#OSTANIDOMA, Treninzi u doba Corone !

Petak. Odlazak na posao iako su sve rasprave bile odgođene i sud je počeo raditi sa smanjenim kapacitetom. Ne želeći sjediti u uredu odlazim doma kositi travu, a u tome trenutku zvoni mi telefon. Zove me Kraljica: «Hej ovo nema smisla, bit će sve gore i gore, zovem Matiju da vidim u kakvom je stanju sa fakultetom i ako je slobodan da ih vratimo doma.» Apsolutno, odgovaram. I tada je krenuo stres. Stotine poruka smo izmijenili. Kraljica je 8 sati provela pred kompjuterom proučavajući rute, cijene, smjerove. Posebno je gledala mjesta dolaska u Europu izbjegavajući Njemačku, Italiju, Tursku. Ona zove mene, ja zovem nju, ona zove Matiju, ja zovem Matiju. Svi zajedno se dopisujemo. Proučavamo pravila oko izlaska iz USA, oko ulaska u EU, oko ulaska u RH. Vijesti se izmjenjuju svakih par sati. Ludnica. Curi nam vrijeme. U jednom trenutku Kraljica nalazi karte koje su prihvatljive. Matija se nećka. Bi krenuo ne bi krenuo. Konačno se odlučuje da ide, ali Kraljica šalje poruku: «Gotovo. Zaboravite. Karte su se prodale.» Nervozan ja, nervozan Matija. Nervozna Barbara. Nova poruka od Barbare: «Našla sam dvije karte, sve odgovara, ali cijena sumanuta.» Traži dalje, odgovaram. U jednom trenutku ponovno poruka: «Našla sam iz preko NY. Požurite sa odlukom. Ostale su 4 karte na letu.» Matiju zovem on mi odgovara da se boje preko NY, on bi preko Atlante. Kao sigurnije je. Zovem Kraljicu. Traži dalje. Ona mi odgovara: «Ljudi zadnje 4 karte.» Zovem Matiju: «Zadnje 4 karte, NY ideš ili ne ideš?» Odgovori odmah. Čekam njegovu poruku. Šaljem Barbari «Kupuj dvije.» Ona kupuje, Matija odgovara da idu. Spremajte se. Pakirajte stvari. Imate let za par sati. «Što ću sa stvarima koje ne vozim? Što ću sa autom?». Ostavljaj ih. Odite kupiti maske i pakirajte samo najvrijednije stvari. Auto ostavlja kod trenera. Uzimaju stvari. Subota u jutro. Barbara luda.

Ja luđi. U ovakvim stvarima ja sam oduzet. Jednostavno ukomiram se. Jedino mi mozak radi. Ona je smirenija. Staloženija. Studioznija, ali neodlučnija. Ja režem. Dobro se upotpunjujemo. Uspjeli smo se svi organizirati. Lete u subotu u jutro. Javljaju se sa aerodroma. Sve ok. Nakon 5 min. Nije. Andrea ne može letjeti!!! Zašto? Zbog čega? Što se dešava?? «Nije stanovnik EU», odgovara Matija. Šok. Nevjerica. Poruka stiže: «Sve ok.» Što je bilo? «Nisu je htjeli pustiti, ali se snašla i pokazala im osobnu iskaznicu od prošlog ljeta kada je bila prijavljena u RH». Boarding. Prva stepenica preskočena. Poruka. Štooo je? «Ne možemo uzletjeti. Izlazimo iz aviona. Dolazni terminal u NY ispražnjen zbog corona virusa.» Ponovno poruka nakon sat vremena. Krećemo. Prva stepenica preskočena. Dolaze u NY. Sve ok. Tri sata čekanja. Boarding. Kreću prema Europi. Lagano opuštanje. Nedjelja u jutro dolaze. Nervozan dižem se u 5:47. Gledam mobitel. Kraljica spava u drugoj sobi. Oboje nervozni do bola. Dižem se iz kreveta oko 6.20 sati. Odlazim na wc. Vrti mi se. Nekako čudno. Pripisujem to nervozi. Odlazim trčati. Tuširam se, a Kraljica me strelja. «Gdje si? U Zagrebu je potres. Ne gledaš mobitel. «Kako da gledam mobitel kad sam pod tušem? Kakav potres?». Svađa. Pokušavam objasniti. Ne želi prihvatiti objašnjenje. Primjenjujemo onu staru indijansku »poslije dizanja pol sata šutnja.» Smirujemo se. Gdje su? Bruxelles. Odlično. Let je na vrijeme. Očekujemo ih oko 12.35. Odlično. Zovemo roditelje. Oni su ok. Zovemo sestre u Zagreb. I oni su ok. Ispred zgrade, ali ok. Opet nervozni. Još uvijek šutimo i tiho pripremamo ručak. Ne želimo ga ureknuti. Dok ih ne vidimo nema veselja. Opet nervoza. Vani je hladno i vjetrovito. Baš me briga. Odlazim sa Bjuti na «laganu vožnju». Samo misli pročistiti. Ništa od toga. Ubijam se na biciklu. Tempo do bola. 

Vožnja u doba Corone

Nisu učinkovite, ali su lijepe

Dolazim doma. Odlazimo na aerodrom. Još 20 min i vidimo ih. Avion slijeće. Putnici izlaze. Naših nema. Ok. Spremni smo za to. Vjerojatno čekaju stvari, jer dolaze iz Amerike. Poruka od Matije: «Ne puštaju nas.» «Mooolim???». Dan ranije Srbija donosi odluku da zatvara granice i ne pušta više nikog u Srbiju. Niti svoje građane. Na granici Matija nam šalje poruku: «Rekli su nam, da ako je njihovi neće pustiti, zašto da ju mi pustimo.» Govorim da im pokaže osobnu od prošlog ljete. U Tampi je prošlo. Poruka stiže: «Istekla je. Glupa amerikanka nije skužila, ali naši su vidjeli u terminalu da je istekla.» Vrijeme prolazi. Očaj. Tuga. Nevjerica. Matija može ući, ali ne želi. Ne želi ostaviti djevojku. Razumijemo ga. Ponovno poruka: «Vraćaju nas u Dohu u 16 sati». Kakvu crnu Dohu?. «Tata što da radimo? Znao sam da ne trebamo dolaziti.», «Marko što da radimo?». Mozak radi. Zovem jednog gospodina. Prijatelja. Velikog čovjeka. Moju stranku sa velikih i brojnim poznanstvima. Ako mi on ne može pomoći oni su za 2 sata u avionu za Dohu. Odmah se javlja, usprkos potresu u Zagrebu. Rikardo pomažite. Objašnjavam situaciju. Odmah se angažira. Zovi ovog. Zovem ga. Ne može mi pomoći. Zovi onog. Ne može mi niti on pomoći i pustiti ih dok ne dobije zapovijed od neposredno višeg čina. Vrijeme prolazi. Tik – tak. Tik – tak. Još sat vremena do odlaska u avion. Kraljica šeta po aerodromu. U očima suze. Tjeram je od sebe, jer da je uz mene raspao bi se i ja. Moram biti jak. Razmišljati. Zovem Rikarda. Ne mogu mi te osobe pomoći. Zovem Ambasadu Srbije. Sluša me službenik. Nakon pitanja za pomoć, poklapa mi slušalicu. Ponovno zovem Rikarda. Ima ideju. Prenosim Barbari. U očima nada. Vrijeme prolazi. Ostaje 60 min do odlaska aviona. «Pa zar stvarno će ih pustiti da odu u Dohu?». Razmišljam i dalje. Govorim glasno. Ako odu, reći ću im da kupe kartu ili za Bahrein ili za Dubai. U Bahreinu imam prijatelja pa će ih negdje smjestiti. U Dubaiu imam nekoliko pa svakih 15 dana kod jednoga. Preživjeti će. Ponovno poruka Rikarda. Zove jednog bivšeg ministra. Ne može pomoći. Rikardo se ne predaje. Tješi me i traži dalje. U tome trenutku postoje vjerojatno 3 ili 4 osobe u RH koje mogu donijeti odluku da Andrea uđe u RH. Zovemo jednoga od njih. Javlja se. Govori mi da ga nazovem za 15 min. Ostaje 45 min do leta. Zovem ga. Ne javlja se. Na koordinaciji je. Zovem Rikarda. On zove mene. Postoji nada. Jedan fax. Samo jedan fax ili jedan poziv prave osobe i Andrea je u RH. «Mole se putnici za Dohu da krenu prema izlazu». Zovem Matiju da im kaže da ih ne stave na taj let, već na bilo koji sutradan, da dobijemo na vremenu. Očajan. Kraljica plače. Gotovo je. Navirujemo se na pomična vrata da ih barem vidimo. U tome trenutku dolazi poruka: «Puštaju nas!!!». Pokušavamo se nasmijati, ali smo oprezni. Zovem Rikarda. Zahvaljujem se. Šaljem poruku osobi X. Zahvaljujem se. Čekamo ih. Dolaze u 17 sati u RH. Plačemo svi. Poznavajući naše nismo im ništa govorili. Nemaju pojima da nam stižu. Odlazimo u Budaševo kod Barbarinih.  Izlaze iz kuće. Kada su ih ugledali Barbarina majka počinje plakati da ju nisam nikada takvu vidio. Tata stoji nekih 20 m dalje. Suza u oku. Odlazimo do mojih. Izlazimo iz auta. Mama na prozoru. Zanijemila je kada ih je vidjela. Matija??? Jesi to ti??? Dolazi Ivo San Loren. Gleda. Nije mu jasno. Kada je informacija došla do mozga problijedio je. Stoje i gledaju. Izmjenjuju par rečenica i konačno odlazimo doma. Sada je sve lakše. sSada možemo biti i 3 mjeseca u karanteni. Sutradan ih Barbara zove i prepričava što smo preživjeli. Što se događalo. Svi plaču. Sada je vrijeme stalo. Spremni smo za to. Koliko god trebalo. Svi smo zajedno. Preko 7 mjeseci nismo se vidjeli. Organizirali smo se ok. Klinci u jutro rade školske i fakultetske obveze. Treniraju. Ja treniram. Puno. Nije mi problem naći motiva. Pojima nemam kada će biti utrke i uopće da li će ih biti, ali nije mi bitno. Totalno sam motiviran i fokusiran. Smiren i staložen. Bicikl, trčanje i gume za simulaciju plivanja. U mojem pain cavu. Iznad mene su moji. Andrea je sa nama. Starci ne izlaze već 15 dana iz kuće pa im donosim hranu. Zezam se sa mamom da testiram njezine kulinarske sposobnosti, jer treba skuhati ono što donesem. U ovim ludim trenucima tražimo smisao.  Idemo naprijed. Svi zajedno. Volimo se. Kamin gori. Toplo je. Niti snijeg nam nije pokvario atmosferu. Škola, treninzi, dečki. Mi. Ovo će proći. Ostati će uspomene. 

Dva dana kasnije budim se noću i razmišljam. Jel ono bio ružan san? Ili se stvarno dogodilo? A onda shvaćam da su pored nas. Spavaju. Opušteni i mirni. Mirniji sam i ja. 

P.S.

Rikardo puuuno puno hvala još jednom. Ne znam koje riječi reći kojima bi iskazao svoje poštovanje i zahvalu, jer bez Tebe mi ne bi bili danas zajedno.

Pismo Matijinog trenera

Rapha #festive500 IZAZOV, LUMTU, KU U KU (kupanje u Kupi)

Kraj kalendarske godine donosi zbrajanje rezultata. Poslovnih, privatnih, sportskih. Kraj godine za mene je jedno od ljepših sportskih razdoblja, jer u periodu od Badnjaka do Novogodišnje noći testiram samog sebe i to je vrijeme pored obitelji posvećeno i meditaciji. Meditaciji na biciklu. To je vrijeme Rapha #festive500 izazova, a koji se sastoji da se u navedenom periodu vani odveze najmanje 500 km. Dakle, hladnoća, vjetar, zubato sunce, kiša, snijeg sastavni su pratitelji ovog mojeg izazova. Volim ovaj period voziti sam i svaki od ovogodišnjih 512 km proveo sam u samoći. Za vrijeme vožnje imam dovoljno vremena razmisliti o protekloj godini i o onome što me čeka u sljedećoj. Ovo je vrijeme kada uživam na biciklu na poseban način, jer sam od svoje biciklističke ekipe ja vjerojatno jedini na cesti. Vuk Samotnjak. Ovo je vrijeme kada moje misli odlutaju prema mojim prijateljima biciklistima koji nisu sa nama (Škrbo, Profesor), ali oni mi daju snage da vozim i da uživam u ovom predivnom sportu. Da uživam u ovom predivnom načinu života, jer biti MAMIL (Middle age man in Lycra) je za mene ponos, a ne sramota. Ove godine krenuo sam dosta jako i na sam Badnjak odvezao sam 140 km i na taj način postavio solidne temelje za daljnje vožnje. Taj dan bio je izuzetno hladan, jer sam prvu vožnju imao već u 7:15 sati kada je temperatura bila -5. Međutim, to mi nije najhladnije vrijeme, jer sam prošle godine vozio na -9. Drugi dan je bio rutinski, ali treći dan vožnje bio je mentalno dosta iscrpljujući, jer sam vozio preko 100 km, ali na kraju dana onako umoran i promrzao znao sam da više nema te sile koja bi me spriječila da ovaj izazov odvezem do kraja i da ga po treći put uspješno završim. Ostali dani bili su uživancija za voziti te sam izazov završio za 7 umjesto za 8 dana (sedmi dan vozio sam paradnih 15 km, tako da se može reći da je izazov završen za 6 dana).

Svake godine prije samog izazova kupim si i Rapha biciklističku kapu kao podsjetnik na ove dane, ali ju ne stavljam na glavu do završetka izazova. Ljepota ovog izazova je što na kraju svi oni koji su uspješno završili dobiju od Raphe (moj najbolji i jedini biciklistički brand) mali prišivak kao podsjetnik na uspješno okončanje izazova, a moji prišivci se nalaze na mojoj zimskoj jakni kao podsjetnik na ove dane, ali i kao neka vrsta obavijesti drugim biciklistima o mojoj ludosti vožnje po hladnome.

Ove godine ovaj period je bio poseban u našoj obitelji. Ove godine Matija je po prvi puta ostao u Americi tako da ovi Božićni blagdani nisu onakvi kakve smo navikli imati u našoj obitelji. Možda je i to razlog što me Kraljica nije posebno sputavala da vozim i da se na neki način patim na hladnoći, jer kada smo svi zajedno, a imamo ograničeno vrijeme biti jedni sa drugima onda je prava umješnost uhvatiti svaki dan par sati za vožnju, a da obitelj ne pati. Ovogodišnju vožnju zato posvećujem svom sinu da ustraje na putu na kojem se nalazi.

Kao i svake godine vrijeme između Božića i Nove godine posvećeno je tradicionalnom tulumu kod nas kada okupimo obitelj i najintimnije prijatelje te se zajednički u smijehu prisjećamo proteklih dana koji su ostali iza nas.

Novogodišnju noć već nekoliko godina provodimo doma, uz kamin i slušajući glasno TV kako bi buka sa TV-a utišala detonacije petardi. Naš Max se boji petardi pa smo doma i čuvamo dečke. Međutim, razlog zašto smo doma je i u činjenici da se svake godine na sam 1. 1. u 12 sati kupam u Kupi (ispred Pizzeria Gema) i ta tradicija je od 2013. godine kada sam se po prvi puta okupao. Tijekom ovih proteklih godina nailazio sam (baš me briga) na svakakve komentare od onih pozitivnih pa do onih negativnih, ali kada bi se osvrtao na zle i negativne komentare onda u životu ne bih ništa postigao. Ja imam svoj film koji vrtim, imam veliku podršku prije svega Kraljice koja mi to omogućava, imam podršku ostatka obitelji i iskrenih prijatelja i to je to. To je ono što je pokretač mojeg #sharkmode. 

Ove godine pozitivno «ludilo» se nastavilo u pravom obujmu tako da nas je ove godine bilo 12 u Kupi. Pored nas Siščana došli su moji dečki iz Brčkog (braća Njegoš i Draško Đurić i Aleksandar Tutić) te je ovogodišnje kupanje imalo i međunarodni karakter. Ove godine imali smo i sponzora Barber shop Ivančica (kojoj se puno zahvaljujemo na ručnicima) tako da ovo postaje doista lijepa tradicija i siguran sam da će slijedeće godine biti još više plivača. Sisak je specifičan, jer u njemu odlično nije uvijek odlično, a loše je uvijek gore pa tko uspije sa bilo čime u Sisku uspjeti će bilo gdje.

Nakon kupanja i puno pozitive i smijeha moje misli okrenute su ka 2020. godini, a za koju sam siguran da će biti na neki način prekretnica u mojoj sportskoj karijeri. Tijelo je reklo dosta, imam želju završiti još jedan Ironman (ove godine biti će to ROTH) i sa jednom od najpoznatijih i najcjenjenijih Ironman utrka završio bih ovu priču. Ostaju mi kraće utrke, ostaju mi Aplski prijevoji za biciklističke vožnje, ostaje mi coffee ride sa ekipom po mome kraju. Ali, godina je duga pa ……

ZAGREBAČKI NOĆNI CENER SA ANDREJOM

Bio je to vikend za pamćenje. Još uvijek sam pod dojmom pozitivne atmosfere i veselja od nedjeljne utrke. Moje najdraže. Zagrebački noćni cener – utrka na 10 km centrom Zagreba. Do sada sam nastupio na svih 8 utrka i svaka mi je posebna, ali ova zadnja nadmašila je sve moje snove, sve moje emocije.

Prije nekih tjedan dana zovem prijateljicu Maju i pitam ju da li bi ona bila voljna pustiti mog frenda Andreja da ide samnom trčati. U tome trenutku ona mi govori da je zauzet, ali ako se nešto izdešava da bi mogli zajedno na utrku. Prolaze dani, a ja na dan utrke objavljujem da odlazim na Cener. U tome trenutku zvoni mi telefon.» Bok, jel ti ideš danas na Cener?», «Pa da, što si ti mislila?», «Pa mislila sam da je idući tjedan» govori mi Maja. «Ma neee, danas je» odgovaram, «Hej, ja danas dolazim do tebe i ako kolica stanu u moj auto idemo na utrku, ok?», odgovaram Maji. Nakon sat vremena kolica su potrpana u moj auto i sa osmjehom na licu odlazim u Zagreb, a iza mene Maja i Andrej. Volim tog klinca. Kada smo prije 2 godine se okupili u sklopu Sisačke divlje trkačke lige i organizirali 24 sata non stop trčanje, on mi je bio motiv. Zbog njega je sve to krenulo, ali je preraslo u jednu prelijepu priču u kojoj smo skupili novac za 2 trkačkih kolica. Volimo se zezati. Volimo prostačiti. Uuuu, baš volimo prostačiti on i ja. 

Kada se sretnemo Maji padne mrak na oči, jer svaki put pošaljem preko Andreja poruku za njegovu učiteljicu. Poruka je …. reći ću da je nadahnuta. Poruka od koje Maju boli glava 3 dana, a Andrej i ja umiremo od smijeha. Tako je i bilo u nedjelju. Čim smo se susreli poslali smo jedan drugoga u rodni kraj. Čisto da se zna kamo idemo.

Kao pravi sportaši krećemo se zagrijavati, a cure nam prilaze. Glumimo frajere, ali one se hoće sa nama slikati. Kao i na svakoj utrci startamo iz prvog startnog reda gdje pored nas stoje Franko (dobri div iz mojih trkačkih blogova), Miki i njegov sin Jakša.  Dogovor je da krenemo polako u tempu oko 5:20 min/km. Nisam trčao od 20. 9., tj. od Beogradskog halfironman-a i ovo mi je bilo prvo trčanje pa nisam uopće znao kako će mi tijelo reagirati, a tim više što sam u nedjelju prije podne imao izuzetno težak biciklistički test i plivanje.

Par sekundi do starta, Andrej i ja smo spremni i čekamo da Gradonačelnik Zagreba da signal za start. Rijeka od preko 3000 trkača krenula je zagrebačkim ulicama trčati. Krenuli smo Andrej i ja izuzetno jako, ali jednostavno dogovor prije starta pada u vodu. Krećem trčati kao da nemam kolica ispred sebe, a Andrej umire od smijeha i viče mi «Ajde Markoooo!», a ja umirem. Trčim koliko me noge nose, ali jednostavno kako nas brži trkači prolaze oni Andreju daju rukom «5» i plješću, a to mi je dodatni motiv. On u kolicima bodri oko sebe trkače, plješće i zahvaljuje se gledateljima, ma jednostavno to ne mogu opisati kakav je to bio doživljaj. Čista euforija ljubavi, sreće, osmijeha i veselja. U jednom trenutku on se okreće prema meni i viče mi «Marko ja te volim!», a ja zadihan vičem i njemu «Odi u p… m…. volim i ja tebe!». I tako trčimo kada nas negdje u sredini 5-og kilometra stižu Miki i Jakša. Miki preuzima kolica, a ja trčim pored njih. Nakon nekoliko stotina metara kolica preuzima Jakša i prolazimo pored Zagreb runners-a koji nas obasipavaju konfetama. Adrenalin se diže u nebesa, svi vrište, ja preuzimam kolica i pičimo prema cilju koliko nas noge nose. 

Andrej i dalje mi viče da požurim, a ja jedva da se krećem. Noge su mi kao dva drvena panja od jutrošnjeg bicikla i utrke, ali dajem sve od sebe. Ekipa nas prolazi, svi plješću i ulazimo u špalir gledatelja dugačak nekih 200-300 m i u tome trenutku vjerujem da se sve skupilo i poklopilo, jer Andrej plješće, maše,a meni suza u oku. Sva sreća da je u tome trenutku kiša počela pomalo rominjati i da mi je lice puno znoja, ali ….. To je euforija. Ulazimo u cilj i obojica dobivamo medalju. U cilju nas čekaju Jakša i Miki koji su lovili rezultat od 45 min, ali na žalost ove godine im je pobjegao, a zato postoji iduća godina. Iako ova utrka za mene je rezultatski nebitna i iako sam rezultat podredio sreći jednog klinca ne mogu, a da ne kažem da sam ipak odlično trčao i utrku završavamo za 47:09 min. 

Nisam se niti ispuhao kako treba, a mali Pizdek me pita kada idemo opet na utrku. S obzirom da su se kolica pokazala odličnima, a i Andrej je super mislim da ćemo u 2020. zajedno odraditi još koju utrku zajedno.

Ova utrka ima za mene i još jedno posebno značenje, a to je da sam sa tom utrkom zvanično završio sezonu 2019. i započeo sa sezonom 2020. U ovu novu sezonu idem sa skoro definiranim svim utrkama, ali idem i u neizvjesnost, jer sam odlučio sam sebe trenirati. Ovo će biti potpuno novo iskustvo i baš se veselim samom trenažnom procesu, a za rezultat vidjet ćemo. Uvijek idem istim motivom: «Do pol utrke full gas, a nakon toga pojačati!». 

MAGIČNA DRŽAVA TURSKA

Prije nekoliko dana vratili smo se sa putovanja po Turskoj. Ovo putovanje bilo je za nas potpuno novo iskustvo, jer nakon nekoliko desetaka država koje smo dosada posjetili ovo je prvi puta da smo išli organizirano preko turističke agencije. I iskreno svidjelo nam se tako da je pao dogovor da svake godine na jedno od putovanja idemo organizirano.

Prošle godine kao ekipa posjetili smo Istanbul i on nas je oduševio pa samo bili u iščekivanju putovanja po unutrašnjosti Turske. Ali krenimo redom…

1.DAN

Charter letom iz Zagreba nakon 2 sata leta slijećemo u Antalyu te nakon daljnjih sat vremena vožnje autobusom konačno smo u hotelu. Smještaj u sobe i pravac na bazen odraditi trening. Večera. Spavanje, jer sutradan nas čeka dugačak put.

2.DAN

Ranom zorom odlazimo iz hotela preko gorja Taurus (prolazimo preko prijevoja na 1850 m) prema gradu Konya koji se nalazi na nekih 250 km od Antalye i nekih 250 km od našeg krajnjeg odredišta, grada Nevsehira (u prijevodu Novi Grad).

Samo putovanje brzo prolazi, jer imamo fantastičnu «vodičkinju» Andreu koja je puna zanimljivih priča tako da je baš bilo gušt slušati ju tijekom cijelog godišnjeg odmora.

Mi se možemo smatrati velikom turističkom destinacijom, ali u odnosu na Tursku mi nismo niti kap vode u oceanu. Totalno smo nebitni i nikada ih nećemo moći stići u bilo čemu. Svi hoteli sve voće i povrće uzimaju od lokalnih proizvođača, svaka strana turistička agencija koja radi na području Turske moram ugovorno biti povezana sa turističkom agencijom iz Turske, a svaki strani vodič ima uz sebe pratnju lokalnog vodiča. Tako se štite interesi države i tako se čuvaju radna mjesta. 

Sam grad Kony poznat je kao grad u kojem je umro Đalalaldin Rumi - poznat i kao Mevlana on je bio pjesnik, pravnik, islamski učenjak, teolog i sufijski učitelj. Smatra se jednim od najznačajnijih mističnih pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku. Ime Rumi je dobio zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, dok naziv Mevlana na perzijskom jeziku znači “naš vodič”.

«Ukoliko sunce ne obasjava tvoje lice, ukoliko se mjesec ne pojavljuje iznad tvog prozora,

nemoj tražiti krivicu ni u suncu ni u mjesecu – ukloni zavjese sa svojih očiju.”
  

Nakon kratkog odmora i vožnje dolazimo do pokrajine Cappadocia i grada Nevsehira gdje ćemo boraviti naredna tri dana.

3., 4. i 5. DAN

Svaki dan boravka u ovoj prelijepoj pokrajini bio je do zadnjeg sata isplaniran i doista je sve pre brzo prošlo. Puno smo vidjeli, ali mene je posebno očarao grad Goreme. To je grad iz kojega lete baloni. Planirali smo i mi letjeti, ali na žalost to se nije dogodilo, jer Turska agencija za zračni promet nije dala dozvolu za polijetanje s obzirom na jačinu vjetra. O kakvom se poslu radi govori slijedeći podatak: Na tom području postoji 250 balona i košare primaju od 24 do 32 putnika. Dnevno mogu uzletjeti samo 150 balona pa kada uzmemo prosječno 30 putnika po košari i pomnožimo to sa iznosom od 225 eura koliko iznosi let dobijemo podatak o 1 mil eura dnevno. Keša. 

Naravno da smo bili tužni, jer nismo poletjeli, ali kako je mističan i magičan ovaj kraj dogovor je da slijedeće godine idemo ponovno, ali jednim drugim smjerom (neka ostane tajna). Pored Goreme vidjeli smo i Ples sema ili Ples derviša, a uživali smo svakodnevno u turskim baklavama i drugim kolačima. 

Pored ovih turističkih destinacija koje smo posjetili planirana je bila i posjeta tvornicama tepiha, zlata i kože, a mene se najviše dojmio posjet tvornici tepiha. Sve tvornice tepiha u Turskoj su u vlasništvu države i tamo rade pretežito žene i na taj način im država omogućava da u jednoj tradicionalnoj muslimanskoj državi i one zarade neki svoj novac. Prosječna plaća je oko 320 eura i za naše pojmove nije nikakva, ali ako se uzme u obzir da bi puno mladih cura bile domaćice bez prihoda onda je ovo fantastičan izvor zarade i samostalnosti i samosvjesnosti ih djevojaka. U tvornici su nam demonstrirali način izrade tepiha, a zanimljivo je kako iz dudovog svilca dobivaju svilu. Svaka čahura dudovog svilca daje između 1,5 i 1,8 km svile, a nakon što se čahura rasplete, svilac koji ostane se ne baca već se koristi u kozmetičkoj industriji. Kažu da je turski tepih najkvalitetniji na svijetu, jer on se radi sa dva čvora dok se svi ostali rade sa jednim čvorom, a što više čvorova na 1 cm/2 to je tepih skuplji. Nekakav prosjek kao početna cijena tepiha je broj mjeseci koji su potrebni za izradu x 320 eura x 20%. Nakon prezentacije izrade tepiha prezentirali su nam i vrste tepiha, a onda kreće posao. U prostoriju u kojoj je bila prezentacija u jednom trenutku ulazi nekoliko osoba koje govore jezikom sa područja bivše YU i kreće obrada. Cjenkanje i opet cjenkanje. Kraljici je zapeo za oko jedan tepih, a kad se Ona za nešto zakači……. a sada je vrijeme da krenem na nešto drugo….. 

Ono što je ovdje kao i u tvornici zlata i kože bitno je da se može platiti na bilo koji način, a sve mogu isporučiti u RH s time da dogovorena cijena je franco kućni prag.

Nakon posjeta tvornice tepiha odlazimo u «podzemni grad» koji se u dubinu zemlje spušta i preko 10 katova, a u kojima su ljudi živjeli. Kažu da je u tim gradovima živjelo i preko 30.000 stanovnika i da postoje zapisi da su u njima boravili i preko 30 dana. Nakon podzemnog grada idemo dalje i pored «mravinjaka» u stijeni u kojem su također ljudi živjeli vrijeme nam je predviđeno i za posjetu tvornici zlata. Tu smo pogledali prezentaciju izrade zlatnog nakita i nakon toga smo izašli na zrak. Sve je jasno….

U sklopu tvornice zlata koja se nalazi na prvom katu u podrumu iste zgrade nalazi se show room kožnih jakni i kaputa. Hm, da sam putovao sam daleko bolje bi prošao, ali kada putujem sa dvije žene onda je to kao da sam nestao u Bermudskom trokutu. Kao i u tvornici tepiha prije nasrtaja prodavača sudjelovali smo u modnoj reviji kožnih jakni. Ovaj put se i Mladunčetu svidjela ista jakna kao i Kraljici, a ja sam nabacio totalno nezainteresiran pogled. Mislim da sam igrao poker da bih sigurno sa kartama 6 i 7 dobio partiju, jer sam totalno ignorirao sve osmijehe prodavačice, pozive na kavu, čaj, šampanjac. Cure su vrlo brzo izabrale jaknu koja im se svidjela i krenulo je opet cjenkanje. Ja sam si u glavi stavio broj koji želim dati za jaknu i nakon nekoliko njezinih pokušaja da me slomi jednostavno sam joj rekao da mislim platiti toliko koliko sam rekao i ako ne misli to uzeti da ne gubi vrijeme sa nama. U tome trenutku s moje desne strane došao je pogled. Onaj pogled. Pogled ovaj put Ledene Kraljice. Ok, idemo dalje. Dižem svoju cijenu za 50 eura i ona svoju spušta. Ja u tome trenutku umjesto da dižem spuštam svoju prvotno ponuđenu cijenu, a moje Mladunče u tome trenutku mi kaže: «Daj tata podigni malo». Prodavateljica ponovno spušta svoju cijenu i sada se razlikujemo u 10 eura. Pruža mi ruku, a ja mrtav hladan spuštam za 5 eura i govorim joj da je to cijena za koju ću jaknu kupiti. Ona me gleda i govori: «Ok, neka tako bude». Nakon što je Kraljica riješila na blagajni financije pokušavamo otići, ali nas ne puštaju. Kreće novi krug poziva na kavu, šampanjac i čaj, a B prate do WC-a i u redu dok čeka joj nude jaknu. Da bi izašli van moramo proći kroz muški dio i ovdje konačno padam na poziv na šampanjac. I dok pijuckam šampanjac prodavateljica se trudi uvaliti mi jaknu. Prvo sam se opirao, a kada sam na trećem modelu shvatio da nemaju jaknu za mene (produženi rukav) počinjem se zabavljati. Nakon nekih 10 modela odustaje od mene shvaćajući da mi nema ništa za ponuditi. I ovaj dan je skoro gotov, a kako me je ovo umorilo morali smo otići u lokalnu slastičarnu na nekih 4 – 5 baklava.

Nakon tri dana u Cappadociji odlazimo istim putem u Antalyu gdje se smještamo u isti hotel. 

6.DAN 

Danas se dan za posjetu gradu Alanya. To je predivan grad na obali Sredozemnog mora koji dijelu poluotok koji je dugačak 1,5 km. Na vrhu tog poluotoka nalazi se tvrđava, a ona je poznata po tome što je nekada u prošlosti bila i zatvor. Čuvari zatvora su se sa zatvorenicima šalili na način da su im rekli da će ih pustiti ako kamen koji bace sa vrha tvrđave padne u more. Zbog jakog vjetra koji je puhao na tome mjestu nikada niti jedan kamen nije pao u more. O kako se lijepom mjestu radi govori i podatak da je Marko Antonije svojoj ljubavi Kleopatri poklonio plažu koja se danas zove Kleopatrina plaža i na kojoj sam umočio palac. Međutim, kako je bilo vrlo sparno i vruće nisam mogao odoliti da se nakon razgledavanja grada osvježim u moru. 

7.DAN

Predzadnji dan našeg putovanja bio je izlet u grad Antalyu. Za razliku od Alanye ovo je grad od preko 1 mil stanovnika i gužva je na svakom koraku. Iako se i sam grad nalazi na moru plaže su izvan grada tako da nije moguće kupanje u samom središtu grada kao u Alanyi. Malo smo od ovog grada vidjeli, jer je Klara pokvarila želudac tako da smo se držali samog centra. B i ja smo na brzinu pojeli, kupili nekoliko sitnica i pokupili Klaru koje nas je čekala u jednom kafiću uz čaj i štapiće. 

Za kraj ovo putovanje u potpunosti se nadmašilo sva moja očekivanja. Upoznali smo predivne ljude koji su sa nama putovali, lijepo se družili, a ono što smo vidjeli u potpunosti nas je ostavilo bez daha. Turska je mistična. Turska je magična. Turska je sigurna država i ovo nije naš zadnji posjet toj državi. Tamo ima puno za vidjeti i sigurno smo i slijedeće godine tamo. Neki drugi kraj, neki drugi gradovi, ali na popisu naših želja ima definitivno još mjesta koje bi tamo voljeli vidjeti. 

Za one koji bi htjeli vidjeti ovaj predivan kraj svakako preporučujem turističku agenciju Nikal s kojom smo putovali. 

Puno hvala i našoj Andrei koja je naš boravak učinila nezaboravnim i našem turskom vodiču Bori. On je kuler koji vozi Triumph, uživa u biciklizmu, Vespi i craft pivu tako da smo imali puno zajedničkih tema za razgovor.

DRVENE KAPELICE MOGA KRAJA

Nedjeljno jutro svanulo je u magli. Hladno. Iako mi to ne bi bio neki poseban problem za voziti bicikl odlučio sam jutro provesti doma uz kavu. I maštanju o vožnji. Nakon kave kada je Kraljica otišla praviti ručak na brzinu sam se spremio i otišao na bazen na jutarnji trening ( 2 x 1500 m, a drugih 1500 sa perajama). Sat vremena kasnije ponovno sam maštao o vožnji. 

Kako je dan odmicao to se magla počela dizati i negdje oko podneva Sunce je obasjalo punom snagom. Eh, nema mi druge: ručak, a onda vožnja. Kada sam krenuo na vožnju plan je bio nekih sat i pol protegnuti noge, ali sve dobre stvari dogode se spontano tako je bilo i sa mojom vožnjom. Oni koji čitaju moje blogove sjetiti će se serije blogova «Spomenici», a prije ljeta pokušao sam povezati neke izvore pitke vode na Banovini.

S obzirom da je dan bio idealan za vožnju plan je pao pokušati povezati sve drvene Kapelice u mome kraju.

Prva Kapelica koju sam posjetio bila je u Lekeničkim Poljanama – Sv. Duh. Tamo mi je jedan mještanin rekao da ima predivna Kapelica i u Cerju Letovaničkom tako da sam sa svojom Bjuti otišao u Cerje vidjeti Kapelicu Sv. Josipa.

Nakon Cerja vozim prema Letovaniću i pored caffe bara «Kasar» slikam Bjuti pored Kapelice Sv. Florijana i Sebastijana. Nekih par kilometara od ove Kapelice nalazi se u mjestu Stari Brod Kapelica Sv. Martina. 

S obzirom da nisam bio sa MTB, a do Letovanskog vrha ne mogu se popesti sa cestovnim biciklom Kapelicu Sv. Bartola ostavljam za slijedeću ekspediciju.

Nakon povratka na glavnu cestu odlazim prema Brestu gdje slikam kapelicu Sv. Barbare, a u povratku preko Stare Drenčine slikam zadnju Kapelicu Sv. Ivana Krstitelja.

Tri sata kasnije i nekih 95 km vožnje (@31 kmh) dolazim doma u Jazvenik. Dan je još lijep, Sunce i dalje grije taman za pečene kestene.

Kapelica Sv. Duh

Kapelica Sv. Josipa

Kapelica Sv. Florijana i Sebastijana

Kapelica Sv. Martina

Kapelica Sv. Barbare

Kapelica Sv. Ivana Krstitelja

GARMIN PROFIL VOŽNJEhttps://connect.garmin.com/modern/activity/4110933875#.XZIAvg8QY4c.email

BEOGRAD HALFIRONMAN

Tri tjedna nakon IM utrke u Podersdorfu imao sam «polutku» u Beogradu. Volim ovu utrku i do sada sam nastupio na svima, a kako bi rekao Darko Savić «smatraj rješenim i startni broj 1 za 2020.» Dakle, i slijedeće godine sam u Beogradu, jer volim se vraćati u taj grad. Imam tamo hrpu prijatelja, poznanika i iskreno ima toliko dobrih lokala da je grehota ne probati roštilj u njima. 

Za razliku od prošlih godina jutro je bilo izuzetno hladno (nekih 7 stupnjeva) pa nakon priprema u zoni tranzicije Kraljica i ja smo se otišli grijati u auto, a tamo nam se priključio i Mihajlo. 

PLIVANJE:

A što reći. Uvijek isto. Start iz prvog reda , prvih 200-300 m full gas, a onda smanjiti na pristojnu brzinu i to držati do kraja. Tako je i bilo ove godine, ali u tih nekoliko prvih stotina metara nisam se dobro osjećao. Da li je to manjak zagrijavanja, ili hrpa klope koju sam dan ranije pojeo ne znam, ali mi je trebalo neko vrijeme da dođem sebi i uhvatim zaveslaj. Nakon tih početnih par stotina metara skupio sam se sa Željkom Šaban Miličić (isto kao i u Kotoru) te smo plivali jedno pored drugoga. Stigli smo i Gorana Pericu iz TK Šibenik te smo nas troje paralelno plivali do okreta kada sam prvi okrenuo na bovi, ali smo se ponovno poredali i tako plivali nekih 400 m do kraja. U tome trenutku oni odlaze naprijed i ako hoću tražiti izgovor zašto sam zaostao onda bi rekao da je to bila taktika, ali iskreno ponestalo mi je snage. Izašao sam iza njih nekih 50 m i nakon trka u T1 sjedam na Beast i krećem u drugi segment. 

BICIKL:

Kako je jutro bilo hladno, a na bajk sam sjeo mokar nisam htio prvih 20 min forsirati, jer sam se želio ugrijati na biciklu i tek tada početi voziti kako spada. Bicikl sam stiskao koliko sam mogao i moram priznati da sam sa vožnjom izuzetno zadovoljan. Prosječna brzina 35.3 kmh i taj segment završavam za 2:28 h.

TRČANJE:

Za razliku od prethodnih godina kada se trčalo 4 kruga od ove godine organizator je stazu postavio na način da se trči 3 kruga, a što mi je iskreno odgovaralo, jer nekako sve brže prođe. Malo lijevo – malo desno i krug brzo završi. Trčanje mi je uvijek najslabiji segment, ali iskreno, iako tempo to ne pokazuje trčao sam najbolje što sam mogao. Bolovi u zadnjoj lijevoj nozi su se javili i bilo je jasno da neću ostvariti zadani cilj, ali dao sam sve od sebe. Utrku sam završio za 4:52:50 h i za razliku od prethodne godine fulao sam PB za 1O sekundi. Ali s obzirom da sam prošlu godinu završio za 4:52:38 h mogu izuzetno biti zadovoljan, jer sam potvrdio PB samo 3 tjedna nakon IM utrke.

O ORGANIZACIJI UTRKE: 

U Begešu imam puno prijatelja, poznanika i smatram se već domaćim natjecateljem, a mislim da to i ekipa u Beogradu smatra pa ću ipak reći svoje mišljenje i o samoj utrci kao takvoj. 

Za razliku od prošle godine ova godina bila je stepenicu nazad. 

Što se tiče same Zone ona je bila čudna. Na ulasku o zonu nakon plivanja su navijačke klupe koje se moraju proći da bi se uzela oprema za bajk i onda se sa opremom opet treba vratiti na te klupe kako bi se presvuklo. Bicikli su bili natrpani jedni na druge (ja sam imao dobro mjesto i ovi prvi redni brojevi su bili korektno udaljeni jedni od drugih, ali kako su se brojevi dizali tako su i bicikli bili nabijeni).

Biciklistička staza je po meni fantastična, ali možda za razmisliti je slijedeće: 

-       produžiti biciklistički segment tako da se ne ide na most, a okret napraviti ili ispred ili iza mjesta na koji se ulazi na biciklističku stazu

-       šikana koja je ove godine bila postavljena na samom startu je vrlo loše bila označena kada se spušta sa mosta, a kada se uzme u obzir da se tamo nalaze i gledatelji koji i pretrčavaju stazu mogao bi biti veliki sigurnosni problem u trkama, a pogotovo onima koji stvarno jure

-       na dijelu staze dolaze mali Romi i pružaju ruke «high 5» i ekipa im baca bidone. To je veliki sigurnosti problem za sve: i njih koji pružaju ruke, i za bicikliste koji im daju «5», ali i za bicikliste koji nadolaze. Osim toga, klinci trče po bidone pa tu može biti svašta. 

Na trčanju iskreno jedini problem bi bilo taj što na okrjepnim stanicama nije bilo niti naranče, niti banana, ali to meni nije problem. Vjerujem da sporiji natjecatelji koji tek kreću u ovaj sport mogu se susresti sa tim nedostatkom.

Najveći propusti na trčanju su po meni: jako loše označena staza u dijelu koji se nalazi pored bubnjara pod Red Bull šatorom (kada se vraća za Ade Međice prema cilju na mjestu gdje se kreće u desno; tamo je bio sudac ali su i ljudi prešetavali, biciklisti su gurali bicikle i mislim da bi taj dio trebalo malo jasnije označiti i ograditi). Osim toga dijela trebali bi označiti dio gdje se ulazi u zadnjih 100 m za finish. 

Najveća zamjerka je za pobacane vreće sa opremom na jednoj hrpi. Mi natjecatelji iskazujemo poštovanje organizatoru na način da se vraćamo na istu utrku. Međutim, naći pobacane vreće sa kacigama na jednoj hrpi ostavlja ružnu sliku i pokazuje nepoštovanje prema nama. Naime, svi mi kupujemo opremu svaki zavisno od svojih mogućnosti i pazimo na nju da joj se nešto ne dogodi, ali naći opremu pobacanu kao vreće krumpira nije lijep prizor, a pogotova kada ekipa prebire po njima tražeći svoj broj. Iako je jedan natjecatelj prigovorio i činjenici da se iz zone sa biciklom moglo izaći bez pokazivanja broja te je veliki propust, jer da je nekome nestao bicikl organizator bi morao nadoknaditi štetu. Ja sam iz zone izišao bez da me je netko nešto pitao tako da sam se i sam osvjedočio o tome.

Startni paket s obzirom na kotizaciju je opet bio puno oskudniji nego proteklih godina te uvažavajući da kotizacija i nije tako mala mislim da i tu ima prostora za popravak. 

Vjerujem da je i sam organizator svjestan ovogodišnjih nedostataka i da će iduće godine isti biti otklonjeni. 

Ako utrka ne može rasti brojem učesnika ona može rasti kvalitetom. Raditi na ekskluzivnosti i nekim posebnim detaljima koji će biti zanimljivi natjecateljima rezultirati će da takva utrka bude u cijelosti popunjena. Međutim, što se mene tiče ja ću svakako u 7 sati u rujnu 2020. godine uz trubače startati na svojoj 4. «polutki» u Beogradu.

11Tri Beograd - statistika

2017

28:42

5.28

2:40.53

1:40

1:48.13

5:04.57

2018

28.53

4:05

2:28.52

3:43

1:47.08

4:52.38

2019

29.54

0:41 (greška u mjerenju)

2:28.50

2:21

1:47.04

4:52.47

A što dalje? Iduća sezona....

MOJA KACIGA - 14 bijelih kockica - 14 halfironmana -
4 crvene - 4 ironmana 

Nekoliko zadnjih blogova najavljivao sam ovaj. Ovaj u kojem ću iznijeti neke svoje planove za slijedeću godinu i dobro je da ovaj blog nisam napisao prije nekih mjesec dana, jer bi stav sada morao mijenjati.

Dakle,… a ne, prvo jedna istinita priča iz moje plivačke povijesti, a zbog koje sam se zadnjih 2 – 3 mjeseca kolebao u odluci što dalje.

Dakle, prije nekih 15-ak i i više godina u daljinskom plivanju harala su dva plivača: Alen Trobonjača i Stjepan Ptičar. Potpuno različiti po svemu osim u brzini plivanja. U predzadnjoj utrci CRO – CUP-a u Poreču tako su izjednačeno došli u cilj da su se u samom cilju i potukli. Prilikom izlaska iz vode Stjepanov otac Stjepanu je nešto prigovorio, a ovaj čim je čuo prigovor sa čela je strgnuo naočale i bacio ih na najviši bor koji je tamo bio i odbrusio mu: «Dosta mi je plivanja, hoću jebati.»

Zadnja dva – tri mjeseca prije mojeg glavne utrke sezone Ironman-a u Poderdorfu baš sam patio. Bilo mi je teško, tijelo me je boljelo i osjećao sam da gubim energiju i postavljao sami si pitanje što dalje. Da li nastaviti trenirati ili sve skupa smanjiti na neki razuman broj sati tjedno. Iako je postojala fizička bol iskreno psihički sam se umorio ispunjavajući kockice zelenom bojom na Training Peaks-u. 

Zadnje tri godine svaki dan, ali baš svaki dan bio mi je isprogramiran što ću raditi, koliko ću trenirati, a tijelo je počelo pokazivati znakove umora.

I onda se dogodio moja 4. ironman utrka. I onih 182 sekunde viška. I nakon utrke relativno brzo sam se oporavio i shvatio da je to ono bez čega ne mogu. Ali i Kraljici sam obećao da je kraj. Četiri godine poslije svake utrke joj obećavam da je ovo kraj, ali idem dalje. Iskorištavao sam njezino razumijevanje do krajnjih granica, ali Ona je šutila i bila uz mene. 

Morao sam naći jedno kompromisno rješenje koje bi bilo prihvatljivo za oboje. Kao što sam neke odluke donosio brzopleto odluku da slijedeću sezonu treniram bez plana i programa i bez trenera donio sam nakon nekoliko neprospavanih noći.

Sa svojim trenerom Nemanjom Korać radio sam zadnje 3 godine i doista naša suradnja je bila fantastična. Redovno smo komunicirali, prekrajali plan i program i išli naprijed. Ali sam se umorio pa mi je prekid suradnje teško pao iako me je i on u tome podržao.

U slijedećoj godini imamo kao obitelj velikih događanja, jer se Klara upisuje na fakultet, Matija će diplomirati pa idemo na promociju tako da će nam ovo oduzeti puno vremena i energije (tko nije doživio upis djeteta na fax ne zna što je muka).

Ova sezona još nije i gotova, a moje misli su usmjerene na sezonu 2020. I imam planove i ciljeve koje bi želio ostvariti. Jer triatlon je najbolja i najopasnija droga na koju se lako navući, ali skoro nikako skinuti. U triatlonu sam upoznao vrhunske ljude, sportaše, vidio sam predivne dijelove svijeta, ali triatlon je i vrhunski potrošač energije, tijela i vremena. Posebno vremena.

Slijedeće godine ciljevi su:

1.     Ironman ROTH – iako sam uplatio osiguranje od otkaza utrke i utrku mogu odgoditi za 2021. godinu pokušati ću se pripremiti za istu sam bez plana i programa, a cilj je biti brži od ovogodišnje barem za 183 sekunde

2.     Halfironman – za sada sigurni su Zadar i Beograd – plan je u budućnosti dostići broj 20

3.     Zagrebački noćni cener, Hendrix polumaraton

4.     Zurich plivački maraton – 26 km – ako ljeto budemo proveli u RH onda će Kraljica u čamcu uživati u švicarskoj čokoladi i shoppingu nakon plivanja, ali ako ne budem imao dovoljno kilometara otkazati ću utrku i život ide dalje

5.     ……. – ovaj motiv je za sada zaključan i nisam ga spreman podijeliti sa Vama, jer to je nešto što sam dugo godina želio pa ako to ostvarim biti će vrhunska sportska priča (plan je biti prvi od Hrvata, tako da sorry)

6.     ……. – još jedna tajna, ali polako – sve u svoje vrijeme

Bio je ovo predivan put. Put kojim sam plovio sa guštom i apsolutno ne bih ništa mijenjao. U ovom trenutku završenih 14 halfironmana 3 ironmana i 1 extreme ironman pored brojnih kraćih triatlon utrka moj je rezime triatlonske sportske karijere, ali vrijeme je resetirati se i vratiti na početne postavke i krenuti u novi krug. Puno plivanja, puno bicikla i trčanja vrlo malo (ne da mi se trčati).

A možda hoću samo ……