Na put prema Beogradu krenuli smo u nepotpunom sastavu, jer su dečki ostali doma zbog srpskih propisa o cijepljenju, a Klara je to iskoristila i odmah se ponudila da će ih ostati čuvati. Za razliku od prošle godine kada sam iznajmio apartman blizu Ade ove godine rezervirao sam kućicu na splavu na samoj Adi i sve je trebalo izgledati kao fantastičan provod. Domaćin nas je dočekao na Adi, odveo nas u kućicu, a nakon što smo se smjestili odvezao nas je na Skaradliju. Nekako sam si zamišljao: večera, a onda lagano romantika i spavanje, ali sve je ispalo drugačije. Htjeli smo večerati u restoranu «Dva jelena», ali kako je bio zauzet večerali smo u «Tri šešira». Očito je sudbina tako htjela jer smo i prošli puta večerali u istom restoranu. Po dolasku na splav čim je noć pala shvatio sam da sam pogriješio, jer nekih 300 m od nas su se nalazili splavovi tako da je cijelu noć tutnjala kakofonija čudnih zvukova. Da bi priča bila još bolja na splavu pored nas trajala je momačka večer tako da smo bili prisiljeni slaviti sa njima, tj. zaspali smo ranom zorom kada su sav alkohol popili. Subotu u jutro iskoristili smo za podizanje startnog broja i odlaska u kavu u Knez Mihailovu. Nakon kave odlazimo u restoran Manufaktura, a sudbina se ponovno poigrala, jer smo tamo otišli i prošli puta. Sjedamo na terasu i vidim dva muzičara koji se spremaju početi pjevati. Jedan od njih mi je poznat. Gdje sam ga vidio?? Razmišljam i shvaćam da je to Frano Lasić. Izgleda da svi mi starimo, a on ostaje takav kakav je desetljećima, jer od kada ga pamtim izgleda mi isto. Možda je tajna u 4 braka koji su iza njega ?
Dolazi konobar, naručujem miješano meso, a on mi govori: «Ne». «Što ne?» pitam ga, a on će na to da uzmem dimljeni lungić. Barbara pokušava nešto naručiti, ali on zna što će i ona te govori «Piletina, sa povrćem i kajmakom». Nakon ovoga nema druge nego prihvatiti ponuđeno. Klopa dolazi, za 5 min počistio sam tanjur, a Barbara gleda mene, gleda tanjur, pa opet mene i onako tiho kaže: «Mislim da ti ovo neće biti dovoljno za sutra.» Zovem konobara, naručujem hamburger, a on samo cmokne ustima i kaže «Dimljena pljeskavica.». Valjda on zna što ću jesti pa kako je sve to izgledalo baš simpatično, a u pozadini Frano davi «Stranca u noći» nisam se bunio, a pljeskavica je bila onako taman. Za dijete od 10 godina. Nakon ručka dolazimo u doma, uzimam bajk i odlazim u zonu ostaviti ga za utrku. Na povratku sa check in-a mislim si biti će ovo predivno poslije podne: rijeka, terasa pored rijeke, deci crnog vina i malo romantike. Sav veseo dolazim doma, a kad tamo urnebes. U kućici pored naše dopiru neki čudni zvukovi koji uši paraju, a na terasi hrpa cura slavi djevojačko. Ništa od terase, ništa od kupanja u rijeci, ništa od romantike već se povlačimo u kućicu i čekamo da slavlje završi. Kako su cure krenule dosta rano tako su i negdje oko 22 završile pa konačno možemo na spavanja, jer je dizanje u 5 sati.
 |
| Beast i ja - pripreme pred utrku |
Taman što sam utonuo u pravi san budilice (3) zvone u isto vrijeme. Počinje me hvatati nervoza tako da smo se u prvih 15 min dizanja prepucavali i vikali jedno na drugo zbog gluposti, ali dolaskom u zonu sve se smirilo. Tu obavljam posljednje pripreme, razgovaram sa B i ekipom iz svog TK kluba X te sa muškom ekipom mojih divljeligaša koji su došli u Beograd odraditi štafetnu utrku. Franko mi postavlja pitanje kako planiram ići, a ja mu odgovaram kao i uvijek kada sam na utrci «do pola full gas, a onda ću početi pojačavati». Kako nas je sudbina pratila i ove godine (pa čak sam imao isti startni broj 1) želio sam poboljšati svoje prošlogodišnje vrijeme od 5 sati i 4 minute tako da mi je plan bio 4 sata i 59 min i time bi bio više nego zadovoljan.
 |
| Nemanja Korać, Mihajlo Cvetković i Filip Rudaković |
PLIVANJE
Start plivanja bio je u 7 sati, a ja sam odmah stao na mjesto gdje ću krenuti u prvom valu. Pored mene stoji glavna sutkinja i gleda mene i dečke pored mene. Ponovno se vrati na mene i pita me: «Što ćeš stvarno startati u prvom redu?», ja gledam nju i što da joj kažem. Ne zna ona što sam sve plivao pa čemu da se i trudim nešto objasniti. Plan plivanja je bio krenuti odmah među prvima tako da mogu normalno plivati, a ne da se pri kraju borim sa lošijim plivačima i da riskiram neke nepotrebne udarce. Sudac je označio start utrke i krenuli smo jako. Odmah u startu me prestiglo nekoliko plivača i nakon toga mogao sam plivati bez bilokakvih opterećenja. Međutim nakon 100-200 m osjećam da nečija ruka prolazi po mojem stopalu i to je trajalo do zadnjih 200 m kada se okrećem na leđa potpuno iznerviran i iz vode ga pitam kako su mu mama i ostala ženska rodbina. Mislim, da smo u grupi i da nema mjesta onda je to normalno, ali ako si brži ili ima mjesta pa što onda plivaš kao kukavica i draftaš se cijelu utrku. Dolazimo do kraja plivanja, izlazim iz vode i siguran sam da me u vodi nije čuo pa se ponovno okrećem prema njemu i upućujem mu nekoliko riječi koji su uključivale i mamu i sve ostalo. Plivanje završavam kao 8. ukupno sa vremenom 28.53 min (tempo 1:31 min) i to ispred Dejana Patrčevića – legende hrvatskog triatlona, profesionalca, prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg pobjednika ove utrke.
BICIKL
Biciklistička staza je dosta ravna u pretežitom dijelu i vozi se 4 kruga po 22 km. Ravna staza skriva opasnost da se biciklista ne preforsira, jer se pedale stišću više nego što je realna mogućnost bicikliste tako da se na taj način cijedi snaga iz nogu. Prvih sat vremena vozim 37 km i cijelu utrku smjenjujem se u poretku sa Majom Urban – našom vrhunskom triatlonkom. Narednih sat vremena malo sam pao u tempu za nekih 500 m, ali sve je to i više nego super. Na bajku osjećam se dobro, noge malo zatežu ali ništa zabrinjavajuće te u zadnjih 10 km puštam Maju da ode računajući da moram noge malo odmoriti, jer me čeka trčanje. Trčanja se najviše bojim s obzirom da sam imao malo trkačkih treninga. Biciklistički segment završavam za 2.28:52 i prosječna brzina vožnje je ostala 37 km/h. O kakvom napretku na biciklu se radi govori činjenica da sam bajk startao sa 13. pozicije, a završio na 27. poziciji od preko 200 natjecatelja.
TRČANJE
Na trčanje sam krenuo oprezno i kada sam prvi kilometar istrčao u tempu oko 5:00 rekao sam si da je ovo tempo koji trebam držati tijekom cijele utrke i ne dozvoliti niti da pojačam, a niti da padnem. Prvi krug od 5 km je prošao lagano i mentalno i fizički i krećem u 2 krug sa istom motivacijom. U drugom krugu već mogu ocijeniti gdje sam u odnosu na Mariju, Branku, Vuku i shvaćam da svi trčimo podjednakim tempom i da će sve ovo nekako na isti način završiti. U prvih sat vremena prolazim malo više od 12 km i shvaćam da bi to moglo biti fantastično trčanje s obzirom na uložen trening i da bi ovo vrijeme moglo biti u skladu sa svim mojim vremenima na polumaratonu. Nakon trećeg kruga vidim da imam preko 37 min za zadnji krug i da mi konačno vrijeme bude ispod 5 sati i taj krug prolazi u nekoj euforiji i saznanju da bi mogao ostvariti svoj PB. Međutim, ne želim još slaviti, jer je 5 km jaaaako dugo u ovakvoj utrci i dalje trčim u istom tempu ne želeći ništa prepustiti izvan zadanih okvira. Dolazi i 4. krug i malo – pomalo dolazim do zadnjih 3 km kada počinjem osjećati bolove u nogama koji bi se mogli razviti u grčeve. Dobro poznajem svoje tijelo i znam kako reagira i istog trenutku uzimam čokoladicu i coca-colu i bol prolazi. Dolazim do 19 km i 900 m i tu se treba popesti na neku uzbrdicu. Bolovi u nogama, činjenica da sam u vremenu koje sam želio govori mi da tu uzbrdicu odšetam te odlučujem napraviti prvu šetnju u cijeloj utrci. Čim sam počeo hodati jedan dečko mi viče da krenem, a ja mu odgovaram da se ne žurim da želim se lagano popesti na brdu pa onda zadnji kilometar pojačati na 4:30. Ovo je bilo ludo od mene, jer mi je on rekao da će me taj kilometar pejsati na to vrijeme. Nakon što sam se popeo odmah sam krenuo trčati sa njime i nakon 50-ak m nailazim na Mariju koja je u tome trenutku hodala. Pogledi su nam se sreli i siguran sam da si je mislila koji mi je klinac, jer sam baš trčao. Taj kilometar završavam sa tempom 4:37 !!!! Zadnji kilometar 4:37 ??!!
Moj san o vremenu halfironman-a ispod 5 sati sam ostvario. Vrijeme utrke 4:52:38 h, a što je u odnosu na prošlu godinu 12 min brže. Baš sam bio veseo i baš su me emocije preplavile, a i moja Kraljica je pustila suzu kada je vidila veselje na meni. To je predivan osjećaj kada ostvariš nešto što si htio i ja sam čovjek koji 1,9 km plivanja, 90 km bicikla i 21 km trčanja može odraditi ispod 5 sati.
Utrku završavam kao 41. od 198. natjecatelja, a 10. u svojoj kategoriji M40-45 s time da su i prvi i drugi na utrci iz moje kategorije, tj. ovo je najbrutalnija i najjača kategorija.
Nakon utrke grlim se sa jednim organizatorom (Danilom Bulatovićem) i govorim mu da me je zeznuo, jer je trka tako dobra da sam ove godine išao 4.52 h, a što znači da bi iduće godine trebao ići još brže. On kao iz puške ispaljuje «Pa brate, što ti se nije svidjelo na utrci da si tako požurio??».
Pored utrke bio mi je i moj trener Nemanja Korać koji je vjerujem ostao isto tako ugodno iznenađen i mogu reći da sam i sam ….. ne mogu ništa reći ….. još slavim….
P.S. Danilo, Darko molim sačuvati redni broj 1 i za slijedeću godinu za mene !!!
