OTVORENO BAZENSKO PRVENSTVO RH U PLIVANJU NA 5 KM

Ovaj vikend u Rijeci održalo se Otvoreno bazensko prvenstvo RH u plivanju na 5km, a na kojem sam se i ja natjecao. Prošlo je puno godina od kada sam zadnji put plivao utrku na 5 km, jer jednostavno tijekom vremena izgubio sam motiv, počela su me ramena boliti i jednostavno našao sam se u drugome sportu (triatlonu). Međutim, daljinsko plivanje je moja prva i najveća ljubav i zadnjih nekoliko mjeseci posvetio sam se malo jačim treninzima plivanja, jer sam baš želio nastupiti na ovom natjecanju i nekako vidjeti gdje sam i da li ima smisla vratiti se na početak i ponovno se upustiti u utrke u daljinskom plivanju (Kraljica će me ubiti, jer nije dosta da me prati na triatlonskim utrkama – sada će me ponovno početi pratiti i na plivačkim). Zadnji treninzi pokazali su da imam formu, a jedan od odličnih pokazatelja je bilo i plivanje 6,5 km u komadu u malom bazenu (260 puta) gdje sam nakon te dionice imao snage još plivati, a tijelo nije pokazivalo nikakve znakove umora. 

Dizanje u 6, lagana vožnja do Rijeke i na bazenu na Kantridi stigao sam u 8 sati, naravno prvi. Jutarnja kava, novine i čekanje starta. Polako su natjecatelji počeli pristizati, a što je značilo da je vrijeme za rasplivavanje te sam se rasplivao 500 m. Bio sam smiren. U glavi sam složio priču da je to još jedan dan u «uredu» i da se ništa ne treba razlikovati od redovnih mojih treninga. Dobro, plivati ću malo brže.

Pred sam start dobivam hrpu poruka od svoje ekipe iz Siska i odlazim na startni blok. Start nije iz «vode» već sa svake strane bloka, a u stazi plivamo po dvojica – jedan s lijeve strane, drugi s desne strane (ja sam bio desni). Dogovaramo se da ćemo skočiti na noge i onda krenuti, a sve da nam naočale ne padnu sa lica.  

"Uvik kontra"

«Na svoja mjesta»… «Piiiiii» i krenuli smo plivati. Plan je bio plivati tempom koji mi odgovara i ne raditi neke velike oscilacije tako da sam krenuo dosta oprezno, ali prvih 100 m bilo je za 1:20 min, a nisam s tom brzinom imao nekih posebnih problema. Ja sam bio u stazi 8, a moj veliki sportski konkurent i prijatelj Žarko Salopek bio je u stazi broj 5 i odmah nakon starta vidio sam da sam ga ostavio nekoliko metara. Tijekom svoje plivačke karijere on mi je bio «meta», ali ja sam bio «njegova» i ponekad nije bilo bitno koji smo došli u poredku, već je bilo bitno «Koji je došao Žare?». 

Žarko Salopek i ja

Nekada sam ja bio ispred njega, nekada on, a na ovo natjecanje došli smo sa podjednakim vremenima tako da je ova utrka bilo ponovno u duhu onih naših starih – tko će biti bolji. Kako sam vidio da polako zaostaje dao sam si motiv da ga probam ostaviti barem za 100 m i onda plivati komotno znajući da me neće moći stignuti. Iz metra u metar, iz dionice u dionicu utrku sam kontrolirao u potpunosti i nakon određenog vremena ponovno sam Žareta ostavio za 100 m tako da sam sada imao preko 200 m prednosti. Baš sam se dobro osjećao i baš sam guštao u plivanju. Iako je takvo plivanje izuzetno zamorno i psihički teško niti u jednom trenutku nisam osjetio bilo kakvu krizu već naprotiv euforiju, jer sam bio svjestan da stroj dobro radi i da bi ovo trebalo biti odlično vrijeme. Sudac na pruzi svakih 100 m koje preplivamo okrene u brojčaniku tako da u svakom trenutku znamo koju dionicu plivamo. Nisam se s time opterećivao znajući da to može uzrokovati krizu. Plivao sam i plivao i pokušao sam držati isti tempo. Prvi puta sam pogledao na brojčanik i vidio sam broj 12. To je značilo da je ostalo samo 12 dionica za isplivati i iskreno sam se iznenadio, jer sam mislio da ih ima nešto više. Znao sam da je kraj vrlo brzo i sve sam onako rutinski završio tako da sam 5 km isplivao za 1:16.35 h (za sat sam isplivao 4 km), a moj konkurent i prijatelj Žare za 1:20.20. Nakon utrke slijedio je onaj ljepši dio, a to je druženje sa svojim plivačkom ekipom (Šito, Josipe, Mate, Žare, baš ste mi uljepšali dan) uz kavu i hladni Pepsi.

Prolazna vremena - moja su s desne strane

Međutim, mogu ja biti frajer i plivati, ali da nema moje Kraljice ne bi bilo ništa od toga. Iako ona nije išla ovaj put samnom u Rijeku kada sam se vratio doma ručak je bio na stolu, omiljeni kolač od jagoda se hladio, a njezin osmijeh me je dočekao. Zbog toga mi je ova utrke još više draža, a sada moram ja biti njoj dobar, jer uskoro kreće svaki vikend neka utrka……

MALTA - Nema utrke - nema Pepsi-ja!

Vrlo često planovi se ne ostvari. Vrlo često planiramo i pripremamo se za nešto, a ono za što smo se odricali i za što smo patili se ne ostvari, a osjećaj koji nas u tome prati je s jedne strane razočarenje i tuga , a s druge strane i neko olakšanje. Prije nekoliko mjeseci prijavio sam se za maraton na Malti i kako to obično biva dogovor je da idemo svi na Maltu, da to bude ponovno jedan predivan sportsko-turistički izlet. Na Maltu smo sletjeli u četvrtak oko 13 sati tako da smo imali cijelo poslije podne za razgledavanje Slieme – grada u kojem je bio organiziran finish utrke. U hotelu pri prijavi naša recepcionarka je iz Srbije tako da vrlo jednostavno dobivamo podatke gdje je dobro jesti. Njezina preporuka je restoran Takris gdje smo ručali, a ponovno nam je konobarica iz Srbije (Bela Reka). 

Pogled na Valletu iz Slieme

U razgovoru s njom dobivamo podatke o stazi trčanja, jer žena na otoku živi preko 20 godine i njezin suprug je tu trčao nekoliko maratona, ali ovaj ne trči zbog povrede noge. Ručak (po preporuci zec) i nakon uzimanja startnog broja odlazimo u hotel i pravimo plan za slijedeći dan. Nakon doručka dogovor je da odemo na izlet u Popey willage – filmski set za film Popey i tu provodimo cijelo prije podne. Plan je bio iznajmiti auto te autom lunjati po otoku, ali kako kod nas brušenje» finalnih stvari radi Kraljica i nakon što sam dobio podatak da voze kao u Velikoj Britaniji i da je promet velik, a ceste jako skučene slijedećih nekoliko dana vozimo se autobusom. Cijena autobusne karte je 1.5 € i sa tom kartom možemo se voziti 2 sata tako da smo prvi dan prošli i filmski set (na samom sjeveru otoka) te smo preko Birkirkare završili dan u Valletti gdje smo i ručali. Konobarica nam je bila Makedonka.  Slijedeći dan odlučili smo provesti u Mdini – gradu tišine, a koji je bio srednjovjekovni glavni grad Malte. Na autobusnoj stanici dok smo čekali autobus dogodilo se neko komešanje, a jedan putnik je to prokomentirao na srpskom jeziku. Prihvaćam komentar i krećemo u razgovor. Gospodin me pita odakle smo, a ja mu govorim iz Siska, a na moje pitanje od kud je on isti mi odgovara da je iz Bele Reke. Pita me gdje je to, a ja mu odgovaram da je to pored Zvornika i da smo na Malti upoznali jednu gospođu koja je iz Bele Reke (konobarica u Takris-u). On se nasmije i odgovori mi da mu je to supruga. Kako je svijet mali!! Inače malteško državljanstvo i nije tako lako za dobiti. Treba se čekati 18 godina i ako pozitivno riješe molbu tada za sam primitak u državljanstvo se čeka još 3 godine. Vlast se nakon 20 godina promijenila i ova nova dozvolila je gradnju i to da se na svaku zgradu može dodati još dva kata tako da graditeljstvo buja na otoku (prednosti razgovora sa domaćim ljudima).

Nakon izleta u Mdinu dolazimo u Sliemu i dogovor je da idemo ručati u kineski restoran. Dogovaramo se što ćemo uzeti, a ponovno nam narudžbu prima čovjek iz Srbije. Doista, na Malti ima dosta Srba i Makedonaca tako da nakon svega više niti ne pokušavam naručivati na engleskom jeziku već krećem sa hrvatskim pa ako mi ne uspije prebacujem se na engleski jezik. Nisam se trebao prebacivati do kraja putovanja. 

Kako pada noć tako i kiša počinje padati, ali to mi ne pravi nikakav problem, jer sam naučio trčati po kiši i osjećam se spreman tako da jedva čekam start utrke. Prije spavanja na facebook-u vidim da mi je frend Mehmed Sahinagić otrčao fantastično vrijeme na maratonu u Dubaiu (3:37 h – brate razvalio si, pa u glavi slažem strategiju za 3:35 h J). To se zove motivacija !! Mehmed hvala! Kako noć odmiče to vjetar počinje pojačavati, kiša sve jače pada, ali i nadalje ne vidim u tome nikakav problem. Meni je sasvim nebitno kakvo je vrijeme vani, ali tijekom noći u nekoliko navrata me budi huk vjetra i kroz glavu mi počinju kolati misli da li doista startati ili ne, s obzirom da ovo više nije uobičajeno vrijeme već oluja. Dižem se u 5, tuširanje, doručak u mraku, spremam se za utrku i u 5:25 izlazim iz sobe. Recepcionar me u čudu gleda i pita kuda idem. Odgovaram mu da idem na maraton. Iskreno, malo mi je čudno da sam jedini u predvorju hotela, ali to pripisujem samo svojoj ozbiljnosti i fokusiranosti na utrku. On mi onako bunovan odgovara da je maraton otkazan i da neće biti ništa od utrke. Hmmm, ipak odlazim na start i doista nigdje nikoga. Vraćam se u hotel, odlazim na Internet i na stranici Malta maratona vidim obavijest o otkazivanju utrke. Tužan odlazim u krevet, a Kraljica me pita što je bilo. Objašnjavam joj da je ovo upravo postao samo turistički izlet i sa svom opremom (garmin trakom, kompresijama i u dresu) uvlačim joj se u krevet. U jutro dizanje, doručak, kava i odlazak na aerodrom. Jel mi žao što nisam trčao? Naravno da mi je žao, jer mi je ovo trebao biti pokazni trening da vidim gdje sam sa trkačkom formom. Ovo mi je trebalo biti još jedno sportsko iskustvo, ali na žalost ove godine ništa od toga. Jedna od novogodišnjih odluka je bila da ću smanjiti i gazirano. Dva mjeseca sam se pridržavao toga i trebao sam se nagraditi jednom limenkom Pepsija. Ništa niti od nagrade. Nema utrke – nema Pepsija. Moram čekati novu priliku za utrku, a kako mi se čini biti će to tek u travnju osim ako nešto pod hitno ne smislim u ožujku. Klara me lagano muči naručujući Pepsi pa mi je jedina utjeha pomirisati ga. J

S druge strane, drago mi je da smo ipak vidjeli ovaj lijepi otok i da sam bogatiji za još jedno životno iskustvo i za još jednu destinaciju u mojem dnevniku putovanja. A sutra je novi dan. Sutra je ponedjeljak i sve ispočetka. Posao i trening. U ponedjeljak ću se i «kazniti» ; teškim plivanjem plivanje i još težim trčanjem. Sve u svemu tako je kako je i zahvalan sam za svakoj minuti provedenoj sa svojim curama. Matija je u Americi na natjecanju, a dečki sigurno jedva čekaju da im dođemo.  

Sliema

I TIP za kraj: Nikada, ali nikada nemojte rezervirati letove u konekciji ispod dva sata između letova !! Ali nikada! (U 20:25 h smo bili u slijetanju, a novi avion smo imali u 20:55 h: bila je to luda trka sa jedne strane terminala na drugu stranu, ali na sreću smo stigli na let). Sada ću popiti nešto alkoholno, jer kao što sam napisao coca-colu ne mogu.

Sliema - prvi dan

Sliema - jutro na dan starta trke

Popey willage

Valleta

Ljubav kćerke !

Čekamo bus

Kada misliš da si Ikar pa lupiš u "zid"

Nakon Božićnih i novogodišnjih blagdana i nakon što sam odvezao #Festive500 uzeo sam si par dana odmora. U stvari nisam si ih niti uzeo već me neka prehleda složila tako da sam se zadnjih par dana povlačio po krevetu sav «isprebijan». I sa ovom prehladom novogodišnje kupanje nema nikakve veze, jer je Kupa bila sasvim ugodnih 2 stupnja. Od ove godine odlučio sam uvesti neke promjene u svoju trening rutinu, a jedna je i «povratak u rudnik». Upravo zbog lagane prehlade nisam htio ništa forsirati tako da sam sa treninzima počeo prije neki dan. Danas sam bio bahat i odmah sam naučio lekciju o pripremljenosti i pokornosti. Očito nekada trebaš pasti da bi znao poštivati ono što radiš. Naime, danas sam ima dugačko trčanje i iako sam mislio da sam ok očito se tijelo nije u potpunosti odmorilo, a što se tijekom trčanja i pokazalo. Osim toga, na trčanje koje je trajalo dosta dugo (hm,....) ponio sam samo jedan gel misleći da će mi to biti dovoljno. Sam trening bio sam prisiljen skratiti za nekih 15 % i to mi se nije desilo već dugo, ali jednostavno tijekom trčanja lupio sam u «zid» i potrošio sve energetske rezerve koje sam imao tako da sam se jedva dokopao kuće i sigurnosti doma. Snijeg koji je u početku padao, a da bi kasnije prešao u kišu pa ponovno u snijeg nije mi pomogao već me je trčanje po takvoj stazi još više umorilo. Ali, ovo je i lekcija da nikada ne trebamo podcjenjivati trening i izazove koji su na treningu pred nama. Ovo mi je isto tako podsjetnik da na izuzetno dugim treninzima samo volja nije dovoljna već je potrebno i gorivo koje će «tjerati» tijelo naprijed.

Za «kaznu» sam malo proučavao Internet i gledao iskustva drugih pa sam vidio da ekipa kao energiju koristi vodu u kojoj su pomiješali sol (60 g na 1 l vode = 6 %, kažu da tijelo u sat vremena može probaviti 8 % otopinu) i glukozu. Pokušati ću i ovo pa da vidim kako će tijelo reagirati na ovaj primitivan, ali sigurno najzdraviji način hidratacije. 

Ako imate kakva iskustva komentirajte ispod bloga !

6. Novogodišnje kupanje

#Festive500 by Rapha i "kada se svi punti zbroje"

Najljepši dio godine za mene je između Badnjaka i Nove godine. To je vrijeme kada se svi okupljamo, kada zajedno kitimo bor, posvećujemo se jedni drugima i ponekad uživamo u zalogaju više ili kojoj čašici pića više. Međutim, to je normalno i to tako treba biti. Ovaj period za mene ima još jednu vrijednost, a to je poseban izazov na kojem sudjelujem već drugu godinu. To je #Festive500. Ovaj biciklistički izazov organizira moj omiljeni biciklistički brand Rapha, a cilj je u periodu od Badnjaka do Nove godine izvesti barem 500 km i to vani. Za razliku od nekih drugih izazova ovaj uključuje isključivo vanjsku vožnju i ove godine preko 90.000 biciklista sudjelovalo je na istome. Ovaj izazov testira izdržljivost, posvećenost, ali i odricanje, jer je moj plan odvesti navedenu kilometražu kada moji spavaju ili kada su sa nekim svojim obvezama zauzeti tako da obiteljski život ne pati. 

Badnje jutro bilo je kišovito, ali ne i hladno tako da sam se već pomirio da od vožnje neće biti ništa. Međutim kako je dan prolazio, kiša je prestala te sam ipak uspio odvesti prvih 60 kilometara. Gotovo je. Sada više nema povratka, jer kada sam krenuo na vožnju moram izazov odvesti i do kraja. 

Na Božić sam se dignuo oko 7.40 i već sam u 8 sati bio na cesti. Jutro je bilo hladno (temperatura ispod 0), ali to me nije spriječilo da odvezem nekih 36 kilometara i prije dizanja ostale ekipe kava je bila skuhana i kamin zapaljen. Božić nam je uvijek ubrzan, jer na ručak nam dolaze moji roditelji pa nakon ručka kratak odmor i odlazimo Barbarinoj baki i Barbarinim roditeljima u čestitarenje pa sam poslijepodnevni odmor iskoristio umjesto za spavanje za novu vožnju od 55 km. 

U ovom izazovu najbitnije je raspodijeliti snage, jer kako vrijeme prolazi tako noge postaju sve umornije. Ima ekipe koja ga odveze u jednoj ili dvije vožnje, a ima i onih koji ga razvuku na svih 7 dana. Moj plan je «pokrpati» rupe u dnevnim aktivnostima i pokušati ga završiti u što kraćem roku s time da vozim isključivo po ravnim dionicama. Ovakva vožnja s jedne strane ne «ubija noge» kao penjanje na brda, ali s druge strane svaki metar se mora odvesti, jer nema odmora na nizbrdicama.

S obzirom da je «Štefanje» neradni dan ja sam ga iskoristio ponovno za dvije vožnje i to jutarnju od 40 km (smrznuo sam se, uff) i poslijepodnevnu od 60 km. 

Jutarnja vožnja po mrazu

Ova druga vožnja krenula je sasvim u drugom smjeru od onog koji sam planirao. S obzirom da mi se nije dalo samom voziti poslao sam poziv u grupu svojih biciklista da netko ide samnom. Od svih njih javio se najbolji, naspremniji i najluđi Branimir Brbot. Čim mi je on poslao poruku došao sam na ideju da odustanem, ali kako sam morao natući kilometražu ipak sam popustio i krenuli smo na vožnju. Bio je uviđavan i pitao me gdje želim ići. Moj odgovor je bio prema Zagrebu, lagano i da je ravno. Nije bio pretjerano sretan, jer je mislio negdje u brda, ali kada sam mu objasnio da mi je cilj da u što kraćem vremenu natučem što više kilometara, samo je slegnuo ramenima i rekao, «ok». Uuuu, to je bila greška. Prvih 20 km sam vozio polako do njega, ali kada smo krenuli skoro sam izdahnuo. Kako je krenuo nije spuštao brzinu ispod 40 kmh tako da je i prosječna brzina za 60 km bila 36,5 kmh. Noge su mi počele već biti teške, a ostalo je dosta do kraja izazova. 

Bjuti uživa na zimskom Suncu

Slijedeća dva dana odvezao sam 70 i 60 km i do kraja izazova ostalo mi je 110 km i tri dana. Noge su me počele ubijati, počelo me je i grlo boliti pa sam u glavi stvarao strategiju kako ovo privesti kraju. Ja sam pobornik onoga da kada ne znaš kako onda samo jako tako da sam se ponovno dignuo u ranu zoru i prije 8 ponovno sam bio na cesti. Za razliku od Božićnog jutra ova vožnja bila je extremno hladna, jer je temperatura zraka bila -7. Uspio sam odvaliti 40 km i do kraja je ostalo 70 km. Lagano sam počeo slaviti, jer sam imao još dva dana do kraja pa to mogu raspodijeliti kako hoću. Ali vrijeme me je prevarilo s obzirom da je od ove hladnoće tijekom dana izašlo sunce i ugrijalo tako da sam ponovno poslao poruku u grupu da li netko hoće samnom. Javio se Matko Josipović i ponovno Brba. Ovaj put sam im rekao da preko 33 ne prelazim i da mi je plan barem 50 km odvaliti tako da mi ostane nekih 20 km za kraj. 

Matko, Brba i ja

Ovaj put Brba je slušao pa smo vozili zajedno, ali ne 50 km već 72 km i time sam i ovu godinu uspješno završio svoj izazov (9.850/96.833 vozača).

Kraj izazova i grijanje pored kamina

Možda se nekome čini ovo jednostavno, ali treba se natjerati u ovim blagdanskim i obiteljskim danim izaći sam na cestu i provesti jedno vrijeme na hladnoći vozeći bicikl.

Međutim, s druge strane ovo je i lijepo doba godine kada sam sa sobom mogu analizirati prolazeću godinu, prisjetiti se određenih trenutaka i složiti misli i ciljeve za slijedeću godinu. Ovo je doba i kada se «punti zbrajaju»pa sam ja s ovom zadnjom vožnjom u 2018. postigao slijedeću kilometražu:

plivanje – 350 km

trčanje – 1200 km

bicikl – 7023 km. 

Ovo se čine velike vrijednosti, ali slijedeću godinu moram barem za 10 % povećati sve. 

Za slijedeću godinu kalendar utrka je popunjen i više-manje znam sve utrke na koje idem, s time da sam od svoje Barbare dobio zeleno svijetlo za još jednu ironman utrku. Biti će to lijepa godina za puno putovanja, novih lokacija, nekih starih i meni dragih utrka, ali i nekih novih. Sada slijedi 2 dana odmora pa tradiocionalno kupanje u Kupi.

BAHRAIN HALFIRONMAN

Sjedim u avionu na letu iz Istanbula prema Zagrebu i dok moje cure dremuckaju pokušavam složiti misli i napisati nešto pametno. Jučer smo krenuli iz Bahraina prema kući u 23 sata tako da smo cijelu noć budni pa se nervoza i umor izmjenjuju. Međutim, vraćam se veseo i bogatiji za jedno novo iskustvo, jer sam vidio novi dio svijeta. Ovo putovanje kao ideja započela je još 2016. godine kada sam se na startu utrke Ironman Venezia upoznao sa sada i prijateljem Mehmedom Sahinagićem. Čekajući start utrke počeli smo razgovarati i ostali smo u kontaktu tako da nas je Mehmed sa svojom obitelji posjetio prošle godine u Sisku pa smo mi ove godine «vraćali posjetu». Međutim, ovo nije bilo samo turističko putovanje već sam imao i dodatni «izgovor», a to je utrka Halfironman (IRONMAN 70.3 - brojčana oznaka označava ukupnu dužinu utrke u miljama). 

Nakon što smo u četvrtak kasno u noći sletjeli na aerodrom u Manami (glavni grad Bahraina) i nakon što sam cijelo putovanje strepio kako će proći moj bicikl ostvarila se moja najgora noćna mora. Moj Beast pretrpio je tehnički problem zbog kojega nisam mogao s njime nastupiti na utrci. Dani znoja, odricanja, patnje, zar će proći uzalud bačenima?? Uhvatila me nervoza i razočarenje, jer sam se osjećao možda i najspremnijim do sada. Zar će to biti samo turističko putovanje ?? Puno misli se nametalo, ali pokušavao sam misliti pozitivno i nadati se da će se problem moći popraviti. U petak u jutro proveli smo vrijeme u lokalnom bike servisu, ali na veliku moju žalost ništa od trke sa mojim Beastom. Plan je bio pokušati napasti PB, a onako negdje u pozadini razvijala se i ideja o kvalifikaciji za Svjetsko prvenstvo u Ironman 70.3 disciplini. To je «uskočio» Mehmed koji mi je rekao da uzmem njegov cestovni bicikl. Iako je njegov cestovni bicikl broj manji nego moj i kako ga nisam uopće do ovog trenutka vozio i ne poznajem sam bicikl odlučujemo se za ovu opciju pa što bude. Ponovno odlazimo na servis gdje radimo fitting i nakon toga odlazimo na registraciju za utrku. Tu sam se smirio i znao sam da utrka nije propala. Možda je propao pokušaj obaranja PB-a, ali «nema predaje». Odlučujem da ću iz ovoga svega dati sve što mogu pa kako utrka bude. Start utrke bio je predviđen za 6.30 u jutro tako da nam je ostalo petak poslije podne pripremiti se za utrku i odmoriti se kako bi se mogli pravovremeno dignuti i doći na start. Ležim u krevetu noć prije utrke i kroz glavu mi prolaze svakakve misli sve do trenutka kada sam sebi kažem «da je dosta, da sam si nametnuo nepotreban pritisak i da stisnem pa kako bude». Nakon toga, zaspao sam kao beba do 3:40 kada je sat zvonio i označio početak zadnjih priprema za utrku. Dolazimo na start, gledam bicikl, molim se bogovima brzine i snage da i na ovoj trci budu na mojoj strani i razgovaram sa biciklom. Molim ga da mi pomogne i da zajedno odradimo utrku kako treba. Tijekom utrke najviše se bojim biciklističkog segmenta. To je jedini dio utrke na koji ne možemo utjecati. Na plivanju i trčanju nema tog tehničkog dijela koji može zakazati. Dijela na kojem naše tijelo ne može utjecati. Kao i na utrkama do sada ponovno sam stao u najbrži plivačku grupu i to onu gdje je predviđeno vrijeme plivanja 25 minuta. Znam da ne mogu plivati 25 minuta, ali 26-27 mogu tako da sam tu opušten i nakon što je udar topa označio početak utrke ulazim u more u drugom «valu». Prvih nekoliko stotina metara je totalno konfuzno plivanje, jer se na maloj površini zagužvalo od plivača tako da izlazim iz te grupe i plivam «malo po strani» gdje mi je bolji pregled trkačkog polja i gdje nisam izložen nepotrebnim udarcima. U tom dijelu dolazi do pucanja grupe i ja ostajem u ovoj doljnoj znajući da je to idealna pozicija. Naime, imam pregled ispred sebe, a nitko me ne udara i tempo plivanju mogu sam određivati. Hvatam ritam, plivam i uživam znajući da će ovo biti ok. Analizirajući sam rezultat plivanja na Garmin satu poslije utrke dobivam podatak da sam izišao kao 5. ukupno sa vremenom 27.41 min. Nakon plivanja smireno odlazim po bicikl i krećem na drugi segment utrke. Biciklistička trasa postavljena je tako da se po jednoj stazi autoputa spušta prema jugu nekih 40 kilometara, onda se tamo okreće, vozi krug po pisti formule 1 te se istim putem vraća u Manamu. Prvi dio staze je u blagom padu, a drugi dio u uzbrdici s time da u tome dijelu počinje puhati u vjetar u prsa. Prvih 10 km privikavam se na bicikl i moram priznati da sam u jednom trenutku osjećao očaj. Krećem voziti bicikl i ne idem onako kako bih trebao. Gledam noge i shvaćam da su mi teške i da bi ovo moglo biti ludo. Jučer spreman kao puška, danas prazan i suh kao barut. Sam sebe psujem i u tome trenutku počinju me prolaziti biciklisti i sam sebi govorim «kreni s njima i drži njihov ritam». Bicikl vozim u potpunosti na osjećaj, jer nemam ispred sebe Garmin Edge sat, a onaj na ruci ne mogu koristiti, jer mi je nepraktično svako malo okretati ruku i gledati na sat. Međutim, hvatam ritam i shvaćam da su mi noge bile nezagrijane i tek nakon 10 km počinje prava utrka. Tu ne puštam drugim biciklima da me «otresaju» već sada idem na nož pa što bude. Cijela biciklistička staza je lagano varljiva, jer ima puno nadvožnjaka tako da ima i spuštanja, ali i onih malih uzbrdica koje «ubijaju» noge. Na tim dijelovima sjećam se poruke trenera koji mi je savjetovao da bicikl vozim pametno. Puno pijem jer je temperatura zraka oko 27 i puše topli vjetar tako da baš pazim na hidrataciju, jer znam da bi me to moglo puno koštati na trčanju. Malo pomalo, dolazimo i do piste i tu mi je u stvari bio i najgori prolaz. Naime, asfalt je dosta hrapav kako bi gume formula bolje prijanjale za podlogu, a kako ima dosta zavoja to vozim oprezno izbjegavajući rizik pada i time oštećenja tuđeg bicikla ili povrede. Nakon staze počinje druga polovica utrke. Tu staza ide uzbrdo i vjetar počinje jačati tako da počinjem i jače stiskati pedale pokušavajući održati tempo. Sat uopće ne gledam već po tijelu znam u kojoj sam zoni i po prilici kojom brzinom vozim. Sve je pod kontrolom. Kontroliram tijekom utrke sve i jedva čekam da krene trčanje. Na 70 km prolazi me jedan biciklista i nakon par km vožnje gubi kontrolu na biciklu i tako je strašno pao da se otklizao na dio autoputa na kojem automobili slobodno prometuju. Zaustavlja se na nekih 1 m od jurećeg automobila. Na žalost, ne mogu mu pomoći i vozim dalje, da bi me u jednom trenutku prestigao jedan biciklista i pita me jesam li vidio pad. Ja mu odgovaram da jesam, a on mi uzvraća sa »grozno» i nastavlja dalje. Neboderi Maname se počinju ukazivati i ostalo je još nekih 10 km do kraja bicikla. I ovaj put sve se posložilo kako treba i bicikl završavam sa vremenom 2 sata i 33 min i prosječnom brzinom vožnje 34,5 kmh (54 u kategoriji, 292 od muškaraca i 319 ukupno). Prosječna brzina je nešto manja nego što sam vozio 2 mjeseca ranije u Beogradu (37 kmh), ali s obzirom na konfiguraciju staze i svega ostalog ne mogu biti nezadovoljan. Ali, jbg, osjećaj je tu da sam mogao dionicu brže prijeći (ne znam da li sam mogao i jače voziti). Lijepo je doći u zonu i vidjeti da je skoro prazna. Tek tu i tamo neki bicikl stoji, ali velika većina je još vani. Ova biciklistička vožnja potvrđuje moje riječi koje vrlo često govorim svojoj ekipi u Sisku, a to je da ne vozi bicikl već da voze noge. Badava «napucan» bicikl, ako su noge staklene. Pogledom tražim Barbaru i Klaru, ali ih ne viđam pa tužan što ih ne vidim ulazim u zonu i pripremam se za trčanje. Kako nisam na sat gledao tijekom biciklističke utrke odlučujem da neću gledati ukupno vrijeme utrke niti na trčanju već da ću pratiti samo puls i tempo trčanja tako da rezultat utrke ostavljam si kao iznenađenje za kraj. Prvi km prolazim u tempo 4:45 i takav tempo držim do 12 km. Tu osjećam prvi udarac vrućine kada malo zastajem, jer sam do sada okrjepu uzimao u trku, a sada prvi put je uzimam u hodu. Trčalo se 3 kruga tako da trčanje nije bilo mentalno opterećenje već užitak.  Prvi i drugi krug prolaze u odličnom tempu – sve ispod 5 min po km i sam sebi govorim da je ovo tempo za 1:45 za kraj trčanja, ako taj tempo držim do kraja. Tek što sam to pomislio u lijevoj nozi me hvata grč tako da hodam malo duže. Sada više završetak utrke nije bitan već sada se postavlja pitanje za koliko ću završiti utrku. Nakon 10-20 m uz neku svoju mantru kada me uhvati grč isti popušta i pokušavam nadoknaditi vrijeme. U tome uspijevam i polako se bliži kraj utrke. Ponovno tražim Barbaru i Klaru, ali ih ne vidim. Što je to? Zašto ih nema? Tko će mi dati zastavu RH i moga kluba X?? Puno pitanja mi prolazi kroz glavu, ali nemam vremena tražiti odgovor, jer vrijeme curi i približavam se kraju utrke. Dolazi i zadnjih 500 m gdje počinjem trčati koliko mogu kako bi trčanje završio u zadanom si tempu od 1:45:36 h (tempo trčanja 5:01 min/km). Ulazim u cilj, stišćem stop na satu i gledam vrijeme: 4 sata 54 min. 4:54. 4:54. Dvije minute sporije od PB-a. Što reći? Veseliti se ili biti razočaran? Doista sam htio ići na rušenje vremena, ali nije se sve poklopilo. S obzirom da nisam vozio na svome biciklu moram biti i više nego zadovoljan. I dalje tražim Barbaru i Klaru, ali ih nema. Nema niti Mehmedove supruge i njegove djece. Pa gdje su?? Uzimam stvari, oblačim se i odlazim dočekati Mehmeda kada se susrećem sa curama. Tu malo nabacujem Barbari pogled kojim joj izazivam grižnju savjesti, ali to brzo prolazi te svi zajedno čekamo Mehmeda koji je utrku završio sa vremenom 5:36 h. 

U konačnici ne mogu biti nezadovoljan. Ova sezona dugo je trajala i trebalo je biti dugo u fit formi, a s obzirom da već sada imam uplaćenih 3 halfiromen utrka za 2019. biti će to ponovno lijepa sezona. A rezultat će pasti u Beogradu!!

Nakon utrke odgovaram na brojne poruke svoje ekipe iz Splita i Siska te počinje GO i dva dana uživanja i odmora. 

Pišući ovaj blog prolazi mi i vrijeme putovanja i počinjemo slijetati u Zagreb. Slijedi tuširanje i odlazak na posao, jer to je sastavni dio života. Posao i sport. Još jednom puno hvala Mehmedu i Nireli koji su nas doista predivno primili i pokazali nam ovaj dio svijeta. Ekipa, vidimo se na ljeto u RH !

Mehmed i ja

Drvo života - 700 godina staro !

Barbara i ja na staroj tvrđavi, a u pozadini Manama

Obitelj Sahinagić i 3/4 Rafaja

Bahrain World Trade Centre

Na ovoj slici sam trebao biti ja sa zastavom RH i kluba, ali  je B zakasnila!

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/3211467459#.XA-EqVUTv3Y.email

Kako je polumaraton postao utrka na 10 km ili lekcija o kompromisu

Dio Sisačke ekipe na utrci

Postoji jedna riječ koju mnogi ili ne znaju ili je ne žele primjenjivati. Ta riječ je jedna od najbitnijih riječi u ljudskoj komunikaciji i odnosima, ali nekako se ona vrlo rijetko koristi. Odnosno ono što je iza te riječi i ono što ta riječ predstavlja je bitno. Ta riječ je kompromis. Kompromis u odnosima. Kada sam prije nekoliko dana B rekao da ću 14. 11. ići na Sisački noćni cener i na seminar na koji moram ići ona me je u čudu pogledala u rekla: «Jesi baš siguran?». Znao sam da mi je toga trenutka plan pao u vodu i čekao sam nastavak razgovora, a koji je bio vrlo kratak: «Rođendan ti je taj dan» rekla je B, a ja sam pokunjeno rekao «Pa znam, ali moram ići na utrku i seminar.» To ne bi bilo problem da nisam planirao ići u nedjelju na Starek (polumaraton u Zagrebu) pa bih tako izbivao dva dana iz kuće. «Ok» rekla je Kraljica «Biraj, nedjelja ili srijeda.» S obzirom da me ništa posebno ne veže za Starek, a Sisački noćni cener je trka koja je krenula nekom mojom idejom nije bilo teško za odlučiti gdje ću trčati. Međutim, tu me je B zaskočila. «Ako misliš trčati u srijedu, onda će obiteljski ručak biti u nedjelju. Ja ga planiram oko 13 sati pa se organiziraj». Eh, tu me je zaskočila. Više nije bilo opcija trčati polumaraton kako bih stignuo na ručak već sam se na licu mjesta prebacio na utrku od 10 km. 

Naravno da više nisam imao argumenata i da sam ju morao poslušati, jer ovo je kompromis. Kompromis za koji nije bilo druge nego ga prihvatiti pa makar bio i «nametnut».

U kakvom sam «stresu» bio vidi se i u činjenici da sam skužio da nemam svoj Garmin tek u Lekeniku tako da mi se nije dalo vraćati po njega. Možda je to dobro, jer ovo će biti prva utrka koju ću trčati bez sata, čisto po osjećaju. Dan je bio predivan i sunčan iako je vjetar na Jarunu puhao pa sam si rekao da ne želim nešto posebno jako trčati već ću odraditi trening i nakon toga doma na ručak. Na samom startu utrke bilo nas je oko 230 natjecatelja i nakon što je sudac dao signal za start utrke opet sam se «zeznuo» i krenu punom snagom tako da sam prvi kilometar bio na 3 mjestu. Jbt, treće mjesto na utrci!! Znao sam da ga neću moći zadržati, jer je bilo još 9 teških kilometara ispred mene, ali idem jako pa kako bude i koliko dugo bude. Nisam imao sat i nisam mogao apsolutno ništa pratiti pa čak niti disanje iako sam znao da sam debelo u crvenome. 

Patnja

Kilometar za kilometrom je prolazio i u tome me je preteklo nekih 5 natjecatelja te sam utrku završio ukupno 9. od 224 natjecatelja sa vremenom 42:10 min, a što je drugo moje najbolje vrijeme (samo 7 dana ranije trčao sam 10 km sa vremenom 41:55 min).

9/224

Nakon utrke popio sam sok i odmah se uputio doma na ručak. 

99% obitelji - Matija je u USA, ali je uvijek s nama 

LUDI VIKEND IZA MENE: MASLINE I ZAGREBAČKI NOĆNI CENER

Pored posla kojim se bavim, pored sporta koji živim postoji još jedna ljubav koju imam. To je maslinarstvo. Prije nekih 10-ak godina dobio sam od pokojne bake prvi komad zemlje gdje smo Barbara i ja posadili prvi naš maslinik od 36 maslina. Prilikom sadnje puno nam je pomogao Barbarin brat Ivan, a koji od prvog dana sudjeluje u branju maslina tako da sam ga ovu godinu i službeno promovirao u svojeg zamjenika. Nakon toga početnog maslinika broj maslina se povećavao pa smo posadili novi maslinik od 70-ak maslina pa nekih 16 tako da sve skupa danas imamo preko 130 stabala. Naši maslinici nalaze se u selu Dubravice, u zaleđu Skradina. Maslina je meni najdraže drvo i izuzetno «pametno» drvo. Ona ne rodi svake godine jednako tako da je proteklih godina berba bila samo druženje obitelji na friškom zraku. Prije dvije godine smo dobili oko 130 litara maslinovog ulja te je prema svim pokazateljima bila najava da će ova godina biti rekordna. 

Kraljica, Karolina i Kristina, a u pozadini Dubravice

Moram priznati da sam bio prije berbe nervozan, jer imamo ograničeno vrijeme branja s obzirom na posao i ostale obveze, ali iako je moja ekipa koju pored Ivana čine i Barbarina sestra Karolina i njezin suprug Feđa već uigrana to smo ove godine u berbu pozvali Barbarinog bratića Borisa Prpića i njegovu suprugu Kristinu da nam pomognu u branju. U dva dana ubrali smo 1 tonu maslina od kojih smo dobili 160 litara ulja te će ova godina biti prva godina u kojoj ćemo dio ulja i prodavati i na taj način podmiriti dio troškova. Iako se posao mora obaviti i nitko se ne buni dok bere to je i prilika da se podružimo i da se u jednom opuštenom ambijentu prisjetimo nekih dogodovština i uz čašu – dvije dalmatinskog crnog vina i zapjevamo. S obzirom da se maslinici nalaze u samom Nacionalnom parku «Krka» zezao sam ekipu da ću im početi naplaćivati ulaznice za branje, jer nema svatko mogućnost brati masline u nacionalnom parku. Nakon cjelodnevnog branja posao sa maslinama nije gotov, jer isti dan masline nosimo u uljaru na preradu tako da ono što poberemo taj dan na kraju dana imamo maslinovo ulje. Sada su slatke brige čekanja da se ulje «smiri» i staloži, a ona počinje degustacija i uživanje do slijedeće berbe.

U Uljari 

Tekuće zlato

Ulje

Naravno da sam ovaj vikend iskoristio i za kupanje u Krki,jer doći u Skradin, a ne okupati se u Krki je smrtni grijeh. :)

Ove godine «potrefilo» se  da smo branje maslina završili 4. 11. i to na Matijin rođendan te nakon par čaša vina uslijedila je i pjesma u daleku Ameriku barem da mu malo uljepšamo studentski život. 

Čim smo završili sa poslom oko branja maslina bilo je vrijeme za još jednu ljubav - trčanje Zagrebačkog noćnog cenera. Sada se vraćam na početak ovog bloga i moja nervoza nije bila u tome da li ćemo stići ubrati ili ne, već da li ću stići na utrku, jer Zagrebački noćni cener je trka koju ne propuštam. Bio sam na svih 7 utrka i jednostavno ne postoji razlog zbog kojeg bi propustio ovu utrku. Trčao sam po svakakvom vremenu, staze su se mijenjale, broj učesnika je rastao, ali moja ljubav prema ovoj utrci je velika i trajna. Pred sam start utrke prilikom zagrijavanja naletim na frenda Franka (to je onaj dobroćudni div iz mojih blogova) i on me pita kako ću ići ove godine. Ja mu kao iz puške opalim «do bola», a on stane me gledati neko vrijeme i kaže mi «sretno», vjerojatno misleći da sam lud. Pored toga što sam bio na svim cenerima još jedna zanimljiva stvar je da sam vjerojatno na svim utrkama bio u prva tri reda. Naime, ja volim startati iz prvog reda i to iz razloga što nakon starta mogu krenuti svojim tempom, jer oni koji su brži ti će me prestići, a oni koji su sporiji neće mi smetati na startu. Tako je i bilo ove godine. 

Pred start utrke

Iako sam bio umoran od dva dana rada, iako sam imao dosta teške biciklističke treninge i nisam se u potpunosti posvetio trčanju odlučio sam «gaziti do bola») pa koliko ide. Nakon starta krenuo sam kao da me je netko ispalio iz puške te sam prvi kilometar trčao tempom 3:40 min. Znao sam da ne mogu tim tempom trčati svih 10 kilometara pa sam utrku podijelio na segmente. Sa svojim divljacima nedavno sam razgovarao o motiviranost na treningu i utrci i moj stav je da «ako ne znaš kako onda samo jako». Utrku podijelim na manje dijelove, i onda te dijelove utrke pokušavam trčati nekim zadanim tempom. Tako je bilo i ove godine, jer sam utrku podijelio na 2x5 km. Prvih pet kilometara imao sam fantastičan prosjek pa sam si rekao da bi bilo lijepo da barem spustim 5 km ispod 20 min. Na žalost to nisam uspio, jer sam prvih 5 km trčao 20.02 min. Iako mi je to vrijeme za sada PB na 5 km tako da sam zadovoljan ipak kao sportaš me ovih 2 sekunde «bole» tako da sada imam novi motiv, a to je spustiti petaka na ispod 20 min. To je realno i vjerujem da će se to i uskoro dogoditi. Nakon prvih 5 km uhvatila me je mala kriza te mi je jedan kilometar tempo pao, a drugi kilometar sam «povratio» vrijeme te sam na satu vidio da bez obzira na sve da će ovo biti i PB na 10 km te je bilo samo pitanje koliko ću rušiti dosadašnji najbolji rezultat. Iako je prema mojem satu staza bila nešto duža od 10 km (za 220 km) to sam utrku završio sa vremenom 41:55 min, a «čistih» 10 km za 41:05 min. Ovo je takva utrka. Luda i brza. Tu dolaze dvije vrste trkača. Oni koje love rezultat i oni koji dolaze trčati za gušt. Ja sam onaj trkač koji trči za gušt loveći rezultat. Da sam dao sve od sebe vidi se i u činjenici da mi je puls bio 180 otkucaja cijelu utrku (max mi je 185) ili kako bi mi trkači rekli «zakucao sam se», ali sam i preživio. I to je ono što je bit. Dati sve od sebe pa kako bude.

Ulazak u cilj

GARMIN PROFIL TRČANJA
https://connect.garmin.com/modern/activity/3138870750#.W-XCi5tM9G8.email