Bio je to vikend za pamćenje. Još uvijek sam pod dojmom pozitivne atmosfere i veselja od nedjeljne utrke. Moje najdraže. Zagrebački noćni cener – utrka na 10 km centrom Zagreba. Do sada sam nastupio na svih 8 utrka i svaka mi je posebna, ali ova zadnja nadmašila je sve moje snove, sve moje emocije.
Prije nekih tjedan dana zovem prijateljicu Maju i pitam ju da li bi ona bila voljna pustiti mog frenda Andreja da ide samnom trčati. U tome trenutku ona mi govori da je zauzet, ali ako se nešto izdešava da bi mogli zajedno na utrku. Prolaze dani, a ja na dan utrke objavljujem da odlazim na Cener. U tome trenutku zvoni mi telefon.» Bok, jel ti ideš danas na Cener?», «Pa da, što si ti mislila?», «Pa mislila sam da je idući tjedan» govori mi Maja. «Ma neee, danas je» odgovaram, «Hej, ja danas dolazim do tebe i ako kolica stanu u moj auto idemo na utrku, ok?», odgovaram Maji. Nakon sat vremena kolica su potrpana u moj auto i sa osmjehom na licu odlazim u Zagreb, a iza mene Maja i Andrej. Volim tog klinca. Kada smo prije 2 godine se okupili u sklopu Sisačke divlje trkačke lige i organizirali 24 sata non stop trčanje, on mi je bio motiv. Zbog njega je sve to krenulo, ali je preraslo u jednu prelijepu priču u kojoj smo skupili novac za 2 trkačkih kolica. Volimo se zezati. Volimo prostačiti. Uuuu, baš volimo prostačiti on i ja.
Kada se sretnemo Maji padne mrak na oči, jer svaki put pošaljem preko Andreja poruku za njegovu učiteljicu. Poruka je …. reći ću da je nadahnuta. Poruka od koje Maju boli glava 3 dana, a Andrej i ja umiremo od smijeha. Tako je i bilo u nedjelju. Čim smo se susreli poslali smo jedan drugoga u rodni kraj. Čisto da se zna kamo idemo.
Kao pravi sportaši krećemo se zagrijavati, a cure nam prilaze. Glumimo frajere, ali one se hoće sa nama slikati. Kao i na svakoj utrci startamo iz prvog startnog reda gdje pored nas stoje Franko (dobri div iz mojih trkačkih blogova), Miki i njegov sin Jakša. Dogovor je da krenemo polako u tempu oko 5:20 min/km. Nisam trčao od 20. 9., tj. od Beogradskog halfironman-a i ovo mi je bilo prvo trčanje pa nisam uopće znao kako će mi tijelo reagirati, a tim više što sam u nedjelju prije podne imao izuzetno težak biciklistički test i plivanje.
Par sekundi do starta, Andrej i ja smo spremni i čekamo da Gradonačelnik Zagreba da signal za start. Rijeka od preko 3000 trkača krenula je zagrebačkim ulicama trčati. Krenuli smo Andrej i ja izuzetno jako, ali jednostavno dogovor prije starta pada u vodu. Krećem trčati kao da nemam kolica ispred sebe, a Andrej umire od smijeha i viče mi «Ajde Markoooo!», a ja umirem. Trčim koliko me noge nose, ali jednostavno kako nas brži trkači prolaze oni Andreju daju rukom «5» i plješću, a to mi je dodatni motiv. On u kolicima bodri oko sebe trkače, plješće i zahvaljuje se gledateljima, ma jednostavno to ne mogu opisati kakav je to bio doživljaj. Čista euforija ljubavi, sreće, osmijeha i veselja. U jednom trenutku on se okreće prema meni i viče mi «Marko ja te volim!», a ja zadihan vičem i njemu «Odi u p… m…. volim i ja tebe!». I tako trčimo kada nas negdje u sredini 5-og kilometra stižu Miki i Jakša. Miki preuzima kolica, a ja trčim pored njih. Nakon nekoliko stotina metara kolica preuzima Jakša i prolazimo pored Zagreb runners-a koji nas obasipavaju konfetama. Adrenalin se diže u nebesa, svi vrište, ja preuzimam kolica i pičimo prema cilju koliko nas noge nose.
Andrej i dalje mi viče da požurim, a ja jedva da se krećem. Noge su mi kao dva drvena panja od jutrošnjeg bicikla i utrke, ali dajem sve od sebe. Ekipa nas prolazi, svi plješću i ulazimo u špalir gledatelja dugačak nekih 200-300 m i u tome trenutku vjerujem da se sve skupilo i poklopilo, jer Andrej plješće, maše,a meni suza u oku. Sva sreća da je u tome trenutku kiša počela pomalo rominjati i da mi je lice puno znoja, ali ….. To je euforija. Ulazimo u cilj i obojica dobivamo medalju. U cilju nas čekaju Jakša i Miki koji su lovili rezultat od 45 min, ali na žalost ove godine im je pobjegao, a zato postoji iduća godina. Iako ova utrka za mene je rezultatski nebitna i iako sam rezultat podredio sreći jednog klinca ne mogu, a da ne kažem da sam ipak odlično trčao i utrku završavamo za 47:09 min.
Nisam se niti ispuhao kako treba, a mali Pizdek me pita kada idemo opet na utrku. S obzirom da su se kolica pokazala odličnima, a i Andrej je super mislim da ćemo u 2020. zajedno odraditi još koju utrku zajedno.
Ova utrka ima za mene i još jedno posebno značenje, a to je da sam sa tom utrkom zvanično završio sezonu 2019. i započeo sa sezonom 2020. U ovu novu sezonu idem sa skoro definiranim svim utrkama, ali idem i u neizvjesnost, jer sam odlučio sam sebe trenirati. Ovo će biti potpuno novo iskustvo i baš se veselim samom trenažnom procesu, a za rezultat vidjet ćemo. Uvijek idem istim motivom: «Do pol utrke full gas, a nakon toga pojačati!».
Prije nekoliko dana vratili smo se sa putovanja po Turskoj. Ovo putovanje bilo je za nas potpuno novo iskustvo, jer nakon nekoliko desetaka država koje smo dosada posjetili ovo je prvi puta da smo išli organizirano preko turističke agencije. I iskreno svidjelo nam se tako da je pao dogovor da svake godine na jedno od putovanja idemo organizirano.
Prošle godine kao ekipa posjetili smo Istanbul i on nas je oduševio pa samo bili u iščekivanju putovanja po unutrašnjosti Turske. Ali krenimo redom…
1.DAN
Charter letom iz Zagreba nakon 2 sata leta slijećemo u Antalyu te nakon daljnjih sat vremena vožnje autobusom konačno smo u hotelu. Smještaj u sobe i pravac na bazen odraditi trening. Večera. Spavanje, jer sutradan nas čeka dugačak put.
2.DAN
Ranom zorom odlazimo iz hotela preko gorja Taurus (prolazimo preko prijevoja na 1850 m) prema gradu Konya koji se nalazi na nekih 250 km od Antalye i nekih 250 km od našeg krajnjeg odredišta, grada Nevsehira (u prijevodu Novi Grad).
Samo putovanje brzo prolazi, jer imamo fantastičnu «vodičkinju» Andreu koja je puna zanimljivih priča tako da je baš bilo gušt slušati ju tijekom cijelog godišnjeg odmora.
Mi se možemo smatrati velikom turističkom destinacijom, ali u odnosu na Tursku mi nismo niti kap vode u oceanu. Totalno smo nebitni i nikada ih nećemo moći stići u bilo čemu. Svi hoteli sve voće i povrće uzimaju od lokalnih proizvođača, svaka strana turistička agencija koja radi na području Turske moram ugovorno biti povezana sa turističkom agencijom iz Turske, a svaki strani vodič ima uz sebe pratnju lokalnog vodiča. Tako se štite interesi države i tako se čuvaju radna mjesta.
Sam grad Kony poznat je kao grad u kojem je umro Đalalaldin Rumi - poznat i kao Mevlana on je bio pjesnik, pravnik, islamski učenjak, teolog i sufijski učitelj. Smatra se jednim od najznačajnijih mističnih pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku. Ime Rumi je dobio zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, dok naziv Mevlana na perzijskom jeziku znači “naš vodič”.
«Ukoliko sunce ne obasjava tvoje lice, ukoliko se mjesec ne pojavljuje iznad tvog prozora,
nemoj tražiti krivicu ni u suncu ni u mjesecu – ukloni zavjese sa svojih očiju.”
Nakon kratkog odmora i vožnje dolazimo do pokrajine Cappadocia i grada Nevsehira gdje ćemo boraviti naredna tri dana.
3., 4. i 5. DAN
Svaki dan boravka u ovoj prelijepoj pokrajini bio je do zadnjeg sata isplaniran i doista je sve pre brzo prošlo. Puno smo vidjeli, ali mene je posebno očarao grad Goreme. To je grad iz kojega lete baloni. Planirali smo i mi letjeti, ali na žalost to se nije dogodilo, jer Turska agencija za zračni promet nije dala dozvolu za polijetanje s obzirom na jačinu vjetra. O kakvom se poslu radi govori slijedeći podatak: Na tom području postoji 250 balona i košare primaju od 24 do 32 putnika. Dnevno mogu uzletjeti samo 150 balona pa kada uzmemo prosječno 30 putnika po košari i pomnožimo to sa iznosom od 225 eura koliko iznosi let dobijemo podatak o 1 mil eura dnevno. Keša.
Naravno da smo bili tužni, jer nismo poletjeli, ali kako je mističan i magičan ovaj kraj dogovor je da slijedeće godine idemo ponovno, ali jednim drugim smjerom (neka ostane tajna). Pored Goreme vidjeli smo i Ples sema ili Ples derviša, a uživali smo svakodnevno u turskim baklavama i drugim kolačima.
Pored ovih turističkih destinacija koje smo posjetili planirana je bila i posjeta tvornicama tepiha, zlata i kože, a mene se najviše dojmio posjet tvornici tepiha. Sve tvornice tepiha u Turskoj su u vlasništvu države i tamo rade pretežito žene i na taj način im država omogućava da u jednoj tradicionalnoj muslimanskoj državi i one zarade neki svoj novac. Prosječna plaća je oko 320 eura i za naše pojmove nije nikakva, ali ako se uzme u obzir da bi puno mladih cura bile domaćice bez prihoda onda je ovo fantastičan izvor zarade i samostalnosti i samosvjesnosti ih djevojaka. U tvornici su nam demonstrirali način izrade tepiha, a zanimljivo je kako iz dudovog svilca dobivaju svilu. Svaka čahura dudovog svilca daje između 1,5 i 1,8 km svile, a nakon što se čahura rasplete, svilac koji ostane se ne baca već se koristi u kozmetičkoj industriji. Kažu da je turski tepih najkvalitetniji na svijetu, jer on se radi sa dva čvora dok se svi ostali rade sa jednim čvorom, a što više čvorova na 1 cm/2 to je tepih skuplji. Nekakav prosjek kao početna cijena tepiha je broj mjeseci koji su potrebni za izradu x 320 eura x 20%. Nakon prezentacije izrade tepiha prezentirali su nam i vrste tepiha, a onda kreće posao. U prostoriju u kojoj je bila prezentacija u jednom trenutku ulazi nekoliko osoba koje govore jezikom sa područja bivše YU i kreće obrada. Cjenkanje i opet cjenkanje. Kraljici je zapeo za oko jedan tepih, a kad se Ona za nešto zakači……. a sada je vrijeme da krenem na nešto drugo…..
Ono što je ovdje kao i u tvornici zlata i kože bitno je da se može platiti na bilo koji način, a sve mogu isporučiti u RH s time da dogovorena cijena je franco kućni prag.
Nakon posjeta tvornice tepiha odlazimo u «podzemni grad» koji se u dubinu zemlje spušta i preko 10 katova, a u kojima su ljudi živjeli. Kažu da je u tim gradovima živjelo i preko 30.000 stanovnika i da postoje zapisi da su u njima boravili i preko 30 dana. Nakon podzemnog grada idemo dalje i pored «mravinjaka» u stijeni u kojem su također ljudi živjeli vrijeme nam je predviđeno i za posjetu tvornici zlata. Tu smo pogledali prezentaciju izrade zlatnog nakita i nakon toga smo izašli na zrak. Sve je jasno….
U sklopu tvornice zlata koja se nalazi na prvom katu u podrumu iste zgrade nalazi se show room kožnih jakni i kaputa. Hm, da sam putovao sam daleko bolje bi prošao, ali kada putujem sa dvije žene onda je to kao da sam nestao u Bermudskom trokutu. Kao i u tvornici tepiha prije nasrtaja prodavača sudjelovali smo u modnoj reviji kožnih jakni. Ovaj put se i Mladunčetu svidjela ista jakna kao i Kraljici, a ja sam nabacio totalno nezainteresiran pogled. Mislim da sam igrao poker da bih sigurno sa kartama 6 i 7 dobio partiju, jer sam totalno ignorirao sve osmijehe prodavačice, pozive na kavu, čaj, šampanjac. Cure su vrlo brzo izabrale jaknu koja im se svidjela i krenulo je opet cjenkanje. Ja sam si u glavi stavio broj koji želim dati za jaknu i nakon nekoliko njezinih pokušaja da me slomi jednostavno sam joj rekao da mislim platiti toliko koliko sam rekao i ako ne misli to uzeti da ne gubi vrijeme sa nama. U tome trenutku s moje desne strane došao je pogled. Onaj pogled. Pogled ovaj put Ledene Kraljice. Ok, idemo dalje. Dižem svoju cijenu za 50 eura i ona svoju spušta. Ja u tome trenutku umjesto da dižem spuštam svoju prvotno ponuđenu cijenu, a moje Mladunče u tome trenutku mi kaže: «Daj tata podigni malo». Prodavateljica ponovno spušta svoju cijenu i sada se razlikujemo u 10 eura. Pruža mi ruku, a ja mrtav hladan spuštam za 5 eura i govorim joj da je to cijena za koju ću jaknu kupiti. Ona me gleda i govori: «Ok, neka tako bude». Nakon što je Kraljica riješila na blagajni financije pokušavamo otići, ali nas ne puštaju. Kreće novi krug poziva na kavu, šampanjac i čaj, a B prate do WC-a i u redu dok čeka joj nude jaknu. Da bi izašli van moramo proći kroz muški dio i ovdje konačno padam na poziv na šampanjac. I dok pijuckam šampanjac prodavateljica se trudi uvaliti mi jaknu. Prvo sam se opirao, a kada sam na trećem modelu shvatio da nemaju jaknu za mene (produženi rukav) počinjem se zabavljati. Nakon nekih 10 modela odustaje od mene shvaćajući da mi nema ništa za ponuditi. I ovaj dan je skoro gotov, a kako me je ovo umorilo morali smo otići u lokalnu slastičarnu na nekih 4 – 5 baklava.
Nakon tri dana u Cappadociji odlazimo istim putem u Antalyu gdje se smještamo u isti hotel.
6.DAN
Danas se dan za posjetu gradu Alanya. To je predivan grad na obali Sredozemnog mora koji dijelu poluotok koji je dugačak 1,5 km. Na vrhu tog poluotoka nalazi se tvrđava, a ona je poznata po tome što je nekada u prošlosti bila i zatvor. Čuvari zatvora su se sa zatvorenicima šalili na način da su im rekli da će ih pustiti ako kamen koji bace sa vrha tvrđave padne u more. Zbog jakog vjetra koji je puhao na tome mjestu nikada niti jedan kamen nije pao u more. O kako se lijepom mjestu radi govori i podatak da je Marko Antonije svojoj ljubavi Kleopatri poklonio plažu koja se danas zove Kleopatrina plaža i na kojoj sam umočio palac. Međutim, kako je bilo vrlo sparno i vruće nisam mogao odoliti da se nakon razgledavanja grada osvježim u moru.
7.DAN
Predzadnji dan našeg putovanja bio je izlet u grad Antalyu. Za razliku od Alanye ovo je grad od preko 1 mil stanovnika i gužva je na svakom koraku. Iako se i sam grad nalazi na moru plaže su izvan grada tako da nije moguće kupanje u samom središtu grada kao u Alanyi. Malo smo od ovog grada vidjeli, jer je Klara pokvarila želudac tako da smo se držali samog centra. B i ja smo na brzinu pojeli, kupili nekoliko sitnica i pokupili Klaru koje nas je čekala u jednom kafiću uz čaj i štapiće.
Za kraj ovo putovanje u potpunosti se nadmašilo sva moja očekivanja. Upoznali smo predivne ljude koji su sa nama putovali, lijepo se družili, a ono što smo vidjeli u potpunosti nas je ostavilo bez daha. Turska je mistična. Turska je magična. Turska je sigurna država i ovo nije naš zadnji posjet toj državi. Tamo ima puno za vidjeti i sigurno smo i slijedeće godine tamo. Neki drugi kraj, neki drugi gradovi, ali na popisu naših želja ima definitivno još mjesta koje bi tamo voljeli vidjeti.
Za one koji bi htjeli vidjeti ovaj predivan kraj svakako preporučujem turističku agenciju Nikal s kojom smo putovali.
Puno hvala i našoj Andrei koja je naš boravak učinila nezaboravnim i našem turskom vodiču Bori. On je kuler koji vozi Triumph, uživa u biciklizmu, Vespi i craft pivu tako da smo imali puno zajedničkih tema za razgovor.
Nedjeljno jutro svanulo je u magli. Hladno. Iako mi to ne bi bio neki poseban problem za voziti bicikl odlučio sam jutro provesti doma uz kavu. I maštanju o vožnji. Nakon kave kada je Kraljica otišla praviti ručak na brzinu sam se spremio i otišao na bazen na jutarnji trening ( 2 x 1500 m, a drugih 1500 sa perajama). Sat vremena kasnije ponovno sam maštao o vožnji.
Kako je dan odmicao to se magla počela dizati i negdje oko podneva Sunce je obasjalo punom snagom. Eh, nema mi druge: ručak, a onda vožnja. Kada sam krenuo na vožnju plan je bio nekih sat i pol protegnuti noge, ali sve dobre stvari dogode se spontano tako je bilo i sa mojom vožnjom. Oni koji čitaju moje blogove sjetiti će se serije blogova «Spomenici», a prije ljeta pokušao sam povezati neke izvore pitke vode na Banovini.
S obzirom da je dan bio idealan za vožnju plan je pao pokušati povezati sve drvene Kapelice u mome kraju.
Prva Kapelica koju sam posjetio bila je u Lekeničkim Poljanama – Sv. Duh. Tamo mi je jedan mještanin rekao da ima predivna Kapelica i u Cerju Letovaničkom tako da sam sa svojom Bjuti otišao u Cerje vidjeti Kapelicu Sv. Josipa.
Nakon Cerja vozim prema Letovaniću i pored caffe bara «Kasar» slikam Bjuti pored Kapelice Sv. Florijana i Sebastijana. Nekih par kilometara od ove Kapelice nalazi se u mjestu Stari Brod Kapelica Sv. Martina.
S obzirom da nisam bio sa MTB, a do Letovanskog vrha ne mogu se popesti sa cestovnim biciklom Kapelicu Sv. Bartola ostavljam za slijedeću ekspediciju.
Nakon povratka na glavnu cestu odlazim prema Brestu gdje slikam kapelicu Sv. Barbare, a u povratku preko Stare Drenčine slikam zadnju Kapelicu Sv. Ivana Krstitelja.
Tri sata kasnije i nekih 95 km vožnje (@31 kmh) dolazim doma u Jazvenik. Dan je još lijep, Sunce i dalje grije taman za pečene kestene.
Tri tjedna nakon IM utrke u Podersdorfu imao sam «polutku» u Beogradu. Volim ovu utrku i do sada sam nastupio na svima, a kako bi rekao Darko Savić «smatraj rješenim i startni broj 1 za 2020.» Dakle, i slijedeće godine sam u Beogradu, jer volim se vraćati u taj grad. Imam tamo hrpu prijatelja, poznanika i iskreno ima toliko dobrih lokala da je grehota ne probati roštilj u njima.
Za razliku od prošlih godina jutro je bilo izuzetno hladno (nekih 7 stupnjeva) pa nakon priprema u zoni tranzicije Kraljica i ja smo se otišli grijati u auto, a tamo nam se priključio i Mihajlo.
PLIVANJE:
A što reći. Uvijek isto. Start iz prvog reda , prvih 200-300 m full gas, a onda smanjiti na pristojnu brzinu i to držati do kraja. Tako je i bilo ove godine, ali u tih nekoliko prvih stotina metara nisam se dobro osjećao. Da li je to manjak zagrijavanja, ili hrpa klope koju sam dan ranije pojeo ne znam, ali mi je trebalo neko vrijeme da dođem sebi i uhvatim zaveslaj. Nakon tih početnih par stotina metara skupio sam se sa Željkom Šaban Miličić (isto kao i u Kotoru) te smo plivali jedno pored drugoga. Stigli smo i Gorana Pericu iz TK Šibenik te smo nas troje paralelno plivali do okreta kada sam prvi okrenuo na bovi, ali smo se ponovno poredali i tako plivali nekih 400 m do kraja. U tome trenutku oni odlaze naprijed i ako hoću tražiti izgovor zašto sam zaostao onda bi rekao da je to bila taktika, ali iskreno ponestalo mi je snage. Izašao sam iza njih nekih 50 m i nakon trka u T1 sjedam na Beast i krećem u drugi segment.
BICIKL:
Kako je jutro bilo hladno, a na bajk sam sjeo mokar nisam htio prvih 20 min forsirati, jer sam se želio ugrijati na biciklu i tek tada početi voziti kako spada. Bicikl sam stiskao koliko sam mogao i moram priznati da sam sa vožnjom izuzetno zadovoljan. Prosječna brzina 35.3 kmh i taj segment završavam za 2:28 h.
TRČANJE:
Za razliku od prethodnih godina kada se trčalo 4 kruga od ove godine organizator je stazu postavio na način da se trči 3 kruga, a što mi je iskreno odgovaralo, jer nekako sve brže prođe. Malo lijevo – malo desno i krug brzo završi. Trčanje mi je uvijek najslabiji segment, ali iskreno, iako tempo to ne pokazuje trčao sam najbolje što sam mogao. Bolovi u zadnjoj lijevoj nozi su se javili i bilo je jasno da neću ostvariti zadani cilj, ali dao sam sve od sebe. Utrku sam završio za 4:52:50 h i za razliku od prethodne godine fulao sam PB za 1O sekundi. Ali s obzirom da sam prošlu godinu završio za 4:52:38 h mogu izuzetno biti zadovoljan, jer sam potvrdio PB samo 3 tjedna nakon IM utrke.
O ORGANIZACIJI UTRKE:
U Begešu imam puno prijatelja, poznanika i smatram se već domaćim natjecateljem, a mislim da to i ekipa u Beogradu smatra pa ću ipak reći svoje mišljenje i o samoj utrci kao takvoj.
Za razliku od prošle godine ova godina bila je stepenicu nazad.
Što se tiče same Zone ona je bila čudna. Na ulasku o zonu nakon plivanja su navijačke klupe koje se moraju proći da bi se uzela oprema za bajk i onda se sa opremom opet treba vratiti na te klupe kako bi se presvuklo. Bicikli su bili natrpani jedni na druge (ja sam imao dobro mjesto i ovi prvi redni brojevi su bili korektno udaljeni jedni od drugih, ali kako su se brojevi dizali tako su i bicikli bili nabijeni).
Biciklistička staza je po meni fantastična, ali možda za razmisliti je slijedeće:
-produžiti biciklistički segment tako da se ne ide na most, a okret napraviti ili ispred ili iza mjesta na koji se ulazi na biciklističku stazu
-šikana koja je ove godine bila postavljena na samom startu je vrlo loše bila označena kada se spušta sa mosta, a kada se uzme u obzir da se tamo nalaze i gledatelji koji i pretrčavaju stazu mogao bi biti veliki sigurnosni problem u trkama, a pogotovo onima koji stvarno jure
-na dijelu staze dolaze mali Romi i pružaju ruke «high 5» i ekipa im baca bidone. To je veliki sigurnosti problem za sve: i njih koji pružaju ruke, i za bicikliste koji im daju «5», ali i za bicikliste koji nadolaze. Osim toga, klinci trče po bidone pa tu može biti svašta.
Na trčanju iskreno jedini problem bi bilo taj što na okrjepnim stanicama nije bilo niti naranče, niti banana, ali to meni nije problem. Vjerujem da sporiji natjecatelji koji tek kreću u ovaj sport mogu se susresti sa tim nedostatkom.
Najveći propusti na trčanju su po meni: jako loše označena staza u dijelu koji se nalazi pored bubnjara pod Red Bull šatorom (kada se vraća za Ade Međice prema cilju na mjestu gdje se kreće u desno; tamo je bio sudac ali su i ljudi prešetavali, biciklisti su gurali bicikle i mislim da bi taj dio trebalo malo jasnije označiti i ograditi). Osim toga dijela trebali bi označiti dio gdje se ulazi u zadnjih 100 m za finish.
Najveća zamjerka je za pobacane vreće sa opremom na jednoj hrpi. Mi natjecatelji iskazujemo poštovanje organizatoru na način da se vraćamo na istu utrku. Međutim, naći pobacane vreće sa kacigama na jednoj hrpi ostavlja ružnu sliku i pokazuje nepoštovanje prema nama. Naime, svi mi kupujemo opremu svaki zavisno od svojih mogućnosti i pazimo na nju da joj se nešto ne dogodi, ali naći opremu pobacanu kao vreće krumpira nije lijep prizor, a pogotova kada ekipa prebire po njima tražeći svoj broj. Iako je jedan natjecatelj prigovorio i činjenici da se iz zone sa biciklom moglo izaći bez pokazivanja broja te je veliki propust, jer da je nekome nestao bicikl organizator bi morao nadoknaditi štetu. Ja sam iz zone izišao bez da me je netko nešto pitao tako da sam se i sam osvjedočio o tome.
Startni paket s obzirom na kotizaciju je opet bio puno oskudniji nego proteklih godina te uvažavajući da kotizacija i nije tako mala mislim da i tu ima prostora za popravak.
Vjerujem da je i sam organizator svjestan ovogodišnjih nedostataka i da će iduće godine isti biti otklonjeni.
Ako utrka ne može rasti brojem učesnika ona može rasti kvalitetom. Raditi na ekskluzivnosti i nekim posebnim detaljima koji će biti zanimljivi natjecateljima rezultirati će da takva utrka bude u cijelosti popunjena. Međutim, što se mene tiče ja ću svakako u 7 sati u rujnu 2020. godine uz trubače startati na svojoj 4. «polutki» u Beogradu.
Nekoliko zadnjih blogova najavljivao sam ovaj. Ovaj u kojem ću iznijeti neke svoje planove za slijedeću godinu i dobro je da ovaj blog nisam napisao prije nekih mjesec dana, jer bi stav sada morao mijenjati.
Dakle,… a ne, prvo jedna istinita priča iz moje plivačke povijesti, a zbog koje sam se zadnjih 2 – 3 mjeseca kolebao u odluci što dalje.
Dakle, prije nekih 15-ak i i više godina u daljinskom plivanju harala su dva plivača: Alen Trobonjača i Stjepan Ptičar. Potpuno različiti po svemu osim u brzini plivanja. U predzadnjoj utrci CRO – CUP-a u Poreču tako su izjednačeno došli u cilj da su se u samom cilju i potukli. Prilikom izlaska iz vode Stjepanov otac Stjepanu je nešto prigovorio, a ovaj čim je čuo prigovor sa čela je strgnuo naočale i bacio ih na najviši bor koji je tamo bio i odbrusio mu: «Dosta mi je plivanja, hoću jebati.»
Zadnja dva – tri mjeseca prije mojeg glavne utrke sezone Ironman-a u Poderdorfu baš sam patio. Bilo mi je teško, tijelo me je boljelo i osjećao sam da gubim energiju i postavljao sami si pitanje što dalje. Da li nastaviti trenirati ili sve skupa smanjiti na neki razuman broj sati tjedno. Iako je postojala fizička bol iskreno psihički sam se umorio ispunjavajući kockice zelenom bojom na Training Peaks-u.
Zadnje tri godine svaki dan, ali baš svaki dan bio mi je isprogramiran što ću raditi, koliko ću trenirati, a tijelo je počelo pokazivati znakove umora.
I onda se dogodio moja 4. ironman utrka. I onih 182 sekunde viška. I nakon utrke relativno brzo sam se oporavio i shvatio da je to ono bez čega ne mogu. Ali i Kraljici sam obećao da je kraj. Četiri godine poslije svake utrke joj obećavam da je ovo kraj, ali idem dalje. Iskorištavao sam njezino razumijevanje do krajnjih granica, ali Ona je šutila i bila uz mene.
Morao sam naći jedno kompromisno rješenje koje bi bilo prihvatljivo za oboje. Kao što sam neke odluke donosio brzopleto odluku da slijedeću sezonu treniram bez plana i programa i bez trenera donio sam nakon nekoliko neprospavanih noći.
Sa svojim trenerom Nemanjom Korać radio sam zadnje 3 godine i doista naša suradnja je bila fantastična. Redovno smo komunicirali, prekrajali plan i program i išli naprijed. Ali sam se umorio pa mi je prekid suradnje teško pao iako me je i on u tome podržao.
U slijedećoj godini imamo kao obitelj velikih događanja, jer se Klara upisuje na fakultet, Matija će diplomirati pa idemo na promociju tako da će nam ovo oduzeti puno vremena i energije (tko nije doživio upis djeteta na fax ne zna što je muka).
Ova sezona još nije i gotova, a moje misli su usmjerene na sezonu 2020. I imam planove i ciljeve koje bi želio ostvariti. Jer triatlon je najbolja i najopasnija droga na koju se lako navući, ali skoro nikako skinuti. U triatlonu sam upoznao vrhunske ljude, sportaše, vidio sam predivne dijelove svijeta, ali triatlon je i vrhunski potrošač energije, tijela i vremena. Posebno vremena.
Slijedeće godine ciljevi su:
1.Ironman ROTH – iako sam uplatio osiguranje od otkaza utrke i utrku mogu odgoditi za 2021. godinu pokušati ću se pripremiti za istu sam bez plana i programa, a cilj je biti brži od ovogodišnje barem za 183 sekunde
2.Halfironman – za sada sigurni su Zadar i Beograd – plan je u budućnosti dostići broj 20
3.Zagrebački noćni cener, Hendrix polumaraton
4.Zurich plivački maraton – 26 km – ako ljeto budemo proveli u RH onda će Kraljica u čamcu uživati u švicarskoj čokoladi i shoppingu nakon plivanja, ali ako ne budem imao dovoljno kilometara otkazati ću utrku i život ide dalje
5.……. – ovaj motiv je za sada zaključan i nisam ga spreman podijeliti sa Vama, jer to je nešto što sam dugo godina želio pa ako to ostvarim biti će vrhunska sportska priča (plan je biti prvi od Hrvata, tako da sorry)
6.……. – još jedna tajna, ali polako – sve u svoje vrijeme
Bio je ovo predivan put. Put kojim sam plovio sa guštom i apsolutno ne bih ništa mijenjao. U ovom trenutku završenih 14 halfironmana 3 ironmana i 1 extreme ironman pored brojnih kraćih triatlon utrka moj je rezime triatlonske sportske karijere, ali vrijeme je resetirati se i vratiti na početne postavke i krenuti u novi krug. Puno plivanja, puno bicikla i trčanja vrlo malo (ne da mi se trčati).
Jak. Brz. Legendaran. Upravo ove tri riječi opisuju moju 4. završenu ironman utrku.
Godinu dana treniranja, godinu dana patnje i odricanja i poneka svađa sa Kraljicom, jer me nema doma nedjeljom na ručku trebalo je svesti u jednu utrku. Jednu utrku u kojoj ću dati sve od sebe i vidjeti gdje sam.
Protekla godina bila je za mene vrlo teška. Počele su me ozljede načivati i to na najnezgodnijem mjestu za liječenje te sam malo-pomalo gubio onaj početni elan kako je vrijeme proticalo. Ovo je prva ironman utrka koji sam odrađivao nakon ljeta, a što je značilo da sam patio preko ljeta na vrućini i sparini pripremajući se za utrku.
Sam Podersdorf smjestio se pored Beča, ali ženski dio čitatelja možda će ga bolje locirati kada napišem da se nalazi na nekih 10 km od Pandorf outlet mall-a. Naravno da me shopping nije zanimao tako da smo Kraljica i ja na utrku krenuli u petak. Još prošle godine sam odlučio da više neću puno ranije dolaziti pred utrku na lice mjesta, jer je to dodatna patnja spavajući u tuđem krevetu i nepoštivajući dosadašnje rutine prije same utrke (prehrana, odmor i sve ostalo).
Miro Kožić, Romano Ščurić i Alen Pišpek - briefing pred utrku
Ovo je i utrka za koju sam znao da će biciklistički segment proći super, jer sam doista krvavo radio i imao sam jako puno vožnji preko 150 km ili preko 5 sati na biciklu. Međutim, to je utrka koja traje puno sati i svašta se može dogoditi.
Nakon smještaja u hotel, odlazimo na registraciju te na bike servisu molim da mi napumpaju gume, jer sam primijetio da su malo opustile zbog vrućine. Lagano rasplivavanje u jezeru gdje je temperatura vode 25 stupnjeva i koje je na plivačkoj ruti za utrku najdublje 50 cm.
Na dan utrke probudio sam se smiren, a kako je hotel imao rani doručak od 4 sata uspio sam se dobro najesti, obaviti jutarnju higijenu i tuširanje i pripremiti se za start. Od hotela do starta imali smo nekih 10 min laganog hoda te dolaskom u zonu pripremam Beast-a za utrku.
Ovo je «old school» triatlon. Ovo je bio 32. po redu Podersdorf ironman i kako sam naziv kaže «legendarni». Oni nisu pokleknuli novim trendovima u ovom sportu tako da nema posebnih vrećica za bike i za trčanje već kao nekada pored bajka stavljaš ručnik, a na njega opremu za oba sporta. Ja sam bio spreman za ovo, jer na svaku utrku nosim plastičnu kantu pa sam opremu mogao složiti u nju bez da se bojim da će mi netko od susjeda bilo što uzeti, poremetiti ili na neki drugi način mi presložiti.
Pred start
Nekih 15 min prije zatvaranje zone pipam gume da vidim da li je sve ok i prednja guma mi je skroz ispuštena. Ponovno je pipam, gledam na sat, još 14 min do kraja zone i pokušavam napumpati gumu, ali vjerojatno od nervoze to ne uspijevam. Još 12 min do zatvaranja zone, a ja stojim pored bajka i gledam što napraviti. U jednom trenutku uzimam bajk i trčim na Expo u bike servis da mi napumpaju gumu. Vraćam se u zonu, sve slažem do kraja, mažem se vazelinom i stavljam slušalice u uši da se smirim prije utrke. Kada se nešto loše desi tako se nešto i dobro treba desiti pa u slušalicama prvi takt glazbe koju čujem je od Eminema «Till I colapse.» Uuuuu, ovaj «ajnšpric» adrenalina mi je dobro došao i spreman odlazim na start utrke. Posljednji poljubac Kraljici, nekoliko fotki sa drugarima iz Srbije i ulazim u jezero.
Pred start
PLIVANJE
Plivalo se dva kruga s time da je cijelom dužinom plivačke staze dubina vode bila oko 50 cm pa sam nebrojeno puta prstima zagrebao po pijesku. Ovaj je utrka dobra za loše plivače, jer tijekom plivanja mogu u svakom trenutku stati, čučnuti i odmoriti se. Taktika kod plivanja je uvijek ista: «full gas prvih 100-200 metara, a onda spustiti tempo plivanja u zonu malo jaču nego zona ugode i tako plivati do kraja». Nakon nekih 200 m izbivam među prvu grupu plivača, ali u narednih par stotina metara oni bolji odlaze, a ja ostajem plivati sa još dvojicom plivača. Jedno vrijeme plivamo paralelno sva trojica, ali nakon toga oni popuštaju i ja nastavljam plivati sam. Ali, vraga, nakon par metara osjetim diranje po stopalima, a što znači da se draftaju. Od nekih 300 m od starta do samog kraja oni plivaju iza mene iako sam pokušao sve da ih se otarasim. Plivam točno na bovu pa par metara od bove naglo skrećem u nadi da će se zaletiti, usporavam, ubrzavam, skupljam noge i naglo ih izbacujem u nadi da ću pogoditi strateško mjesto sredine njegovog lica, ali ništa ne pomaže. U drugom krugu kada sam već «ispizdio», jer imaju dovoljno vremena me proći ako su brži ili plivati pored mene, a ne me dekoncentrirati okrećem se na leđa i i vičem «fuck off, fuck off». Frajer me razumije, ali ništa ne poduzima, već nastavlja i dalje. Ok. Neka tako bude. Pojačavam i osjećam da se sve «otvorilo» i počinjem pojačavati prema startu. S obzirom da je voda bila 25 stupnjeva neopren je bio zabranjen te iz vode izlazim za 1h03 min.
BIKE
Malo sam razočaran, jer je plan bio plivati ispod sat vremena. Sve ok. Idemo dalje. U zoni mi treba par min za pripremiti se za bajk i taman kada sam ga krenuo uzeti primjećujem praznu gumu. U jebem ti, malo me to baca u depresiju, ali nema zastajanja. Sve je još pod kontrolom. Uzimam bajk istrčavam sa njime izvan zone prelazim startnu crtu i trčim na Expo. Sve se cijedi sa mene, frajer u bike servisu me već zna, odmah vadi novu gumu i za nekih 2-3 min krećem na utrku. Taman na izlasku iz Expo-a čujem glas: «Ajmooo Rafaaaaj», Kraljica se dere. Tu me je prebacilo. Klapna se spustila i upalio se «sharkmode». Krećem voziti koliko mogu. Možda i malo jače, ali dobro se osjećam. Prvi krug mi je proletio dok sam upoznao stazu. Prosječna brzina 34 km/h. Uuuu, bit će ovo opako. Noge lagane. Idem u drugi krug. Osjećaj je isti. Dok vozim gledam noge i mislim si: «O Bože, sve sam dobro napravio.» Lagane, jake. Gazim u treći krug i po sati vidim da mi je to možda i najbolje vrijeme na 90 km. Jako sam zadovoljan. Pijem kako treba. Jedem kako treba. Nema nikakvih problema. U četvrtom krugu vjetar pojačava. Puše čudno. Malo u prsa, malo sa boka, malo sa leđa. Nikakve posljedice ne osjećam, osim što se sada počinje staza puniti sa drugim natjecateljima, jer su se sada natjecateljima na ironmanu pridružili i natjecatelji na halfironman utrci. Nema problema. Gazim i dalje i držim svoj prosjek. Ulazim u 5. krug. Glava je i dalje jaka. Ne osjećam da sam u petom krugu iako kruženje na stazi može biti psihički iscrpljujuće. Staza je vrlo brza, asfalt fantastičan osim u jednom djelu (nekih 4 km) gdje se vozi između vinograda. Tu primjećujem da gubim po jednu minutu u odnosu na ostale segmente i to vrijeme koristim za prehranu i da malo smirim puls. Prolazi 5. krug i idem u šesti. Gotovo je. Znam da ću bajk odvesti super, ako mi se ne desi neki tehnički kvar. U 6. krugu počinjem malo pucati kako vjetar pojačava. Velik sam i jak. Trošim puno energije, a ne mogu više piti napitke koje sam si pripremio. Temperatura zraka je oko 36 stupnjeva i na bajku se vrlo lako zagrije piće pa pijem na silu pokušavajući dozirati taman koliko mi treba da si ne zatrujem tijelo i da ostane još prostora za trčanje. Nekih 8 km do kraja odlučujem se za gel umjesto pića, uzimam gel, a omot gela bacam. U tom trenutku stiže me sudac na motoru (ma gdje se samo stvorio?) i mrtav hladan mi kaže: «Mislim da ti je nešto palo.», «Meni? Nije!» pravim se lud, a on mi kaže: «Odi nazad i pokupi što si bacio.» Ja mu govorim: «Daj mi penalty, samo da se ne vraćam», a on mi odgovara: »Ne, odi uzmi i sve ok.». Slušam ga, stajem, okrećem se na biciklu i nekih 300 m vozim nazad, kupim omot gela, okrećem bicikl i držim omot u ruci da ga vidi. Nakon što sam prošao suca stavljam ga u dres i stišćem dalje. Ostalo je nekih 7 km i do kraja i evo Rafe na trčanju. Biciklistička staza je u potpunosti ravna i nema niti jedne sekunde, ali doslovno niti jedne sekunde da možeš prestati pedalirati. Staza je i vrlo teška, jer bez obzira što je ravna ima nekih 8 okreta skroz pod pravim kutem pa kada se to pomnoži sa 6 krugova ispada da je 48 mjesta na kojima skoro staneš i krećeš skoro od 0 kmh. To je izuzetno fizički teško, jer se prekida ritam pedaliranja, ritam disanja, ritam snage okretanja pedale. Nakon svega biciklistički segment završavam za 5.25 h sa prosječnom brzinom skoro 33 kmh. Idemo u trčanje. Sada kada gledam ovu tablicu ne silazi mi osmjeh sa lica. Do 150 km prosječno oko 35 kmh.
TRČANJE
Trkačka staza je u potpunosti ravna i trči se 4 kruga. Od T2 zone trči se 5.5 km u jednom smjeru i nazad. Staza 2.5 km prolazi kroz naseljeni dio gdje je hrpa navijača, a onda daljnjih 3 km smo prepušteni sebi i svojim demonima. Dio staze poznat je pod nazivom «hell», jer je u potpunosti bez hlada ili bili kakvog vjetra tako da tih 6 km (tamo i nazad) u svakom krugu predstavlja doista mentalno preispitivanje samog sebe. Prvi krug prolazi ok, ali u drugom krugu počinjem patiti. Gledam na sat puls mi se strašno diže, a tempo trčanja nikakav. Sam sebi govorim izdrži do 25-27 km i onda da i hodam 3 sata završiti ću utrku. Dok ponirem u najdublje zone svoga uma vrijeme i kilometraža prolazi. Tražim Kraljicu pored staze i na kraju 3. kruga ju vidim. Dogovor je da mi tada da posebno piće koje sam pripremio za zadnji krug: «Kerozin za kraj». Uzimam bidon i krećem, ali čim sam se odmakao tijelo posustaje. Iako je do kraja još 10 km to nisu običnih 10 km već onih najgorih 10 km između 30. i 40. km kada se sve može promijeniti. Taman računam u glavi što i kako dalje kada iza jednog grma Miro Kožić (kasnije sam dobio informaciju da nije završio utrku zbog tehničkog kvara na biciklu) mi viče: «Ajmoooo Rafooo, imaš PB». Tu sam malo živnuo i počinjem trčkarati, ali ne zadugo. U glavi računam. Loviti rezultat i riskirati DNF ili pomalo se dokoturati do kraja utrke i završiti istu. Odlučujem se za ovu drugu opciju, ali cijelo vrijeme me boli njegov podstrek pa svako toliko pokušavam trčati, jer znam da se svaki metar računa. U tom trenutku počinje se javljati zadnja lijeva loža i spuštam tempo, jer je do kraja ostalo vrlo vrlo malo. Gledam sat. Kalkuliram. Čini mi se da bi to ipak moglo biti PB. Računam kada sam rezervirao stol za večeru pa da ću imati i dovoljno vremena se pripremiti i za večeru pa počinjem trčkarati.
Patnja na trčanju
Kako metri prolaze znam da imam PB pa počinjem trčati, jer do kraja ostaje par stotina metara. To je to. Još nekih 300-400 m i skupljam snagu za kraj. Trčim prema cilju, uzimam hrvatsku zastavu od Kraljice i utrčavam u cilj. Gledam sat: 11 sati 03 min. (total: 53/162, kategorija 13/32). Neopisivo sam veseo, jer sam svoje vrijeme popravio za nekih 8-9 min. Nije sub 11. Fulao sam za 3 minute i lagao bih kada bih rekao da me ne bole tih 180 sekundi. Ali to je sport. Drugi put biti će bolje. Ili neće. Vidjet ćemo.
Eto, još jedna sezona je završila. Moja 4. ironman utrka je uspješno završila i kako su godine prolazile postajao sam sve brži.
Kraj utrke
Dvije ljubavi - Domovina uvijek i svugdje i Ona
Iako me Kraljica prati skoro na svi utrkama moram se posebno zahvaliti svojem šogoru Feđi i šogorici Karolini. Ekipa volim vas, ali vi ste luđi od mene. Prije 2 godine Venezia, ove godine Kotor i Podersdorf. Prevaliti toliki put, stajati uz stazu (iako bi Feđa rekao: «Ljubavi samo da znaš Venezia je bila fantastična, dok si se ti patio mi smo ju razgledavali, a niti Parndorf mall nije bio loš») da bi bili uz mene puno mi znači.
Holubi i mi
Hvala mome treneru Nemanji Korać – coach opet smo super posao napravili. Hvala svim mojim prijateljima iz svih dijelova svijeta što su bili uz mene prije utrke, ali i nakon utrke. Puno hvala mojem TK X – (samo ću reći X i sve se zna) te hvala i mojim prijateljima iz TK Sisak.
I za kraj želio bih reći……eh, ne… neću ništa sada reći, već u idućem blogu…….
