ROBIJEVI "vrtni radovi"

Nakon što sam se vratio iz Slovenije sa bike vikenda život se nastavio u «laganom ritmu». Ljeto je bilo u punom zamahu, mi smo uživali u kući, tek – toliko smo otišli na more, jer majstori, posao, stres oko adaptacije i sve ostalo nije nam dalo da se odmorimo kako treba. Ja sam uživao na svojim coffee ride, Barbara se posvetila nekim drugim aktivnostima (počela je vrtlariti) i tako je vrijeme prolazilo.

I u takvoj lijepoj svakodnevnici dobivam poruku od Robija Buterina iz Novigrada: «Idući vikend okopavam vinograd. Pripremio sam sve za vrtne radove pa dođi i pomogni.» «A jebem ti, ljeto, okopavanje vrta. Uf, kako se iz toga izvući?», a onda dolazi i ostatak: «Malo se šalim, ovo je biciklistički vikend i idemo se voziti i družiti.»

- «Barbara, opet sam dobio poruku za vožnju»

- «Kad ideš?»

- «Idući tjedan, petak do nedjelje.»

- «Aj»

- «Kako misliš «Aj»?»

- «Tak. Odi na vožnju»

- «Jel se ljutiš?»

- «Odi na vožnju, konačno ću se odmoriti i od tebe i svih. Jedva čekam vikend sama provesti.»

-«Jel se ljutiš??»

- «Odi na vožnju.»

I onda sam otišao za Novigrad, ali nisam bio siguran jel se ljuti ili ne. Tamo opet djelomično poznata ekipa; Apolonio i Gašpar – slovenci sa DOS-a, Dunja – vrhunska biciklistkinja iz Slovenije, Zupi, Agata, Robi i bračni par Heged iz Varaždina (iako je Ivan puno veći i jači, njegova supruga Andrea je ipak brža biciklistkinja J). Ovo je ekipa koja je spavala kod Robija, ali su nam se tijekom vikenda na vožnjama pridružili i Ivan Čular i Šime – predsjednik BK Benkovac. Vrhunska ekipa. Vrhunski sportaši, a Robi odličan domaćin. Tjedan dana ranije specijalno se uputio u Pazarište i osigurao dovoljnu količinu Velebitskog piva. Treba mišiće opustiti nakon «vrtnih radova».

Iako sam u petak planirao odmah krenuti u jutro, nešto me zadržalo tako da sam stiskao gas da stignem na vožnju koja je bila planirana za «zvizdan». Prvi dan bio je uvertira za ono što nas je čekalo u subotu. Prvih 80 km u petak sa penjanjem na Sv. Rok i prolazak pored rodne kuće Luke Modrića. 

Pred uspon na Sveti Rok

Ukupno preko 1000 m el. gain, ali tko to broji kada je pogled sa Velebita bio spektakularan. Povratak preko Obrovca i «paketić» uz Zrmanju. Povratak Robiju. Večera. Novigradski pršut i sir. Rižoto. Tijesto sa umacima. Voće. Robi, za prvi dan «čista petica». I onda je krenuo sa prezentacijom rute. Jebem ti, mogao sam ostati doma. Biti sa Barbarom. Sami. Puni strasti. A ja slušam rutu i sve ne vjerujem. 

"Paketić" u Obrovcu

Peglanje po Lici

Kava poslije Karlobaga

Dakle plan je slijedeći: Polazak u jutro oko 8 iz Novigrada, pa Obrovac i 19 km penjanja na Velebit (Prezid), spuštanje u Gračac i peglanje do Gospića. To je prvih 100 km. U Gospiću odmor. Tu smo stali preko sat vremena i dobro se napunili ugljikohidratima. Pizza, rižoto, palačinke, pivo, kava, sokovi. Tko je što htio. I onda uspon na Baške Oštarije. Spust sa Baških Oštarija prema Karlobagu. I onda od Karlobaga magistralom do Novigrada. Ukupno 220 km i preko 2000 el. gain. 

Mogu reći, da smo doista vozili predivno. Na čelu smo se izmjenjivali, svatko sa svakime je vozio. Priča. Na vrhu brda čekanje i obavezno fotografiranje. Gdje nam je bilo lijepo tu smo stali. 

Pogled sa Baških Oštarija

I onda se poslije Karlobaga Zupiju nešto desilo. Samo u jednom trenutku je počeo pojačavati tempo tako da smo Agata i ja zaostali za ekipom. A onda je Agata zaostala za mnom. A onda je Robi popizdio i vratio se po Agatu. I onda smo se svi skupili, a Robi je dalje bio napižden. I onda nas je poredao u parove i zadnjih 50 km smo vozili kao njemački penzioneri. Gledajući more i razgovarajući o prolaznosti života. Ukupno vrijeme vožnje je bilo nešto malo više od 7 sati. Taman da se stignemo prije večere okupati u moru. I uživati u pivu. Prvo sam popio, a da nisam niti bio svjestan toga. Drugim sam ugasio žeđ, a nakon kupanja i uz večeru treće je palo što bi rekli «kao budali šamar.»

Pag

PaA što sutra planiraš crni Robi? Sve sam se nadao da će to biti vožnja od nekih 20 – 30 km i da će nas potjerati doma, ali ne. On mora biti kao Zupi. Jer Ako Zupi ima coffee ride od 80 km Robi će imati coffee ride preko 100 km i preko 1000 el. gain. Dakle, Novigrad – Pag – Novigrad.

Pag u pozadini

Ali vrijedilo je svakog metra. Vrijeme je bilo predivno, a kava u Pagu onak. Ništa posebno. Ali je zato društvo bilo vrhunsko.

Opet predivan vikend za pamćenje i stvarno vrhunska ekipa. A tek je 7. mjesec i «pari mi» da će biti još neka vožnja. Ne bilo kakva vožnja. Epic vožnja definitivno. Opet je Zupi organizator, lokacija Slovenija. Dakle, patnja…

Rodna kuća Luke Modrića

One zgodne, a ja debeli

Zupi Tour 2021

- «Barbara, jel me voliš?».

- «Kakvu si trku opet prijavio??»

- «Nisam nikakvu trku prijavio, nego pitam, onako.»

- «Pa znaš da te volim. Aj, sad reci što trebaš».

 

Ovako je otprilike tekao naš razgovor kada sam jedne nedjelje dobio poruku od Damija Zupija.

Poruka je bila sasvim jednostavna: «Organiziram za određeni krug mojih prijatelja biciklističko druženje. Tvoje je da samo dođeš do Brežica i od tamo sve sam organizirao.»

Hm, vikend u Sloveniji. Biciklistički vikend u Sloveniji. Pa kako taj poziv odbiti pa sam određeni period bio malo bolji Barbari. Ali vidjela je i ona da sam sav rastrgan između sto stvari i da jednostavno to je ono što mi je trebalo. Otići na par dana i razbistriti misli.

I tako, uputio sam se tijekom lipnja u Sloveniju. Okupljanje kod Damija u Brežicama i odlazak u jednu vikendicu gdje nam je organizirao smještaj. 

Hej, pa neke ljude znam. Pozvan je bio Robert Buterin – moj cimer sa DOS-a (5-dnevna etapa oko Slovenije, silom prilika bio sam prisiljen na prvoj odustati, ali ta prva je i bila vjerojatno najteža sa 275 km i preko 3500 el gain po stravičnom pljusku i hladnoći prvih 200 km, a poslije više nije niti bilo bitno kakvo je vrijeme), zatim Agata – poljakinja i supruga mojeg bratića, te dvojica Tomislava – jedan iz Slavonskog Broda i jedan iz Zagreba, ali živi i radi u Graz-u te Anže – skoro profesionalni biciklist, zajebant.

Vježbe disanja pred vožnju

U takvim druženjima dovoljno je da je jedna osoba kontra i cijeli vikend propadne, ali zna Zupi koga zove tako da smo se odmah na prvu svi zajedno kliknuli i to je to bilo. Tri dana vrhunske zezancije, vožnje, pive i kave. I malo meditacije.

Pred penjanje na Roglu

Nagradno pivo na vrhu Rogle

Nakon okupljanja u petak prvi dan smo iskoristili za laganih 80 km vožnje (mah, laganih), ako se može peglanje na Roglu nazvati laganom vožnjom (76 km i 1900 el gain). 14 km pentranja uz brdo,ali na vrhu uživancija. Hladno pivo i nekoliko stupnjeva hladnije vrijeme.

Subota je bila određena za etapu «Alpe Maratona» sa tri brutalna uspona od kojih je jedan od najtežih «Pavličevo sedlo» s time da sama ruta ima nekih 130 km, ali mi smo napravili još dodatnih 20 km – ulazak u Logarsku dolinu. 

Pred polazak na Alpe Maraton rutu (tamo iza
gdje je tamno - tamo vozimo )

Kolači u Logarskoj dolini

I sve je bilo dobro do te Logarske doline, gdje sam krahirao. Izgubio sam šećer pa kada smo sjeli trpao sam u sebe kolače od borovnica kao da su mi zadnje. Nekako sam nadoišao, ali pred treći i zadnji uspon prema Kamniku skoro sam pao sa bicikla koliko sam se pokočio. Grčeve sam dobio u nogama tako da sam ekipi rekao da odu i da me ne čekaju, a ja ću polako i ako ne uspijem neka se spuste u Kamnik i autom vrate po mene. 

Tu su me Robi i Agata pobodrili i malo – pomalo sam nadoišao, a da bi pred sam uspon Anže koji se odvezao ispred svih nas dočekao sa pizzom. Dvije – tri šnite i Rafo je bio kao nov. Popeglao sam zadnje brdo i ostalo je samo spuštanje prema Kamniku. Piece of cake.

Zadnji dan – nedjelja bila je rezervirana za Zupijev kraj. Lagana vožnja od par kilometara. Coffee ride. Ali kada je Zupi u pitanju onda Coffe ride traje 80 km i ima preko 1000 m el. gain, ali kraj kojim smo vozili je predivan. Brežice – Krško- Otočec ob Savi – Kostanjevica na Krki – Brežice. Predivan vikend upisan u biciklističku knjižicu, ali to nije bio kraj. Nekoliko tjedna netko me ubacio u grupu «Vrtni radovi». Uh, kopanje…. ili nešto drugo ………

Prvo od 4 bušenja (sve Robi)
ili hrvatska posla: 1 radi 3 gleda

Kod Zupija 

Rogla - 13,4 km 7,2 %, 970 el gain
Predvor - Jezerski vrh, 26 km, 2,9 %, 756 el gain
Okra climb 0,7 m 11,6 % 80 m el gain
Pavličevo sedlo - 4 km 10,8 %, 432 el gain

"KADA TI ŽIVOT DA LIMUNE, TI NAPRAVI LIMUNADU" ili kako sam se digao iz pepela

Kako kaže jedna poznata pjesma «pamtim samo lijepe dane» tako i ja unazad dvije godine u trenucima kada se svijet mijenja, kada se sport mijenja zbog pandemije kojoj se ne vidi kraj pamtim samo lijepe dane. Iako je 2019. godina za sve nas sportaše bila posljednja «normalna» godina bez covid-19 sigurnosnih protokola ja sam pokušao i u trenutcima pandemije naći neka zadovoljstva.Tako sam cijelu 2020. godine proveo u laganoj vožnji na biciklu istražujući sve ceste moga kraja. Te 2020. godine pored jedne virtualne utrke (Zagrebački noćni cener) i jednog halfironman-a (Zadar) nisam imao niti volje, niti motiva za neki veći sportski iskorak tako da sam zadovoljstvo nalazio u «coffee ride» i obaveznom završetku vožnje u caffe baru «Maestral» u Selima na «paketiću» tj. pepsi coli i espressu.Iako je 2020. godina bila rekordna sa prijeđenih 13.000 km, bila je intencija da se taj pozitivan trend nastavi u 2021. godini.

 "Paketić"

Nije Maestral, ali je coffee ride

Međutim, jedno su želje, a drugo je realnost. Unazad 4 godine kako sportsku sezonu tako i kalendarsku godinu završavam solo vožnjom između Božića i Nove Godine u ukupnoj udaljenosti od najmanje 500 km (bez obzira na vremenske uvjete koji vladaju na cesti). Taj Rapha #festive500 izazov je nešto što mi je postalo normalno i nešto bez čega ne mogu. To su trenutci kada se posvetim samom sebi, kada analiziram cijelo proteklo razdoblje i kada pravim planove narednu godinu. To je vrijeme kada balansiram između vožnji na otvorenoj cesti i obiteljskim događajima, jer to je i vrijeme u našoj obitelji kada smo svi zajedno i kada nekako vrijeme normalnog života se uspori, a mi se posvetimo jedni drugima. I sve je bilo predivno do 29. 12. 2020. godine kada nam se život promijenio, ne samo nama već i mnogim našim sugrađanima. To je trenutak razornog potresa koji je djelomično uništio i moju roditeljsku kuću -  kuću u kojoj se nalazi moj odvjetnički ured (od 1952. godine). To stresno razdoblje volio bih zaboraviti, ali skoro svakodnevni potresi koji su se nastavili i početkom 2021. godine neprekidno su me na to podsjećali.

Taj osjećaj nemoći, stradanja, patnje, brige za obitelj, posao, egzistenciju to je nešto što mi i sada budi jezu, ali to je i trenutak kada sam vidio koliki sam trag ostavio u sportu, jer su me doista sa svih strana svijeta zvali moji prijatelji i nudili mi kako konkretnu pomoć tako i lijepu riječ, utjehu. To je nešto što je u ovim trenutcima razaranja budilo nadu i nešto što mi je dalo snage da krenem dalje. I tako, plan je bio da nema kukanja već zapeti i krenuti obnavljati ono što je uništeno te sam prvih nekoliko mjeseci 2021. godine posvetio obnovi i kompletnoj adaptaciji uništene kuće.

Status kuće nakon potresa

To je vrijeme kada sam po prvi puta sjeo na bicikl i nakon 3 min sišao sa njega, jer mi živci nisu dali mira i um mi nije bio spreman za trening. To je trenutak kada sam u bickama šetao po kući nadajući se da će mi se misli razbistriti i da ću moći odraditi trening, ali niti nakon drugog pokušaja to nije išlo. I onda sam odlučio da neću forsirati već kada ti»život da limune, napravi limunadu».

Portorož

Odlučio sam nastaviti sa «coffe ride» vožnjama, ali više ne mojim krajem, jer iskreno nisam mogao gledati oko sebe ta strahovita razaranja, više nisam mogao voziti znajući da su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom. Više nisam mogao biti sretan na cestama oko moga doma pa sam odlučio iskoristiti sva putovanja na rasprave izvan Siska i voziti na nekim novim putevima, voziti na nekim novim cestama. To mi je bila radost i veselje. Upoznavati «Lijepu našu» biciklom i mogu reći da sam odvezao neke epske rute (npr. Gospić – Baške Oštarije – Karlobag i nazad, Istra, krug oko Otočca, Karlovac – Skrad , «janjeća magistrala ili Karlovac – Vrbovsko», Karlovac – Ogulin – Vrbovsko – Karlovac, Sisak – Bihać i dr.).

Jedna sa puta u Bihać - "kupanje u Uni"

Kako je vrijeme odmicalo tako je sve sjedalo na svoje mjesto. Kuća se polako obnavljala i u trenutku pisanja ovog bloga pri kraju smo sa obnovom i kroz par mjeseci biti će sve gotovo. Malo – pomalo i moje misli su se čistile, ponovno sam dobio onaj svoj poznati elan i ponovno sam našao sreću i u treningu, ali i u dugim vožnjama. 

I kako to već biva i kako to treba biti u životu, ostavljamo iza sebe sve loše, a uzimamo sve dobro tako i neke ljude ostavljamo iza sebe, a neki ulaze u naše živote. Ostavljamo iza sebe neke osobe koje su nas «cijedile», a upoznajemo neke osobe koje nas motiviraju i koje nas obogaćuju. Tako sam i ja u nekom trenutku upoznao jednu fantastičnu osobu, vrhunskog biciklista i mogu reći da smo se na prvu «kliknuli» i da ga mogu zvati prijateljem kao i on mene. On je Dami Zupi (to mu je nadimak) i siguran sam da ga hrpa hrvatskih i slovenskih biciklista zna.

Dami Zupi 

To je osoba koja je moju biciklističku avanturu digla na još jednu lijepšu stepenicu (neću napisati višu, već upravo kako sam i napisao lijepšu)……., ali neka to bude nastavak ovog bloga, jer nakon toga sve je nekako krenulo drugačije, lijepše, motiviranije i zaslužuje da bude opisano u posebnom nastavku pa koga zanima neka «zaprati» moj blog, jer to je sa sada i jedini način komunikacije s obzirom da sam obrisao facebook i privremeno instagram….

TO BE CONTINUED….

Skradinsko zaleđe

UCI GRANDFONDO ISTOČNO SARAJEVO ili IZLET NA JAHORINU

Vučko

«Vikend za pamćenje» ovo su tri riječi kojima bi mogao opisati protekli vikend koji smo Vedran Cvanciger, Branimir Brbot, obitelj Kostelci (Branka i Alen) te moja malenkost proveli u B i H na Jahorini. Naravno radi se o biciklističkom vikendu, a povod je bio UCI Grandfondo biciklistička utrka na 100 i 60 km. Međutim, ne iskoristiti određene druge pogodnosti koje je vikend pružaobilo bi šteta tako da smo pored ovog sportskog dijela onaj drugi dio proveli u razgledavanju Sarajeva, ali i na specijalističkom studiju proučavanja bosanske hrane – smjer čevapi. 

PETAK 

Krećemo iz Sisak vrlo rano negdje oko 7 sati preko Hrvatske Kostajnice, Prijedora, Banja Luke, Viteza, Travnika do Sarajeva. Zahvaljujući donaciji trgovačkog društva MINOA AUTOMOBILI d.o.o. iz Siska imamo osiguran kombi,a zahvaljujući Marku Blaževiću iz Siska imamo osiguran i džeparac za dio troškova. Granicu u Kostajnici prolazimo bez ikakvih zadržavanja i prvo zaustavljanje imamo u Prijedoru na kavi. Kava, WC i idemo dalje sve do Travnika gdje se zaustavljamo na našem prvom mjestu – «Čevabdžinica Hari». Tko nije bio iskrena preporuka. Iako je u čevabdžinici bilo preko 200 ljudi travničke čevape dobijamo u roku od 5 min. Vrhunski. Sve pogođeno ukusom, količinom, poslugom i cijenom tako da siti i zadovoljni nastavljamo put ka Sarajevu, tj. planini Jahorini. 

Nakon smještanja u hotel dio ekipe (onaj pro dio, a vi pogodite tko su) odlazi na vožnju, a mi koji ipak uživamo u i nekim drugim stvarima odlazimo na hike na vrh Jahorine (Ogorjelica 1916 nm). Pogled sa vrha Jahorine je velučanstven te se vide mnige bosanske planine, ali i vrh Durmitora. Apartman u sklopu hotela «Vučko» je za svaku pohvalu te zadovoljni sa prvim danom odlazimo na spavanje. 

Najviši vrh Jahorine 

Mala ekipa iz Siska sa velikim srcem

SUBOTA 

Jahorina, ali i sama Bosna su prelijepe da ih provedemo u apartmanu tako da je dizanje bilo u 7,30, a već u 8,30 smo bili na biciklima – spremni za turistički obilazak planine. Iako je prvotni plan bio odlazak na Bjelašnicu zbog prometa, vručine u Sarajevu, ali i teške staze odustajemo od toga plana te se dio ekipe (Alen, Brba i Branka vraćaju na Jahorinu zbog PCR testa), a Vec i ja odlazimo na Trebević. 

Na putu za Trebević srećemo mojeg slovenskog prijatelja Anžea te kako je već skoro podne odlazimo na kavu. Ma možeš misliti, kavu. Odlazimo na malo Sarajevsko pivo u na 1100 nm u sjeni borova na planini Trebević u hladu restorana «Brus» izmjenjujemo biciklistička iskustva. 

Anže i ja

Anže odlazi, a Vecu i meni je lijepo da se odmah vratimo na Jahorinu pa istražujemo Trebević i spuštamo se na dio bob staze. Iako je sve oronulo i devastirano hrpa turista i dalje dolazi gledati objekte Olimpijade, a mogu se pohvaliti da je moja Helga sigurno jedini bicikl iz Siska i okolice koji se vozio po dijelu bob staze. 

Helga na bob stazi

Vec i ja. Iznad Sarajeva

Biciklistički "paketić"

Slikanje na Trebeviću i u povratku stajemo ponovno u restoranu «Brus» gdje sada pijemo kavu, colu (a kako drugačije) te jedemo kolač od borovnica sa planine. Odlazak na Jahorinu i kada bi ovo bilo za uspješan dan pada dogovor oko odlaska u Sarajevo. Prije nekih 4 godine na utrci IM u Venezia upoznao sam jednu predivnu osobu – Mehmeda Sahinagića i iako smo udaljeni nekoliko tisuća kilometara jedan od drugoga (on u Bahreinu – ja u Sisku) sve ove godine održavamo kontakt i mogu reći da smo postali baš pravi prijatelji. Prije nekoliko godina on je bio kod mene, ali i ja kod njega tako da ne samo što se mi znamo nego se znaju i supruge tako da nam je uvijek lijepo zajedno. Kako je on došao u Sarajevo na GO nije bilo šanse da se ne vidimo tako da subotnje poslije podne provodimo u ugodnom razgovoru (dio ekipe odlazi u svome aranžmanu u šetnju, a ja sa njime na druženje). 

Mehmed i ja

Nakon druženja vraćamo se sa gondolom iz Sarajeva na Trebević, a od tamo ka Jahorini, jer se trebamo pripremiti za utrku. Ah, a što ste mislili da sam zaboravio.. Naravno da nisam zaboravio drugu postaju našeg specijalističkom putovanja i na Baš Čaršiji odlazimo u Čevbdžinicu «Petica» gdje degustiramo sarajevske čevape. 

NEDJELJA 

Osmijeh prije utrke 

Dan utrke. Kako postoje dvije utrke Mediafondo (60 km) ili tzv. «Pussy» i Grandfondo od 100 km Vec, Branka i ja odlučujemo da startamo na «pussy» dok Brba i Kosta odlaze na Grandfondo. Ova Grandfondo utrka dio je kvalifikacijske utrke za Svjetsko prvenstvo u amaterskom biciklizmu, ali kako niti ja niti Vec nismo taj kalibar dogovor je završiti utrku na 60 km i gledati dolazak u cilj najboljih na 100 km. Kako je start utrke u Istočnom Sarajevu koji je udaljen od našeg hotela 27 km to već iz hotela odlazimo u 8 (biciklima) kako bi popili kavu prije starta i kako bi se pripremili za start. 

Kava prije starta

Uvijek, ali uvijek mi se desi ista stvar na startu. Prebrika me i umjesto da uživam prebaci mi se mode u glavi i umjesto «easy ride» ulazim u «sharkmode», a to je bilo i sada. Start utrke i krećemo svi zajedno, te iako je trebala biti zatvorena vožnja 5 km pojima nemam gdje je sve krenulo po zlu. Od prvog metra kreće ubilački tempo, a kako su biciklističke utrke u potpunosti različite od triatlonskih, jer imaju konstantno mijenjanje tempa to vrlo brzo ulazim u crveno. Gledam ispred Veca, iza mene je Branka. Nakon 2- 3 km imamo nagli pod 90 stupnjeva zavoj u lijevo i odmah od prvog metra uspon u neki klanac, a taj uspon je širok nekih 2 m. Krš i lom. Ovi prvi koji o tome nisu znali ulijeću sa velikim šajbama i kao čunjevi u kuglanju počinju padati. Tu jedva bez pada i stajanju svi troje prolazimo brdo i na vrhu brda Vec se odvaja od mene i Branke nekih 200 m. Tempo je luđački, ne stignem niti šmrklje brisati koliko jurimo, a o piću niti ne razmišljam. Jedino mi je na pameti povezati grupu i u pelotonu malo doći sebi. Radim, radim, ali ne uspijevam, ali u jedno trenutku me u punoj brzini stiže i prestiže jedan biciklist, skačem mu iza kotača i zajedno radimo da stignemo grupu. Upadamo u grupu, ali tempo se ne smanjuje, čak štoviše na svakom kružnom toku ekipa još jače stišće. Ponovno smo svi zajedno i Vec mi viče: «Rafo ovo je ludo, izgorit ćemo na startu.», a ja mu odvraćam «Vec držimo grupu dok možemo, a kad puknemo idemo sami». I tako malo pomalo dolazimo do 30-og km i prvog penjanje na Trebević. Čujem Veca kako viče: «Uf, konačno brdo. Sad ću se odmoriti:». Znoj se cijedi, stišćem, gazim, penjem se. Tu negdje nas Branka prelazi i odlazi naprijed, a ja u svome ritmu. Cijela grupa se raspala. Svi pate sami. Iako je pakleno vruče znam da imamo hrupu kilometara ispred sebe za penjanje i jednostavno stiščem pedale i svakim metrom idem naprijed. Malo – pomalo dolazim na vrh Trebevića i da je Vec bio tu negdje vjerujem da bi stali, odmorili se, popili kavu i nastavili, a ovako znam da je cilj za 17 km pa jurim dalje. Od Trebevića do glavne ceste za Jahorinu ima nekih 7 km i iako je cesta vrlo loša spuštam se na «sve ili ništa». Konačno dolazim do odvojka gdje se MF i GF razdvajaju i znam da imam nekih 10 km do cilja. Prvih 4 km je spuštanje i onda predstoji posljednjih 6 km penjanja prema jahorini, ali kako je cilj blizu taj dio puta čak mi je i ugodan. Ulazim u cilj sa vremenom 2:31 h i izuzetno sam zadovoljan. Na cilju čeka me drugi moj biciklistički prijatelj iz Slovenije Dami Zupi (uskoro blog i o njemu) te jedva dolazim sebi. 

Dami Zupi i ja

Ruke mi se tresu, osjećam se loše. Jednostavno sam se premorio i dao sam sve od sebe pa mi treba malo vremena da dođem sebi. U hotelu se važem te u odnosu na početnu kilažu prije utrke (103.5 kg) nakon utrke vaga pokazuje 99.5 kg, ali osjećaj je predivan. Tko to nije doživio ne može si predstaviti kakav je osjećaj iscijediti se, dati sve od sebe, izbaciti svaki atom snage, a onda uživati u tome. 

Lice patnika - 4 kg manje nakon utrke

Olimpijski krugovi na Jahorini

Čekamo dečke Brbu, Kostu i u 15 sati krećemo iz Jahorine doma istim putem, ali vrijeme je i za treću postaju našeg studijskog putovanja i u Banja Luci stajemo u Čevabdžinici «Kod Muje» gdje se čevapi peku od 1923. godine i koja važi za najbolje u Banja Luci. Nakon što smo probali 4 vrste čevapa (i na Jahorini nakon utrke) poredak bi bio Travnik na prvom mjestu, a drugo mjesto dijele Banja Luka i Sarajevo, a Jahorina ide na treće mjesto (lepinja je bila hladna). Dolazimo u Sisak oko 24 sata i iako premoreni što od trke, što od zraka, što od hrane i putovanja ukupan dojam je «pet +». 

DODATAK VEZANO ZA UTRKU: U svakom svome blogu osvrnem se i na organizaciju utrke i u odnosu na ovu imam male primjedbe: 1.) onaj uspon u klanac je svakako nepotreban ili ako već mora biti trebalo bi putanju usmjeriti dosta ranije na suženje – može biti opasno pogotovo za zadnje 

2.) okrijepne stanice – vrlo vrlo loše i na lošim mjestima – na usponu na Trebević postoji ravan dio gdje se može organizirati stanica, zatim na samom vrhu Trebevića, ali i na račvanju staza za MF i GF 

3) pored iso, vruče coca – cole i vode, nije bilo ništa drugog pa kako je sezona lubenica i vjerujem da im je cijena nikakva drugi put svakako staviti u okrijepne stanice narezanu lubenicu ili barem na cilju 

4) sve ostalo je super- staza močna, staza za prave vozače, top

A kud sad??

U Bosni je samo jedan smjer - naprijed uzbrdo

Potres pored Rapha #festive500

Rapha #festive500 Cap

Osam dana. 500 Km. Između Božića i Nove Godine. Po 4. puta za redom Rapha #festive500 izazov na kojem sudjelujem. Trebao je to biti moj oproštaj sa 2020. godinom onako kako to volim. Na biciklu. Ali sudbina je htjela drugačije. 

Prvo 5,2 potres po Richteru 28. 12. 2020. godine koji nas je stresao, ali bez posljedica. A onda sutradan pakao. Ponovno isto područje pogodio je fatalan 6,2 potres po Richteru i koji je veliki dio Petrinje, Siska i okolice uništio, a pored brojnih zgrada i obiteljskih kuća stradala je i naša. Dok pišem ovaj blog još uvijek ne znam status kuće, tj. da li je za popravak ili rušenje. Teško je to. Kuća u kojoj sam odrastao, kuća mojih roditelja, kuća u kojoj se nalazi odvjetnički ured od 1952. godine zadesila je sudbina brojnih drugih kuća. U trenutku potresa Matija i njegova djevojka nalazili su se u potkrovlju. Ja u Zagrebu. Barbara na poslu. Klara u Jazveniku. Nemam snage opisivati strah, jezu dok smo se pokušavali dobiti na telefone koji nisu radili. Prvo sam dobio Klaru. Živa je. Pokušavam dobiti Matiju i Barbaru. Ne dobivam ih. Strah. Očaj. Bježim iz Zagreba prema Sisku i molim se da je sve ok. Dobivam Barbaru. Plače, vršti: «Djeca, djeca, Matija i Andrea su u Sisku, kuća se stradala.» Mozak mi stoji. Prekidam sa njom. Živa je. To je bitno.  Matiju ne dobivam. Zovem. Zovemo svi. Matija se javlja. Viče da je ok. Viče da je kuća stradala. Ide prema jazveniku vidjeti Klaru. Govorim mu da ne treba da je živa. Dolazim u Jazvenik. Vjerojatno najbrže do sada. Grlim Klaru. Idem za Sisak. Nalazimo se. Grlimo se. Živi smo. To je bitno. Odlazimo u Jazvenik. Tamo je sigurnije. Mozak počinje funkcionirati. Zovem prijatelja da organiziram popravak krova. Zovem prijatelja da mi iznajmi prostor za ured. Zovem prijatelja za građevinski materijal. Odlazim u Goricu po špeceraj. Vraćam se doma. Pijem 3 rakije. Smirujem se. Odlazim u krevet. Tresem se kao prut. Zima mi je. B me pokriva sa dekom. Dolazim sebi, vraćaju se scene. Kuća podrhtava ponovno. I ponovno. I ponovno. Jadni Petrinjci. Kako je tek njima? Zovem neke od njih. Pozivam ih sebi. Molim ih da dođu nama u Jazvenik.  Ali ponosni su i oni. Ne idu sa svoga. Teško je. Živi smo. Sutradan odlazimo u Sisak. Spasiti što se spasiti može. Iznosimo stvari. Uspomene. Fotografije. Spise. Kompjutere. Strah me gledati u kuću. Strah me najgorih vijesti u kakvom je stanju. Strah me da ponovno ne udari potres. Tješimo se. Puno prijatelje sa svih strana me zove. Nude pomoć. Utjehu. Tu su uz nas. Osjećam da nam je bolje. Oni su uz nas. Iskreno proživljavaju sve sa nama. Lakše mi je. Moji su u Puli. Njihova soba je najviše stradala. Da su bili u Sisku, tko zna što bi bilo.

Roditeljska kuća i ured

 Sutradan ponovno iznosimo ostatak vrijednijih stvari i kada smo završili emotivno potpuno prazan, ustrašen odlazim doma. Matija odlazi prema Glini sa dečkima dijeliti pomoć. Ponosan sam na njega. Našao je snage za dalje drugima pomoći. Mi smo doma tješimo se i pravim plan kako obnoviti kuću. Ali još ne znam da li je za rušenje ili obnavljanje. Ali idemo dalje, #sharkmode se vraća u glavu. Ne može nas ništa uništiti. Imam snage za borbu. Imam prijatelje uz sebe. Dolazim doma. Kuća ponovno podrhtava. Ne mogu više. Moram naći predah. Moram u ovom trenutku zaokupiti misli. Sjedam na trenažer. Vrtim. Vrtim. Vrtim nekih pedesetak kilometara. Onoliko koliko mi je ostalo prije zla. I ove godine završavam svoj izazov. Uspješno. Ova kapa zauzima sada posebno mjesto u mom srcu. To je simbol. Simbol snage. Obiteljskog zajedništva. Simbol prevladavanja zla. Simbol pobjede. Simbol #sharkmoda. 

Sisak - Stari most

ZADAR HALFIRONMAN

Ova godina je za razliku od prošlih potpuno drugačija i to u svakom pogledu pa tako i u sportskom, jer mi je ovogodišnji Zadar halfironman bio prvi i posljednji u ovoj godini. Trebao je to biti i sportski izlet za cijelu obitelj, ali na kraju sam samo ja otišao na utrku. Da, znam. Kraljica je ostala doma,a samim time i moj osjećaj pred utrku je bio nekako čudan. Iščekivanje utrke. Nada da će ona negdje biti pored mene, jer u mojih dosadašnjih 4 ironmana i 14 halfironmana ovo je možda druga ili treća utrka da nismo zajedno. Puno mi to znači, a i ona kuži utrku pa zna gdje me dočekati da me pobodri i da mi «izvuče» zadnji atom snage. Mi smo jedno: ja odrađujem, a ona je pored mene. Ali, sve je nekako drugačije pa tako je i ova utrka, ali pristup utrci je uvijek isti. «Full gas do pol utrke, a onda pojačati». Ali, ove godine i ova taktika je bila malo drugačija, jer zadnjih 6 mjeseci nisam uopće trčao. Jednostavno mi se nije dalo. Uživao sam u biciklu, puuuno sam ga vozio, plivao, a trčanje sam stavio po strani. Plan prije utrke je bio «ubiti se na plivanju, dokrajčiti se na biciklu, a pokušati preživjeti trčanje.» Sve dok nije došla poruka: «Ti se sutra ne zajeb… nego se potrudi da pobjediš.» Jebiga, opet ista taktika kao uvijek pa što bude.

sharkmode on

PLIVANJE

Kao i svaku utrku do sada pokušavam startati što prije, odnosno taktika je krenuti odmah iz prvog reda,jer bolji plivači će me prestići, a oni sporiji mi neće smetati. Krenuo sam iz prvog startnog reda sa legendama hrvatskog triatlona Darkom Škevinom, Josipom Miladin Živkovićem i vrhunskim triatloncem iz Srbije – Darkom Savićem. Ovi dečki znaju plivati. 3, 2, 1, start: krenuo sam plivati kao da je utrka na 25 metara, a ne na 1.9 km. U prvih par metara dobivam ih sve sigurno za dužinu tijela, ali u tome trenutku osjećam slabost. Ruke mi teške, dečki me stižu. Evo problema, nismo ni krenuli, a motori skoro u leru rade. Od starta do prve bove ima nekih 150 m i to je bila čista agonija. Teški zaveslaji, dečki ispred mene. Uh, nije dobro. Međutim, znam o čemu se radi i siguran sam da će se motori upaliti. Dolazimo na okret i nakon okreta dečki su mi s lijeve strane, a ja odlazim s unutarnje strane – prema obali. To mi odgovara, jer ih mogu vizualno pratiti, a nitko mi ne smeta na plivanju. Nitko me po nogama ne lupa, nitko mi ne krati zaveslaj. Kako plivamo osjećaj se vraća i na prvom kilometru, to je to. Sve je onako kako treba biti. Darko mi je nekih dvije dužine ispred mene. Uh, odlično je trenirao plivanje, uplivan je, ali i ja. Znam da imam bolji pravac i da dolazim na slijedeću bovu direktno, a on «iz kosa» tako da ću tu dobiti onaj gubitak na stazi. Dolazi druga bova i tu već polako stižemo pro cure koje su startale 2 min prije nas. Okrećem ispred njega, dajem gas i krećem konačno plivati kako spada. Prestižemo nekoliko pro cura i onda Darka ostavljam dužinu tijela. Malo-pomalo dolazi i kraj plivačke dionice. Izlazim par sekundi iz vode ispred njega, ali do T1 ima uzbrdica i polako se šetam, ne želim dizati puls, a on šprinta ispred mene. Vrijeme plivanja 28 min.

Alen Pišpek i ja (moj veliki sportski prijatelj,
čovjek koji me je uveo u daljinsko plivanje) 

Čisto da se razumijemo. Ja sam sportaš i triatlon za mene je prvenstveno pomicanje vlastitih granica i prvenstveno se natječem protiv sebe samog, ali ako naiđem na konkurenciju onda je to to. Ja protiv sebe,  ja protiv drugih. 

Izlazak iz mora

BICIKL

Tko god je nastupio na ovoj utrci reći će da je biciklistička staza teška. Možda ne najteža, ali svakako je izuzetno «dinamična»,jer nema odmora. Non-stop traži od natjecatelja da rade. Malo uzbrdice, malo nizbrdice i nema odmora. Osjećaj na biciklu je fantastičan. Potpuno suvereno sam vozio, imamo sam osjećaj da mogu odraditi sve što je potrebno. U nekom trenutku stižem Darka i prolazim ga. Uf, odličan osjećaj, jer je on vrhunski biciklist i nešto slično prošle godine mi je napravio na utrci u Kotoru. Došao, malo vozio i prošao. I otišao. «Pay back time». Nakon njega stižem i Miladina i Škevina. Vozimo i izmjenjujemo se. Kad treba stisnuti stišćem, kad treba voziti jako, vozim jače. Malo oni mene prestignu, malo ja njih. Na 70. km počinje puhati vjetar. Nije to pravi vjetar već tzv. «jebivjetar». Ono, tu je, ne vidiš ga, ne osjetiš ga osim kada ti puše u prsa. Miladin je ipak jači vozač i odlazi. Škevin isto tako, ali na žalost na 80-om kilometru u zadnjoj šikani prije odlaska u T2 vidim Darka kako ga dečki dižu sa poda. Ruka mu je oguljena, pao je. Pa kak? Prolazi mi u glavi, ali kako se dignuo i stajao na nogama procjenjujem da je sve ok (na žalost kasnije sam čuo da mi se tubular odlijepio na kotaču, pao je i prelomio nadlaktičnu kost). Biciklistički segment završavam za 2:31 h, sa prosječnom brzinom 35,5 kmh (prije dvije godine 37 kmh).

Igor Mandušić i ja (Igor je brutalan biciklista)

TRČANJE

Prije svega svaka čast organizatoru. Kapa do poda za ovogodišnju trkačku rutu. Jedna od najljepših trkačkih staza na kojima sam nastupio. Ali isto tako, jedna od zahtjevnijih što se tiče podloge za trčanje. Kamene ploče, beton, makadam, drvene ploče, asfalt i šljunak se izmjenjuju na trkačkoj dionici, ali 3 kruga koliko se trči vrlo brzo prodju. Kako nisam trčao preko 6 mjeseci rekao sam sebi da idem otrčati barem 10 km pa onda kako bude. Međutim, noge su me slušale tako da sam dionicu otrčao bez stajanja. Nisam forsirao, nisam se vukao već sam ušao u «zonu» i jednostavno se sve poklopilo. Trčao sam bez opterećenja i bez bilo kakvog stresa te sam polumaraton završio sa 1:58 h.

Ukupno vrijeme utrke je 5:05 h, a s kojim vremenom sam više nego zadovoljan s obzirom da je to utrka bez trkačkih treninga.

Utrka je gotova! Kad je nova?

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/5657699786

ŠTO DALJE?

Volim okrugle brojeve. 4 ironman utrke i 15 halfironman utrka nisu okrugli brojevi. Iskreno, meni ljepše zvuči kombinacija 5 – 20 pa eto, što dalje. Igra se nastavlja, jer taj osjećaj prije utrke kada se tijelo «napumpa» adrenalinom, a nakon utrke bolom u svakom mišiću je nešto što volim. To je ono što si želim u slijedećoj godini. Lagano se «kažnjavati». Volim tu bol, volim «šušur» oko utrke, volim svoje prijatelje na utrci. Volim pomicati svoje granice. I zato, vidimo se i u slijedećoj godini, a neke od utrke su: Zadar, Roth, Beograd. I još pokoja, ali tu je Kraljica da kaže zadnju. Gdje idem, a gdje ne.