan s lijeve strane, drugi s desne strane (ja sam bio desni). Dogovaramo se da ćemo skočiti na noge i onda krenuti, a sve da nam naočale ne padnu sa lica.  
"Uvik kontra"
«Na svoja mjesta»… «Piiiiii» i krenuli smo plivati. Plan je bio plivati tempom koji mi odgovara i ne raditi neke velike oscilacije tako da sam krenuo dosta oprezno, ali prvih 100 m bilo je za 1:20 min, a nisam s tom brzinom imao nekih posebnih problema. Ja sam bio u stazi 8, a moj veliki sportski konkurent i prijatelj Žarko Salopek bio je u stazi broj 5 i odmah nakon starta vidio sam da sam ga ostavio nekoliko metara. Tijekom svoje plivačke karijere on mi je bio «meta», ali ja sam bio «njegova» i ponekad nije bilo bitno koji smo došli u poredku, već je bilo bitno «Koji je došao Žare?». 


Žarko Salopek i ja
Nekada sam ja bio ispred njega, nekada on, a na ovo natjecanje došli smo sa podjednakim vremenima tako da je ova utrka bilo ponovno u duhu onih naših starih – tko će biti bolji. Kako sam vidio da polako zaostaje dao sam si motiv da ga probam ostaviti barem za 100 m i onda plivati komotno znajući da me neće moći stignuti. Iz metra u metar, iz dionice u dionicu utrku sam kontrolirao u potpunosti i nakon određenog vremena ponovno sam Žareta ostavio za 100 m tako da sam sada imao preko 200 m prednosti. Baš sam se dobro osjećao i baš sam guštao u plivanju. Iako je takvo plivanje izuzetno zamorno i psihički teško niti u jednom trenutku nisam osjetio bilo kakvu krizu već naprotiv euforiju, jer sam bio svjestan da stroj dobro radi i da bi ovo trebalo biti odlično vrijeme. Sudac na pruzi svakih 100 m koje preplivamo okrene u brojčaniku tako da u svakom trenutku znamo koju dionicu plivamo. Nisam se s time opterećivao znajući da to može uzrokovati krizu. Plivao sam i plivao i pokušao sam držati isti tempo. Prvi puta sam pogledao na brojčanik i vidio sam broj 12. To je značilo da je ostalo samo 12 dionica za isplivati i iskreno sam se iznenadio, jer sam mislio da ih ima nešto više. Znao sam da je kraj vrlo brzo i sve sam onako rutinski završio tako da sam 5 km isplivao za 1:16.35 h (za sat sam isplivao 4 km), a moj konkurent i prijatelj Žare za 1:20.20. Nakon utrke slijedio je onaj ljepši dio, a to je druženje sa svojim plivačkom ekipom (Šito, Josipe, Mate, Žare, baš ste mi uljepšali dan) uz kavu i hladni Pepsi.
Prolazna vremena - moja su s desne strane
Međutim, mogu ja biti frajer i plivati, ali da nema moje Kraljice ne bi bilo ništa od toga. Iako ona nije išla ovaj put samnom u Rijeku kada sam se vratio doma ručak je bio na stolu, omiljeni kolač od jagoda se hladio, a njezin osmijeh me je dočekao. Zbog toga mi je ova utrke još više draža, a sada moram ja biti njoj dobar, jer uskoro kreće svaki vikend neka utrka……


25.2.19

MALTA - Nema utrke - nema Pepsi-ja!

Vrlo često planovi se ne ostvari. Vrlo često planiramo i pripremamo se za nešto, a ono za što smo se odricali i za što smo patili se ne ostvari, a osjećaj koji nas u tome prati je s jedne strane razočarenje i tuga , a s druge strane i neko olakšanje. Prije nekoliko mjeseci prijavio sam se za maraton na Malti i kako to obično biva dogovor je da idemo svi na Maltu, da to bude ponovno jedan predivan sportsko-turistički izlet. Na Maltu smo sletjeli u četvrtak oko 13 sati tako da smo imali cijelo poslije podne za razgledavanje Slieme – grada u kojem je bio organiziran finish utrke. U hotelu pri prijavi naša recepcionarka je iz Srbije tako da vrlo jednostavno dobivamo podatke gdje je dobro jesti. Njezina preporuka je restoran Takris gdje smo ručali, a ponovno nam je konobarica iz Srbije (Bela Reka). 

Pogled na Valletu iz Slieme
U razgovoru s njom dobivamo podatke o stazi trčanja, jer žena na otoku živi preko 20 godine i njezin suprug je tu trčao nekoliko maratona, ali ovaj ne trči zbog povrede noge. Ručak (po preporuci zec) i nakon uzimanja startnog broja odlazimo u hotel i pravimo plan za slijedeći dan. Nakon doručka dogovor je da odemo na izlet u Popey willage – filmski set za film Popey i tu provodimo cijelo prije podne. Plan je bio iznajmiti auto te autom lunjati po otoku, ali kako kod nas brušenje» finalnih stvari radi Kraljica i nakon što sam dobio podatak da voze kao u Velikoj Britaniji i da je promet velik, a ceste jako skučene slijedećih nekoliko dana vozimo se autobusom. Cijena autobusne karte je 1.5 € i sa tom kartom možemo se voziti 2 sata tako da smo prvi dan prošli i filmski set (na samom sjeveru otoka) te smo preko Birkirkare završili dan u Valletti gdje smo i ručali. Konobarica nam je bila Makedonka.  Slijedeći dan odlučili smo provesti u Mdini – gradu tišine, a koji je bio srednjovjekovni glavni grad Malte. Na autobusnoj stanici dok smo čekali autobus dogodilo se neko komešanje, a jedan putnik je to prokomentirao na srpskom jeziku. Prihvaćam komentar i krećemo u razgovor. Gospodin me pita odakle smo, a ja mu govorim iz Siska, a na moje pitanje od kud je on isti mi odgovara da je iz Bele Reke. Pita me gdje je to, a ja mu odgovaram da je to pored Zvornika i da smo na Malti upoznali jednu gospođu koja je iz Bele Reke (konobarica u Takris-u). On se nasmije i odgovori mi da mu je to supruga. Kako je svijet mali!! Inače malteško državljanstvo i nije tako lako za dobiti. Treba se čekati 18 godina i ako pozitivno riješe molbu tada za sam primitak u državljanstvo se čeka još 3 godine. Vlast se nakon 20 godina promijenila i ova nova dozvolila je gradnju i to da se na svaku zgradu može dodati još dva kata tako da graditeljstvo buja na otoku (prednosti razgovora sa domaćim ljudima).

Nakon izleta u Mdinu dolazimo u Sliemu i dogovor je da idemo ručati u kineski restoran. Dogovaramo se što ćemo uzeti, a ponovno nam narudžbu prima čovjek iz Srbije. Doista, na Malti ima dosta Srba i Makedonaca tako da nakon svega više niti ne pokušavam naručivati na engleskom jeziku već krećem sa hrvatskim pa ako mi ne uspije prebacujem se na engleski jezik. Nisam se trebao prebacivati do kraja putovanja. 
Kako pada noć tako i kiša počinje padati, ali to mi ne pravi nikakav problem, jer sam naučio trčati po kiši i osjećam se spreman tako da jedva čekam start utrke. Prije spavanja na facebook-u vidim da mi je frend Mehmed Sahinagić otrčao fantastično vrijeme na maratonu u Dubaiu (3:37 h – brate razvalio si, pa u glavi slažem strategiju za 3:35 h J). To se zove motivacija !! Mehmed hvala! Kako noć odmiče to vjetar počinje pojačavati, kiša sve jače pada, ali i nadalje ne vidim u tome nikakav problem. Meni je sasvim nebitno kakvo je vrijeme vani, ali tijekom noći u nekoliko navrata me budi huk vjetra i kroz glavu mi počinju kolati misli da li doista startati ili ne, s obzirom da ovo više nije uobičajeno vrijeme već oluja. Dižem se u 5, tuširanje, doručak u mraku, spremam se za utrku i u 5:25 izlazim iz sobe. Recepcionar me u čudu gleda i pita kuda idem. Odgovaram mu da idem na maraton. Iskreno, malo mi je čudno da sam jedini u predvorju hotela, ali to pripisujem samo svojoj ozbiljnosti i fokusiranosti na utrku. On mi onako bunovan odgovara da je maraton otkazan i da neće biti ništa od utrke. Hmmm, ipak odlazim na start i doista nigdje nikoga. Vraćam se u hotel, odlazim na Internet i na stranici Malta maratona vidim obavijest o otkazivanju utrke. Tužan odlazim u krevet, a Kraljica me pita što je bilo. Objašnjavam joj da je ovo upravo postao samo turistički izlet i sa svom opremom (garmin trakom, kompresijama i u dresu) uvlačim joj se u krevet. U jutro dizanje, doručak, kava i odlazak na aerodrom. Jel mi žao što nisam trčao? Naravno da mi je žao, jer mi je ovo trebao biti pokazni trening da vidim gdje sam sa trkačkom formom. Ovo mi je trebalo biti još jedno sportsko iskustvo, ali na žalost ove godine ništa od toga. Jedna od novogodišnjih odluka je bila da ću smanjiti i gazirano. Dva mjeseca sam se pridržavao toga i trebao sam se nagraditi jednom limenkom Pepsija. Ništa niti od nagrade. Nema utrke – nema Pepsija. Moram čekati novu priliku za utrku, a kako mi se čini biti će to tek u travnju osim ako nešto pod hitno ne smislim u ožujku. Klara me lagano muči naručujući Pepsi pa mi je jedina utjeha pomirisati ga. J
S druge strane, drago mi je da smo ipak vidjeli ovaj lijepi otok i da sam bogatiji za još jedno životno iskustvo i za još jednu destinaciju u mojem dnevniku putovanja. A sutra je novi dan. Sutra je ponedjeljak i sve ispočetka. Posao i trening. U ponedjeljak ću se i «kazniti» ; teškim plivanjem plivanje i još težim trčanjem. Sve u svemu tako je kako je i zahvalan sam za svakoj minuti provedenoj sa svojim curama. Matija je u Americi na natjecanju, a dečki sigurno jedva čekaju da im dođemo.  
Sliema
I TIP za kraj: Nikada, ali nikada nemojte rezervirati letove u konekciji ispod dva sata između letova !! Ali nikada! (U 20:25 h smo bili u slijetanju, a novi avion smo imali u 20:55 h: bila je to luda trka sa jedne strane terminala na drugu stranu, ali na sreću smo stigli na let). Sada ću popiti nešto alkoholno, jer kao što sam napisao coca-colu ne mogu.
Sliema - prvi dan
Sliema - jutro na dan starta trke
Popey willage

Valleta

Ljubav kćerke !
Čekamo bus